Psihološki fašizam

„Sofisticirana primjena kontrole koristi se mogućnošću da se ljude drži potlačenima, a ipak zadovoljnima. Mnogo je bolje nagnati ih da misle kako je odlazak na vješala njihova vlastita ideja.”

Anon

 

Tema koja je u osnovi svega što ste pročitali jest manipulacija ljudskog uma. Milijarde ljudi ne možete kontrolirati tenkovima na ulicama i vojnicima pred ulaznim vratima. To se može učiniti jedino politikom „podijeli pa vladaj” i programiranjem masovne svijesti (javnog mnijenja) na način da vjeruje kako je ono što vi želite učinili dobra ideja ili jedina opcija.

Ovo je od ključne važnosti za razumijevanje načina na koji djeluje manipulacija, ali i za razmišljanje vodeno životnim iskustvom koje će znatno otežati da nas se zavede i obmane. Na primjer, recimo da želite uvesti kamere na ulice, naoružane policijske snage većih ovlasti i ograničavanje osobnih sloboda. Ne želite da se javnost protivi takvoj politici. Štoviše, želite da ona zapravo zatraži da se takva politika uvede. Što vam je potrebno da se to i dogodi? Treba vam više upadljivih, nasilnih zločina koji stvaraju ogroman strah u zajednici. Postignite to i ljudi će vam kucati na vrata sa zahtjevima da se na njihove ulice stave kamere, a policiji da više oružja i ovlasti. Problem-reakcija-rješenje. A ima li boljeg načina da se izazove više kriminala od stvaranja društva bogatih i siromašnih koji ovise o socijalnoj skrbi, i da potom započnete s rušenjem socijalne države? Ljudima se nametne izbor između života bez osnovnih stvari potrebnih za život i posezanja za tuđim novcem i imovinom. Kad učine ovo drugo, žrtve kriminala i mase ljudi koji vide izvještaje o kriminalu zahtijevaju „da se nešto učini”. Da bi se potaknuo ovakakav psihološki državni udar koriste se svi aspekti društva.

 

„Obrazovni” sustav ne obrazuje djecu i mladež, on je tu da ih indoktrinira. Isto je i s medijima i oglašavanjem. Od poreza oslobođene fondacije koordiniraju »obrazovnu” politiku Elite u školama i na sveučilištima u Sjedinjenim Američkim Državama, a u Ujedinjenom Kraljevstvu to djelomično radi tajna skupina poznata kao All Souls Group. Njezini se članovi sastaju triput godišnje u (kako se i pristoji) Rhodes Houseu na Sveučilištu Oxford. Takva je obrazovna politika osmišljena kako bi proizvodila klonove sustava i pobornike svjetske vlade, premda ogromna većina nastavnika i profesora to neće uvidjeti. U knjizi Pobuna robota izložio sam izvadak iz dokumenta koji je, vjerojatno slučajno,pronađen 1986. godine, a nosi naziv „Nečujno oružje za tihi rat”. Jedna se druga verzija navodno nalazila u rukama Američke mornaričke tajne službe 1969. godine. U tom dokumentu izvrsno se objašnjava tehnika masovnog ispiranja mozga. Verzija koju sam pronašao na IBM-ovom fotokopirnom stroju kupljenom polovno na nekoj rasprodaji u Americi, opisuje politiku masovne kontrole uma. Ovaj podugački i opširan dokument potječe iz 1979. godine, ali prikazuje politiku koja se provodi još od 50-ih godina 20. stoljeća.

U dokumentu se kaže sljedeće: „Tihi rat… je objavila međunarodna elita na sastanku održanom 1954.” Bilderberška se skupina prvi puta sastala 1954. Vjerojatno su metode izložene u dokumentu pronašle nadahnuće u Tavistockovom institutu za ljudske odnose u Londonu te njegovim ograncima. Evo što u dokumentu, između ostalog, piše: „Iskustvo je pokazalo daje najjednostavnija metoda za korištenje nečujnog oružja i pridobivanja kontrole nad javnošću držati ih nediscipliniranima i bez znanja o osnovnim načelima sustava sjedne strane, a istovremeno ih zbunjivati, dezorganizirati i ometati stvarima bez prave vrijednosti s druge.

To se postiže:

1. Isključivanjem njihovog mozga; sabotiranjem njihovih mentalnih aktivnosti; lošim

obrazovnim programom matematike, razrade sustava i ekonomije, kao i destimulacijom

tehničke kreativnosti.

2. Upošljavanjem njihovih emocija i poticanjem ugađanja vlastitim strastima te prepuštanja

emocionalnim i fizičkim aktivnostima pomoću:

a) neprestanih nasrtaja i napada na emocije (mentalnog i emocionalnog silovanja)

kroz stalnu prisutnost seksa, nasilja i ratova u medijima, posebno na televiziji i u

novinama.

b) davanja svega što žele – i to u većoj mjeri nego što žele – „bezvrijedne hrane za

misli”te istovremenog uskraćivanja onoga što im doista treba.

c) ponovnog pisanja povijesti i prava te podvrgavanja javnosti nastranim kreacijama,

čime si dajete mogućnost da odvraćate njihove misli od osobnih potreba

prema fabriciranim vanjskim prioritetima.

Na ovaj se način onemogućuje njihovo zanimanje za nečujno oružje kojim se od

članova društva stvaraju ‘automati’, i otkriće istog. Opće pravilo glasi da se u zbrci

skriva profit; stoje veća zbrka, i profit je veći. Najbolji je pristup stoga stvoriti probleme,

a zatim ponuditi rješenja.

Sažeto rečeno:

U medijima: odvraćajte pozornost javnosti od pravih društvenih problema i zanosite

ih stvarima bez ikakve stvarne važnosti.

U školama: pobrinite se da mladi ne poznaju pravu matematiku, pravu ekonomiju,

pravo pravo i pravu povijest.

U svijetu zabave: zabavu za mase održavajte na stupnju nižem od zabave za djecu

šestog razreda osnovne škole.

psinoiosKi rasizam

 

U poslu: držite ljude zaposlenima, zaposlenima i još malo zaposlenima i ne dajte im

vremena da razmišljaju; vratite ih natrag na farmu s ostalim životinjama.”

Nema to nikakve veze s današnjim svijetom, zar ne? Predočeni su nam svi glavni
aspekti državnog udara, a ovu strategiju na djelu gledamo svakodnevno. Kada neka
vlada planira uvesti zakone protiv neke ciljne skupine kao dio svog plana da nametne
konformizam i ukine slobode, proces omekšavanja javnog mnijenja protiv te ciljne
skupine započinje mjesecima, a ponekad i godinama prije postojanja i najmanje
naznake nove legislative. Javno mnijenje se nastoji okrenuti protiv ciljne skupine uz
pomoć propagande i pomno isplaniranih i osmišljenih događaja. Kada se zakoni na
kraju izlože javnosti, potencijalno suprotstavljanje već je: ili smanjeno u velikoj mjeri
ih u potpunosti zatrto. Kao primjer uzmimo kazneni zakon koji je 1994. godine uvela
britanska vlada. Bilo je to grozno djelo i strašan udar na temeljne slobode koje se,
međutim, kroz Parlament provuklo uz podršku gotovo svih stranaka. Jedna od njenih
mnogobrojnih meta bili su i tzv. ..travellers” („putnici”) – skupine ljudi koji žive
u najrazličitijim vrstama pokretnih domova seleći se kroz godinu s jednog mjesta na
drugo. Mediji su ih prozvali „Nevv Age” putnicima. Oni nisu savršeni – a tko jest?
– ali puno toga nam govori način na koji ih se tretiralo. U razdoblju od godine do
godine i pol prije najave uvođenja novog kaznenog zakona, jedva ste mogli otvoriti
novine ili pogledati televiziju a da ne naletite na priču koja bi sugerirala da su ovi
putnici „problem” koji zahtijeva „rješenje”. Policija je zaustavljala i šikanirala njihove
konvoje na putu od jednog mjesta do drugog: lokalne vlasti su im odbijale dati dopuštenje
da prijeđu njihove granice; s gomilanjem njihove srdžbe i frustracije izbijali su
i sukobi s policijom. Sve se pratilo i prikazivalo na glavnim televizijskim pregledima
vijesti. Agenti provokatori povezani s britanskom tajnom službom ondje su „zakuhavali”
stvari uz prisutnost kamera, što je jedan od načina djelovanja takvih agencija
diljem svijeta.
Jednom kad se negativni događaji i negativna propaganda usmjere na javno mnijenje,
na scenu stupaju organizacije za ispitivanje javnog mnijenja sa svojim upitnicima.
Ljudi koji postavljaju pitanja na ulici ne znaju u što su uključeni. Oni samo
postavljaju pitanja za koja su plaćeni da ih postavljaju. Međutim, kod istraživanja
javnog mnijenja, ono se ne kani ocjenjivati s ciljem da se ljudima dade ono što žele.
Njihova je svrha da to mišljenje usmjeravaju, često pritom koristeći zamršena trik
pitanja kako bi se došlo do željenog odgovora. Recite ljudima da 80% stanovništva
vjeruje u nešto, i oni s ovčjim – beee beee – načinom razmišljanja brzo će se prikloniti
i početi u to vjerovati. Osamdeset posto ljudi ne može biti u krivu, zar ne? O, može,
može – ako su se olako odrekli svog uma. Druga uloga ispitivanja javnog mnijenja je
provjeriti funkcionira li propaganda protiv dotične ciljne skupine. Kad ankete pokažu
da dovoljna većina ljudi sada misli da je ciljna skupina problem i da se u vezi s tim
problemom „nešto mora poduzeti”, legislativa (rješenje) se vadi na stol i stavlja pred
parlament. Ovaj pristup ima još jednu prednost, a ta je da se potencijalna politička
oporba, ono malo što je ima, plaši izbornih posljedica suprotstave li se zakonima
usmjerenim na „rješavanje” pojedinog „problema” za koji sada javnost programirano
vjeruje da se u vezi s njim „nešto mora poduzeti”. Na taj način vrlo sporne zakonske
odredbe poput prijedloga Zakona o kaznenoj odgovornosti (koji lišava ljude temeljnih
sloboda) prolaze kroz parlament i stupaju na snagu kimanjem većinskih glava.
Kada je ovaj prijedlog zakona postajao zakonom, iznenada su sve priče o tome kako
„putnici” predstavljaju problem iščezle te se, kada je ova knjiga pisana, više nisu spominjale.
Ponovno će se pojaviti kada se protiv „putnika” budu planirali još stroži
zakoni. Do tada će se javno mnijenje oblikovati tako da prihvati zakone protiv drugih
ciljnih skupina na Hlitinoj listi za odstrel, a javnost će i dalje reagirati poput robota,
upravo na željeni način. Osim ako odlučimo preuzeti kontrolu nad vlastitim umom.
Organizacije poput Tavistockovog instituta za ljudske odnose (i njihove bratske
organizacije u Sjedinjenim Američkim Državama, poput Istraživačkog instituta Stanford
i korporacije Rand) istražuju kako će ljudi reagirati, pojedinačno ili kolektivno,
na događaje, promjene i „trendovske” riječi. Prema istraživanju kojeg sam pročitao1,
upravo je Tavistock osmislio politiku „budućih šokova” kao sredstvo kojim se kolektivni
ljudski um bombardira tolikom količinom promjena, događaja i kontradiktornih
informacija da se preopterećuje, isključuje i postaje servilan. To se u današnje
vrijeme zbiva diljem svijeta, a najočiglednije u SAD-u i Japanu, gdje se stanovništvu
servira događaj za događajem kako bi ga se ispunilo strahom i nesigurnošću. Cilj je
destabilizacija japanskog društva i slom njegovog otpora korjenitim promjenama.
Ove i druge organizacije nameću mnoge od takozvanih „spontanih” trendova za
kojima se povode mladi, a potom ih se uzdiže do besvijesti reklamiranjem i kontroliranim
medijima. Ljudi govore o „zadnjim hirovima mode”, a vrlo ih se malo zapita
gdje su započeli i tko iza njih stoji. Čujemo o „modi koja hara Amerikom”, i to je
sve. Razdoblje „Flower Powera” tijekom 1960-ih režirala je ista sila koja manipulira
umom. CIA i Britanska obavještajna služba eksperimentirale su s djelovanjem droge
LSD u 50-im godinama 20. stoljeća, prije negoli je puštena na tržište. Ona je uništila
svaku mogućnost za bilo kakvu konkretniju pozitivnu promjenu u tom razdoblju.
Godine 1953. CIA je upravljala cjelokupnom nabavom LSD-a od švicarskog proizvođača
Sandoza (čiji je vlasnik bio S. G. Warburg iz Londona). Kasnije su to isto učinili
s Eli Lilly kad su započeli proizvoditi LSD u Sjedinjenim Američkim Državama. Ljudi
su bili toliko omamljeni i obmanuti da su mislili da je LSD „oružje slobode”. Neki još
uvijek tako misle, no nisam baš siguran da su tako mislile CIA i Britanska obavještajna
služba.
Tehnika odvraćanja pažnje
Sve o čemu ovdje govorim može se svrstati u metodu „odvraćanja pažnje”. To je jedno
od najučinkovitijih oružja manipulacije uma koje se koristi protiv ljudske psihe.
Pojavljuje se u mnogo oblika. Ako vas se drži u zatočeništvu, jedan od načina da se
iz njega istrgnete i pobjegnete jest da započnete s odvraćanjem pažnje. To može biti
prepirka ili svađa među ostalim zatočenicima. Kad metež započne, svačija se pažnja,
uključujući i stražare, usredotočuje na incident. Time dobivate priliku da se neprimjetno
iskradete. Drugi očiti oblik odvraćanja pažnje je tehnika koju koriste toreadori
kad usmjeravaju pozornost bika na svoj crveni plašt te na taj način uspijevaju
izbjeći vlastite ozljede.
U svijetu propagande i manipuliranja umom javnosti, ovome smo neprestano izloženi.
Optužbe protiv istraživača Novog Svjetskog Poretka za antisemitizam klasičan
je primjer odvraćanja pažnje. Pozornost se svraća na glasnika i njegov navodni rasizam
te se na taj način odvraća pozornost od onoga što on ili ona govore o svom
istraživanju. Imamo strategiju infiltriranja „umjerenih” krila političkih stranki dok
istovremeno skrovito slijedimo ekstremni plan igre. Ovo je odvraćanje pažnje kojim
se sprečava prepoznavanje ekstremista, dok oni sami svoju legitimnu oporbu optužuju
za ekstremizam. S vremena na vrijeme čujemo za neka „otkrića” o obavještajnim
službama, ali u koliko se slučajeva radi o stvarnim otkrićima, a u koliko je takvih
slučajeva riječ samo o sustavnom plasiranju informacija kako bi se ljude odvratilo od
onoga što se doista zbiva? Primjer: recimo da objavite knjigu čiji je autor „špijun” koji
određene ljude razotkriva kao strane agente. Razglasite je na sva zvona u medijima
nad kojima držite kontrolu, a vladu navedete da joj se silovito suprotstavi, čime joj
(knjizi) povećavate vjerodostojnost. Ljude zatim uvjerite da su imena koje otkriva
„zviždač” točna, čime stvarno upletene osobe oslobađate svake sumnje. Kada želite
uvesti sporne zakone ili kada je vlada prisiljena otkriti neke neugodne informacije o
sebi, tada se po pravilima odvraćanja pažnje to treba učiniti na dan kada znate da će
osvanuti neka druga velika priča. Na taj se način ono što govorite manje ističe i daje
mu se manje prostora zbog masovnog medijskog praćenja te druge priče.
Na dan kad je britanski ministar vanjskih poslova Michael Howard najavio uvođenje
osobnih iskaznica, lojalističke paravojne skupine u Sjevernoj Irskoj najavile su
prekid vatre u skladu s onime koji je dogovorila republikanska IRA. Time su se uvelike
smanjili medijska popraćenost i reakcija u medijima na Howardove iskaznice. Ne
vjerujem da je to bila samo slučajnost, posebno kada znamo da su paravojne skupine
i britanska vlada u redovitom kontaktu putem tajne društvene mreže i drugih kanala,
neovisno o onome što iznose javno. Štoviše, tajna komunikacija između IRA-e i njenih
„neprijatelja” britanske vlade i javno je otkrivena.
Pokušaji da se dva Libijca okrive za postavljanje bombe na letu 103 kompanije
Pan Am kada je ubijeno 270 ljudi kod Lockerbieja u Škotskoj u prosincu 1988., još je
jedan primjer odvraćanja pažnje. Nijedan dokaz ne upućuje na Libiju. Ona je samo
prikladno žrtveno janje koje je poslužilo za odvraćanje pozornosti s onog što se doista
dogodilo kako bi se potkopao Gaddafijev režim. Dokazi prikupljeni nezavisnim
studijama i iz dokumentaraca jasno upućuju na druge bliskoistočne veze, CIA-u i
druge obavještajne službe. Prema riječima tamošnjeg stanovništva i novinara, mjesto
nesreće kod Lockerbieja vrvjelo je američkim agentima. Policijski kirurg David
Fieldhouse kaže da je izdao potvrde o smrti nakon što je pregledao 59 tijela, ali je
kasnije otkrio da su policijski dosjei sadržavali podatke o samo njih 58.2 Čini se da
nitko ne zna što se dogodilo s tijelom nestalim s popisa. Možda je to naprosto bilo tijelo
koje bi rasvijetlilo događaj i počinitelja? I, ako vlasti nisu znale što će se dogoditi,
zašto su VIP osobe upozorene da ne idu tim zrakoplovom nakon što su im mjesta u
njemu bila vec rezervirana? Medu njima je bio i Pik Botha, južnoafrički ministar, i
drugi u njegovoj pratnji, uključujući i šefa BOSS-a, južnoafričke obavještajne službe,
koji ima bliske veze s CIA-om i Mossadom. Nedugo prije polaska, oni su otkazali
svoje rezervacije za Let 103 nakon što im je iz obavještajnih izvora stiglo upozorenje.3
Pik Bothaje britanskom biznismenu Tinyju Rowlandsu rekao da se radilo o izvorima
čije se upozorenje naprosto „nije moglo zanemariti”.’1
Libiju godinama koriste za odvraćanje pažnje. Pukovnika Gadaffija se prikazivalo
kao čudovište nad čudovištima sve dok takvu titulu nije postalo korisnije predati
starom prijatelju Georgea Busha, Saddamu Husseinu. Dio svega toga bilo je i bombardiranje
Tripolija 1986. iz američkih zrakoplova koji su poletjeli iz britanskih baza.
Amerikanci su (uz britansku potporu) ubili na desetke libijskih civila, uključujući
djecu, u znak odmazde za „libijski terorizam” u jednoj zapadnoberlinskoj diskoteci
za koji također, kao što su kasnije zaključili njemački istražitelji, nije bilo dokaza.
Nemam nikakvih pouzdanih saznanja o Gaddafiju, ali sam čuo da ga Sjedinjene
Američke Države mrze. Postoji i mišljenje da je ta „mržnja” samo maska za CIA-inu
terorističku obuku u Libiji, kojom su, kako se navodi, svoje vještine izbrusile i IRA,
Crvene brigade i druge terorističke skupine. Teško je reći, ali ovdje govorim samo o
čudnim poveznicama koje okružuju ono što se dogodilo kod Lockerbieja. Čovjek
koji je napisao izvještaj za Ronalda Reagana u kojem se predlaže kampanja za slom
Gaddafijevog režima lažima i dezinformacijama bio je (po svom vlastitom priznanju)
CIA-in operativac Vincent Cannistraro. Na kampanji je radio tri godine s Oliverom
Northom, što je kasnije dovelo do bombardiranja Tripolija. Tko je bio čovjek imenovan
da predvodi CIA-inu „istragu” o slučaju Lockerbie na temelju koje je zaključeno
da su krivci dvojica Libijaca? Ma, nije moguće? Naravno da je: Vincent Cannistraro.
Dio CIA-ine kampanje protiv Libije uključivao je CIA-ino ubojstvo britanske policajke
Yvonne Fletcher na londonskom Trgu St. James 17. travnja 1984. Za ovo su
ubojstvo okrivljeni djelatnici libijskog veleposlanstva. Neki istražitelji smatraju da je
policajku ubio CIA-in snajperist iz zgrade na Trgu St. James br. 8, nedaleko zgrade
veleposlanstva. U tu se zgradu pred samo nekoliko mjeseci uselila kompanija koja je,
kao što se zna, bila povezana s CIA-om.
Usprkos tim podacima i činjenici da nema dokaza koji bi upućivali na umiješanost
Libije u slučaj Lockerbie, toj zemlji Ujedinjeni narodi (Svjetska Elita) i dalje nameću
sankcije! A britanski je premijer odbio dopustiti da se suđenje dvojici Libijaca održi
u nekoj neutralnoj zemlji. Ili je, dalde, britanska vlada u svojim najvišim instancama
neviđeno glupa, ili pak zna više o slučaju Lockerbie nego što su spremni otkriti ljudima
koji su ih izabrali. Sjedinjene Države i Elita stalno upotrebljavaju taktiku „stvorimo
čudovište” kako bi odvratili pozornost od činjenice da postavljaju daleko ekstre-
mnije režime po cijelome svijetu, i potežu njihove konce. O čudovištima i terorizmu
nije bilo govora 1988. godine kad je američki bojni brod USS Vincennes „slučajno”
ispalio projektil i oborio iranski putnički zrakoplov s 290 putnika.5 Vincennes se nalazio
u Perzijskom zaljevu kao podrška Saddamu Husseinu, tadašnjem američkom
prijatelju i savezniku u iračkom ratu s Iranom. Zapovjednik tog bojnog broda „najstrože
je kažnjen” – George Bush ga je odlikovao za „iznimne zasluge i istaknuta djela
za vrijeme službe” te za „mirno i profesionalno ozračje” tijekom svog zapovjedništva
u razdoblju kada je zrakoplov uništen.6
Strategija postupnih koraka u ostvarivanju ciljeva još je jedan primjer odvraćanja
pažnje. Elita zna cilj koji želi postići i korake koji su joj potrebni da izmanipulira javno
mnijenje u svrhu njegova ostvarenja. Žele li, međutim, uvjeriti ljude da prihvate
te korake, svaki se od njih mora predstaviti odvojeno. Ako ih javnost vidi kao karike
u lancu koji vodi prema globalnoj centraliziranoj tiraniji, tada je igra sasvim očito
završena. Želite li imati ljudska bića označena bar kodom i povezana sa središnjim računalom,
prvo ih morate navesti da prihvate kreditne i osobne iskaznice. Možete postupiti
i suptilnije pa prvo najaviti da osobne iskaznice neće biti obvezne, kao što je to
na konferenciji Konzervativne stranke 1994. učinio Michael Howard. Zdvojni povici
iz onog dijela publike koji želi da budu obvezne učinit će vas, kada se sve zbroji, poprilično
umjerenima. Osim toga, početno protivljenje skupina za zaštitu građanskih
sloboda neumitno će slabiti jer vlada će govoriti: „Ali one nisu obvezne; ljudima je
dano na izbor.” Naravno, plan je učiniti ih obveznima i potom prijeći na označavanje
bar kodom, ali pristup odvraćanja pažnje utemeljen na postupnim koracima zahtijeva
da se to učini u više etapa kako ljudi ne bi uvidjeli o čemu je riječ. Ova se taktika
upotrebljava na svim razinama društva. Kada biste poželjeli graditi na nekom komadu
izolirane, netaknute zemlje, pa kada biste najavili planove za izgradnju stambenog
naselja ili industrijskog kompleksa, time biste izazvali snažno protivljenje. Umjesto
toga, prvi korak je predložiti cestu koja bi ljudima omogućila bolji „pristup” tom području.
Kada se to postigne, počne nicati nekoliko zgrada, a zatim sve više i više sve
dok postupno, u etapama, ne izgradite sve što ste cijelo vrijeme i namjeravali. To je
jedan od razloga zašto su informacije u ovoj i sličnim knjigama toliko važne. Jednom
kad znate krajnje ciljeve, koraci koji vode prema njima postanu lako uočljivi.
„Slobodni” tisak
Nikakav oblik ovakve manipulacije ne bi bio ostvariv bez medija. I opet, samo nekolicina
ljudi iz medija zna da igraju ključnu ulogu u programiranju ljudskih umova
tako da slijede put koji vodi globalnoj tiraniji. Ogromna većina novinara nema pojma
kako ih se i za što koristi. No, ovdje bih rekao još nešto. Na temelju mnogih godina
iskustva u medijima i, u skorije vrijeme, s druge strane mikrofona i notesa, vjerujem
da su dva zanimanja u kojima općenito ima najmanje znanja i životne mudrosti – novinarstvo
i politika. Kao što sam naveo i ranije, oni su dva aspekta iste opsjene. Političari
se ponašaju kao da vladaju svijetom, a mediji izvještavaju o događajima kao da
su političari globalni donositelji odluka. Na taj način, stvarni nadziratelji mogu ostati
u sjeni, neidentificirani i izvan svih izvještaja. Postoje i iznimke pa možete sresti i vrlo
pametnog novinara čiji pogled seže i iza fasade. Takvi znaju da su zarobljeni unutar
medijskih struktura koje im značajno ograničavaju ono što mogu reći i učiniti. Oni
međutim, koriste svaku priliku da prenesu što je moguće više informacija. Upoznao
sam nekoliko takvih ljudi i s njima je užitak razgovarati. Kada bi to, barem, vrijedilo i
za ostale. Većina novinara u lokalnim i regionalnim novinama i radio postajama su ili
oportunisti programirani za hod uz bok establišmentu bez propitkivanja (koji misle
da ih radni staž u njihovoj profesiji čini životno mudrima), ili pak mladež tek izašla iz
sveučilišnih klupa koja nema iskustva o svijetu i manipulaciji koja se u njemu odvija.
Naravno da časnih iznimaka ima, ali ovdje govorim općenito. Ne želim ovime nekoga
ili nešto osuđivati, ali budući da ovakav mentalni sklop stoji između zbivanja u svijetu
i načina na koji se informacije o njima prenose javnosti, važno je znati o filtraciji koja
se događa i o prirodi tih filtera.
Sjećam se kako sam jedne večeri u južnoj Engleskoj govorio o temama koje izlažem
u ovoj knjizi. U publici je bila jedna osoba nad čijom glavom kao da je stalno
visio upitnik. Ispostavilo se daje to lokalna novinarka. Zagolicao me je njen izvještaj
naslovljen „Ickeova stara teorija o Novom Svjetskom Poretku”. „Stara teorija?” Znači
li to da su njene novine o svjetskoj zavjeri pisale i ranije? Ispostavilo se da nisu. Naslov
se odnosio na tvrdnju izvjestiteljice da ono što sam te noći rekao o prirodi Novog
Svjetskog Poretka nije novo jer je godinama prije toga George Bush upotrijebio te iste
riječi. Da je to izolirani primjer razmišljanja iz kojeg nam dolaze naše vijesti, to i ne bi
bio neki problem. Međutim, on to nije. Mogao bih napisati čitavu knjigu o iskustvima
koja sam imao s ljudima koji smjelo tvrde da su novinari, a koji su postavljali pitanja
i pisali članke pored kojih se dvogodišnja djeca čine neizmjerno zrelima.
Na nacionalnoj i međunarodnoj razini, broj novinara koji svjesno manipuliraju
ljudskim umom daleko je veći od njihovog broja u lokalnim i regionalnim medijima,
ali on je još uvijek srazmjerno malen. Ostali se jednostavno priklanjaju tradicionalnim
strukturama i pristupima te dopuštaju da budu manipulirani, da bi naposljetku
i sami izmanipulirali svoju publiku. Godinama sam radio u informativnoj redakciji
za domaće vijesti BBC-ja i svi su mi novinari izgledali poprilično iskreni. Većina njih
bijahu vrlo dragi ljudi koji su voljeli svoju djecu i koji ne bi željeli da im djeca budu
izložena centraliziranoj svjetskoj diktaturi. Međutim, svakoga dana oni plasiraju priče
koje milijune njihovih gledatelja informiraju na način na koji to želi čuti i vidjeti
Elita.
Da izmanipulirate ljude ne trebaju vam ljudi koji će stalno juriti naokolo poput
onih zabavljača s desetak tanjura koje vrte na štapu. Kad ste jednom stvorili željenu
strukturu, svatko tko dolazi u tu organizaciju, na primjer novinsku ili televizijsku redakciju,
mora se prikloniti i prilagoditi onome stoje već tamo. Ako svoje predstavnike
uspijete ugurati na položaje s kojih oni imenuju druge na različite funkcije unutar
organizacije, tim bolje, jer prostor tada možete popuniti klonovima svojih stavova i
mišljenja. Također, novinari su tu da izvještavaju o događajima. Ako možete izrežirati
značajne događaje, novinari će o njima izvijestiti. Da bi to bilo učinjeno, pod kontrolom
ne morate imati svakog novinara; o događaju će se ionako pojaviti izvještaj.
U većini slučajeva popratne informacije i dodatna objašnjenja tog događaja doći će
iz službenih izvora. Ako ste u prilici, pogledajte današnji pregled vijesti na TV-u i
uočit ćete odakle riječi koje izgovara izvjestitelj u ogromnoj većini slučajeva dolaze:
iz službenih izvora. To znači da se o vašem izrežiranom događaju, bilo da je riječ o
„terorističkoj bombi” ili „ekonomskom problemu”, čak i bez manipulacije ijednog
novinara, izvještava te ga se objašnjava – na način na koji to vi želite.
Izvještavanje o stravičnom bombaškom napadu u Oklahoma Cityju u travnju
1995. godine bio je još jedan primjer marionetskog novinarstva. Kakva god službena
priopćenja bila, mediji su ih smjesta objavili i prihvaćali kao gotove činjenice
bez ikakvog propitkivanja. U to sam vrijeme slušao BBC-jev Radio Five i ondje su
predstavili jednu damu iz neke američke organizacije za koju nikada nisam čuo. Nije
bilo niti jednog pitanja o tome čime se bavi njena organizacija, tko je financira ili tko
i što iza nje stoji. Novinar koji je vodio intervju samo je postavio pitanja i dopustio
joj da bez ikakvih osporavanja i suprotstavljanja izloži svoje „stručno” mišljenje o
ljudima za koje je ona vjerovala da su počinitelji napada. U BBC-jevoj emisiji 1995.
godine John Humphreys, takozvani voditelj vijesti „teške kategorije” poput papige je
ponavljao stav vlade o slučaju Oklahoma, proglasivši McVeigha i građansku vojsku
„unutarnjim neprijateljima” prije negoli se suđenje uopće održalo. I takvi se nazivaju
„novinarima”. Da čovjek ne povjeruje.
Kada budete pratili vijesti, pogedajte koliko je svaka od njih pojedinačno kratka.
Obično ima tek dovoljno vremena, čak i kod najvažnijih vijesti, da se kaže što se dogodilo
i koje je (službeno) objašnjenje događaja. Kada sam izrazio sumnju da je osoba
na televizijskim vijestima 1991. pravi Saddam Hussein, smijali su mi se milijuni ljudi.
Na ekranu je bio čovjek za kojeg je izvjestitelj ili voditelj tvrdio da je Saddam. Rečeno
nam je s kim se toga dana susreo i kako je preplivao rijeku kako bi svom narodu pokazao
da je živ i zdrav nakon Zaljevskog rata. Sada znamo od prebjega iz Iraka da to
nije bio pravi Saddam nego njegov dvojnik. Medije se vara iz dana u dan, a onda oni
varaju svoju publiku. Pitajte 99% novinara o Bilderberškoj skupini, Vijeću za vanjske
poslove, Trilateralnoj komisiji te Eliti općenito i samo će vas zbunjeno pogledati. Za
njih nisu ni čuli, a kamoli da znaju koja im je uloga.
Međutim, ima nekih novinara na strateškim položajima koji znaju i podupiru ono
čime se te organizacije bave. Mediji su tako moćno sredstvo za državni udar da bi, u
slučaju da ikad padnu u ruke Eliti, njihov potencijal bio bezgraničan. Međutim, ne
moramo se brinuti jer, kao što nam se toliko često govori, imamo neovisne medije.
Hmmm. Neovisne od koga i čega? U izdanju za kolovoz i rujan 1993. nizozemskog
časopisa Exposure objavljeni su detalji o nadzornim odborima triju američkih televizijskih
mreža: NBC-ja, CBS-a i ABC-ja. Ove mreže su navodno „konkurentske” i
upravo je ta „konkurencija” dio „neovisnosti” koja nam omogućuje da imamo nepri-
strane vijesti. Tako je barem u teoriji. Istraživanje u Exposureu proističe iz saznanja
američkog istražitelja Novog Svjetskog Poretka Eustacea Mullinsa. Iz onoga što sam
pročitao rekao bih da Eustace i ja u većini stvari imamo vrlo malo dodirnih točaka, no
ili su ljudi čija imena navodi kontrolirali mreže u vrijeme objavljivanja članka ili pak
nisu. Dokazive činjenice su ove: NBC je u vlasništvu RCA – medijskog konglomerata
koji se često pojavljuje u profesionalnim profilima velikog broja ljudi spomenutih u
ovoj knjizi. Medu direktorima NBC-ja koji se spominju u Mullinsovom članku su i:
John Brademas (CER, TC, Bil.), direktor Rockefellerove zaklade; Peter G. Peterson
(iz Vijeća za vanjske poslove – CFR), bivši šef Kuhn, Loeb and Co. (Rothschild) i
bivši tajnik za trgovinu; Robert Cizik, predsjednik RCA i First City Bancorp, za koju
u kongresnom iskazu stoji daje Rothschildova banka; Thomas O. Paine, predsjednik
Northrup Co. (velikog dobavljača oružja za Ministarstvo obrane) i direktor Instituta
za strateške studije u Londonu (pod kontrolom Elite); Donald Smiley, direktor dviju
Morganovih kompanija, Metropolitan Lifea i US Steela; Thornton Bradshaw, predsjednik
RCA, direktor Zaklade braće Rockefeller, Atlantic Richfield Oila i Aspenskog
instituta za humanističke studije (ovim dvama zadnjima upravlja „borac za zaštitu
okoliša” i elitni bilderbergovac Robert O. Anderson). Rockefeller, Rothschild i Morgan
očito imaju značajan utjecaj na odbor NBC-ja.
U upravnom odboru druge američke TV mreže, ABC-ja, bili su: Ray Adam, direktor
J. P. Morgana, Metropolitan Lifea (Morgan) i Morgan Guaranty Trusta; Frank
Cary, predsjedavajući IBM-a i direktor J. P. Morgana i Morgan Guaranty Trusta; Donald
C. Cook (CFR, Bil.), generalni partner bankarske kuće Lazard Freres; John T.
Connor (CFR) iz odvjetničkog ureda Kuhn, Loeb (Rothschild), te iz tvrtke Gravath,
Swaine and Moore, bivši pomoćnik tajnika Mornarice, američki ministar trgovine,
direktor banke Chase Manhattan (Rockefeller/Rothschild), General Motorsa i predsjedavajući
banke J. Henry Schroder i Schroders Inc. iz Londona (vidi financiranje
Hitlera); Thomas M. Macioce, direktor Manufacturers Hanover Trusta (Rothschild);
George Jenkins, predsjednik Metropolitan Lifea (Morgan) i Citibanka (koji ima mnogobrojne
veze s Rothschildom); Martin J. Schwab, direktor Manufacturers Hanovera
(Rothschild); Alan Greenspan (CFR, TC, Bil.), predsjedavajući u Federal Reserve,
direktor J. P. Morgana, Morgan Guaranty Trusta, Hoover Institutiona, časopisa Time i
General Foodsa; Ulric Haynes mladi, direktor Fordove fondacije i banke Marine Midland
(u vlasništvu Hong Kong i Shanghai Bank). Ponovno vidimo istu Rockefeller-
Rothschild-Morgan postavu u odboru mreže ABC koja je, kažu, neovisna od NBC-ja.
Kompaniju ABC preuzela je Cities Communications, čiji je najistaloiutiji direktor
Robert Roosa (CFR, Bil.), stariji partner banke Brown Brothers Harriman, koja ima
bliske veze s Bank of England. Smatra se da su Roosa i David Rockefeller zaslužni za
odabir Paula Volckera na mjesto predsjednika Odbora Federalnih rezervi.
Tako dolazimo do CBS-a – treće „neovisne” mreže. Njenu je financijsku ekspanziju
dugo vremena nadzirala banka Brown Brothers Harriman i njen stariji partner
Prescott Bush, koji je bio i direktor CBS-a. Finacijsko poslovanje CBS obavlja pre-
ko Morganove jamstvene zaklade (Morgan Guaranty Trust), a među istražiteljima
Novog Svjetskog Poretka kolaju priče o povezanosti CBS-a s CIA-om i Britanskom
obavještajnom službom. Kompaniju CBS neki nazivaju ..Conspiracy Brainwshing System”
diti „Zavjereničkim sustavom za ispiranje mozga”. U odboru CBS-a bili su i:
William S. Paley (Komitet 300), predsjedavajući, za kojeg je Prescott Bush osobno
sredio novac za kupnju kompanije; Harold Brown (CFR), izvršni direktor Trilateralne
komisije i bivši ministar zračnih snaga i obrane; Roswell Gilpatric (CFR, Bil.) iz
pravne tvrtke Kuhn, Loeb (Rothschild), Cravath, Swaine, and Moore i bivši direktor
banke Federalnih rezervi u New Yorku; Henry B. Schnacht, direktor banke Chase
Manhattan (Rockefeller/Rothschild), Vijeća za vanjske poslove, Brookings Institutiona
i Odbora za ekonomski razvoj; Michel C. Bergerac, predsjedavajući tvrtke Revlon
i direktor Manufacturers Hanover Bank (Rothschild); James D. Wolfensohn (CFR,
TC, Bil.), bivši šef banke J. Henry Schroder, koji ima uske veze s Rothschildovima i
Rockefellerovima (Bill Clinton gaje 1995. uspješno nominirao za direktora Svjetske
banke); Franklin A. Thomas (CFR), šef Fordove fondacije; Newton D. Minow (CFR),
direktor korporacije Rand i, između mnogih drugih, Zaklade Ditchley, koja je usko
povezana s Institutom Tavistock iz Londona i Bilderberškom skupinom. Ljudi povezani
s istraživanjem o tome kako javnost reagira na događaje i informacije sjede u
odboru jedne od televizijskih mreža Sjedinjenih Država? Ma nemojte reći?
I u CBS-u za kormilom vidimo ista imena, a sve tri mreže usko su povezane s Vijećem
za vanjske poslove i Trilateralnom komisijom. Kako se uopće može tvrditi da su
te tri televizijske mreže u Americi, putem kojih ogromna većina Amerikanaca dobiva
svoje svijesti, neovisne? Njih nadziru i na njih snažan utjecaj vrše isti ljudi! Pogledajte
samo te mogućnosti za zapošljavanje svih onih producenata, novinara i urednika koji
podržavaju vaše stavove i ciljeve te za uručivanje otkaza onima koji se suprotstave
vašem miješanju u ono što će se prikazati, a što ne. Pogledajte te mogućnosti serviranja
jedne vizure događaja i informacija kako svi Amerikanci ne bi imali drugih
objašnjenja od onih u koje želite da vjeruju. U srpnju 1995. godine ABC se spojio s
carstvom Walt Disney, a gigant Westinghouse Electric krenuo je u kupovinu CBS-a.
Dva mjeseca poslije je Turner Broadcasting, kompanija koja stoji iza Televizije CNN,
najavila svoje planove da se spoji s Time Warnerom. Dogovor su sklopili predsjednik
Time Warnera Gerald M. Levin (TC) i Ted Turner (Kom. 300), vodeći zagovornik
novog globalnog poretka. Povijest Time Warnera vidjeli smo u 12. poglavlju. Koncentracija
moći uzima maha.
Ista ta Elita drži kontrolu nad trima televizijskim mrežama i vodećim američkim
novinama, kao što su New York Times, Washington Post i Los Angeles Times. Da i ne
spominjemo druge medijske izvore i međunarodne novinske agencije (poput Reutersa)
koje nadzire Elita, pa agencije u vlasništvu vodećih novina koje serviraju jednoobrazne
informacije manjim listovima telegrafski i putem istaknutih suradnika više
novina. Mogućnosti za manipulaciju uma koje sve ovo pruža su neizmjerne. Mnogobrojni
vodeći američki novinari i urednici su članovi Vijeća za vanjske poslove i Trila
teralne komisije te rade tajno, u interesu svoje stranke – u odabiru, analizi i prezentaciji
vijesti i informacija. Tipičan je bio „izvještaj” slavnog CBS-ovog voditelja Waltera
Cronkitea o bogatstvu i moći Rockefellerovih. Završio je riječima da kad već neka
obitelj ima toliko moći i novca kao Rockefellerovi, dobro je da su to baš oni.7 Čujem
li to violinu u pozadini? Zahvalan sam na istraživanju o vlasništvu britanskih medija
iz ranih 1990-ih koje je napravio pukovnik Barry Turner i objavio ga 1992. kao rad
pod nazivom „Kontrola komunikacijskih medija i uvjetovanje uma javnosti”. Mnogo
daljnjih podataka o imenima i novinama mogu zahvaliti njegovom neumornom i
pomnom radu. Vodeći „kvalitetni” list u Ujedinjenom Kraljevstvu je Daily Telegraph.
U vlasništvu je Kanađanina Conrada Blacka preko Hollinger Grupe. Grupa posjeduje
više od 200 novina i časopisa u Ujedinjenom Kraljevstvu, Sjedinjenim Američkim
Državama, Kanadi i Izraelu. Započela je kao paravanska tvrtka koju je osnovala britanska
obavještajna služba, kao što sam već prethodno objasnio. Conrad Black je član
elitnog Upravnog odbora Bilderberške skupine, trilateralac i član Instituta za strateške
studije. Viši međunarodni savjetnici Hollinger Grupe su Henry Kissinger (CFR,
TC, Bil., RIIA, Kom. 300) i lord Carrington (TC, RILA, Bil, Kom. 300). Neki članovi
Međunarodnog nadzornog odbora Hollinger Grupe su Zbigniew Brzezinski (CFR,
TC, Bil.); Giovanni Agnelli (Bil., Crno plemstvo, Kom. 300); David Brinkley (CFR),
komentator u ABC News; Paul Volker (CFR, TC, Bil.), predsjednik Odbora Federalnih
rezervi zadužen za reganomiku i tačerizam; lord Rothschild, predsjednik Rothschild
Holdings; te lord Hanson, predsjednik Hanson pie. U odboru Daily Telegrapha
je Evelyn de Rothschild, predsjednica trgovačke banke N. M. Rothschild. Prikladno
za upotpunjavanje ove lijepo povezane grupice, tu je i podatak da kompaniju N. M.
Rothschild čine trgovački bankari Hollinger Grupe.
Bivši glavni urednik i član odbora Daily Telegrapha je Andrew Knight, još jedan
član Upravnog odbora Bilderberške skupine i Zaklade Ditchley, a prije toga i časopisa
 
The Economist (direktorica Evelyn de Rothschild), publikacije uvedene kako bi
promicala načelo „slobodne trgovine”. Knight je postao izvršni predsjednik News Internationale
Ruperta Murdocha koji u svom vlasništvu ima Trie Sun, News Of The
World te Times i Sunday Times. Murdoch posjeduje novine, časopise i televizijske
mreže za koje se procjenjuje da imaju publiku od tri milijarde ljudi, ne računajući pritom
njegove udjele u filmskoj industriji. Sada se povezuje s globalnom telefonskom
i komunikacijskom mrežom MCI, a dao je i ponudu za neke dijelove golemog Berlusconijevog
medijskog carstva u Italiji. Prema listu The European, planira također
značajno povećati svoje udjele u medijima diljem Europe.8 U prilogu pod naslovom
„Što smjera Murdoch i tko ga podržava?” u listu Trie Spotlight, autor Dan McMahan
povezuje uspon ovog medijskog mogula s imenima kao što su Harry Oppenheimer
(južnoafrikanac, Angloamerikanac, De Beers), Armand Hammer (Occidental Petroleum),
obitelj Bronfman (koji su bliski s Hollinger grupom i Antiklevetničkom
ligom) te obitelj Rothschild9. Nije toliko bitno gledati ljude koje vidimo kao isturene,
koliko one koji stoje iza njih i povlače konce. Oni su ti koji zarađuju novac i mani-
puliraju političare kako bi dopustili velika medijska preuzimanja i kartele. S velikom
dozom licemjerja, Daily Telegraph Conrada Blacka o Murdochovom je carstvu rekao
sljedeće: „Ovo je ogromna i potencijalno opasna koncentracija medijske moći…”10 A
carstvo vlasnika Telegrapha to, kao, nije?
Kontrolirani mediji javnosti mogu podastirati iste osnovne poruke i hipnotizirati
kolektivnu svijest tako da ih prihvati. Ako iste poruke dolaze iz naoko nepovezanih
medijskih izvora, onda mora da su i točne jer „tako svi kažu”. Baš kao što imamo
jednostranačke političke sustave, tako imamo i one jednomedijske. Čovjek bi možda
pomislio da su u Ujedinjenom Kraljevstvu Murdochov Sun i Independent ili Guardian
miljama daleko jedan od drugoga i da nude različita mišljenja. Međutim, analizirate
li ono oko čega se svi oni slažu i način na koji funkcioniraju, nijedan od njih ne
služi kao korjenita alternativa onome što imamo. Svi oni zapravo govore isto, samo to
čine na drukčiji način. Najneradikalniji list u Britaniji je upravo onaj za koji se tvrdi
daje najradikalniji – Guardian, namijenjen mentalnim sklopovima koje ja nazivam
„robotskim radikalima”. Osnivač Guardianovog rivala Independents bio je Andreas
Whittam Smith. On je tijekom vremena koje je proveo na čelu tog lista bio član Trilateralne
komisije. Politički „izbor” je iluzija, a takav je i „izbor” medija, jedno od
drugog zapravo su nerazdvojivi.
Kada sam, sve uspješnije, prenosio ove zatajene informacije javnosti, kampanja
blaćenja mog ugleda se pojačala. Na neki mi je način zbog toga bilo neobično drago
jer je to bio dokaz da sam pogodio u živac one koji nastoje kontrolirati ljudski um.
 
Jewish Chronicle, koji do besvijesti ponavlja riječi kao što su sloboda i istina, počeo
je iznositi nečuvene laži i izvrnuta tumačenja onoga što govorim i radim. Vodio sam
razgovore i s PR osobom Odbora zastupnika britanskih Židova – divnom ženom koja
je razgovarala s jednim Davidom Ickeom, a u Jewish Chronicleu je bila čitala o nekom
sasvim drugom Davidu Ickeu. Razumljivo, bila je zbunjena, ja nisam, jer to što se događalo
bilo je vrlo predvidivo. Vidjeti list kao što je Chronicle kako forsira moralnost
a istodobno bestidno laže, nije nimalo lijepo.
Međutim, meni najzanimljiviji bio je Guardian, dnevna tiskovina za mentalne
sklopove robotskih radikala. Jedan od njegovih izvjestitelja, Paul Brown, došao je
na susret u Glastonbury i napisao članak u kojem se sve vrtjelo oko nekog čovjeka
koji nije pročitao moje knjige, ali je dijelio letke u kojima im se suprotstavljao! Takav
jedan antiajkovski uradak pojavio se u novinama za koje se smatra da predstavljaju
slobodu. Ispričajte me, pao sam na pod i valjam se od smijeha. Članak se sastojao od
(jedva) jednodimenzionalnih klišeja o „sljedbenicima” te od drugih djetinjarija, ali
nigdje nije bilo ni spomena mreže Bilderberške skupine, RIIA, CFR i TC-a o kojima
sam pričao velik dio večeri. A što kažu Protokoli lluminata7.
„Sve naše novine bit će svih mogućih profila – aristokratske, republikanske, revolucionarne,
čak i anarhističke – sve dok, naravno, postoji ustav … Kao indijski idol
Višnu, imat će stotinu ruku i svaka će od njih uperiti prst na bilo koje traženo javno
mišljenje. Kad se puis ubrza, ove će ruke voditi mišljenje u smjeru naših ciljeva jer
uzbuđeni pacijent gubi svaku moć rasuđivanja i lako se podaje sugestiji. One budale
koje budu mislile da ponavljaju mišljenje novina svog vlastitog tabora ponavljat
će naše mišljenje ili ono koje se nama čini poželjnim. Zaludu vjerujući da slijede
organ svoje stranke, oni će ustvari slijediti zastavu koju mi za njih izvjesimo.”
Protokol 12
Većina novinara, vjerojatno uključujući i gospodina Browna, neće imati pojma
na koji ih se način iskorištava. Pisao mi je i gospodin koji je pročitao knjigu Pobuna
robota, a inače je redovito čitao Guardiana jer je mislio da te novine odišu poštenjem
koje drugim listovima nedostaje. Bio je osupnut Brownovim člankom za koji je rekao
da je užasno izvrtanje mojih riječi i djela. „Mislio sam da Guardianu mogu vjerovati”,
rekao je. Ne, ne možete. Ne možete vjerovati nijednom od njih. Isto je bilo i s „novinarkom”
Rosemary Carpenter iz Daily Expressa. Dobila je pristup informacijama
koje se otkrivaju u ovoj knjizi, ali ih je ipak odbacila, bez imalo provjere ili istraživanja.
Da ne povjeruješ. Odalde javnost dobiva informacije o političkim strankama u
vrijeme izbora? Iz kontroliranih medija. Ako vas mediji ne podržavaju ili su se na vas
okomili, gotovo je nemoguće da budete izabrani. Ako ste političar koji nastoji pobijediti
ili ostati na vlasti, morate slušati ono što zahtijevaju mediji. Ako to ne učinite,
okrenut će se protiv vas pa čak i objaviti neke neugodne informacije za koje su dugo
znali, ah su ih držali skrivene od javnosti dokle god ste igrali njihovu igru. Kad je
Rupert Murdoch počeo pozitivno govoriti o britanskom laburističkom vođi Tonyju
Blairu (Bil.) nakon „prerane” i iznenadne smrti njegovog prethodnika Johna Smitha,
to se smatralo iznimno značajnim za Blairove šanse da postane premijer. Tužno je što
se to doista pokazalo značajnim.
Mediji moraju paziti da banke i oglašivači budu zadovoljni. Tu zapravo leži moć.
Piramida Svjetske Elite navodi velike oglašivače da pritiskom na novine uvjetuju njihovu
podršku ili suprotstavljanje određenoj opciji. „Objavite to i povući ćemo naše
reklame” rečenica je koja služi kao vrlo moćno oružje. Tu su, naravno, i „psi čuvari”
koji nas štite od zloporabe medija. Predsjednik takvog novinskog „psa čuvara”, Komisije
za pritužbe na tisak, je lord Wakeham, bivši ministar (član kabineta) koji je
kontroverzno prešao iz vlade u odbor N. M. Rothschilda. Isto tako, dok je bio predsjednik
Komisije za pritužbe na rad televizije i radija, lord Rees Mogg (Bil.), inače
bivši urednik Timesa, istovremeno je direktor u Rothschildu. Sir Zelman Cowan, još
jedan bivši predsjednik starog pritužbenog tijela – Vijeća za tisak – bio je 1991. uključen
u preuzimanje australske tvrtke Fairfax Group koje je izvršila tvrtka Hollinger
Group Conrada Blacka. Lord Armstrong, bivši šef Civilne službe i tajnik u kabinetu
(koji je postao direktor N. M. Rothschilda), pridružio se odboru televizije Carlton
koja emitira u Londonu i televizijskoj mreži „Independent” („Nezavisnoj” mreži; op.
prev.) u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ovako bih po raznim britanskim medijima mogao
unedogled otkrivati međusobne veze između određenih imena i kompanija. No, bupsiholoski
rasizam
dite s mirom, doista nema mjesta zabrinutosti. Kao što je ondašnji ministar vanjskih
poslova Douglas Hurd rekao za Financial Times 19. siječnja 1989.: „Radiotelevizijskim
emitiranjem neće upravljati tajkuni”. Uf, kojeg li olakšanja! Više mi se ipak sviđa
mišljenje o pravom stanju stvari u medijima koje je iznio John Swinton, novinar New
York Timesa, koji je svojim kolegama na oproštajnoj večeri povodom umirovljenja
navodno rekao:
„Slobodni tisak ne postoji. To znate vi, i to znam ja. Nitko od vas ne bi se usudio
napisati svoje iskreno mišljenje. Posao novinara je uništiti istinu, bezočno lagati,
iskriviti, ocrniti, ponizno se klanjati mamonu, prodati samoga sebe, svoju zemlju,
svoju rasu za kruh svoj svagdašnji. Mi smo sredstvo u rukama bogatih koji stoje
iza pozornice, njihovi vazali. Mi smo lutke koje plešu na njihovim uzicama; naša
darovitost, naše mogućnosti i naši životi u rukama su tih ljudi. Mi smo intelektualne
prostitutke.”
Ovdje se, međutim, opet vraćamo na istu temu. Mediji su naša tvorevina. Oni
odražavaju kolektivnu svijest ljudi i, da to ne čine, ne bi mogli opstati i napredovati na
način na koji to čine. Možemo raspravljati što je postojalo prvo – stavovi kolektivnog
uma ili programiranje tih stavova – ali ako pročitate prosječni tabloid i zatim provedete
sat vremena u prosječnom kafiću, vidjet ćete da su način mišljenja koji nudi taj
list i način na koji misle ljudi uglavnom jednaki. Ogroman broj ljudi razmišlja i djeluje
poput tabloida. Dopustili su si da postanu tabloidne osobe tabloidnog uma. Sada
također imamo tabloidni radio i tabloidnu televiziju, koji slijede iz uspjeha tabloidnih
novina. Svi oni žele da sve bude kratko, nevjerojatno površno, a svaka njihova vijest
ili priča puna ruganja, osudivanja, nepromišljenih sudova, službene dominantne politike
i/ili obrane statusa quo. Eh da, još ako u sve to ubacite mnogo ženskih grudi i
stražnjica u svakoj mogućoj prilici, tim bolje, jer žene su tu ionako samo zato da bi se
za njima žudjelo. Jesam li upravo opisao sadržaj nekog tabloida ili sadržaj razgovora
koji ćete čuti u gotovo svakom kafiću kad se skupi „ekipa”? I jedno i drugo. A o tome
se upravo i radi. Takvi uzorci mišljenja u kolektivnom umu stvorili su stvarnost koju
nazivamo medijima. Tabloidi odražavaju i programiraju misli velike ljudske rase i
tonu sve dublje. Što su nam misli isprogramiranije, to smo otvoreniji za još snažnije
programiranje. Mediji se neće promijeniti dok se ne promijeni kolektivni um, a to
će doći samo s promjenama u pojedinačnom mišljenju. Mi stvaramo svoju vlastitu
zbilju, a mediji tu nisu ništa drukčiji. Sve što prevladava u mišljenju kolektivnog uma
bit će i fizička stvarnost. Pripadnici ljudske rase općenito žele da netko drugi misli
umjesto njih te su svojim umovima dopustili da se previše približe stupnju na kojem
ne žele raspravljati ni o čemu što nije površno ili prepuno ruganja i brzih osuda
drugih. Odatle mediji kakve imamo danas. I njih smo svojim mišljenjem pretvorili u
stvarnost. Kad se promijenimo mi, promijenit će se i oni.
Masovna hipnoza
Najveći utjecaj medija na ljudski um ne sastoji se toliko u pojedinostima koliko u
masovnoj hipnotiziranosti koju stvaraju iste osnovne teme koje se ponavljaju uvijek
iznova. Većina ljudi ne zapaža detalje iz novina, a kamoli u radiotelevizijskim medijima
gdje vam se daje samo jedna prilika da nešto čujete te se ne možete vratiti unazad
i čuti to ponovno, a kamoli iz svega izvući još detalja. Te teme uključuju kriterije po
kojima bismo trebali procjenjivati sebe i druge; što je vjerojatno, a što nevjerojatno,
razumno ili ludo. U informacijama, ovakvo bombardiranje naše podsvijesti iz pozadine
sa zajedničkim „partijskim” smjernicama, igra najznačajniju ulogu u načinu na
koji naša svijest i podsvijest vide sebe i svijet. Kao rezultat toga, medijima dopuštamo
da programiraju naše mišljenje i stvaraju našu zbilju. O ovome sam procesu naučio
jako puno kad sam bio predmet neviđene poruge nacije ranih 1990-ih. Većina onoga
što su mediji o meni rekli bilo je 100% suprotno od onoga što sam govorio i pisao, ali
su ljudi pretežno vjerovali onome što su im mediji servirali. Ismijavali su me milijuni
ljudi zbog stvari koje nisam govorio i u koje nisam vjerovao. Drugim se ljudima
to događa svakodnevno. Masovna hipnoza pretvorila je milijune ljudi u promatrače
svijeta, a ne u njegove sudionike. Dopuštamo da drugi djeluju dok mi promatramo i
čekamo, gledajući kako njih nekolicina igraju igru koja odlučuje o budućnosti ljudske
rase… naše ljudske rase. Simboli takvog stanja su sport i beskrajne televizijske
sapunice pored kojih smo mi promatrači fabriciranih života površnih, plošnih, jednodimenzionalnih
likova. Često živimo njihov život umjesto svoj. I ja volim sport, a
u nekim sapunicama i uživam, ali opasnost se javlja kad je to jedino čemu se u životu
posvećujemo. Kao stoje 1800-ih godina rečeno u jednom od Protokola lluminata:
„Kako mase ne bi bile u stanju spoznati zašto su tu i koja im je svrha, dodatno
im odvraćamo pozornost zabavom, igrama, hobijima, strastima, blještavim palačama…
Uskoro ćemo kroz tisak započeti predlagati natjecanja u umjetnosti i raznim
sportovima: ti će ih interesi naposljetku odvratiti od postavljanja nama nezgodnih
pitanja. Kako postaju sve manje vični odražavati i oblikovati vlastita mišljenja, ljudi
će početi govoriti istim tonom kao i mi, jer mi ćemo im sami nuditi nove smjernice
za način razmišljanja… naravno, sve to putem osoba za koje nitko ne bi rekao da su
s nama solidarne.”
Protokol 13
Kad razmišljamo o hipnozi, najčešće si predočavamo neku osobu kako leži na kauču
i sluša riječi hipnotizera koji joj tiho šapuće na uho. Ili pak vidimo hipnotizera
koji skupinu ljudi na pozornici navodi da rade šašave stvari pred publikom koja se
grohotom smije. Neki čak zahtijevaju da se to zabrani jer može biti opasno. To su
svima nam poznati oblici hipnoze. Međutim, ne uviđamo da nas se suptilno hipnotizira
i potiče da radimo i mislimo šašave stvari svaki dan u svome životu. Ne, sada
ne ležimo na kauču i ne slušamo blage riječi hipnotizera, nego sjedimo u naslonjaču i
slušamo urednike vijesti, filmske zvijezde, glasove u reklamama i svakojake voditelje.
Poruke zasipaju naš svjesni i nesvjesni um te nas progamiraju da razmišljamo onako
kako to žele kontrolori i vlasnici medija, banaka, farmaceutskih kompanija, tvornica
oružja, naftnih kompanija i tako u nedogled. Ima li ikoga tko sada čita ovu knjigu i
tko još uvijek vjeruje da je ideja svjetske zavjere – s nekolicinom ljudi u glavnoj ulozi
koji drže kontrolu nad ogromnom većinom – samo neka neostvariva tlapnja? Naravno
da nema.
Pri tom se uvelike koristi ezoleričko znanje o prirodi čovjekove psihe. I dok se pojedince
iz duhovnog pokreta ismijava zbog njihovog tumačenja ljudskog uma i duha,
to isto znanje koriste manipulatori kako bi nas potajice hipnotizirali i programirali
našu podsvijest. Doktor Wilson Bryan Key, profesor novinarstva, istražio je ove tehnike
i napisao tri knjige: Medijsku seksploataciju (Media Sexploitation), Orgije uz
pladanj školjaka (‘The Clam Plate Orgy) i Zavođenje podsvijesti (Subliminal Seduction).
Otkrio je da oglašivači troše milijune dolara na subliminalnu” manipulaciju (programiranje
podsvijesti) i indoktrinaciju potrošača. Dr. Key je razotkrio postojanje tahistoskopa,
filmskog projektora sa zatvaračem objektiva visoke brzine koji svakih pet
sekundi bljesne poruke koje traju 3000-ti dio sekunde. Takve se poruke golim okom
ne vide, ali ih upija naša podsvijest. Zatim se te poruke polagano probijaju iz podsvijesti
do svjesne razine u vidu misli, želje ili mišljenja koje pojedinac smatra vlastitima.
Prije dosta godina takva jedna slika boce Coca-Cole ubacivala bi se u kino-film prije
stanke. Publika je nije mogla vidjeti, ali njihova podsvijest jest. Prodaja Coca-Cole
tijekom stanki u kinima značajno je porasla.
Tijekom 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća eksperimenti s takvom subliminalnom
interakcijom s podsviješću naglo su se širili. Liječnik Hal. C. Baker je 1962. i 1964.
patentirao subliminalne uređaje koji su povećali mogućnosti takve tehnologije. On je
vodio uspješnu kliniku za mršavljenje u New Orleansu koristeći subliminalne poruke
usmjerene na podsvijest, a njegov program protiv krađa proveden je u robnim kućama
u Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama. U trgovinama su se puštale poruke
sa sadržajem „Ne kradi!” koje uho nije moglo čuti. Broj krađa se poprilično smanjio.
Godine 1986. pojavio se napredniji sigurnosni sustav koji je poruke odašiljao podno
zvukova ugodne pozadinske glazbe. Zvuk poruke rastao je ili padao s glasnoćom glazbe,
što se podešavalo pomoću računala. Pokazalo se da ovakve subliminalne poruke
djeluju. Za što se, dakle, još koriste?
Pred nekoliko se godina u Francuskoj digla velika buka kad je primijećeno da slika
Francoisa Mitteranda bljeska u naslovima vijesti. To je bilo u doba kad je Mitterand
bio u utrci za predsjednika. Bila je to zacijelo greška TV kuće, ali kakva? Greška: jer
je slika uopće stavljena u naslove, ili greška: jer ju se predugo zadržalo pa je viđena
i svjesno i nesvjesno? Mogućnosti subliminalnih poruka za utjecanje na ishod izbora
i usmjeravanje mišljenja masa jednostavno su fantastične. Ako ovim tehnikama
manipulatori mogu navesti ljude da u većem broju kupuju boce Coca-Cole, zar ne
mogu navesti i veći broj ljudi da glasuju za stranku i kandidata koje oni žele? Mogu.
Naravno da mogu. Uzmete li u obzir sve ovo što ste dosad pročitali, mislite li da bi
iskoristili te mogućnosti za manipulaciju uma ljudi ili bi to odbili učiniti zato stoje to
nedemokratski? Jednom kad su tehnologija i znanje dostupni, ne postoji ništa što se
ovom tehnikom masovne hipnoze ne bi moglo prenijeti u podsvijest.
I opet se vraćamo ezoterijskom znanju. Manipulatori znaju kako psiha funkcionira
i kako se reakcije mogu programirati a da svjesna razina svijesti ne zna da se
to događa. Danas postoje uređaji koji se mogu postaviti blizu radio ili televizijskog
odašiljača da bi odašiljali poruke koje se ubacuju u valnu dužinu televizijske emisije
kao „val nosilac”, tj. nosilac subliminalne poruke. Takve subliminalne poruke izlaze
iz televizora a da čak ni televizijske postaje ne znaju da se to događa. Poruke mogu
govoriti ljudima kako da glasuju, koga bi trebali voljeti, a koga mrziti, što bi trebali
kupiti te što misliti. Recimo da ste naumili potaknuti nerede. Neko vrijeme šaljite
subliminalne poruke na određenom području, a potom nađite jednog ili dva agenta
provokatora i neki događaj kojim će se gnjev razbuktati. Začas ćete imati ljude, subliminalno
već pripremljene, koji će naprosto pomahnitati. A zatim kažete da policiji i
vojsci treba dati veće ovlasti kako bi taj „problem” uspješno „riješile”.
Televizija je postala najveće sredstvo manipulacije uma i započinje već s tek nekoliko
godina starom djecom. Neki istraživači smatraju da su djeca posebno prijemčiva
za ovakav oblik programiranja. Većina ljudi gleda televiziju kao da su ekranom opčinjeni.
Nema više razgovora. Umjesto da razgovaramo s ljudima, govori nam televizijski
aparat. Živote nam uvjetuju teme i indoktrinacija koje se slijevaju s ekrana. Govori
nam se što je ispravno a što krivo, što je uspjeh a što neuspjeh, što je „in” a što ,,out”.
Televizor je naš kućni hipnotizer u kutu sobe. Mnogi ljudi zaspu ispred televizora jer
im se mozak do zasićenja bombardira neprestanom bujicom mišljenja i informacija.
Što čini hipnotizer prije nego što započne davati one podsvjesne sugestije? Svoje
klijente prvo dovede u opušteno stanje, u dremljiv polusan, jer svjesni je um tada
utišan pa se podsvijesti najlakše pristupa. Ima li stoga boljeg načina da se televizijske
gledatelje programira subliminalnim porukama nego da ih se dovede u takvo
polusnovito snanje u njihovim naslonjačima? U stvari, ljude se čak može dovesti u
to stanje subliminalnim porukama koje dopiru iz televizora. A koji je stvarni učinak
računalnih igrica i tehnologije virtualne stvarnosti koje neku djecu pretvaraju u zombije?
Virtualna stvarnost je dobar naziv jer je čitav sustav osmišljen kako bi ljudsku
rasu poticao da prihvati virtualnu stvarnost i nazove ju životom. Dr. Wilson Bryan
Key, istraživač ove problematike, rekao je da subliminalna tehnologija može utjecati
na mnoge ljude tako da ih se programira da započnu previše jesti i piti, da promijene
svoje seksualne navike i ispolje ekstremno ponašanje na gotovo beskonačan broj drugih
načina. Podsvijest se programira uzorcima mišljenja, čime se stvara posljedična
fizička zbilja. Iz dana u dan, te su tehnike sve sofisticiranije i naprednije. Susan Bryce
ukazuje na jedan takav trend u svom članku u lipanjsko-srpanjskom izdanju časopisa
 
Exposure 1993. godine:
„Podaci o odnosu između otkucaja srca i prijemljivosti pokazuju da glazba ili glas
čiji je tempo usklađen s ritmom ljudskog srca od 72 otkucaja u minuti mogu imati
utjecaj na ljudsko ponašanje … Eksperimentalne reklame u kojima su se koristila
72 udara bubnjeva, glazbe ili glasa u minuti testirane su u posebnoj dvorani sa
slučajno odabranom publikom sastavljenom od kućanica i njihovih supruga. Radilo
se o reklami za novi analgetik protiv glavobolje. Rezultati su pokazali da kada
bi ta reklama bila prikazana gledateljskoj publici od 30 milijuna ljudi koji su gledali
NBC-jeve večernje vijesti, njih pet milijuna dobilo bi glavobolju u roku od tri sata
o.d gledanja te reklame.”
Razvijena je tehnologija slanja poruka u obliku mikrovalova i valova iznimno niskih
frekvencija (ELF) koji se mogu obraćati podsvijesti i uzrokovati fizička oboljenja.
Važno je imati na umu da je znanje koje se tajno čuva o ljudskom tijelu i umu
daleko naprednije od bilo čega što nam je dopušteno vidjeti u javnoj areni. I opet, to
je dio strategije kojom se javnosti podastiru samo najnužnije, šture, informacije, jer
one druge nisu za svačije oči. Ako netko posjeduje znanje i tehnologiju za koje većina
ljudi nije niti svjesna da postoje, mogućnosti manipulacije su ogromne. Ezoterijsko
znanje koje se godinama prenosilo kroz mrežu tajnih društava bilo je glavni čimbenik
u stvaranju ove dvobrzinske znanosti. Javnosti se govori o ograničenoj znanosti
s namjerno naglašenim nedostacima koja seže u prošlost još do Darwina i ostalih,
dok njezina daleko naprednija verzija ostaje skrivena. Sklop uma i duha, taj neprolazni
dio nas, niz je međusobno povezanih i međudjelujućih magnetskih energetskih
polja. Ona reagiraju na druga magnetska energetska polja i zato su ljudi koji žive pod
električnim vodovima skloniji određenim bolestima. Elektromagnetsko polje koje
isijavaju vodovi narušava ravnotežu magnetskog sklopa uma i duha ljudi koji žive
u blizini. Takva se neravnoteža prenosi kroz više razina našeg bića do fizičkog tijela,
gdje se ispoljava kao rak ili neka druga bolest. Također može izravno utjecati na rad
stanica i dovesti do fizičkog oboljenja. Prema tome, ako manipulatori mogu emitirati
vijesti na određenim frekvencijama, mogu narušiti i ravnotežu naših staničnih i
nefizičkih magnetskih razina i prouzročiti fizička, mentalna i emocionalna oboljenja.
Ted Gunderson, bivši FBI-jev agent, rekao je da se magnetski radioaktivni diskovi
već dugo tajno koriste kao „tihi ubojice” koji izazivaju rak, kako bi se uklonili nepoželjni
političari i drugi. Mogu izazvati karcinome koji bujaju zapanjujućom brzinom.
Eksperimenti o djelovanju ELF valova i supstanci za kemijski rat rutinski se provode
na ljudima diljem svijeta koji ništa ne sumnjaju. O tim stvarima čujemo u vijestima
i izvještajima o „neobičnim i neobjašnjivim epidemijama/bolestima” koje izbijaju na
manjem području neke zemlje. Kažu mi da u dijelu New Mexica stanovnici pate od
„niskofrekventnog zujanja u ušima” koje nitko ne zna objasniti, a uzrokuje glavobolje
i bolesti u prijemljivih pojedinaca.
Nekim je ljudima teško povjerovati da se poruke mogu emitirati podsvijesti. Međutim,
što su radio i televizija? Oni su riječi i slike emitirane u obliku valova koje
tehnologija potom dekodira natrag u riječi i slike. Kad razmislite o postojanju tajnog
a naprednog znanja o prirodi ljudskog mozga/psihe, je li doista tako teško uvidjeti da
je moguće emitirati slike na valnim dužinama osmišljenima da se obraćaju podsvijesti?
U stvari, kao što detaljno objašnjavam u knjizi Pobuna robota, postojanje takve
tehnologije može se i dokazati. Eksperimenti su pokazali da ako su ljudi izloženi tim
valovima nešto duže od minute, počinju reagirati onako kako im poruke nalažu. U
njihovim se glavama te poruke čine kao njihove vlastite misli, dok se, zapravo, one
podešavaju prema valnim dužinama koje se emitiraju van njihove psihe. U takvoj
situaciji, ti su ljudi vrlo isplativi roboti. Dvije takve tehnike zovu se „Radijska hipnotička
intracerebralna kontrola” i „Elektronički rasap sjećanja”. Istraživači kažu da one
mogu daljinski izazvati hipnotički trans, prenositi sugestije i izbrisali cjelokupno sjećanje,
ne samo na te upute već i na sve što je osoba učinila reagirajući na njih. Kakvo
li je to izvanredno sredstvo ako želite ukloniti „problematične” osobe; stvoriti neki
strašan događaj koji će diskreditirati osobu ili skupinu; oteti nekoga i za to okriviti
„vanzemaljce”; ili pak stvoriti situaciju tipa problem-reakcija-rješenje. Novinar James
Moore je 1975. godine tvrdio da je došao do priručnika od 350 stranica o toj temi, iz
CIA-inih izvora. U jednom dijelu tog dokumenta stajalo je sljedeće:
„Medicinski gledano, ti radio signali usmjeravaju se prema određenim dijelovima
mozga. Kada neki dio vašeg mozga primi mali električni impuls iz vanjskih izvora,
kao što su vid, sluh itd., proizvodi se emocija – kao npr. ljutnja kada biste ugledali
skupinu mladića kako tuku staricu. Isti taj osjećaj ljutnje može se stvoriti umjetnim
radio signalima koje vašem mozgu šalje kontrolor. Upravo takav bijes mogli biste
osjetiti istog trena, bez nekog vidljivog razloga.”
Navodi nas to da se zapitamo o nekim porukama koje primaju mediji i kanalizatori.
Psihički osjetljivi ljudi svjesno se uključuju na druge valne dužine stvarnosti.
Moguće je, štoviše vjerojatno, da se neki uključuju na valne dužine emitirane tehnologijom
s naše planete. Praktičari tajne znanosti znaju da kanalizatori mogu komunicirati
s drugim valnim dužinama stvarnosti. Oni znaju kako se to radi te u svojim
eksperimentima koriste medije tj. kanalizatore. Prema knjigama o kontroli uma i naprednom
znanstvenom establišmentu u Montauku” u Sjedinjenim Američkim Državama
1970-ih, znanstvenici Elite mogli su na ekranu računala proizvesti sliku onoga
što je mislio njihov medij. Kasnije su emitirali valove njegovih misli s odašiljača u
bazi i otkrili da su emitirane misli imale utjecaja na mišljenje lokalnog stanovništva.
Manipulatori također znaju da sve više ljudi sluša ono što govore kanalizatori. Krasne
li prilike da se taj proces iskoristi za daljnju manipulaciju. Još jednom treba ponoviti
da ćemo se najboje zaštititi ako mislimo svojom glavom i ne prihvaćamo nikakve
informacije zdravo za gotovo bez dubokog promišljanja o njima i provjere činjenica,
koliko je god moguće. Isto se odnosi i na ono što čitate u ovoj knjizi.
Projekt MK Ultra
Uz razvoj tehnika masovne kontrole uma pojavile su se i one usmjerene na konkretne
pojedince. Najzloglasniji je program MK Ultra koji je vodila CIA. Inačice ovog
programa bili su programi poznati pod nazivima Monarch, Bluebird, Artichoke, MK
Delta i MK Naomi. Njihovi napredniji sljednici provode se i danas, a njihove žrtve
često vidimo u novinskim naslovima kao ubojice koji su na zločin ponukani nekim
unutrašnjim glasom. Projekt MK Ultra započet je 1950-ih godina pod vodstvom
škotskog psihijatra s prebivalištem u Kanadi, dr. Ewena Camerona, koji je postao
bliski prijatelj šefa ClA-e Allena Dullesa nakon što je na nirnberškom suđenju za
ratne zločine Cameron sudjelovao kao kanadsko-američki psihijatar. Cameron je bio
jedan od psihijatara koji su ispitivali čovjeka koji je tvrdio da je Rudolf Hess. To je za
Camerona bio prikladan zadatak jer ono što je činio svojim „pacijentima” u sklopu
CIA-inog programa MK Ultra, odražavalo je neke stvari koje su nacisti radili svojim
žrtvama. Prije dolaska saveznika a pod nadzorom ljudi kao što su braća Dulles i drugi
članovi američkog elitnog establišmenta, iz Njemačke su kradom izbavljeni mnogi
nacistički stručnjaci za kontrolu uma i vodeći znanstvenici. Odvedeni su u Sjedinjene
Američke Države kako bi nastavili svoj rad na kontroli uma i onome što ćemo
nazivati letećim tanjurima i antigravitacijskom tehnologijom. Neki procjenjuju da je
pobjeglo i do 10.000 aktivnih nacista, ostavivši iza sebe farsu od Nirnberškog procesa
da dijeli „pravdu” onima koji su u mnogo slučajeva bili krivi za daleko manje zločine
od zločina onih kojima su Amerikanci pomogli da pobjegnu. Da, nacisti su izvodili
stravične eksperimente na ljudima, uključujući djecu – u to ne sumnjam. Međutim,
misli li netko doista da se to ne provodi i danas u podzemnim pogonima u Americi
i drugdje? Nacistički mentalitet nije nestao 1945., samo je promijenio lokacije i, u
doslovnom smislu, sišao u podzemlje.
CIA je nastala od ratnog OSS-a (Ureda za strateške usluge). Stvaranje ove nove
središnje obavještajne agencije izvedeno je uz nadzor britanske obavještajne službe
koja je iza sebe imala stoljeća iskustva s tajnim operacijama. Mnogo ključnog kadra
u CIA-i bili su nacisti koji su služili Hitleru. Jednog od njih, SS-ovca Reinharda
Gehlena, zaposlio je Alien Dulles da uspostavi CIA-inu mrežu u Europi nakon rata.
Kažem „zaposlio”, no Gehlen je zapravo rekao da je to više bilo partnerstvo između
CIA-e (pod vodstvom Hitlerovog pristalice Allena Dullesa) i svjetske nacističke
mreže. Gehlen je izjavio daje suradnja s Dullesom bila „džentlmenski dogovor” koji
„iz više razloga nikada nije izložen crno na bijelo … povjerenje koje se razvilo medu
dvjema stranama tijekom intenzivnih osobnih kontakata bilo je toliko da nijedna od
njih nije ni najmanje oklijevala čitavu operaciju zasnovati na usmenom dogovoru i
stisku ruke”.14 Pretpostavljam da „usmeni dogovor” nema nikakve veze s opasnošću
da procure pisani dokazi i razotkriju čitavu priču. Pisac i istraživač Noam Chomsky
kaže da je Gehlen utemeljio tajnu američko-nacističku vojsku koja je svoje operacije
proširila i na Latinsku Ameriku (gdje je podržavala režime nacističkog tipa nametnute
ljudima od strane Sjedinjenih Američkih Država). CIA-u su formirali nacisti, za
naciste i za promicanje nacističkog mentaliteta. Jedna od glavnih ortakinja CIA-e je
britanska obavještajna služba jer je u svojoj srži i ona nacistička organizacija, kao što
je to i duboko korumpirana međunarodna „policijska” služba poznata kao Interpol,
koju su predvodili i predvode poznati nacisti. CIA je pod vodstvom Ailena Dullesa
financirala psihijatra Ewena Camerona od ranih 1950-ih, kao što potvrđuju dokumenti
objavljeni 1977., na temelju američkog Zakona o slobodi informacija. Većina
je dokumenata uništena ili neobjavljena, ali bilo ih je dovoljno da pruže kratak uvid
u noćnu moru pod nazivom MK Ultra. Projekt je uključivao upotrebu droga (poput
LSD-a) i grotesknih tehnika manipulacije uma poznatih kao „razbijanje obrazaca” i
„psihičko navođenje”. CIA je priznala daje podržavala istraživanja kontrole ljudskog
uma i ponašanja na 150 ustanova, medu kojima su bile bolnice, zatvori, farmaceutske
kompanije i 44 sveučilišta. U tome je sudjelovalo najmanje 185 znanstvenika. Slično
kao i u nacističkim eksperimentima, predmet pokusa bili su oni koje se smatralo
nižim ljudskim bićima, poput prostitutki, stranaca, ljudi ne-bijele boje kože i narkomani.
Na tisuće zatvorenika također je prisiljeno da u tome sudjeluju, a pacijenti
bolnica i mentalnih ustanova iskorištavani su bez svog pristanka kao pokusni kunići
za ove poremećene ljude. Neka mi nitko ne kaže da se ovo više ne događa u svijetu,
uključujući i Ujedinjeno Kraljevstvo. Koristili su i pripadnike američkih vojnih snaga.
Tijekom 1970-ih, tisućama njih davali su LSD govoreći im da testiraju gas-maske
i drugu zaštitnu opremu. Ovo baca novo svjetlo na teška oštećenja zdravlja vojnika
kojima su se tijekom Zaljevskog rata davala cjepiva, a koji sada traže odštetu.
CIA je financirala Ewena Camerona putem organizacije zvane Društvo za ljudsku
ekologiju, još jedne CIA-ine paravanske organizacije, koja je bila povezana sa Sveučilištem
Cornell u New Yorku. Cameron i Dulles htjeli su razviti droge i oblike elektroničke
stimulacije i hipnoze kojima bi se ljudima uklonila njihova prirodna osobnost
i zamijenila s malo „poboljšanom”. Još jedan bitan cilj bio je preprogramirati ljude da
izvode atentate koji bi se onda mogli prikazati kao djelo nekog poremećenog luđaka.
Cilj je vrlo brzo i postignut. CIA-in psiholog Jose Delgado je 1969. objavio knjigu Fizička
kontrola uma: Prema psihociviliziranom društvu (Physical Control Of The Mind:
Toward A Psychocivilised Society). Napisao je sljedeće:
„Fizička kontrola funkcija mozga dokazana je činjenica … čak je moguće poticati i
pratiti namjere, razvoj misli i vizualnih doživljaja. Radio-upravljanom električnom
stimulacijom određenih cerebralnih struktura mogu se inducirati pokreti, može se
pojavljivati i nestajati agresija, mogu se promijeniti društvena hijerarhija i seksualno
ponašanje, a daljinskim upravljačem može se utjecati na sjećanje, emocije i proces
mišljenja…”15
Govoreći na jednom skupu 1966., Delgado je rekao da njegovi eksperimenti „…
potvrđuju neugodan zaključak da se pokreti, emocije i ponašanje mogu usmjeravati
električnim putem i da se ljude može kontrolirati poput robota pritiskom na dugma-
d”.16 A upravo se to događalo ubojicama koji su ubijali ljude poput Johna Lennona17,
zatim nesuđenom ubojici predsjednika Reagana i, gotovo sigurno, ubojici kralja Faisala
iz Saudijske Arabije, koji je ustrijeljen 1975. godine. Kralja, koji je rutinski dao da
se besplatni primjerci Protokola podijele stranim turistima, ubio je rođak koji je doputovao
iz Amerike da to učini. Ova se tehnika također koristi za: programiranje ljudi
koji istrče na ulicu ili uđu u restorane i započnu pucati svuda naokolo te za vršenje
najgroznijih zločina kojima se šire strah i mišljenje „da se nešto mora učiniti”. Ovo
zahtijeva – što se na koncu i postiže – oštrije zakone i presude, bolje naoružane policijske
snage i kamere na ulicama. Usput rečeno, Lennonovog ubojicu Marka Chapmana
„mentalno” je procijenio Bernard Diamond, isti psihijatar koji je „procijenio” i
Sirhana Sirhana, žrtveno janje u ubojstvu Bobbyja Kennedyja. Čista slučajnost!
LSD se mnogo koristio u Cameronovim eksperimentima. Ta droga izaziva konfuziju
– ključni aspekt kontrole uma. Jedna od prvih žrtava bio je Frank Olsen, kemičar
specijaliziran za bolesti dišnih puteva. Dok je patio od „depresije i paranoje” davan
mu je LSD, i dva se tjedna poslije bacio u smrt s prozora jednog njujorškog hotela.
CIA je financirala niz „sigurnih kuća” za provođenje eksperimenata u San Franciscu
i New Yorku. Tu su operativa MK Ultre kroz dvostrana ogledala promatrali kako se
klijenti prostitutki koje je uposlila CIA ponašaju nakon što im je kradomice dan LSD.
U Cameronovom sjedištu, Memorijalnom institutu Allan u Montrealu, on je ljude
koji ništa nisu sumnjali „liječio” od raznih mentalnih problema i sustavno im uništavao
osobnost u MK Ultrinim eksperimentima. U časopisu Observer od 16. listopada
1994. autorica Elizabeth Nickson iznijela je priče mnogobrojnih Cameronovih žrtava,
uključujući i njezinu majku. Jedna je pacijentica, žena iz Vancouvera, patila od postporođajne
depresije i iscrpljenosti. Cameron ju je 86 dana držao u snu izazvanom
lijekovima, a kad je s njom završio, u potpunosti je bila izgubila pamćenje i sjećanje
na svoj život, uključujući i vještinu čitanja i pisanja. Trebalo ju je čak učiti odlaziti na
WC. Kao rezultat tog pritiska na njenu obitelj, izgubila je i supruga i šestero djece.
Bio je to isti onaj Ewan Cameron kojeg su veličali kolege iz struke i koji je biran za
predsjednika niza vodećih psihijatrijskih tijela, uključujući i Svjetsku psihijatrijsku
udrugu. Među predsjednicima i direktorima projekta MK Ultra bili su i predsjednik
Medicinskog centra Cornell u New Yorku i šef Instituta Smithsonian. Bili su tu najviši
dužnosnici establišmenta, a ne neki ludi profesor koji radi sam, na svoju ruku.
Jedna od Cameronovih tehnika povezana je s onim što sam rekao ranije. Koristio
je uređaj za snimanje kojeg je nazvao Cererofon i stavljao ga, s neprestano ponavljanim
porukama, pod jastuk žrtvi koja spava. Također bi snimao ključnu frazu koju je
u razgovorima s njim koristila žrtva i zatim je ponavljao u razmacima od 30 sekundi
dok bi žrtva spavala. To je bilo takozvano „psihičko navođenje”, što bi dovelo do žrtvine
opsjednutosti odnosnom frazom i nemogućnosti da misli o bilo čemu drugome.
Emocionalne posljedice bile bi takve da su se koristili lijekovi za smirenje. „Psihičko
navođenje” , tj. umetanje „nove” osobnosti, često bi slijedilo elektroterapiju kao oblik
uništavanja prirodne osobnosti. To se nazivalo procesom „razbijanja obrazaca”.
Cameron je koristio tehniku koja se zvala Page-Russellov šok-tretman, nazvan p0
dvojici britanskih liječnika koji su ga i razvili. Žrtvama bi se davao inicijalni elektrošok,
nakon kojega bi uslijedilo još pet do devet manjih, dvaput ili triput dnevno u
razdoblju od trideset dana. Bolničko osoblje je u to doba izjavljivalo da su bolnicom
odjekivali vriskovi. „Pacijenti” su, zacijelo, pokušavali umaći takvoj strahoti. Kad bi
„razbijanje obrazaca” završilo a žrtva bila potpuno zbunjena, na glavu bi joj se stavila
kaciga te ponavljale negativne poruke i do dvadeset sati dnevno. U porukama bi se
ponavljale fraze poput: „Moja me majka mrzi, moj me suprug mrzi, ja sam propalitet”
itd., a korišene su snimke žrtvinog vlastitog glasa. Uz to, po svršetku svake poruke
Cameron bi im noge prekrivao žicama i davao elektrošok.
Kada bi stara osobnost na taj način bila uništena, proces se koristio za stvaranje
nove po Cameronovim zamislima. Ovo je, ne zaboravimo, financirala CIA novcem
poreznih obveznika po nalogu Allena Dullesa, čovjeka koji je, uz još neke druge, nadzirao
nirnberško suđenje za ratne zločine na kojem su mnogobrojni niže rangirani
nacisti osuđeni na smrt za zločine mnogo manje strašne od onoga što su radili on i
Cameron. Sve se ovo nastavlja, na mnogo napredniji način, i danas. Čuo sam za slična
takva istraživanja kontrole uma na nekim britanskim sveučilištima, pa ako o tome
znate nešto više, molim vas da mi javite.
Većina ljudi nema pojma da zatvaranje pojedinca u mentalnu ustanovu zakon čini
vrlo jednostavnim. To je doista lako postići, jednog prijatelja koji je prolazio kroz
traumatično duhovno buđenje (sagledavao je svijet onakvim kakav doista jest) obitelj
je prisilila da pristane na odlazak u privatnu duševnu bolnicu. Kad su već toliko
navaljivali, neka im bude. Međutim, kad je odlučio napustiti bolnicu nakon ležernog
razgovora s liječnicima, nasilno je u tome spriječen. Također su ga prisilili da uzima
lijekove. Ono što su djelatnici bolnice radili bilo je savršeno u skladu sa zakonom.
Kad jednom date pristanak da vas se liječi na takvom mjestu, gubite sva svoja prava
na odlazak ako osoblje smatra da bolnicu ne biste trebali napustiti. Budući da liječnici
na toj razini svoje profesije uglavnom nemaju pojma o prirodi psihe, premda ih se
naziva „psihijatrima”, mogu vas zatvoriti i prisiliti da uzimate lijekove kako bi „liječili”
neke posve prirodne pojave. Ne budemo li na oprezu, upotrijebit će „duševnu bolest”
kao izgovor da zatvore one koji govore da mogu komunicirati s drugim frekvencijama
(„shizofrenija”) i one koji tvrde da postoji svjetska zavjera („paranoja”). Oni koji,
poput mene, govore o obje ove stvari postaju „paranoidni shizofrenici”. Upravo su na
taj način sovjetski disidenti pozatvarani u psihijatrijske ustanove.
Na početku Bushevog predsjedničkog mandata CIA se s devetoro žrtava MK Ultre
nagodila izvan suda za najveću moguću svotu novca bez suglasnosti državnog tužitelja.
Još ih se 69 još uvijek bori za odštetu. Tomu nimalo ne doprinosi niti priznanje
Richarda Helmsa, šefa CIA-e u doba Vvatergatea, daje 1973. uništio glavninu dokumenata
o MK Ultri. Ono o čemu ovdje pričamo najteži je oblik politike pretvaranja
ljudske rase iz jedinstvene, slobodoumne kreacije Tvorca u krdo ovaca i robota. Riječ
je o kombinaciji tehnologije, režiranih događaja i kontrole politike i (što je najvažnije)
medija. Iza svega stoji poznala lista imena. Dokument pod nazivom „Nečujno oružje
za tihi rat” razotkriva ulogu Zaklade Rockefeller u financiranju istraživanja na Sveučilištu
Harvard o mogućnostima računala pri kontroli čovjekovog mišljenja. Cilj je u
potpunosti zamijeniti opipljivi novac kartičnim elektronskim novcem, a zatim zamijeniti
kreditne kartice i osobne iskaznice potkožnim mikročipom. Korporaciji Intel
dodijeljen je petogodišnji ugovor 1994. da razvije takav uređaj u svom postrojenju u
Rio Ranchu, u državi New Mexico. Takav bi čip bio povezan s globalnim računalom
pod izgovorom da se sve financijske transakcije moraju zabilježiti u novoj središnjoj
svjetskoj banci. To bi računalo znalo sve o nama u svako doba i moglo bi nam slati
poruke, programirajući pritom našu svijest. Tada bismo, u pravom smislu riječi, postali
roboti.
Ovakav razvoj događaja nije ništa novo. ClA-in psiholog dr. Jose Delgado je 1966.
rekao da će doći dan kada će se kontrola mozga moći prebaciti na ne-ljudske operatore
uspostavom dvosmjerne komunikacije između implantiranog mozga i računala.
Tijekom 1970-ih Švedska je bila u čudu kad je čula da se mikročipovi ugrađuju bolničkim
pacijentima bez njihova znanja, kao dio eksperimenta kontrole uma. Odobrenje
je dao bilderbergovac, švedski premijer Olof Palme. Opasnosti su goleme i očite.
Kao što je senator Sam J. Ervin, šef senatskog pododbora za promjene ponašanja,
1973. rekao:
„…behavioralna tehnologija … u Sjedinjenim Američkim Državama, zadire danas u
najosnovnije temelje individualnosti i samu srž osobne slobode. Po mom mišljenju,
najozbiljnija prijetnja …jest moć koju ova tehnologija daje jednom čovjeku da
nameće svoje poglede i vrijednosti na drugog… Ako naše društvo želi ostati slobodno,
jednom se čovjeku ne smije dati ovlaštenje da mijenja osobnost drugoga i da
diktira vrijednostima, razmišljanjem i osjećajima drugih.18
U čitavom dokumentu o nečujnom oružju te u filozofiji Elite, općenito je razvidna
želja da se učini upravo to. Vidimo kako izabrana elita kontrolira „glupo stado” u svim
područjima života. Sve započinje s djecom u školama i mladima na sveučilištima. Zgrabite
ih dok su još mladi i bit će vaši zauvijek. Ne mogu se načuditi kada vidim, govoreći
na sveučilištima, u kolikoj je mjeri glavnina studenata već u dobi od sedamnaest ili osamnaest
godina isprogramirana da misli poput klonova sustava. Njihova nesposobnost da
misle samostalno, čast izuzecima, jednostavno zapanjuje. U dokumentu „Nečujno oružje
za tihi rat”, namijenjenom vlastitim prevoditeljima takve politike, naglašava se važnost
kontroliranja onog što se govori djeci i mladima. Nastavnici su obučeni da razmišljaju na
određeni način i da vjeruju da su informacije koje prenose točne. Čak i ako gaje sumnje,
vlasti inzistiraju da se ipak podučava baš na taj način. „Ako Vam se to ne sviđa, gospodine
nastavnice ili gospodo nastavnice, maknite se pa ćemo Vas zamijeniti nekim tko će činiti
ono što mu se kaže.” Kao što poznata rock grupa Pink Floyd kaže u svojoj poznatoj pjesmi,
obrazovni sustav programira djecu da budu „samo još jedna cigla u zidu”. No, koliko se
o takvim pitanjima uopće raspravlja? Nastavnici, roditelji, sindikati učitelja i političari
raspredaju unedogled o financiranju škola i manjku udžbenika. Gdje je tu briga za ono što
se u školi zapravo uči i što piše u udžbenicima? A na svijetu zapravo nema teme koja je važnija
od programiranja ljudskog uma. Iz toga proizlazi sve ostalo. Dokument o nečujnom
oružju sjajno opisuje tehniku kontrole uma. O tihom ratu kaže sljedeće:
„On ispaljuje situacije umjesto metaka; pokreće ga obrada podataka umjesto baruta;
računalo umjesto puške; vodi ga računalni programer umjesto snajperista; vodi
se pod zapovjedništvom bankarskih magnata umjesto vojnih zapovjednika. On ne
proizvodi čujnu buku i ne uzrokuje očite tjelesne ili duševne ozljede i ne miješa se
očito u svakodnevni društveni život ljudi.
Pa ipak, on stvara’očitu’buku, uzrokujući očite tjelesne i duševne posljedice, i očito
se miješa u svakodnevni društveni život – stoje očigledno istreniranom promatraču
koji zna na što treba obratiti pozornost. Javnost ne može pojmiti takvo oružje i
stoga ne može ni vjerovati daju ono napada i pokorava.
Javnost može instinktivno osjetiti da nešto nije u redu, ali zbog tehničke prirode
nečujnog oružja ne može izraziti svoje osjećaje na racionalan način ili se inteligencijom
nositi s problemom. Zbog toga ne zna kako zavapiti upomoć i kako se, u
svrhu zaštite, udružiti s drugima.
Kad se nečujno oružje primjenjuje postupno, ljude se privikava na njegovu prisutnost
i uči podnositi njegove nasrtaje na svoj život sve dok pritisak (psihološki preko
ekonomskog) ne postane prevelik, i dok se ne slome. Prema tome, nečujno je
oružje jedna vrsta biološkog rata. Ono napada vitalnost, mogućnosti i pokretnost
pojedinaca u društvu, i to tako što poznaje, razumije, manipulira i napada njihove
izvore prirodne i društvene energije te njihove fizičke, mentalne i emocionalne vrline
i slabosti.”
Drugim riječima, podijeli pa vladaj. Uvedi svoju svjetsku dikaturu metodom postupnih
koraka do cilja i malo će njih, prije negoli bude prekasno, shvatiti što se zapravo
zbiva. U stvari, mnogi će čak i ismijavati ili osuđivati one koji ukazuju na ono što se uistinu
zbiva. Čitatelji ove i sličnih knjiga znaju što se uistinu zbiva. Ako smo doista predani
izgradnji boljeg svijeta i slobodi mišljenja i izražavanja, te je informacije nemoguće
zanemariti. Posao koji svi moramo obaviti da bismo nadvladali vlast koju programeri
imaju nad tolikim ljudskim umovima vrlo je velik, ali i savršeno izvediv. Izvest ćemo
ga budemo li spremni latiti se takvog zadatka. Nema ničeg moćnijeg od ljudskog uma
odlučnog da misli i radi samostalno. To je noćna mora svakog manipulatora a vi, kao i
svatko na ovoj planeti, takvu moć imate.
Morate je samo upotrijebiti.
 
IZVORI
 
1 Vidi knjigu dr. Johna Colemana Conspirators’Hierarchy: The Story Of The Committee Of
300.
 
2 Sunday Telegraph (5. veljače 1995.).
 
3 Oswald Le Winter, operativac ClA-e 1968.-85., govoreći o dokumentarcu The Maltese
Double Cross, prikazanom zastupnicima Britanskog parlamenta 1994.
 
4 Ibid.
 
5 Tijekom 1980-ih dogodila se još jedna zrakoplovna nesreća u kojoj je život izgubilo
329 osoba. U zrakoplovu kompanije Air India eksplodirala je 1985. godine bomba u
irskom zračnom prostoru. Otkriveno je da počinitelje treba tražiti u paravojnoj bazi Alabama
gdje se plaćenici obučavaju za terorističke aktivnosti.
 
6 Noam Chomsky, Letters From Lexington (AK Press, Edinburgh, Scotland), str. 119-120.
 
7 The Rockefellers, CBS (petak, 28. prosinca 1973). Danas je ABC-jev voditelj i urednik
Peter Jennings, bilderbergovac.
 
8 „ls Rupert Murdoch preparing an assault on fortress Europe?”, The European (7.-13.
srpnja 1995.), str. 21.
 
9 „Murdoch takes five days to win news group for £800m”, Daily Telegraph (4. veljače
1986.).
 
10 Three Part Series, 30. siječnja, 6. veljače, 13. veljače 1984.
 
11 „Subliminalno” se odnosi na poruke koje zaobilaze svjesnu razinu naše svijesti i programiraju
našu podsvijest, razinu koja stvara našu zbilju.
 
12 Časopis Exposure (lipanj/srpanj 1993.), str. 12.
 
13 Preston B. Nichols i Peter Moon, The Montauk Project and Montauk Revisited (Sky
Books, New York, 1992., 1994.).
 
14 Casebook On Alternative 3, str. 32.
 
15 J. M. Delgado, Physical Control Of The Mind: Toward A Psychocivilised Society (1969.).
 
16 Citat iz When The State Rapes: The Mind Control Papers, Part II, str. 2 i 6. Ovu studiju
distribuiraju Mediaecco i Contact Network International, PO Box 66,8400 AB Gorredijk,
Nizozemska.
 
17 Dosjei objavljeni na temelju Zakona o slobodi informacija otkrivaju kolika je prijetnja
u očima američkih vlasti bio utjecaj kojeg je imao John Lennon.
 
18 Uvod u izvještaj senatskog pododbora iz 1974. o ulozi američke vlade u modifikaciji
ponašanja.