Laž koja se dovoljno puta ponovi postaje istina.
Lenjin
Laž može obići pola svijeta prije nego što istina navuče cipele.
M a r k Twain
Umjesto da govore istinu o posljedicama rata, Pentagonovi spm-doktori izmišljaju priću kao iz holivudskih filmova. Važno je poznavati njihove tehnike jer æe se one svakako mnogo puta ponoviti u njihovoj utrci za globalnom kontrolom. Zvijezda jedne od njihovih iraćkih produkcija bila je 19-godišnja vojnikinja Jessica Lynch iz Palestinea u Zapadnoj Virginiji koja se prijavila u vojsku kako bi joj bili plaæeni troškovi koledža jer je željela biti uèiteljica u dječjem vrtiću. Ta zamka sa školarinom opisana je u izvrsnom RBC-jevom dokumentarcu koji sam pogledao. Vojska sada očajnićki nastoji unovaćiti što više vojnika kako bi mogla «voditi i uvjerljivo pobijediti u nekoliko istovremenih ratova širokog opsega kao svom središnjem zadatku», da ciljaju i militariziraju škole, posebno one za siromašne i manjine, uvjeravajuæi ih da se pridruže vojsci uz obeæanje da æe im platiti troškove studiranja. Meðutim, stavivši svoj potpis na papir, ta djeca podliježu slanju u ratne zone. Tako je bilo i s Jessicom Lynch.
Jessica se našla u Iraku gdje je radila kao službenica opskrbe u 507. remontnoj satniji. Zarobljena je kad je njena jedinica krivo skrenula u blizini Nasiriye i upala u zasjedu. O, kakva je bujica holivudskih scenarija potekla iz Pentagona da nahrani medije. Mitchell Catlin, australski dopisnik, èak ju je u jednom izvještaju nazvao «vojnikinja Ryan», zamijenivši je s likom iz filma.1 Zabuna je razumljiva jer su je tako i prikazivali. «Prema novom izvještaju, usprkos svom osmijehu seoske djevojke i krhkom stasu od metar i šezdeset pet, Lynch se borila poput Ramba kad se njena jedinica, 507. topnièko-remontna satnija, našla pod udarom», senza- cionalistički su pisale jedne novine. Lynch je otvorila vatru na iračke napadače ‘skidajući’ ih jednog po jednog dok joj nije ponestalo streljiva, izvijestio je Washington Post. Impresivno. Nastavila je pucati – čak i nakon što je pogođena metkom i ubodena nožem, i kad su pripadnici njene jedinice već ležali mrtvi posvuda oko nje. «Borila se na život i smrt.», izjavio je jedan američki dužnosnik za Post. «Nije htjela da ju zarobe živu.»2 Ovaj, a kako to da ju, nakon što je sve to učinila svojim «napadačima», ti strašni Iračani nisu ubili kad joj je nestalo streljiva? I kako to da nije imala rane od metaka ili od uboda?? Mislite li da bi ju američki vojnici pošteđjeli pod istim okolnostima?
U izvještajima se tvrdilo da je Lynch pogođena, ubodena i mučena, a javnost se uvjeravalo da je mala Jessie Amerikanka kojom se mogu ponositi. Sve to dogodilo se u vrijeme kad su vlasti trpjele kritike zbog načina na koji se odvijao rat. Međutim, irački liječnici koji su ju liječili ispričali su sasvim drukčiju priču o «pogođenoj i izbodenoj revolverašici». Oni su rekli daje zadobila prijelome ruku i donjih ekstremiteta te «manju ranu na lubanji» koje je zadobila kad se njezino vol žilo prevrnulo. Njeni američki liječnici izjavili su da je imala prijelome desne nadlaktice, lijeve natkoljenice, lijeve potkoljenice, desnog gležnja i stopala. Njezin otac Greg Lynch stariji rekao je da nije imala ni ubodnih ni prostrijelnih rana. «To je bila prometna nezgoda.» – ustvrdio je Haitham Gizzy, liječnik iz bolnice u Nasiriyi koji je liječio ozlijeđenu Lynch. «Nije bilo ni kapi krvi… nije bilo metaka, šrapnela ni bilo čega sličnog.» Pomoćnik američkog ministra obrane Bryan Whitman je izjavio: «Neću ulaziti u konkretne ozljede koje je pretrpjela; o tome trebaju raspraviti ona i njeni liječnici u prikladno vrijeme.«3 Drugim riječima – nikad. Međutim, rasprava o njenim ozljedama nije predstavljala problem kad su nas izvješćivali da je bila pogođena i ubodena. U bolnici, dr. Haitham Gizzy je rekao: «Dobivala je posebnu njegu, bolju od iračkih pacijenata.»4 Harith al-Houssona, još jedan od liječnika koji su liječili Lynch, rekao je: «Bila je vrlo uplašena kad se probudila i neprestano je ponavljala: ‘Molim vas, nemojte me ozlijediti, ne dirajte me.’ Rekao sam joj da je na sigurnom, da je u bolnici i da sam ja liječnik, a ja nikada nisam ozlijedio pacijenta.»5 Dodao je da je izašao iz bolnice za vrijeme bombardiranja kako bi nabavio njeno omiljeno piće, sok od naranče, i kako se trudio nagovoriti ju da jede. Liječnik je rekao da su irački obavještajni agenti obavijestili bolnicu da će vojnikinja Lynch uskoro biti premještena u Bagdad, ali je on umjesto toga rekao vozaču kola hitne pomoći da ju odveze do jedne od američkih predstraža koje su
već bile razmještene na periferiji grada. «Ali kad je stigao do njihove kontrolne točke, Amerikanci su na njega zapucali.» – zaključio je.6
Hoćete reći da nam je Pentagon napričao gomilu laži? Nemoguće. Ali Hollywoodu se tu još ne nazire kraja. Dan nakon što je vozač iračkih kola hitne pomoći pokušao izručiti vojnikinju Lynch američkim snagama – samo da bi ove zapucale na njega – nju je u odvažnom prepadu iz iračkog bolničkog kreveta «oslobodio», kako nam je rečeno, tim sastavljen od Navy Sealsa, mornaričkih komandosa, pilota američkog zrakoplovstva i vojnih rendžera koji su radili s američkim specijalnim postrojbama. Bilo je to prvi put u zadnjih pola stoljeća da je neki američki vojni zarobljenik oslobođen s položaja iza neprijateljskih linija – trubili su mediji. Ali
ponavljam, irački liječnici koji su bili tamo ispričali su bitno drugačiju priču. «Napravili su veliku predstavu.» – rekao je liječnik vojnikinje Lynch, Haitham Gizzy.
«To je bila samo drama, velik, dramatičan show.»7 Gizzy i drugi liječnici objasnili su da u bolnici nije bilo iračkih vojnika ni pripadnika milicije kad su američke specijalne postrojbe stigle u svojim helikopterima. Većina Saddamovih boraca Fedayeena i cijelo vodstvo stranke Ba’ath već su ranije pobjegli. Kad su američki vojnici stigli u bolnici nije bilo nikoga – rekao je – samo liječnici. Dr. Hassan i drugi koji su radili te večeri izjavili su da su čuli «jako lupanje» u blizini bolnice i zvukove helikoptera i tenkova prije nego što su vojnici počeli ulaziti u bolnicu.
Rekao je da su liječnici pristali biti u jednoj sobi i ne miješati se, dok su vojnici porazbijali nekoliko vrata po bolnici prije nego što su pronašli Lynch. Američki vojnici videokamerama su snimali spašavanje, ali među mnogim prizorima koje nisu prikazali tisku u američkom Središnjem zapovjedništvu u Dohi u Kataru, bio je i onaj s četiri liječnika koji su ispitivani s lisičinama na rukama, zajedno s dvacivilna pacijenta, od kojih je jedan bio nepokretan i spojen na infuziju. «To su bili liječnici, sa stetoskopima oko vrata.» – izjavio je dr. Harith, «Cak i u ratu, s liječnicima se ne bi smjelo tako postupati.»8 To baš ne sliči na priču koju je Pentagon želio prodati. «To što Amerikanci govore je kao priča o Sinbadu moreplovcu – to
je mit.» – rekao je dr. Harith al-Houssona. «Govorili su da u Iraku nije bilo zdravstvene njege i da je ova bolnica bila snažno branjena, a ovdje nije bilo nikoga osim liječnika i pacijenata, i nije bilo nikoga tko je mogao pucati na njih.»9 Liječnik je izjavio da su vojnici rasporili krevet specijalno napravljen za pacijente s ranama od dugotrajnog ležanja a koji je koristila vojnikinja Lynch. «Uzeli su uzorke pijeska iz njega.», rekao je dr. Harith. «To je bio jedini krevet takvog tipa koji imamo, jedini u pokrajini.»10 Rekao je da je bio tužan što nikad više neće vidjeti Jessicu, ali je bio sretan što je ona sretna i što se vratila svom životu. «Kad bih mogao razgovarati s njom rekao bih joj: ‘Cestitami’.» – rekao je. Grozni ljudi ti Iračani, jel’ da?
Diplomatska amnezija
Nažalost, prema medijskom organu američke vlade Fox/Fix Newsu i drugima, Jessica Lynch nije se mogla sjetiti što joj se događalo kad je zarobljena i za vrijeme njenog boravka u bolnici.11 Jedan američki dužnosnik je izjavio: «Ona u biti ima amneziju, mentalno je blokirala užase za koje smo čvrsto uvjereni da je preživjela. «12 Hm, hm. Fox News je izvijestio da su s njom razgovarali vojni psihijatri. Ne
sumnjam u to. To je morala biti neobično zakašnjela amnezija jer se čini da nije bilo ni traga od nje sve dok se nije našla u rukama svojih sunarodnjaka Amerikanaca u Vojnom medicinskom centru Walter Reed u Washingtonu. Po riječima njenog liječnika Isadorea Rosenfelda, počela je bolovati od stanja zvanog potpuna globalna amnezija.13 Kasnije su izjavili da ne boluje od amnezije nego se jedno-
stavno ne može sjetiti! Mala je vjerojatnost – pojasnili su – da će se ikada sjetiti.1! Bryan Whitman, pomoćnik američkog ministra obrane, rekao je da je znao da postoje «proturječne informacije, ali s vremenom ćemo čuti cijelu priču, siguran sam«.15 Ali ne od tebe, stari. Srećom i njoj na čast, kasnije joj se ‘vratilo’ pamćenje i Lynch je u studenom 2003. izjavila da je službena verzija njenog zarobljavanja bila iskonstruirana. Ono što su rekli irački liječnici bila je istina. U biti, Pentagonova verzija i istina bile su kao da idete uspoređivati Einsteinov mozak s mozgom predsjednika
Seoske Budale. Daleko od uzvraćanja vatre u stilu Ramba, njoj se zaglavila
puška i nije ispalila ni jedan jedini metak. Vojska je Lynch dodijelila Brončanu zvijezdu za zasluge u borbi, Odlikovanje ratnog zarobljenika i Purpurno srce, koje se obično dodjeljuje ranjenima u borbi.
Dok su Jessicu Lynch i njene osloboditelje s oduševljenjem slavili na naslovnim stranicama, što se događalo s ostalim bolesnicima u toj iračkoj bolnici? Među njima je, rekli su liječnici, bilo mnogo civila, uključujući djecu, liječenih u prepunim bolničkim sobama, s otrgnutim udovima i dubokim ranama uzrokovanih američkom tenkovskom paljbom i bombama tijekom prvog tjedna ‘rata’. Liječnici su procijenili da je u Nasiriyi poginulo oko 300 civila, a 1.000 ih je ranjeno.
Gubici se ne broje Ratna propaganda nije bila umiješana samo u prikrivanje broja poginulih i ranjenih civila. Radila je i na zatajivanju broja stradalih vojnika. To je pravilo, jer što je manji broj poznatih žrtava – kako civilnih tako i vojnih – to će veća biti podrška za sljedeći rat. Dr. Waiel S. H. Awwad, sirijski ratni dopisnik televizije Al Arabiya koja je dio korporacije Middle East Broadcasting, nestao je u Iraku na devet dana prije nego što se javio svojoj obitelji. Za Asian News International ispričao je kako je bio «uklopljeni» izvjestitelj u američkoj remontnoj diviziji kada su – 20 kilometara sjeverno od Basre na putu za grad Zuber – upali u zasjedu. Rekao je da su on i njegova snimateljska ekipa bili odvedeni u lokalno sjedište Saddamove stranke Ba’ath, nakon čega je suosjećajni plemenski vođa dogovorio njihov bijeg. Dok je bio tamo, kako tvrdi, vidio je 20 poginulih britanskih vojnika u Zuberu, no vlasti su objavile da su poginula samo dvojica: «… Vidio sam to vlastitim očima, raznesena su tri tenka, raznesena su tri vozila, uhvaćeno je šest ratnih zarobljenika. Tko bi mogao objaviti takve činjenice s terena da mi nismo bili ondje.» Također je opisao kako su zapadni mediji ublaženo prikazivali žestoke sukobe s kojima su se u ranim fazama rata suočile’koalicijske’ snage. Laži koje su iznosili američka vojska i ljudi poput Rumsfelda u vezi s odvijanjem vojne kampanje postale su toliko očigledne da su na njih ukazale čak i neke mainstream organizacije poput BBC-2L. Koliki je broj poginulih i ranjenih vojnika u Iraku? Ni u kom slučaju ne možemo očekivati da će nam vlasti to reći, ali ono što se dogodilo u Afganistanu moglo bi nam dati neku predodžbu. Mohammed Daud Miraki, autor knjige Vječna smrt od Amerike17, tvrdi da su američki gubici samo u Afganistanu daleko veći od priznatih. U ožujku 2003. procijenio je broj poginulih američkih vojnika u Afganistanu na 1.200, a oni još uvijek ginu, kao i afganistanski civili u daleko većem broju dok se rat nastavlja izvan medijske pažnje. Miraki kaže da SAD ne otkriva vojne gubitke u Afganistanu jer želi ostaviti dojam nepobjedive vojne sile. SAD je svoju vojnu snagu – kaže on – želio prikazati kao silu za koju čak ni veliki gerilski borci iz Afganistana nisu smogli potrebne vještine kako bi zaustavili njihove besprijekorne vojne mašinerije. Ali u stvarnosti, tvrdi on, američka je vojska do ožujka 2003. izgubila velik broj vojnika: «Prema raznim obavještajnim agencijama, SAD je izgubio preko 1.200 vojnika u Afganistanu. Ruska obavještajna agencija procijenila je broj žrtava u prvih šest mjeseci rata na 373 mrtva i 585 kritično ranjenih. Za to vrijeme, izvještaji drugih obavještajnih agencija uključujući, pored ostalih, iransku i indijsku, procjenjuju da je broj poginulih američkih vojnika preko 600 u prvoj godini, a nakon 18 mjeseci izvijestili su o američkim gubicima većim od 1.200 poginulih i 1.500 kritično ranjenih«.18 Na početku rata, piše dalje, «mrtva tijela američkih vojnika transportirana su u zrakoplovne baze jacobabad i Dalbudin u Pakistanu, a pakistanske novine Frontier Post izvijestile su kako je u samo jednom danu tijekom kopnene operacije blizu Kandahara poginulo 45 američkih vojnika. Također su izvijestili da je 26 mrtvih komandosa predano vojnoj bazi koju su Amerikanci unajmili u blizini pakistanskog grada Jacobadada.«19 Novinska agencija IRNA 2. prosinca 2001. izvijestila je da su 124 mrtva američka vojnika prebačena iz Pakistana u SAD: «Tijela 124 američka vojnika prebačena su kući transportnim avionom 29. studenog [2001.], objavile su u nedjelju lokalne novine … Pakistan Observer izvijestio je da su vojnici poginuli u sukobima s talibanskim borcima kad su sletjeli u pokrajinu Helmand kako bi pomogli lashkaskim borcima bivšeg namjesnika Kandahara, Gul Aghe, u borbi protiv Talibana.«20 Miraki je rekao da je osobno svjedočio američkim gubicima u Helmandu gdje su također oborena četiri helikoptera Apache. Andrei Sukhozhilov, izvjestitelj povezan s Institutom za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWRP), napisao je da je dobio informacije o žrtvama od Zrakoplovne baze Khanabad u južnom Uzbekistanu. «Uzbečki izvori iz Khanabada govore da su prave brojke o američkim žrtvama daleko veće od Pentagonovih službenih ukupnih brojki«/1 rekao je i dodao: «Pripadnici uzbečkog vojnog osoblja koji rade u zrakoplovnoj bazi rekli su da tamo stižu deseci američkih žrtava. Od 25. studenog do 2. prosinca [2001.], jedan uzbečki bolnički pomoćnik koji je radio s američkim medicinskim osobljem izjavio je da je bio svjedok slijetanja četiri ili pet američkih helikoptera – s po 10-15 američkih žrtava – svakoga dana… «… Jedan uzbečki pilot prošli je tjedan govorio o pogibiji jednog američkog vojnika s kojim se sprijateljio dok je on bio u bazi. Rekao je da je taj američki vojnik poginuo u pokušaju gušenja zatvorske pobune u predgrađu Mazar- Sharifa prije dva tjedna, “lamo je poginulo mnogo američkih vojnika, bila je to prava bitka.’, rekao je pilot.»22 Zasigurno ćete iste takve priče čuti i u Iraku, kao i u svim ratovima koje orkestriraju ti prekrajatelji stvarnosti. Uklopljeni kako bi obmanjivali Kontrola koju [luminati imaju nad medijima glavne struje jamčila je da je manje- više jedina priča koju je javnost upoznala bila službena verzija iz Bushovog kartela. Studija koju je provela vašingtonska organizacija Nepristranost i točnost u izvještavanju (engl. Fairness and Accuracy in Reporting) otkrila je da je 76% gostiju na govornim emisijama mrežnih televizija krajem siječnja i početkom veljače 2003. otpadalo na bivše ili sadašnje vladine dužnosnike, dok je onih koji su govorili protiv rata bilo manje od jedan posto.23 Tako se vodi igra u cijelom svijetu. Potenciraju ‘informacije’ koje idu u prilog njihovom gledištu a suzbijaju one koje mu se suprotstavljaju. Kad se požalite da se iznosi samo jedna strana debate, mediji odgovaraju: «Ne, ne, prošli četvrtak imali smo u emisiji čovjeka koji je govorio protiv rata.» Za potrebnu pristranost vrlo su važne novinske agencije koje ‘vijestima’ opslužuju sve medijske izvore diljem svijeta. One su, naravno, u rukama Iluminata. Na primjer, velečasni Sun Myung Moon, prijatelj Bushovih i vlasnik Washington ‘limesa, kupio je novinsku agenciju UPI.2 1 Veza ima bezbroj. Britanske medije, uz neke iznimke, ne smijemo brkati s pravim novinarstvom, ali su još uvijek svjetlosnim godinama ispred američke verzije. Pristranost mreža kao što su CNN i Murdochov Fox News jednostavno je odvratna. Robert Fisk, izvrsni novinar britanskog Independenta, opisao je američko novinarstvo nakon 11. rujna kao sve više «zatupljeno, beznadno, bez petlje, nekritično«.25 Budući da sam od sredine 1990-ih proveo mnogo vremena u Sjedinjenim Državama, jedini dio koji smatram upitnim je onaj ‘nakon 11. rujna’, iako su se stvari nakon toga zasigurno pogoršale. Bila je to Pentagonova ideja imati ‘uklopljene izvjestitelje’, drugim riječima, novinare dodijeljene vojnim jedinicama za vrijeme rata. Ima li nekoga tko vjeruje da je Pentagon to učinio zato što je želio da se objavljuje istina? Kako da ne. Izja- vili su da je ta politika «dobro funkcionirala«, ili točnije, dobro funkcionirala u pogledu upravljanja informacijama. Mnogo puta sam čuo kako izvjestitelji govore «mi» smo učinili ovo ili «mi radimo ono», dok su u stvari govorili o vojsci u koju su bili ‘uklopljeni’. Britanski lTN-ov dopisnik, Bill Neely, noseći punu vojnu borbenu opremu i stojeći u transportnom avionu, priopćio je gledateljima: «Upravo u ovom trenutku prešli smo granicu i ušli u Irak. Stići ćemo do našeg cilja za desetak minuta.« Našeg cilja? Ideja je u tome da novinare držite tamo gdje želite da budu, servirate im priču koju želite da pričaju i stavite ih tako blizu vojnika o kojima im ovisi život da izgube objektivnost. To se mahom i događalo. Dopisnik NBC Newsa David Bloom, koji je umro od krvnog ugruška u plućima, rekao je gledateljima: «[Vojnici] su učinili sve što smo tražili od njih, a mi nastojimo uzvratiti uslugu tako što činimo sve što oni zatraže od nas.«26 Britanski ministar obrane Geoff Hoof rekao je da su slike koje su objavljivali uklopljeni novinari barem dijelom zaslužne za okretanje mišljenja javnosti prema podržavanju rata.27 Gotovo 100 snimateljskih ekipa bilo je ‘uključeno’ u američke jedinice, a kad su im trebale još pozitivnije slike vojska je sama snimala fotografije i slala ih mrežama. One su ih objavljivale poslušno poput pudlica, što i jesu. Robert Jensen, profesor novinarstva sa Sveučilišta u Teksasu, istaknuo je da je ‘uključivanje’ podrazumijevalo poštivanje pravila koje je diktirala vojska: «Prema tim pravilima novinari nisu smjeli samostalno putovati (stoje značilo da nisu mogli zaista nezavisno izvještavati), razgovori su morali biti službeni, (što je značilo da je manja vjerojatnost da će niže rangirani pripadnici vojske reći nešto kritično), i časnici su mogli cenzurirati i privremeno zabraniti elektronski prijenos iz razloga ‘operativne sigurnosti’ (koji su se, u praksi, mogli definirati kao bilo što što su zapovjednici na terenu htjeli cenzurirati).»27 Stožer obmanjivanja Izvrsna BBC-jewa emisija iz serije Dopisnik upozorila je na manipuliranje novinarima od strane političkih i vojnih 5pm-doktora.2 ” Razotkrila je da je novinarima koji su pratili britanske snage u Kuvajtu bilo naređeno da ne izvještavaju o onome što su vidjeli. Tom Copetas s Televizije Bloomberg rekao je: «Nije nam bilo dopušteno da fotografiramo ili opisujemo britanske vojnike s oružjem. Rekli su mi da je u Downing Streetu donesena odluka da vojni zaštitnici novinara na terenu moraju poduzeti sve što je potrebno da pripadnici i pripadnice britanske vojske ne budu prikazani kao borci. Htjeli su da oni tamo budu u ulozi graditelja nacije’. Nadglednici medija jako bi brzo postali vrlo, vrlo bijesni na vas, i počeli bi vam prijetiti da će vas isključiti iz jedinice.«29 Sedam stotina novinara trebalo je doći u vojno zapovjedništvo CentCom u Kataru kako bi im oni koji vode rat stotinama kilometara od mjesta na kojima lete meci pružili ‘širu sliku događaja. Umjesto toga, smotali su ih oko malog prsta. U toj epizodi Dopisnika pokazali su popis koji je bio na zidu britanskog vojnog medijskog ureda u CentComu. Popis je nosio naslov «Pazi da ne staneš na…» j podsjećao je glasnogovornike na teme koje trebaju izbjegavati u intervjuima s novinarima. Među njima su bili «osiromašeni uranij», «preciznost bombardiranja« i «bombardiranje tržnica». Ne smijete govoriti ni o čemu što javnost ima pravo znati; govorite samo ono što ide u prilog slici koju im pokušavate nametnuti. Paul Hunter iz Canadian Broadcasting Corporationa je izjavio: «Naposljetku, kad pokušavate stvoriti medijsku priču iz bilo čega što se ovdje događa još uvijek morate koristiti njihovu poruku, njihovu verziju kojom će odgovoriti na bilo koje pitanje, i tako je to išlo iz dana u dan.»30 Bryan Whitman, američki pomoćnik ministra obrane, u dokumentu s uputama za svoje ratne spm-doktore govori da je oblikovanje svjetskog mnijenja prioritet broj jedan».31 Usprkos toj besramnoj neobjektivnosti, britanski ministar obrane Geoff Hoon imao je hrabrosti izjaviti da bi ljudi trebali biti skeptični prema izvještajima koji ne potječu od službenih izvora.32 Američke mreže dobivale su sjedala u prvim redovima na svakodnevnim ‘brifinzima’ u CentComu, iza njih su sjedili novinari iz ‘savezničkih’ zemalja, a svi ostali bili su otraga. Spin-doktori su stajali sa strane i gestikulirali glasnogovornicima, obično nevjerojatno arogantnom generalu Vincentu Brooksu. I Bushova Bijela kuća i Blairov Downing Street slali su predstavnike u CentCom da prilagođavaju priču prema njihovim potrebama. Bushov momak bio je Jim Wilkinson. Izgledao je kao da je tek izišao iz srednje škole i definitivno je bio u Brooksovoj klasi čiste arogancije. Wilkinson je civil, ali se za vrijeme rata po CentComu uporno šepurio u vojnoj uniformi iako je jedina akcija koju je imao prilike vidjeti bila ona na nizovima televizijskih ekrana. Izgledao je kao bjegunac iz društva ovisnika o masturbaciji. Na jednom ‘brifingu’ Michael Wolf iz New York Magazinea postavio je Brooksu «pitanje koje je svaki dopisnik postavljao, ne samo svakog dana, nego doslovno svake minute«.33 Pitanje je bilo sljedeće: «Zašto bismo trebali ostati, što nam vrijedi ono što saznamo u ovom centru za tisak od milijun dolara?» Pitanje je dočekao aplauz drugih novinara koji su bili jednako siti toga da se njima manipulira. Brooks je odgovorio: «To je vaš izbor; mi želimo pružati vjerodostojne informacije iz operativnog stožera koji vodi ovaj rat.» Laž, g. Brooks, još jedna u nizu. Michael Wolf za dokumentarnu emisiju Dopisnik ispričao je što se dalje dogodilo: «Prišao mi je tip po imenu Wilkinson. Bio je civil, ali je također nosio uniformu, što je bilo čudno, pa sam mu rekao: ‘Niste li Vi civil?’. Odgovorio je: ‘Ja sam pričuvnik.’. Odvratio sam: ‘Ali niste ovdje u pričuvnim snagama.’. Potvrdio je: ‘Točno, točno.’. Rekao sam mu da je u tom slučaju neka vrsta paravojske. Tako je naš odnos odmah krenuo loše. Na to je odvratio: ‘Ovo je jebeni rat, šupčino. Ne zajebavaj se sa stvarima koje ne razumiješ.’. A onda je konačno došao do: ‘Što se tebe tiče, više neće biti pitanja, zašto jednostavno ne odeš kući?’» Na takav se način, zastrašivanjem, novinari tjeraju u red. Igraj po našim pravilima ili si izvan igre. Među pravila se ubrajao i pritisak da se ne postavljaju naknadna pitanja koja bi razotkrila laži u službenim izjavama Brooksa i Franksa. Wilkinson je za BBC rekao: «Ako se ljudima nije sviđalo kako smo to vodili, pa, po mom mišljenju, za jedan dio žalim slučaj, a drugi dio je vjerojatno malo ljubomoran što nisu bili uklopljeni u jedinice. Prave superzvijezde ovog rata bili su oni koji su bili uklopljeni.» Evo što je rat za te idiote – holivudska produkcija. Isto je i s brojnim ‘zvijezdama televizijskih mreža. Više se brinu oko svog razdjeljka i profila nego što ih je ikad bilo briga za činjenice. Dosljedno njihovoj orvelovskoj metodologiji, CentComovi ‘brifinzi’ – «platforme za istinu» po riječima generala Tommya Franksa – korišteni su za iznošenje bujice laži. Govorim već duže od desetljeća, sve je to manipulacija umom i pritom se koriste svi mogući trikovi. Kulisu za ovo svakodnevno obmanjivanje o trošku američkih poreznih obveznika u iznosu od 200.000 dolara izradio je George Allison, jedan od vodećih holivudskih umjetničkih direktora.35 On je dizajnirao scenu za ABC-ov Good Morning America i radio s MGM-om i Disneyem. Netom je bio završio snimanje svog najnovijeg filma s Michaelom Douglasom It Runs in the Family. Allison, koji je dizajnirao pozadine za predsjednika Busha u Bijeloj kući i, baš prikladno, radio s iluzionistom Davidom Blaineom, avionom je poslan u Katar, u sklopu navodno milijun dolara vrijednog preuređivanja skladišnog hangara u visokotehnološki centar za međunarodne medije.36 Evo kako se u jednom izvještaju opisuje pozornica: «Nestali su stalak i zemljovid, usamljeni televizor i videorekorder na kojima je general Norman Schwarzkopf prikazivao mutne slike napada pametnim bombama tijekom Zaljevskog rata 1991. Na pozornici koja će postati trenutno prepoznatljiva, generali će predstavljati najnoviji razvoj događaja s dva podija na prednjem dijelu pozornice ukrašene s dva 50-inčna plazma-ekrana i dva 70-inčna projekcijska platna, spremna za prikazivanje zemljovida, fotografija i videosnimki akcije.» «Iza njih će se nalaziti meko fokusiran, izdužen zemljovid svijeta, koji kao da bi trebao sugerirati da je svijet iza njih ujedinjen. Scena je sagrađena u Chicagu i navodno ju je transportirao Federal Express po cijeni od 47.000 dolara (29.000 funti).» Dok vojnici vode rat sa svojim žrtvama, njihovi gospodari vode rat s umovima javnosti. Živimo u svijetu koji je više nego rječito opisao George Orwell. To je svijet u kojem je važna slika a ne bit, svijet u kojem su laži istina, rat je mir, a diktatura je oslobođenje. Novogovor, lažni neprijatelji, predstavljanje fašizma kao slobode, sve se to može pronaći u Orwellovim predviđanjima o društvu u kojem danas živimo. Preopasno za istraživanje Velik broj neuklopljenih novinara, poznatih kao «nezavisni» ili «unilateralni», ubijen je ili ranjen dok su izvještavali o ratu neovisno o vojsci. Vlastima je to odgovaralo, jer što manje takvih izvjestitelja bude raspoređeno u budućim sukobima, to bolje za one koji žele imati nadzor nad informacijama. «Evo vidite, to je jako opasno. Zato ostanite s nama i bit će sve u redu budete li poštovali pravila. « Američki glasnogovornik Jim Wilkinson o nezavisnim je novinarima izjavio: «Oni su nam u raznim prilikama bili velika gnjavaža. Pojavili bi se na bojištu usprkos našim upozorenjima.« Richard Sambrook, direktor BBC Newsa, rekao je da bi volio da je bilo više neuklopljenih novinara, ali je to jednostavno bilo «preopasno «. Zanimljivo je daje tako velik broj neuklopljenih novinara poginuo u tako kratkom ratu. Poginulo je deset novinara uključujući /7’N-ovog Terrya Lloyda kojeg su američke snage ustrijelile u vozilu, jasno označenom s ‘TV. Ironija je u tome što se on na toj lokaciji našao samo zato što je vojni glasnogovornik slagao kad je govorio o «padu» lučkog grada Umni Qasra. To je bilo Lloydovo izvorno odredište prije nego što je medijima plasirana lažna informacija. Grad je zapravo «pao» nekih 17 dana nakon što je lažljivi vojnik objavio da je zauzet. Jedan je američki tenk napao Hotel Palestina u Bagdadu, sjedište međunarodnih novinara, ubivši dvojicu snimatelja i ranivši još trojicu. Nema šanse da se radilo o grešci, a ni o odmazdi za pucnje iz hotela, kako je tvrdila apsurdna američka vojska. Čudno je kako u hotelu punom novinara nitko nije ni vidio ni čuo takve pucnje. Kako bilo da bilo, zar ti kreteni u uniformama stvarno žele reći da kao odgovor na vatru iz ručnog oružja iz hotela punog ljudi treba razoriti zgradu tenkovskim granatama? To je bilo planirano, naravno da je bilo, a isto vrijedi i za raketne napade (oprostite, hoću reći – nezgode) na zgrade Arapske televizije u Bagdadu u kojima je poginuo novinar al-jazeere. Novinari su ubijani i ranjavani usred bijelog dana na mjestima za koja je Pentagon znao da su medijska. M a n i puliranje informacijama kroz medije najjače je oružje za kontrolu ljudi, stoga oni ne žele da neki svojeglavi, nezavisni novinari govore istinu koju javnost ne smije saznati. Dvojica ‘neuklopljenih* novinara Arab Newsu su ispričala o nečuvenom tretmanu u rukama američkih vojnika.38 Luis Castro i Victor Silva, obojica izvjestitelji portugalske televizije RTP, bili su zatočeni četiri dana. Izjavili su da su bili premlaćivani, da su im oduzeli vozilo, opremu i video-materijale, te da su nakon toga u pratnji 101. zračno-desantne divizije protjerani iz Iraka. To se dogodilo unatoč tome što su imali akreditaciju Unilateralnih novinara koju im je dalo Središnje zapovjedništvo koalicijskih snaga. Castro je rekao: «Izvještavao sam o deset ratova u proteklih šest godina – ratu u Angoli, Afganistanu, Zairu i Istočnom Timoru. Triput sam bio uhićen u Africi, ali nikada nisam bio podvrgnut takvom tretmanu ili fizički napadan. Amerikanci sebe nazivaju osloboditeljima i borcima za slobodu, a pogledajte što su učinili nama.» Njih dvojica bili su u Umm Qasru i Basri, putovali su prema Najafu kad ih je zaustavila vojna policija. Castro je rekao da su provjerili njihove akreditacije i dali im dozvolu da nastave dalje. «Iznenada, bez ikakvog razloga, situacija se promijenila. « – izjavio je Castro za Arab News.40 Vojnici su im zapovjedili da legnu na zemlju – kaže – nakon čega su im gazili po rukama i leđima i stavili im lisičine. «Vojnici su našim satelitskim telefonima zvali kući svoje obitelji.« – rekao je Castro. «Molio sam ih da mi dopuste da vlastitim telefonom nazovem svoju obitelj, ali odbili su. Kad sam se pobunio, gurnuli su me na pod i izudarali po rebrima i nogama.« Castro je izjavio da smatra da su ih uhitili zato što nisu bili uklopljeni u američke jedinice: «Uklopljeni novinari uvijek su u pratnji vojnih zaštitnika. Ono što pišu kontrolirano je; preko njih, vojska svijetu objavljuje vlastitu verziju činjenica. Kad se pojave nezavisni novinari poput nas, mi predstavljamo prijetnju zato što tada ne mogu kontrolirati što pišemo.«41 Castro kaže da mu je poručnik koji je zapovijedao Vojnom policijom rekao: «Moji su ljudi poput pasa, dresirani su samo da napadaju. Molim vas, pokušajte to shvatiti.«’12 Kakve onda šanse imaju djeca u Iraku? Jedan vojnik, čiji identitet Castro nije želio razotkriti, napisao mu je poruku koja je prikazana na Arab Newsu. U poruci je pisalo: «Zaista mi je žao zbog svega što ste bili primorani pretrpjeti, ali ne zaboravite da mi je stalo i da se molim da nam uspijete oprostiti.«. Castro je rekao da su američki vojnici bili «totalno ludi« i daje postupanje prema njima bilo tipično za američki stav, što su mu potvrdile i britanske snage. Stav je bio: «Prvo pucaj, onda postavljaj pitanja.« Podmetanje dokaza Nakon što je oslobođenje Iraka ljude ostavilo bez vode i struje i uzrokovalo smrt i neizreciva ranjavanja desetaka tisuća ljudi, usred razaranja i kaosa uslijedilo je ono neizbježno. Izbile su masovne krađe i pljačke, baš kao što su iluminatske marionete znale da će se dogoditi. Iračke banke su uništene, a s njima i životne ušteđevine nebrojenih Iračana i njihovih obitelji. No, to je savršeno odgovaralo manipulatorima, j e r što je financijski sustav više uništen, to će Sjedinjenim Državama biti lakše zamijeniti ga novim, na njihovu sliku. Poduzeća i domovi iračkog naroda uništeni su i opljačkani, a vladine zgrade koje nisu bile pogođene u američkom i britan- skom bombardiranju opljačkane su i spaljene zajedno s dokaznim dokumentima koji razotkrivaju veze između režima Saddama Husseina i istih onih sila koje su sada došle preuzeti vlast. Ali unatoč svemu tome, nekako, nekim čudom, novinari su u tim zgradama uspjeli pronaći dokumente koji Saddama Husseina povezuju s Osamom bin Ladenom i pokazuju da je britanski laburistički član parlamenta George Galloway od Saddama primao milijune u neizravnim uplatama. Galloway je, koje li slučajnosti, bio jedan od najglasnijih protivnika tog rata. Nikada nisam upoznao Gallowaya, nije me ni najmanje briga što je javno podržavao Saddama Husseina, ali to što su dokazi protiv njega tako lako pronađeni u takvim okolnostima izuzetno je zgodno i tipično za način na koji ti tipovi operiraju. Galloway je izjavio: «…Vlada je unajmila Murdochov tisak da pokrene hajku na mene s novinarskim ekvivalentom kasetne bombe. Središnja ideja njihovih napada – da sam izdajica kojem nije mjesto u Parlamentu – razvlačila se po Statu, News oj the Worldu, limesu i Sunday limesu… Daje Tony Blair Nove laburiste odveo van vanjske granice socijaldemokratske politike, neku vrstu zone sumraka u kojoj se, u tami, osovina koju čine Bush, Blair, Berlusconi, Aznar i Sharon može samo naslutiti, već je manje-više jasno. Ali njegov savez s jeftinim šovinističkim tiskom, koji širi rasističku mržnju u ovom sukobu, ključan je događaj u borbi za budućnost laburista. Primjerice, ovaj najnoviji napad na mene bačen je željnom tisku iz laburističkih izvora. To mije poznato zato što je urednik jednih nacionalnih novina – kojem je prvom ponuđena ova’priča (transkript prevedenog intervjua koji sam dao Televiziji Abu Dhabi) – odbio priču i upozorio me. Nakon toga je ustupljena Sunit. Transkribirane riječi bile su moje; tendenciozno tumačenje u potpunosti je novolaburisticko.»” Arapska satelitska televizijska kompanija al-Jazeera također je otpustila svog glavnog direktora Mohammeda Jassem al-Alija nakon što se njegovo ime pojavilo u na isti način ‘pronađenom’ dokumentu, koji ga je naizgled povezivao s iračkom obavještajnom službom. Al-Jazeera je za vrijeme rata objavljivala stravične slike iračkih civilnih žrtava koje zapadne stanice nisu htjele emitirati. Baš zgodno što su uz toliko spaljenih i uništenih dokumenata, usred takvog kaosa, pronađeni’dokazi’ koji inkriminiraju ljude koje Blair, Bush i kompanija žele uništiti. Britanski dnevni list Guardian tijekom invazije na Afganistan izvijestio je da su novinari opisivali kako su ih vlasti upućivale na građevine u Kabuki i drugim lokacijama gdje mogu ‘pronaći’ prividne dokaze al-Qaedine umiješanosti u otmice aviona 11. rujna. To je, kaže se u listu, uključivalo nove skalpele još u ambalaži i svježe otrgnutu stranicu iz američkog magazina s podacima o školama pilotiranja u Floridi.’15 Ma dajte, molim vas! Eto što oni misle o mentalnom sklopu medija. Naravno, ta su ‘otkrića’ objavljena kao autentična. Istraživački novinar Wayne Madsen, bivši mornarički časnik i autor Priručnika za zaštitu osobnih podataka,46 objavio je izvrsnu analizu takvih ‘dokaza’ u Online Journalu od 29. travnja 2003.1 7 Ustvrdio je da nakon što se ispostavilo da Sjedinjene Države i Britanija UN-ovom Vijeću sigurnosti daju lažne i krivotvorene ‘obavještajne’ dokumente koji su navodno ‘dokazivali’ postojanje Saddamovog programa oružja za masovno uništenje, sada se svjetskim medijima neprekidno servira bujica zaplijenjenih iračkih ‘obavještajnih’ dokumenata iz ruševina sjedišta iračke obavještajne službe Mukhabarat. Problem kod tih dokumenata, piše Madsen, u tome je što je američka vojska njima opskrbljivala nekolicinu izvjestitelja koji rade za «vrlo sumnjive novine», londonski Daily Telegraph. U nedjeljnom izdanju Telegrapha od 27. travnja 2003. objavljeno je da su njihovog dopisnika iz Bagdada Iniga Gilmorea američke snage pozvale u sjedište obavještajne službe gdje je, među hrpama ruševina, nekim čudom ‘pronašao’ dokument koji pokazuje da je Irak u ožujku 1998. pozvao u posjet Osamu bin Ladena. Gilmore je također izvijestio da je CIA nekoliko puta pretražila zgradu prije nego što je on pronašao taj dokument, te da je obavještajnoj agenciji zacijelo ‘promaknuo’ u njihovim prethodnim pretraživanjima. To je nevjerojatna tvrdnja – piše Wayne Madsen – budući da je CIA morala biti detaljno upoznata sa zgradom zbog svojih ranijih obavještajnih veza s Mukhabaratom, još iz vremena Iračko-iranskog rata 1990-ih. Osim toga, CIA i druge obavještajne agencije, uključujući britanski MI-6, ranije su odbacivale vezu između Osame bin Ladena i Iraka. Madsen piše: «Gilmore je za BBC rekao da je u Mukhabaratovim dokumentima otkrio neke informacije koje su bile ‘izbrisane’. Čini se da je brisanje obavljeno kombinacijom crne tinte za flomastere i korektora. Rekao je da je žiletom strugao po papiru i čudom otkrio ime bin Laden na tri mjesta. U standardnoj proceduri redigiranja klasificiranih dokumenata koristi se isključivo crni neizbrisivi flomaster za maskiranje povjerljivih informacija. Međutim, ispravna procedura pokušaja čitanja takvih zacrnjenih dijelova nije struganje tinte, kao da je dokument listić instant-lutrije. Tinta tonerà često prosijava kroz tintu neizbrisivog flomastera. Ako list takvog papira držite pod kutom od 45 stupnjeva pod jakim fosforescentnim svjetlom, tekst pod tintom može se citati’ jer se čini gotovo kao da su slova ‘izdignuta’. Kad bi se žilet upotrijebio za struganje zacrnjenih dijelova, neizbrisiva tinta i boja tonerà bile bi uništene. Izgleda da su Gilmoreove tvrdnje lažne.»48 Taj corpus delicti za vezu izmeðu Iraka i al-Qaede razglašen je po vijestima uz pomoæ C/A-inog i Pentagonovog potrèka Ahmeda Chalabija, predsjednika Iraèkog nacionalnog kongresa koji financira CIA. On je za Murdochov Fox News izjavio da je dokument pružio dovoljno informacija o tome da je Saddam Hussein bio upoznat s napadima na Sjedinjene Države od 11. rujna. Još jednom su se pojavila poznata imena. Novine Telegraph u vlasništvu su korporacije Hollinger Conrada Blacka koji se spominje u mnogim mojim knjigama. On je izuzetno aktivan član iluminatske grupe Bilderberg (pogledati / istina će vas osloboditi i Najveća tajna za detaljniju pozadinu). Hollinger je vlasnik Jerusalem Posta, čiji je direktor Richard Perle, Pentagonov savjetnik koji je bio duboko upleten u planiranje rata protiv Iraka. National Interest, još jednu pro-Bushovu publikaciju, također financira Black.’19 Perleov prijatelj William Kristol, predsjednik Projekta za novo američko stoljeće, pojavio se na Fox Newsu kako bi dao važnost dokumentima ‘pronađenim’ u Iraku. On je izjavio kako je razotkrivanje da je Galloway primao novac od Saddama Husseina samo «vrh sante leda», te bez bilo kakvih dokaza natuknuo da će francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca, druge zapadne političare i arapske novinare koji rade za mreže poput Al-Jazeere uskoro ‘odati’ novi irački obavještajni dokumenti.50 U pogledu Al-Jazeere bio je u pravu, pa kako je mogao znati da će se to dogoditi? Na Fox Newsu su osim toga rekli da je Galloway možda davao tajne satelitske slike al-Qaedi, opet bez bilo kakvih dokaza koji bi potkrijepili takve klevete. Wayne Madsen ovim je riječima sažeo kako, po njegovom mišljenju, funkcionira ta propaganda: «Lazni dokumenti ‘padnu’ u ruke desničarskih londonskih novina čiji je vlasnik Conrad Black. Razglase ih druge novine u Blackovom vlasništvu, uključujući Jerusalem Post i Chicago Sun-Times. Priču nakon toga preuzmu svjetske televizijske podružnice News Corporatioim, Time Wamera, Disneya i General Electrica, a ponavljaju je desničarske radijske govorne emisije Clear Channela i Viacoma. Političke karijere postaju ugrožene i uništene. Optuženi nemaju pravo demantirati tvrdnje. Oni su krivi po optužnici u očima nahuškane javnosti koja svoje informacije dobiva s orvelovskih ekrana korporacijskih medija … Suradnja medija s političkom gamadi u nahuškavanju javnosti radi gušenja kritike nije ništa novo. Time se vrlo uspješno koristio Joseph Goebbels u nacističkoj Njemačkoj.«51 Sjedinjene Države bile su prilično aktivne u pozivanju Telegraphovih izvjestitelja u iračka obavještajna sjedišta, istaknuo je Madsen. Ostali dokumenti koje su ‘pronašli’ njihovi izvjestitelji ‘otkrili’ su da je ruska obavještajna služba proslijedila snimke prisluškivanih telefonskih razgovora Tonya Blaira iračkoj službi; da su njemački obavještajci ponudili pomoć iračkima u vrijeme priprema za rat i da je Francuska obavještavala Irak o sadržaju američko-francuskih diplomatskih prepirki. Sva ta ‘otkrića’ odgovarala su planovima Sjedinjenih Država i Britanije. Madsen je rekao da je zapanjujuće što je američka vojska bila tako otvorena da je pustila svoje favorizirane novinare da slobodno šeću po zgradi Mukhabarata s obzirom daje Pentagon uveo strogu zabranu pristupa iračkom Ministarstvu nafte. Razlog za to je očigledan, napisao je Madsen. Dok se po zgradi Mukhabarata moglo ‘posijati’ lažne obavještajne dokumente, Ministarstvo nafte vjerojatno je bilo puno dokumenata koji pokazuju vezu između Saddama Husseina i kompanije Dicka Cheneya, Flalliburtona (pogledati Alisa u zemlji čudesa i katastrofa Svjetskog trgovinskog centra). Halliburton je, u vrijeme dok je Cheney bio njihov glavni di- 1 rektor, preko svojih dviju podružnica – Dresser-Rand i Ingersoll Dresser Purnp Co – sa Saddamovom vladom potpisao ugovore vrijedne više od 73 milijuna dolara, i to u sklopu istog UN-ovog programa’Nafta za hranu’, uključenog u optužbe protiv Georgea Gallovvava.52 Uništavanje dokaza Predmet najgorih (koordiniranih) mahnitih pljački nakon dolaska američkih snaga bili su neki od neprocjenjivih i najvažnijih svjetskih artefakata i rukopisa iz bagdadskih muzeja koji su sadržavali ostatke i dokumentaciju o ljudskoj povijesti sve do vremena drevnog Sumera (4000. do 2000. pr. Kr.). I to je bio dio manipulacije informacijama i znanjem. Tijekom godina opširno sam pisao o krvnim vezama Iluminata sa Sumerom i Babilonom, a nešto kasnije ću to smjestiti u kontekst trenutnih događaja. Zasad je dovoljno reći da Iluminati ne žele da se razotkrije njihovo podrijetlo: uklanjanje dokaza od javnosti i akademske zajednice njima je vrlo važno. Irak se nalazi na području drevne Mezopotamije, ‘Zemlje između rijeka’, na obalama Tigrisa i Eufrata. Mezopotamci su bili prvi poznati narod koji je proučavao zvijezde, razvio pisanu riječ i provodio zakon. To je, kažu povjesničari, bila ‘Kolijevka civilizacije’ i lokacija Edenskog vrta o kojem govori Biblija. Iz iračkih muzeja, galerija i knjižnica – spaljenih tako da su od njih ostale samo prazne ljušture – gotovo preko noći pokraden je fantastičan sadržaj koji je pripadao tim drevnim društvima, dok američke snage nisu poduzimale ništa. Dr. Moavad Damerji, profesor arheologije na Bagdadskom sveučilištu i bivši glavni direktor iračkog Ureda za starine, rekao je da su nestali predmeti i rukotvorine koji dokumentiraju ljudski razvoj, i da njihov gubitak predstavlja neprocjenjivu štetu. «Irački nacionalni muzej jedini je muzej na svijetu koji prikazuje sve korake u povijesti čovječanstva.«, rekao je. «Ti svjedoci našeg razvoja nestali su, nestali.«53 Među najdragocjenijim nestalim blagom su Uručka vaza i Urska harfa, koje datiraju iz vremena između 3000. i 2500. pr. Kr. i vladavine sumerskih kraljeva (koji su povezani s iluminatskim krvnim lozama, pogledati Najveću tajnu i Djecu Matrixa). Predivno izrađen brončani Basitkijev kip iz Akadskog kraljevstva također je nestao, odnesen usprkos njegovoj enormnoj težini. Otkinute su glave kamenim kipovima, a vrijedne ispisane ploče iz velikih sumerskih knjižnica izgubljene su, i to upravo one priče o ljudskoj povijesti o kojima sam pisao u svojim knjigama u vezi s iluminatskim krvnim lozama. Na tim pločama zapisani su sumerska povijest, život i vjerovanja, a gotovo sigurno i podrijetlo krvnih loza koje danas vladaju svijetom. Isto se događalo širom zemlje. U Mosulu na sjeveru, blizu mjesta na kojem su iskopane sumerske ploče, sadržaj muzeja je nestao. Dvije tisuće godina stari kip kralja Saqnatroqa II, jednog od mezopotamskih zaboravljenih monarha, ukraden je, zajedno s nezamjenjivim asirskim starinama. Nakon sumerske civilizacije razvila se Asirija. Zločin je tim gori što je Bagdadski muzej također izgubio kataloške kartice i računalne zapise, što će znatno otežati pronalaženje ukradenih predmeta. Nestala su također i otkrića generacija arheoloških studija, jer su se muzeju morali prijavljivati detalji o svim iskapanjima koja su međunarodni timovi arheologa obavljali u Iraku. Prema riječima jednog pisca: «Postoji opasnost da će nas to vratiti više od 150 godina unatrag, u vrijeme prije znanstvene arheologije u Mezopotamiji.«54 Siguran sam da je osoblje muzeja neke artefakte sklonilo prije invazije, ali je također jasno da su krađu koja je uslijedila nakon bombardiranja dopustile i ohrabrivale američke vlasti koje su htjele uništiti irački duh i osjećaj identiteta, kao i ukrasti artefakte koji su im silno važni iz povijesnih i obrednih razloga. Ljudi koji su znali što traže hladno su i promišljeno isplanirali velik dio krađa u muzejima i galerijama. Na ruševinama Saddamovog centra za umjetnost u Bagdadu, irački umjetnik Moayad al-Haidari rekao je da su krađe bile dobro organizirane. Nije se radilo samo o krađi, cilj je bio mnogo veći od toga. «To su učinili kako bi razorili nas, naše nasljedstvo, naš identitet, naš ponos.«55 Tareq Abdulrazak, 63-godišnji znanstvenik, stajao je pred izgorjelom ljuskom Iračke nacionalne knjižnice iz koje se podizao dim, a u kojoj su uništene sve knjige i rukopisi. «Ovdje je bila iračka kultura, drevna i ona suvremena, sve u pisanoj riječi.« – izjavio je. «Amerikanci su gledali što se događa. Nije li bilo dovoljno uništiti naše građevine, naše ljude? Treba li sada uništiti i našu povijest?«56 Krađa neprocjenjivog sadržaja muzeja zapravo je bila jedan od ključnih ciljeva tog ‘rata. Moayad Damerji iz Iračkog nacionalnog muzeja bio je u pravu kada je rekao da je pljačka njegove zgrade bila unaprijed isplanirana. «To je bio program, dobro organiziran. Amerikanci su štitili naftna polja, ali nisu učinili ništa da zaštite naše muzeje, iako su dužni štititi ta mjesta.«, rekao je.5 7 Dr. Dony George, direktor Povijesnog muzeja u Bagdadu, izjavio je da su krađe izveli profesionalni stručnjaci. Pokazao je novinarima šaku dijamantnih rezača stakla pronađenih u prostorijama kojima su, kako se pretpostavlja, «profesionalni kradljivci starina« izrezali staklo kako bi se domogli osjetljivih eksponata. Lopovi su imali opremu za podizanje najtežih predmeta i ključeve trezora u kojima su bili čuvani najvredniji predmeti. Dr. George je rekao: «Vjerujem da su to bili ljudi koji su znali što traže. Samo su prošli pored gipsane kopije Crnog obeliska. To znači da su morali biti stručnjaci. Nisu dirali kopije.«58 Za britanski Channel 4 News rekao je da se među ukradenim artefaktima nalazila sveta vaza iz Warke, 5000 godina stara zlatna zdjela pronađena u Uru, akadsko postolje kipa i jedan asirski kip. To je opisano kao nešto što se može usporediti s krađom Mona Lise. Internetska verzija magazina Business Week objavila je: «Gotovo se čini kao da su počinitelji čekali da Bagdad padne kako bi mogli izvesti svoju krađu. Gil J. Stein, profesor arheologije sa Sveučilišta u Chicagu koje je obavljalo iskapanja u Iraku preko 80 godina, vjeruje da su trgovci daleko unaprijed naručili najvrednije eksponate.’Oni su tražili točno određene artefakte’, kaže on.’Znali su gdje ih trebaju tražiti.V Stručnjaci su potvrdili da su kradljivci znali što traže i u muzeju u Mosulu, te da su u manje od deset minuta ukrali nekoliko milijuna dolara vrijedne partske kipove. Gdje su bili američki vojnici? Malo prije invazije, Američko vijeće za kulturnu politiku (ACCP) – koalicija američkih kolekcionara starina i pravnika za umjetnost – sastalo se s dužnosnicima američkih Ministarstava obrane i vanjskih poslova kako bi im ponudilo svoju pomoć u očuvanju iračkih arheoloških zbirki.60 Bila je to još jedna operacija hranjenja svinja. U toj se skupini nalaze trgovci koji su priželjkivali kraj strogih iračkih zakona o vlasništvu i izvozu starina. Blagajnik te grupe, William Pearlstein, opisao je zakone kao ‘retencionističke (tj. pohlepni trgovci ih se nisu mogli dokopati) i rekao da se zalaže za poslijeratnu vladu koja će olakšati prenošenje starina u SAD.61 Oni kojima je stalo do zaštite povijesti umjesto do zarade na njenom iskorištavanju bili bi vrlo sumnjičavi prema ovoj skupini koja je oformljena tek 2001., nakon što je Bushova administracija nelegalno došla na vlast. Profesor lord Renfrew od Kaimsthorna, arheolog s Cambridgea i direktor McDonaldovog instituta za arheološka istraživanja, rekao je: «Iracki zakoni o starinama štite Irak. Zadnje što nam treba je da se u to umiješa neka skupina Amerikanaca povezanih s trgovcima. Bilo kakvo mijenjanje tih zakona bilo bi apsolutno čudovišno.«62 Američki institut za arheologiju složio se, uz izjavu da bi svako ublažavanje strogih iračkih zakona o starinama bilo «katastrofalno».63 Njegova predsjednica Patty Gerstenblith rekla je: «Pian [Američkog vijeća za kulturnu politiku] je poticanje sakupljanja starina kroz slabljenje zakona arheološki bogatih zemalja i ukidanje nacionalnog vlasništva na starinama radi lakšeg izvoza. «64 Vijesti o sastanku s vladinim dužnosnicima izazvale su bojazan da će restrikcije izvoza iračkih artefakata biti ublažene nakon rata, ali ono što se dogodilo bilo je čak i mnogo gore od toga. Nasljeđe koje pripada cijelom čovječanstvu sada je preplavilo podzemna tržišta u rukama Iluminata, priprema se teren za njihov legalan uvoz u Sjedinjene Države. Profesor John Merryman s Pravnog fakulteta u Stanfordu, član Američkog vijeća za kulturnu politiku, pozvao je na «selektivnu međunarodnu provedbu kontrole izvoza« u američkim sudovima koje bi učinilo potpuno zakonitim uvoziti predmete koji su bili sustavno pokradeni u Bagdadu ukoliko američki sud odluči ne priznati iračke zakone.65 On tvrdi da činjenica da je neka umjetnina bila ukradena sama po sebi ne bi trebala priječiti njezin legalan uvoz u Sjedinjene Države. Jedan od razloga za koordiniranu krađu bila je želja da se uništi što je moguće više islamske povijesti, budući da su svjesni da će za uspostavu svoje svjetske države morati razbiti moć Islama. Vašingtonski istraživački novinar Wayne Madsen bio je u pravu kad je napisao: «Bush i njegovi savjetnici, iako su bili unaprijed upozoreni da drevnim iračkim artefaktima i zbirci povijesnih dokumenata i knjiga prijeti opasnost od krade ili uništenja, samo su sjedili dok su muzeji u Bagdadu i Mosulu i Bagdadska knjižnica bili pljačkani i uništavani. Vođe kultova odavna su pokušavali uništiti povijest kako bi izmislili vlastitu. Sovjeti su pokušali izbrisati ruske pravoslavne tradicije, pretvorivši velik broj crkava u skladišta i staje. Kambodžanski Pol Pot pokušao je uništiti slavni budistički hram Angkor Wat u nastojanju da zatre budističku povijest svoje zemlje. U ožujku 2001. dok su s Bushovom administracijom pregovarali o plinovodu za prirodni plin, afganistanski Talibani raznijeli su dva ogromna, 1600 godina stara kipa Bude u Bamiyanu. Bushova administracija, koju također vode fanatični sljedbenici kulta, jedva da se osvrnula na gubitak spomenika. To ne bi bilo prvi put da kultisti iz Bushove administracije ignoriraju krađu povijesnih blaga. Pljačkanje iračkih povijesnih blaga objašnjivo je kada se uzme u obzir što kršćani kulta krvi doista misle o Islamu.»66 Međutim, oni nisu «kršćani», oni su praktični sotonisti (pogledati moje ostale knjige), a krvavi kult dobar je opis za njih. Proračunata katastrofa Američka vlada dobila je vrlo podrobne informacije o muzejima, njihovoj lokaciji i sadržaju, te povijesnim arheološkim lokalitetima diljem zemlje. Poslali su ih stručnjaci koji su bili ozbiljno zabrinuti zbog posljedica američke i britanske invazije. To je uključivalo agenciju Ujedinjenih naroda – UNESCO – koja je dostavila konkretne zemljovide tih lokacija. Profesorica Elizabeth C. Stone, pročelnica Katedre za antropologiju Sveučilišta države New York u Stony Brooku, koja je između 1987. i 1990. provodila istraživanja i iskapanja u Iraku, za Fox News je izjavila da je pisala Pentagonu i američkim snagama tražeći od njih da poduzmu sve moguće mjere za očuvanje blaga. Posebno je istaknula Povijesni muzej u Bagdadu, jedinu svjetsku riznicu neprocjenjivih starina još iz vremena prvih civilizacija drevne Mezopotamije i Babilonije. Profesorica Stone rekla je da je od američkih snaga dobila jamstva da će Muzej biti zaštićen, da će to biti pitanje od najveće važnosti. Ali kad su kradljivci oskvrnuli i poharali Muzej, američkim vojnicima nije bilo ni traga, baš kao što je cijelo vrijeme bilo planirano. Profesorica Stone s pravom je usporedila pljačkanje Bagdadskog muzeja sa spaljivanjem Velike knjižnice u Aleksandriji od strane Rimskog carstva (koje je bilo pod kontrolom Iluminata) ili razaranjem kulture Asteka i Inka koje su počinili španjolski konkvistadori (pod kontrolom Iluminata). Irak je, kako se izrazila Stone, zemlja «cija je povijest obezglavljena«.67 Ipak, kao što je dr. Irving Finkel iz Britanskog muzeja izjavio za britanski Channel 4 News, pljačkanje je bilo «u potpunosti predvidljivo i lako ga se moglo spriječiti«.68 Kad je počela krađa u Nacionalnoj knjižnici, britanski novinar Robert Fisk požurio je pozvati američke marinee u pokušaju da spasi neke od stoljećima starih ornamentiranih primjeraka Kur’ana, druge islamske kaligrafske rukopise, dokumente iz Otomanskog carstva i druge nezamjenjive tekstove. Ali maritici su odbili reagirati. U listu Independent Fisk je napisao: «Pokazao sam im lokaciju na mapi, točno ime na arapskom i engleskom. Rekao sam da se dim može vidjeti s udaljenosti od pet kilometara i da bi im trebalo svega pet minuta da se do tamo odvezu. Pola sata kasnije na mjestu događaja nije bilo nijednog Amerikanca, a plameni su se jezici dizali 60 metara visoko.«69 Ništa nije učinjeno jer je tako planirano. Fisk je ispričao kako je «vojska lopova « opustošila sjedište UNICEF-a koje je od 1980-ih radilo na poboljšanju kvalitete života iračke djece, «bacajuci potpuno nove fotokopirne uređaje jedan na drugi i razbacujući gomile UN-ovih dokumenata o dječjim bolestima, smrtnosti kod poroda i prehrani po podu«.70 Kao okupacijska sila, napisao je Fisk, Amerika je bila odgovorna za zaštitu veleposlanstava i UN-ovih ureda na području koje je nadzirala, ali on je vidio kako se američki vojnici voze pored njemačke ambasade dok lopovi iznose stolove i naslonjače kroz glavni ulaz: «To je skandal, neka vrsta bolesti, masovni oblik kleptomanije koji američki vojnici mirno ignoriraju.« Gdje su vojnici? Pogledajte u Ministarstvu nafte Američke jedinice dopustile su bandama da opljačkaju i unište zgrade Ministarstva prostornog planiranja, Ministarstva obrazovanja, Ministarstva navodnjavanja, Ministarstva trgovine, Ministarstva industrije, Ministarstva vanjskih poslova, Ministarstva kulture i Ministarstva informiranja, a zatim odbile zaustaviti pljačku iračkog neprocjenjivog povijesnog blaga. Stotine vojnika, međutim, bile su razmještene kako bi branili dva ministarstva koja su ostala neoštećena: Ministarstvo nafte i Ministarstvo unutarnjih poslova s njegovom golemom bibliotekom obavještajnih informacija o zemlji. Cijela satnija marinaca i još barem šest amfibijskih borbenih vozila dobili su zadatak da čuvaju Ministarstvo nafte, dok su ministarstva odgovorna za trgovinu, informiranje, prostorno planiranje, zdravstvo i obrazovanje (sva ona koja SAD želi reformirati po vlastitoj slici) bila prepuštena njihovoj sudbini. Frank Viviano je to vrlo lijepo objasnio u San Francisco Chronicleu davno prije invazije na Irak: «Skriveni ulozi u ratu protiv terorizma mogu se sažeti u jednu jedinu riječ – nafta. Zemljovid terorističkih utočišta i ciljeva na Bliskom istoku i srednjoj Aziji također je, u nevjerojatnoj mjeri, zemljovid glavnih svjetskih izvora energije u 21. stoljeću… Rat protiv terorizma mnogi će neizbježno shvaćati kao rat u korist američkih kompanija Chevron, Exxon i Arco; francuskog TotalFinaElfa; British Petroleuma; Royal Dutch Sheila i drugih multinacionalnih divova, koji u toj regiji imaju investicije vrijedne stotine milijardi dolara.«71 A sada još i više. Američke snage «poticale» su pljačku. Ma da? BBC News Online 6. svibnja 2003. izvijestio je kako generalu Tommy u Franksu prijeti suđenje na Belgijskom ratnom sudu zbog optužbi da su američke snage propustile spriječiti pljačke u Iraku, a na web-stranici je pisalo da su došli do informacija koje sugeriraju da su njegovi vojnici čak «poticali» neke lopove. Dr. Khalid Majeed opisao je kako je uzalud pokušavao nagovoriti američke vojnike da od bande lopova zaštite Tehnički institut višeg obrazovanja u Nasiriyi i kako su ga svaki put odbili. Dr. Majeed, koji na fakultetu drži kolegij o javnom zdravlju, rekao je da je gomila nosila noževe i Kalašnjikove i vikala: «Treba nam sve iz ovog fakulteta». Rekao je da je otišao do jedne američke kontrolne točke i zatražio pomoć, ali su mu odvratili da ne mogu doći. Ipak, kako je rekao, jedan njegov kolega uspio je pokrenuti Amerikance smještene blizu lokalnog vatrogasnog doma. Stigli su u pet vozila, no odbili su spriječiti lopove. Umjesto toga, vojnici su ispalili nekoliko desetaka metaka u južni zid fakulteta, opisao je dr. Majeed. «To je bilo zeleno svjetlo lopovima. Kao da im je reklo: ‘Nećemo učiniti ništa da vas spriječimo.’)) Za pet minuta Amerikanci su nestali a lopovi su upali u fakultet. Od fakulteta uskoro nije preostalo gotovo ništa. Ukradeno je oko 100 klimatizacijskih uređaja i 100 računala. Sobe su spaljene, znanstveni laboratoriji demolirani, a glavna sala za predavanja izgledala je «kao da je kroz nju prošao uragan». Svjedoci su izjavili da američki vojnici nisu samo odbili zaustaviti gomilu, nego su i otvoreno poticali krađu. Rasool Abdul-Husayn, nezaposleni školski učitelj, rekao je da je vidio kako jedan američki vojnik daje znak gomili da može ući, mahnuvši im rukom više puta. Drugi svjedok, Kareem Khattar koji radi u pekari nasuprot fakulteta, vidio je isto. «Vidio sam rođenim očima kako Amerikanci daju znak ljudima da uđu, a lopovi su počeli pljeskati. Amerikanci su mahnuli u znak pozdrava i lopovi su pljeskali. Brzo su počeli krasti. Kada je jedan čovjek izašao s klima-uređajem, jedan mu je Amerikanac rekao: ‘Dobro, jako dobro’.»72 U jednoj izjavi za BBC News Online, CentCom, Središnje zapovjedništvo Sjedinjenih Država u Dohi u Kataru, odbilo je preuzeti odgovornost za taj događaj. Znači, ništa novo s tim u vezi. Još jedna potvrda da je vojska poticala lopove došla je od Khaleda Bayomia u intervjuu za Dagens Nyheter, najveće švedske novine sa sjedištem u Stockholmu.73 Khaled Bayomi deset je godina predavao i istraživao bliskoistočne sukobe na Sveučilištu Lund. Otputovao je u Bagdad kako bi bio ‘ljudski štit’ u podršci Iračanima za vrijeme sukoba. «Zatekao sam se baš na tom mjestu kad su američki vojnici ohrabrivali ljude da počnu krasti.», izjavio je za novine. Rekao je da je 8. travnja otišao posjetiti prijatelje koji žive blizu ruševnog područja na zapadnoj obali Tigrisa, međutim borbe su bile tako intenzivne da se nije mogao vratiti. Popodne se situacija smirila i četiri američka tenka zauzela su položaje na rubu sirotinjske četvrti. Vojnici su, kaže, ustrijelili dva sudanska čuvara koji su stajali na svojim mjestima pred zgradom lokalne uprave. Nakon toga su raznijeli vrata zgrade, a iz tenkova su se začuli «nestrpljivi povici na arapskom« koji su ohrabrivali ljude da im priđu: «Cijelog tog jutra svatko tko je pokušao prijeći cestu bio je ubijen. Ali u čudnom zatišju nakon sve te pucnjave ljudi su postupno postajali znatiželjni. Poslije 45 minuta prvi građani Bagdada usudili su se izaći. Arapski prevoditelji u tenkovima rekli su ljudima da odu i uzmu što žele iz zgrade. Vijest se brzo proširila i zgrada je opljačkana. Ja sam stajao svega 270 m odatle kad su ubili čuvare. Kasnije je tenk raznio ulaz u Ministarstvo pravosuđa, smješteno u susjednoj zgradi, pa se pljačkanje tamo nastavilo. Ja sam stajao u velikoj gomili i gledao to zajedno s njima. Oni nisu sudjelovali u grabežu, ah se nisu usudili umiješati. Mnogima su od stida oči bile pune suza. Sljedeće jutro pljačkanje se proširilo na Muzej suvremene umjetnosti koji se nalazi 400 metara dalje prema sjeveru. Tamo su također bile dvije gomile, jedna koja je krala i druga koja je s gnušanjem promatrala.« Upitali su ga želi li reći da su američki vojnici poticali krađu: «Apsolutno. Nedostatak prizora slavlja značio je da su američkim snagama bile potrebne slike Iračana koji na različite načine izražavaju mržnju prema Saddamovom reži mu.» «Ali što je s ljudima koji su srušili veliki Saddamov kip?« – postavljeno mu je pitanje. «Jesu li? To je učinio američki tenk, upravo pored hotela u kojem su odsjeli svi novinari. Do ručka 9. travnja nisam vidio nijedan uništen Saddamov portret. Da su ljudi htjeli rušiti kipove mogli su srušiti neke od manjih bez ikakve pomoći američkih tenkova. Da se radilo o političkom prevratu, ljudi bi prvo rušili kipove, a onda krali.« Bagdad nije pao – bio je predan Jeste li primijetili da je invazija na Afganistan pokrenuta kako bi se «uhvatilo Bin Ladena«, ali on nikada nije uhvaćen? I «radi hvatanja mule Omara«, «duhovnog« vođe Talibana, kojeg nisu uhvatili? Cijela osnova invazije na Irak bila je, praktično, «hvatanje Saddama Husseina«, ali ga nisu uhvatili, barem do trenutka pisanja ove knjige, dugo nakon ‘rata. Uz toliko Saddamovih dvojnika kako bismo znali da jesu, čak i da to tvrde? Mislim da je ovdje lako uočiti obrazac. U prvim danima rata u Iraku američke i britanske snage suočile su se s jakim otporom u južnim mjestima i gradovima, napredujući prema sjeveru iz Kuvajta. Ako su se suočili s takvim otporom na jugu, s pravom se pretpostavljalo da ih očekuje paklena bitka za zauzimanje Bagdada kao glavnog grada. Ali to se nije dogodilo. Donesene su neke užasne vojne odluke zbog kojih su iračke snage poslane u sukob s ‘koalicijom’ u otvorenoj pustinji, gdje njihova vatrena moć nije imala nikakvih izgleda protiv najmodernije tehnologije s kojom su se sukobili. Međutim, najdjelotvornije korištenje tih snaga Britancima i Amerikancima moglo je stvoriti ozbiljne probleme, je li to bila obična nesposobnost ili se radilo o dogovoru na najvišim razinama? Najbizarnije je bilo to što iračke snage pri povlačenju nisu uništile nijedan most kako bi spriječile ili usporile britansko i američko napredovanje. Zašto, zaboga, nisu??? Osnovna je mjera obrambenog ratovanja srušiti mostove koji su tvom neprijatelju potrebni za napredovanje kada postane jasno da ih više ne možeš braniti. To posebno vrijedi u Iraku kojim dominiraju dvije rijeke – Tigris i Eufrat. Umjesto toga, mostovi su ostavljeni kako bi britanske i američke snage mogle prijeći. Zašto? Robert Fisk u britanskom je bidependentu citirao jednog iračkog brigadnog generala koji je zapovijedao raketnom protuzračnom obranom Bagdada, i koji je rekao da su čitave pukovnije Iračke republikanske garde bile povučene iz pustinje zapadno od Bagdada po naređenju Saddamovog sina Qusaya. Ti vojnici, koji su bili od ključne važnosti za obranu grada, skinuli su uniforme i otišli svojim kućama. 7 ‘ «Naša se vojska na jugu borila mnogo bolje nego oko Bagdada.», izjavio je general. «Pomagali su im ljudi iz sela. Amerikanci i Britanci su mislili da će ih ti ljudi podržavati, a ne boriti se protiv njih.»76 Objasnio je da je obrana Bagdada prema planu trebala imati dva prstena vojnih branitelja, jedan postavljen na 100 kilometara od grada, drugi na 50 kilometara. «Naše južne snage zapravo su se borile na jugu u prvim danima rata, ali negdje 30. ili 31. ožujka Republikanskoj je gardi naređeno da se povuče iz pustinje natrag u Bagdad. Ne znamo zašto. Većina je dobila jasne zapovijedi da ostanu kod kuće.»77 Kada su do vojske na jugu zemlje došle te novosti – rekao je – njihov otpor koji je dotad onemogućavao zauzimanje ijednog grada, počeo se raspadati. Dana 6. travnja vojsci je naređeno da napusti jug Iraka i zauzme nove položaje u obrani Bagdada. Teheran Times također je upozorio na te nepravilnosti.78 Ukazali su na prekid američkih i britanskih operacija zbog kritika da se invazija nije pokazala tako jednostavnom kao što se tvrdilo. Nakon tog prekida, tvrdilo se u novinama, pojavile su se sumnje kad su američke snage, koje su bile zaustavljene kod Eufrata, bile u stanju odmah napredovati ravno do središta Bagdada bez ikakvog dodatnog značajnijeg otpora od strane iračkih snaga. «Nitko nije postavio pitanje zašto Tikrit, koji su nekada nazivali ideološkim središtem Saddamove vlade i zadnjim mogućim uporištem iračke vojske, nikada nije bio cilj američkih i britanskih bombi i raketa.», istaknuo je Times. «Ili zašto se, nakon što su elitne iračke snage stigle u istočni Irak iz Tikrita, ritam napredovanja osvajača prema središtu Bagdada odmah ubrzao.»79 Početkom travnja je, osim toga, objavljeno da je jedan avion dobio dozvolu da iz Iraka odleti za Rusiju, izvijestile su novine. «Tko je bio u tom avionu?» ‘Times dalje piše: «Sve te nejasnoće, proturječni izvještaji o Saddamovoj lokaciji, i činjenica da je sve najviše iračke dužnosnike predstavljala jedna jedina osoba – irački ministar informiranja Mohammed [‘Komični Ali’] al-Sahhaf – i laki pad Bagdada pokazuju da je središte tajnog dogovora bio Tikrit, gdje su Saddam, njegovi pomoćnici i zamjenici iz stranke Ba’cith čekali da im se al-Sahhaf pridruži kako bi mogli dobiti potrebna jamstva za odlazak iz zemlje u tajnom kompromisu s koalicijskim snagama. « «Tu mogućnost potvrdila je mreža Al-Jazeera koja je citirala ruskog obavještajnog dužnosnika prema kojem su iračke snage i osvajači sklopili sporazum. Ruski dužnosnik rekao je Al-fazeeri da su irački vode pristali ne pružati ozbiljan otpor američko-britanskim snagama u zamjenu za jamstvo da će Saddam i njegovi bliski rođaci moći napustiti Irak neozlijeđeni.«80 Novine su upozorile na paralele s mulom Muhammadom Omarom i Osamom bin Ladenom u Afganistanu. «Postoje li ikakve naznake da je SAD zainteresiran da ih pronađe i uništi?«81 Potrebno je znati da su ta dvojica, kao američki sluge tijekom proteklog desetljeća, Bijeloj kući osigurali dovoljno izgovora za osvajanje Afganistana, iako su još uvijek na slobodi – pisalo je dalje u izvještaju. Washington je imao koristi od svoje nesposobnosti da pronađe vođe Talibana i al-Qaede. Isto je vrijedilo i za Saddama. Mali diktator poput Saddama bio je nalik marioneti koja je cijeli život plesala po ritmu određenog velikog diktatora kao što je SAD, i nije mogao djelovati po vlastitoj volji – komentirao je Times. «Zato jednostavan odgovor na pitanje ‘Gdje je Saddam?’ nije ništa drugo nego – ‘Gdje god SAD to želi!’«82 Čuo sam kako je glasnogovornik ‘koalicije’ izjavio da su Iračani tako brzo kolabirali zato što su bili slabo obučeni i zato što su koristili zastarjelu i slabo održavanu opremu. Ali kako se to onda slaže s tvrdnjama da je Irak prijetnja svijetu, uključujući i Sjedinjene Države na drugoj strani planeta? Nikako, zato što je to bila laž. Oni lažu kako bi pokrili jedno pitanje i onda ponovno lažu, zauzimajući suprotan stav, kako bi pokrili drugo. Prevareni? Opsjednutost prodavanjem bajki javnosti znači da moramo uzimati s oprezom sve što nam govore – sve, bez obzira koliko se to na prvi pogled činilo uvjerljivim. To uključuje i smrt Saddamovih sinova, Udaya i Qusaya, ili bilo kojeg drugog’cilja’, poput samog Saddama, kojeg proglase mrtvim nakon objavljivanja ove knjige. Kao prvo, oni imaju mnogo dvojnika, o čemu se sad naširoko izvještava; Saddam i njegovo leglo već su nekoliko puta bili «ubijeni» prije nego što je potvrđeno da ipak nisu. Sinovi su, zajedno sa Saddamovim 14-godišnjim unukom i jednim «tjelohraniteljem», navodno bili ubijeni u pucnjavi s američkim snagama u jednoj kući u Mosulu. Prema službenoj priči ta su se četiri tipa, od kojih je jednom bilo 14 godina, u vatrenom okršaju protiv 200 teško naoružanih pripadnika američke 101. zračno-desantne divizije – podržanih jurišnim helikopterima – odupirala šest sati dok ih nisu izrešetali iz zraka. Da, to zvuči jako uvjerljivo. Ta rezidencija bila je raskošna vila koja je pripadala lokalnom plemenskom vođi. Dva mjeseca prije toga američki tenkovi bili su parkirani pred njom zato što je vojska provela rekviziciju nad vilom.83 Kao što piše u jednom izvještaju s interneta: «To je kao kad bi Rusi okupirali Washington, a Bush se sakrio u Ovalnom uredu.«84 Vojska je prvo objavila da su sinovi zadobili teške opekotine, da su opečeni možda do neprepoznatljivosti, ali onda su stigle pouzdane potvrde da je njihov identitet ‘dokazan. Objavljene su njihove fotografije nakon što su tijela bila podvrgnuta rekonstrukciji lica» prije nego što su ih pokazali novinarima. «Dva tijela podvrgnuli smo rekonstrukciji lica pomoću pogrebničkog kita, kako bi bila što je moguće sličnija licima braće dok su bila živa», rekao je jedan vojni dužnosnik.85 Što ako vlasti kažu da su potvrdile podudaranje DNK u takvim okolnostima? S obzirom na njihovu dosadašnju iskrenost, kako im vjerovati? ‘Slobodni’ smo složiti se Manipuliranje stvarnošću koje provode Iluminati ne temelji se samo na lažima. Oni također moraju suzbijati razotkrivanje laži, napadajući slobodu izražavanja. Ništa ne ističe iluziju Alise u Zemlji čudesa u kojoj živimo u tolikoj mjeri kao suludo uvjerenje da živimo u slobodi. Uvijek sam sumnjičav kad vlada ljudima neprestano mora govoriti koliko su slobodni. Kad bi društvo bilo zaista slobodno to bi bilo potpuno očigledno, riječi bi bile nepotrebne. Umjesto toga, kao papagaji ponavljaju nam mantru o ‘slobodnom svijetu’ i ‘Zemlji slobodnih’, za što postoji i dobar razlog. Sjedinjene Države zapravo su brutalna diktatura. Dok se za pokolj nedužnih tvrdilo da se radi o ‘oslobađanju’ Iraka i zamjeni tiranije ‘slobodom’, tu kod kuće, u Zemlji poreza i Domovini robija, sloboda izražavanja bila je doslovce mrtva. U stvari, mrtva je već dugo, ali je to sada postalo očiglednije. Ako biste digli glas protiv masakra i komadanja djece i njihovih roditelja bili ste napadani sa svih strana. Natalie Maines, pjevačica Dixie Chicksa, grupe koja svira country glazbu, samo je rekla da se stidi što predsjednik dolazi iz Teksasa i – podigla se hajka. Oklevetali su ih. Organizirana je rulja koja je uništavala njihove CD-ove; velik dio poticanja na bojkot njihovih pjesama dolazio je s radijskih postaja u vlasništvu Clear Channel Cornmunicationsa iz Teksasa koji je u bliskoj vezi s obitelji Bush.86 Postaje Clear Channela također su poticale ljude da organiziraju proratne mitinge. Roxanne Cordonier, koja je kao voditeljica na postaji Clear Channela, WMYI-FM/ MY 102,5, koristila ime Roxanne Walker, u jednoj je tužbi tvrdila da su je omalovažavali, opominjali i na kraju otpustili zato što je u eteru izražavala neslaganje s invazijom na Irak. U tužbi se navodi državni zakon koji kaže da se osobu ne smije otpustiti zbog političkih mišljenja. Cordonier tvrdi da su neki od zaposlenika i direktora Clear Channela financijski povezani s predsjednikom Bushom i da su odani Bushu i njegovoj politici. U tužbi tvrdi da je bila prisiljena sudjelovati u proratnom mitingu. Cordonier, koju je Udruženje radio/TV komentatora Caroline proglasilo radijskom ličnošću 2002. godine, rekla je da vjeruje da je pravo poslodavca da emitira ono što želi, ali da ne bi smio gušiti suprotstavljena gledišta. «Ili nemojte uopće govoriti o tome ili dajte da bude pošteno.», rekla je.8 7 Dixie Chicks su u potresnom intervjuu za ABC-TV rekli da su strahovali za vlastite živote nakon što su primili prijetnje smrću, a Maines se ispričala zbog svog mišljenja o Bushu pokušavajući umanjiti štetu. Imajte na umu da je to zemlja koja za sebe tvrdi da ‘oslobađa’ druge od tiranije. Hollywood Reporter je izvijestio kako je Ed Gernon, izvršni producent mini serije o Adolfu Hitleru Hitler.Uspon zla, otpušten zato što je usporedio raspoloženje Amerikanaca s raspoloženjem Nijemaca koji su pomogli Hitleru da dođe na vlast.88 Za svoju produkcijsku kompaniju Alliance Atlantis radio je jedanaest godina, ali članak je izvijestio da je suradnja pukla kad je Gernon u jednom intervjuu izjavio da se Hitlerov uspon «u biti svodi na jednu naciju obuzetu strahom, koja je na kraju izabrala odustati od svojih građanskih prava i gurnula cijelu zemlju u rat». Gernon je dodao: «Ne mogu se sjetiti nekog boljeg vremena za analizu te povijesti od današnjeg.«89 Čovjek je bio u pravu, naravno, ali što to znači misaonim fašistima? Evo što je nacistički ministar propagande, dr. Joseph Goebbels, rekao o gušenju neslaganja: «Laž se može održavati samo onoliko dugo koliko država može od ljudi skrivati političke, ekonomske i/ili vojne posljedice laži. Zato je za državu od vitalne važnosti da koristi svu svoju moć u gušenju neslaganja, jer istina je smrtni neprijatelj laži, pa time istina postaje najveći državni neprijatelj.« To je ono čemu danas svjedočimo. Glumac Tim Robbins i njegova partnerica, glumica Susan Sarandon, bili su na čelu antiratnih prosvjeda u Hollywoodu, zajedno s ljudima kao što su Martin Sheen i Sean Penn. Robbins je govorio o «atmosferi straha« među slabije poznatim glumcima: «Znam da smo mi sretni. Imamo novac u banci. Imamo karijere koje nas podržavaju u daljnjem radu. [Ali] da sam osrednje poznat ili epizodni glumac, u ovakvoj vrsti okruženja bilo bi mi puno strasnije riskirati nastavak karijere [kritiziranjem rata]. Poznajem takve ljude, zahvalili su mi se što govorim stvari koje oni ne mogu.»90 Zapravo, mogu. Stvar je samo u tome što su izabrali šutjeti zato što se boje posljedica po svoje karijere. Što je važnije? Nisu samo, ili u prvom redu, bogati i slavni bili suočeni s bijesnim reakcijama zbog svojih «neprihvatljivih» gledišta. Naoružana policija napala je javne prosvjednike protiv rata, a drugi su demon- stranti bili uhićeni zato što su prosvjedovali «bez dozvole«. Može li mi netko dati primjer da je bilo tko uhićen zato što je podržavao pokolj bez dozvole? Britanski Guardian izvijestio je da je desničarski ‘voditelj govorne emisije na WABC-u po imenu Curtis Sliwa jedva bio u stanju govoriti od smijeha kad ga je nazvao jedan slušatelj i opisao što je vidio dok je nosio američku zastavu i vikao u znak podrške vojnicima.91 Slušatelj je rekao da je vidio ženu koja je nosila transparent «Nećemo krv za naftu». «Bila je to starija gospođa, odjevena u crno.» – rekao je slušatelj. «Tada ju je vidio naš šerif, a ona nije imala dozvolu. Zato su je smjestili u stražnji dio kamioneta i odvezli.» Ah, kakav dobar vic. Nije li divno živjeti u zemlji slobode? Oni čije se mišljenje razlikuje od mišljenja Seoske Budale podvrgnuti su šikaniranju i uhićenjima, a nekim je ljudima čak bilo naloženo da napuste kupovni centar zbog toga što su nosili majice s antiratnim porukama. Ali bilo je sasvim u redu hodati uokolo s bedževima «Dajte šansu ratu» i «Prvo Irak, onda Francuska«, ili patetično preimenovati pomfrit (engl. French fries) u «krumpiriće slobode» zbog francuskog protivljenja masovnim ubojstvima koja provode američke i britanske snage. U Oaklandu u Kaliforniji policija je otvorila vatru gumenim mecima na ljude koji su prosvjedovali protiv rata, ozlijedivši četrdesetak osoba, od kojih jednu teško. David Solnit iz Izravne akcije za prekid rata, mreže grupa za izravno djelovanje, rekao je da je policija naredila razlaz, što je bilo neuobičajeno, a onda ljudima nisu dali dovoljno vremena da se raziđu. «Ispalili su gumene metke, drvene metke i gumenu sačmu ravno u gomilu.» – izjavio je. U kakvom to svijetu živimo kada one koji se protive ubijanju djece zlostavljaju kao «gnjusne» i «sebične», kao što rade u Sjedinjenim Državama? Guverner Minnesote čak je predložio da bi uhićeni aktivisti sami trebali snositi troškove provedbe zakona, a drugi su bili zabrinuti – pazite sad ovo – da bi razorne demonstracije mogle onemogućiti vozilima hitne pomoći da stignu do bolnica i ugroziti sigurnost odvlačenjem pažnje policijskih snaga od terorističkih prijetnji!!92 OK momci, sad nemojte zaboraviti da morate disati svakih par sekundi, idemo: udahni, izdahni, udahni, izdahni. Zapišite si, pomoći će vam da zapamtite. Nacionalna anketa televizijskih gledatelja koju je provela tvrtka za medijski konzalting Frank N. Magid Associates pokazala je da je svega 16% od 2.034 osobe anketirane putem interneta bilo čvrsto ili donekle uvjereno da bi antiratno izvještavanje trebalo imati prioritet u lokalnim vijestima.93 Ali s druge strane, iskreno govoreći, biste li vi vjerovali rezultatima javne ankete? Dok se o najmanjim proratnim događajima i izjavama naširoko izvještavalo, čak su i masovni antiratni prosvjedi u američkim propagandnim mrežama bili gotovo pa ignorirani. Eto kako iluminatske agencije u politici, vojsci i medijima oblikuju ljudsku stvarnost. Govore nam ono što žele da vjerujemo, a prešućuju ljude i činjenice koji se protive prijevari. Želimo li okončati tu nacističku kontrolu nad informacijama moramo se suprotstaviti ušutkavanju i pružiti svu moguću podršku onima koji su spremni javno dići glas. Još jedno jednostavno pravilo koje treba zapamtiti: kad vam politički ili vojni glasnogovornici govore što da vjerujete, mo- žete biti sigurni u jedno – lažu vam. A kad mainstream novinari iznose službenu priču, oni samo ponavljaju laži. Post scriptum: nakon prvog izdanja ove knjige američke su vlasti objavile da su uhvatile ‘Saddama. Kao i obično, priča Mašinerije laži vrvjela je neodgovorenim pitanjima i proturječnostima, a’hvatanje’ se dogodilo upravo u pravom političkom trenutku za Bushovu administraciju. Na davidicke.com pogledajte stranicu s dnevnim naslovima na kojoj ću nastaviti izvještavati o ‘Saddamovom”hvatanju’.• IZVORI 1 Correspondent, BBC2, 18. svibnja 2003. 2 «She was fighting to the death», Washington Post, 3. travnja 2003. 3 Correspondent, BBC2, 18. svibnja 2003. 4 «Iraqis Say Lynch Raid Faced No Résistance», Washington Post Foreign Service, 15. travnja 2003, str. Al 7 5 «So who really did save Private Jessica?» The Times, London, 16. travnja 2003. 6 Ibid 7 «Iraqis Say Lynch Raid Faced No Résistance», Washington Post Foreign Service, 15. travnja 2003, str. A17 8 «So who really did save Private Jessica?» The Times, London, 16. travnja 2003. 9 Ibid 10 Ibid 11 Fox News, 5. svibnja 2003. 12 Ibid 13 Ibid 14 CNN Online, 9. svibnja 2003. 15 Correspondent, BBC 2,18. svibnja 2003. 10 Asian News International, 5. travnja 2003. 17 pogledati Mdiniraki@ameritech.net 18 http://www.rense.com/general36/dead.htm 19 Frontier Post, 8. studeni 2001. 20 http://www.rense.com/general36/dead.htm 21 Ibid 22 Ibid 23 «The Military’s Media», Robert Jensen, profesor novinarstva na Sveučilištu u Teksasu, Austin, Vie Progressive, svibanj 2003, http://www.progressive.org/may03/jen0503.html 24 «’Ihe Weird Men Behind George W. Bush’s War», Michael Lind, New Statesman, London, 12. travnja 2003. 25 «The Military’s Media», Robert Jensen, profesor novinarstva na Sveučilištu u Teksasu, Austin, The Progressive, svibanj 2003, http://www.progressive.org/may03/jen0503.html 20 Ibid
