Kako se iluzorna moć korporacija urušava čim mi povučemo crtu
Postoji jedna istina koju sustav nikada ne smije dopustiti da postane očita.
Neovisno o tome koliko je država moćna, koliko su korporacije bogate, koliko je tehnologija napredna i koliko je propaganda glasna — njihova moć postoji samo dok mi pristajemo.
To je temeljna činjenica koju moderne tehnokracije skrivaju.
I zato moraju graditi složene narative, strahove, ideologije i sukobe, kako bi ljudi zaboravili vrlo jednostavnu istinu:
**Korporacije, sustav ovise o građanima.
Ne građani o korporacijama.**
Isto vrijedi za vlade.
Isto vrijedi za digitalne platforme.
Isto vrijedi za monetarne sustave.
Cijeli sustav moći održava se samo na jednom stupu: našoj nesvijesti o vlastitoj moći.
ILUZIJA MOĆI
Korporacije izgledaju svemoćno – ali su zapravo krhke
Tehnološke platforme, banke, multinacionalne korporacije i globalni lanci u osnovi su — usluge.
Postoje samo zato što mi:
- kupujemo,
- klikamo,
- pratimo,
- pristajemo.
Ako nestane pristanka, sustav nestaje.
To je ekonomski zakon, ne filozofija.
Primjer:
Facebook je “moćan” samo zato što ga koristi preko 3 milijarde ljudi.
Ako milijarda ode – platforma se urušava.
Oglašivači bježe. Dionice padaju. Moć nestaje.
To je razlog zašto tehnokrati guraju verifikaciju dobi, digitalne ID-eve i centralizirani nadzor, ali uvijek vrlo oprezno — nikada naglo.
Znaju da im treba naš pristanak. Bez njega — nema sustava.
LJUDE TREBA UVJERITI DA SU SLABI, DA BI SE MOGLI KONTROLIRATI
I zato sustav stalno proizvodi psihologiju nemoći:
- “Nema alternative.”
- “Ne možeš ništa promijeniti.”
- “Ako se ne uključiš, ostaješ bez svega.”
- “Tako je u cijelom svijetu.”
To su narativi dizajnirani da nas uvjere kako je sustav veći od nas.
Ali realnost je obratna:
Sustav postoji samo dok ga mi podržavamo.
ZAŠTO TEHNOKRATI UVODE DIGITALNU KONTROLU?
Ne zato što su nepobjedivi.
Nego zato što su — ovisni.
Digitalni ID, CBDC, fiskalizacija 2.0, platforme, društvene mreže — sve su to pokušaji da se poveća naša ovisnost o njima, jer inače:
- mi možemo otići,
- mi možemo odbiti,
- mi možemo bojkotirati,
- mi možemo koristiti alternativu.
I oni to znaju.
Zato guraju “provjeru dobi”.
Zato guraju digitalne novčanike.
Zato guraju QR identifikaciju.
Zato guraju centralizaciju.
To je sofisticirani pokušaj zatvaranja izlaza.
Ako ljudi ostanu slobodni, sustav je lomljiv.
Ako ljudi vjeruju da su ovisni — sustav je stabilan.
SUSTAV SE ODRŽAVA JEDINO NA NAŠEM PRISTANKU
Slobodno društvo ima najveću moć — moć NE-PRISTANKA.
- Ako ljudi odbiju digitalni ID — on ne može funkcionirati.
- Ako ljudi odbiju CBDC — novac ostaje nedigitaliziran.
- Ako ljudi odbiju verifikacije — platforme padaju.
- Ako ljudi masovno pređu na gotovinu — sustav kontrole se ruši.
- Ako obrtnici odbiju fiskalizaciju 2.0 — model postaje neprovediv.
Korporacije i vlasti to ne žele priznati, ali to je matematička realnost.
A ŠTO KAD GRAĐANI POVUKU CRTU?
Kada ljudi kažu:
“NE pristajem.”
“NE igram ovu igru.”
“NE hranim sustav koji me želi porobiti.”
onda se događa nešto što je za tehnokrate najopasnije:
Sustav gubi izvor svoje moći — našu pažnju, naš novac, našu poslušnost, našu energiju.
I zato:
- sustav stalno provocira sukobe,
- sustav dijeli građane,
- sustav stvara umjetne neprijatelje,
- sustav preusmjerava ljutnju jednih na druge.
Jer dok se ljudi svađaju, ne vide istinu:
Da nisu jedni drugima neprijatelji — već da je sustav ovisan o svima njima.
KADA SE SVIJET PROMIJENI?
Ne kad padne vlada.
Ne kad se pojavi novi vođa.
Ne kad zakon bude promijenjen.
Svijet se mijenja onog trena kad se promijeni razina svijesti građana.
Kad shvate:
“Moć nije tamo — moć je ovdje.”
“Sustav ne upravlja nama — mi ga održavamo.”
I kada se povuče pristanak,
iluzorna moć — nestaje.
Najveća tajna tehnokracije je jednostavna:
Oni ne vladaju nama.
Mi nesvjesno dajemo moć njima.
I zato je jedina trajna revolucija ona koja se dogodi unutar čovjeka:
- kad prestane vjerovati da je nemoćan,
- kad prestane vjerovati da ovisi o sustavu,
- kad prestane misliti da je “netko drugi” njegov gospodar.
Tada se dogodi sloboda.
Ne na ulicama.
Ne na izborima.
Ne u institucijama.
Nego u svijesti.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
