Postoji nešto moćnije od bilo kojeg prosvjeda, peticije ili političke kampanje.
To je informiran, miran i svjestan narod koji zna što mu se nameće i nudi – i zna reći
tvrdoglavo: ne, hvala.
Danas se pred nas postavlja vizija svijeta u kojem se svaka identifikacija, svaka
transakcija i svaka odluka pretače u jedan digitalni ključ — digitalni ID.
Zvuči praktično, ali iza praktičnosti skriva se ono što je uvijek pratilo svaku centralizaciju
moći: potpuna kontrola.
Digitalni ID nije samo alat. On je ulaznica u sustav gdje se sloboda postepeno
zamjenjuje pristankom.
Jer kada jedan kod upravlja tvojim pristupom novcu, hrani, energiji, zdravlju, putovanju,
obrazovanju — tada onaj tko kontrolira kod, kontrolira i tebe.
Ali evo istine koju žele da zaboravimo:
nema te sile koja može nadvladati narod koji zna što mu se sprena i nameće.
Ne trebaju nam ni barikade ni nasilje.
Treba nam znanje, povezivanje i jasno “NE”.
To “ne” mora biti svjesno, informirano dostojanstveno, zajedničko i mirno — ali
nepokolebljivo.
Jer sustav se ne održava silom.
Održava se neznanjem, navikom i šutnjom.
Kada ljudi počnu razumijevati i razgovarati o tome što znači digitalni ID, digitalna valuta i
potpuna kontrola – tada zidovi tog sustava sami počinju pucati.
Zato je najvažnije oružje našeg vremena: informacija.
Ne laž, ne propaganda – već čista, jednostavna, ljudska istina.
Kad ju dijelimo s drugima, ne vodimo rat – vraćamo dostojanstvo.
Jer sve što ovaj sustav traži od nas je pristanak, bez pitanja.
A sve što mi trebamo učiniti da ga zaustavimo je – odbijanje pristanka.
Mirno, informirano, složno.
Bez mržnje. Bez straha.
Samo s jednom odlučnom rečenicom:
“Ne pristajem.”
I upravo tada — sustav gubi snagu, jer…
…NITI SMO MI VAŠE VLASNIŠTVO, NITI STE VI NAŠI GOSPODARI
Ne, nismo izašli na izbore da bismo jednog vladara zamijenili drugim.
Nismo stvorili demokraciju da bismo samo zamijenili boje, parole i fotelje.
Glasali smo kako bi vlast služila narodu – ne kako bi narod služio vlasti.
Danas imamo političare koji glume vođe, a zapravo su izvršitelji tuđih naredbi. Slugani
globalnih centara moći, bankarskih kartela i interesnih lobija. Donose zakone iza
zatvorenih vrata, prodaju nacionalni suverenitet, zadužuju nas u naše ime bez pitanja – i
sve to pod krinkom “javnog interesa”.
A gdje je narod u svemu tome?
Narod se sluša svake četiri godine, i to samo iz pristojnosti.
Ostatak vremena – ignoriran, prevaren, kontroliran.
Vlast je postala pijani aparat koji više ne zna kome služi. Umjesto da bude alat u rukama
građana, pretvorila se u batinu kojom se održava red – red u kojem bogati postaju
bogatiji, a svi ostali samo statistika.
Pa recite – gdje to piše da smo birali da nas nadziru, da nam kontroliraju novčanike,
mišljenje, slobodu kretanja? Gdje piše da država ima pravo biti lojalnija bankama, a ne
djeci ovog naroda?
Ne, nismo birali gospodare.
Nismo birali poslušnike stranih interesa.
Birali smo sluge naroda. Ljude koji će štititi nas, a ne štititi sebe.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
