U posljednjih nekoliko desetljeća jasno se oblikuje ponavljajući obrazac američkih i zapadnih intervencija u zemljama koje posjeduju strateške resurse ili geopolitički važan položaj. Naizgled različite situacije u Venezueli, Iranu, Kubi ili Grenlandu zapravo prate isti princip: ekonomska i politička destabilizacija, blokada pristupa resursima i uvođenje vanjskog “spašavatelja” ili partnera, dok je narativ uvijek isti – “demokracija, ljudska prava, sloboda”.
Ono što se rijetko priznaje jest da ova intervencija nema nikakve veze s ideologijom ili moralom. Ljevica, desnica, komunizam, kapitalizam, diktatura ili demokracija – sve je sekundarno. Bit je resurs i kontrola nad njima, a ljudi su sredstvo, ne cilj, barem u ovo fazi.
Venezuela: eksperiment u ekonomskom ratovanju
Venezuela je najeklatantniji primjer. Zemlja s najvećim rezervama nafte na planeti, bogata pitkom vodom i rijetkim mineralima, desetljećima je bila meta američkih administracija, i republikanskih i demokratskih.
Glavne faze:
- 2002–2014 – pokušaji puča, politički pritisak, sankcije pojedinim političarima i bankama.
- 2014–2020 – sustavne sankcije koje blokiraju PDVSA, centralnu banku, državnu imovinu i uvoz ključnih resursa.
- 2020+ – ekonomska izolacija, priznavanje privremenih predsjednika, uvođenje embarga, prijetnja trećim zemljama koje posluju s Venezuelom.
Rezultat: kolaps gospodarstva, hiperinflacija, masovni egzodus stanovništva, dok politička elita preživljava kroz klijentelizam i korupciju.
Važno je razumjeti da unutarnja korupcija nije glavni uzrok kolapsa – ona je, zajedno sa strateškom ovisnošću o nafti, samo ubrzivač procesa. Glavni krivac su vanjske sankcije i ekonomski embargo, namjerno konstruirani da slome narod i državu.
Kuba: ekonomska kazna stara 60+ godina
Kuba je klasičan primjer dugotrajne sankcijske strategije.
- Povijesno neprijatelj SAD-a, strateški položaj u Karibima.
- Sankcije ne prestaju desetljećima, kontrola pristupa međunarodnim financijskim tokovima.
- Rezultat je stalna izolacija, stagnacija gospodarstva i prisilna ovisnost o vanjskoj pomoći.
Za razliku od Venezuele, ovdje je cilj postepena kontrola i slabljenje suvereniteta, dok se narod drži pod minimalnom kontrolom kroz državne strukture.
Kolumbija: saveznik s resursima
Kolumbija formalno jest saveznik SAD-a, ali ima bogate resurse: nafta, zlato, kobalt i rijetke metale.
- Ovdje model intervencije je sofisticiran: političko savjetovanje, privatne vojne kompanije, “stručni nadzor” i ekonomski pritisak.
- Motiv: geostrateška kontrola Latinske Amerike i priprema resursa za globalnu tehnokratsku mrežu 4IR.
Iran: energetska i geostrateška prijetnja
Iran je već desetljećima meta ekonomskog pritiska i proxy sukoba.
- Nuklearni program, nafta i plin čine ga globalno relevantnim.
- Sankcije, embargi i politički pritisci drže zemlju izoliranom od međunarodnog financijskog sustava.
- Model je isti: destabilizacija → kontrola resursa → priprema za eventualni vanjski utjecaj ili “spašavanje” narativa.
Grenland: kontrola resursa i arktičkih koridora
Na prvi pogled Grenland možda djeluje “bezopasno”: malo stanovnika, ali bogat resursima.
- Rijetki metali, nafta, voda, arktički koridori → ključ za 4IR i tehnokratske sustave.
- Ovdje bi model intervencije bio više geopolitički i ekonomski nego vojni.
- Cilj: kontrolirati ključne resurse i integrirati ih u globalnu tehnokratsku mrežu.
Meksiko: kontrola bez invazije
Ako Venezuela pokazuje tvrdu silu sankcija, a Grenland tihu geopolitičku kupnju, Meksiko pokazuje najsofisticiraniji oblik kontrole: kontrolu bez formalne okupacije, bez “oslobađanja”, bez promjene režima — ali s potpunim strukturnim nadzorom.
Meksiko je jedna od resursno najbogatijih zemalja svijeta:
- nafta i plin (PEMEX)
- srebro (svjetski broj 1)
- litij
- rijetki metali
- poljoprivredno zlato (kukuruz, avokado, voda)
- strateška pozicija između Atlantika i Pacifika
- demografska masa i jeftina radna snaga
Pa ipak, Meksiko nikada nije “oslobođen”.
Zašto?
Zato što je već integriran.
NAFTA (PEMEX): lekcija iz Venezuele, primijenjena tiše
PEMEX je desetljećima bio simbol državne suverenosti.
Ali za razliku od Venezuele, Meksiko nije kažnjen sankcijama — nego političkim pritiscima, dugovima i “reformama”.
Otvaranje energetskog sektora stranim korporacijama prodano je kao:
- modernizacija
- efikasnost
- borba protiv korupcije
Isti rječnik. Druga metoda.
Rezultat:
- gubitak stvarne kontrole nad resursima
- rast ovisnosti o vanjskom kapitalu
- zadržavanje formalne “demokracije” bez suvereniteta
To je idealni tehnokratski scenarij:
sustav funkcionira, resursi teku, a narod ne viče jer nema “diktatora” za kojeg bi se uhvatili.
NAFTA, USMCA i ekonomski kavez
Trgovinski sporazumi poput NAFTA-e (danas USMCA) često se predstavljaju kao partnerstvo.
U stvarnosti, oni su mehanizmi zaključavanja:
- industrijska ovisnost o SAD-u
- slabljenje lokalne proizvodnje
- migracijski pritisak
- kontrola lanaca opskrbe
Meksiko je postao produžena proizvodna zona tehnokratskog sustava:
- tvornice bez stvarne dodane vrijednosti
- radna snaga kao resurs
- okoliš kao kolateralna šteta
Bez ijednog metka.
NARKO-KARTELI: privatizirano nasilje
Ovdje dolazimo do najciničnijeg dijela.
Dok se u Venezueli govori o “narko-državi”, Meksiko je stvarna narko-ekonomija, ali s jednim ključnim dodatkom:
ona služi kao alat destabilizacije i kontrole.
Karteli:
- razaraju društvenu koheziju
- opravdavaju militarizaciju
- normaliziraju nasilje
- omogućuju vanjski “sigurnosni nadzor”
To je outsourcano nasilje.
Država slabi, ali ne nestaje.
Dovoljno slaba da ne prkosi — dovoljno jaka da održava red za kapital.
MIGRACIJE KAO POLUGA
Meksiko je i tampon-zona za migracije iz Latinske Amerike.
Time:
- kontrolira se demografski pritisak
- koristi se jeftina radna snaga
- održava stalna “kriza” koja opravdava nadzor
Migracije nisu nuspojava sustava.
One su funkcionalni element.
Zašto Meksiko nije Venezuela
Jer Venezuela je rekla NE.
Meksiko je rekao:
“Da, ali pod našim uvjetima.”
I zato:
- nema sankcija
- nema embarga
- nema demonizacije u medijima
- nema “oslobađanja”
Samo tiha integracija u tehnokratski poredak.
- Venezuela: kazna zbog neposluha
- Kuba: izolacija kao poruka drugima
- Grenland: preventivna kontrola budućih resursa
- Meksiko: model uspješne integracije bez rušenja poretka
Ispod svega:
resursi → infrastruktura → tehnologija → kontrola
Ideologija je samo dekor.
Tko ne vidi Meksiko u ovoj priči, ne vidi obrazac.
Tko vidi samo ratove, a ne ugovore, dugove, “reforme” i migracije — gleda sjene, ne mehanizam.
Tehnokracija ne mora rušiti države.
Dovoljno je da ih učini funkcionalnima, ovisnima i zamjenjivima.
Kanada: tehnokracija s ljudskim licem
Ako je:
- Venezuela primjer kazne
- Kuba primjer izolacije
- Meksiko primjer tihe integracije
- Grenland primjer preventivne kontrole
onda je Kanada primjer dovršene tehnokracije —
bez potrebe za pučem, bez sankcija, bez invazije.
Sve već funkcionira.
RESURSI: energetski div pod tuđom logikom
Kanada je jedna od resursno najbogatijih zemalja svijeta:
- nafta (oil sands – među najvećima na planetu)
- plin
- uranij
- rijetki metali (nikal, kobalt, litij)
- ogromne zalihe pitke vode
- šume, hidroenergija, prostor
Ali ključ nije što ima, nego kako se upravlja.
Resursi su:
- integrirani u sjevernoamerički energetski sustav
- vezani uz globalne financijske tokove
- podređeni ESG, klimatskim i tehnokratskim kriterijima
Država formalno postoji.
Suverenitet je proceduralan, ne stvaran.
KONVOJI, ZAMRZAVANJE RAČUNA I TESTIRANJE MODELA
Kanada je postala globalni presedan kada je:
- mirnim prosvjednicima zamrznula bankovne račune
- suspendirala osnovna prava bez sudskih procesa
- kriminalizirala neslaganje pod izlikom “izvanredne situacije”
Bez tenkova.
Bez nasilja.
Bez diktatora.
To je bio testni poligon:
Što se događa kada se tehnokratski mehanizmi okrenu prema vlastitim građanima?
Odgovor:
Ništa. Sustav radi. Ljudi se prilagođavaju.
DIGITALNA DISCIPLINA UMJESTO IDEOLOGIJE
Kanada ne treba:
- komunizam
- fašizam
- diktaturu
Ona ima:
- regulaciju
- algoritamsku kontrolu
- financijsku poslušnost
- “socijalni konsenzus”
Otpor se ne guši silom, nego:
- administracijom
- licencama
- bankama
- medijskim okvirom
To je čista tehnokracija.
Kanada nije upozorenje jer je propala.
Kanada je upozorenje jer funkcionira.
Ponavljajući obrazac intervencije
Analiza svih ovih slučajeva otkriva istovjetan obrazac:
- Identifikacija strateškog resursa (nafta, voda, rijetki metali, geostrateški položaj).
- Ekonomskom i političkom izolacijom oslabljuje se država i narod.
- Instalira se vanjski “spašavatelj” ili partner” koji legitimira kontrolu resursa.
- Narativ se oblikuje: “demokracija, ljudska prava, sloboda”.
- Emocionalna reakcija ljudi se usmjerava prema ideološkim labelima (ljevica/desnica, diktatura/demokracija), a ne prema pravoj mehanici kontrole.
Zaključak: ideologija i moral su sekundarni, resurs i kontrola nad njima su primarni. Ljudi, iako emocionalno vezani za ideje, postaju instrument u globalnoj tehnokratskoj strategiji.
Zašto ljudi brane intervencije
Emocionalna reakcija objašnjava se kroz psihologiju identiteta:
- Ljudi vide neprijatelja ili simbol opresije i emocionalno podržavaju intervenciju.
- Narativ sankcija i intervencija je uvijek “moralni” i “humani”, pa je lakše ignorirati stvarne posljedice.
- Tako se formira paradoks: ljudi brane sustav koji uništava druge ljude, dok misle da “spašavaju demokraciju ili ljudska prava”.
Tehnokracija i 4IR: resursi kao ključ
Ove intervencije nisu samo političke. One su priprema za tehnokratski poredak 4IR:
- Nafta → energija za industrijske i digitalne sustave.
- Rijetki metali → baterije, elektronički uređaji, AI hardver.
- Voda → ključna za održive i pametne gradove.
- Arktički koridori → geostrateška kontrola globalnih transporta i podataka.
Kontrola resursa i infrastrukture postaje prioritet tehnokratskog sustava, dok je ideološki spin samo maska za javnost.
Epilog
Od Venezuele do Grenlanda obrazac je isti: sustavno slabljenje države → instalacija vanjskog utjecaja → kontrola resursa → prodaja narativa “demokracija i sloboda”.
Narod plaća cijenu, ali većina ne vidi mehaniku iza propagande. Dok ljudi vjeruju da je problem ljevica/desnica ili diktatura/demokracija, ne vide kontinuiranu, hladnu i globalnu strategiju tehnokracije.
Jedino svjesnost i prepoznavanje pravog motiva – kontrole nad resursima za Četvrtu industrjsku revoluciju (4IR) i tehnokratsku mrežu – omogućuje ljudima da prepoznaju obrazac i ne budu pasivni instrument u njemu.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
