Posljednjih mjeseci u javnost izlaze novi dokazi o vezama političkih, financijskih i institucionalnih elita s Jeffreyjem Epsteinom. Paralelno s tim, diljem Europe i Zapada ubrzano se uvode mjere „zaštite djece“: provjera dobi na društvenim mrežama, digitalni identiteti, biometrija i sve stroža regulacija pristupa internetu. Na površini, riječ je o brizi, no na dubljoj razini, pojavljuje se ozbiljan paradoks.
Epstein nije bio izolirani devijant nego kompromitacijski čvor sustava, o čemu smo već pisali. Njegova stvarna funkcija nije bila samo zločin, nego upravljanje moći putem ucjene: prikupljanje kompromitirajućih materijala, njihovo arhiviranje i selektivna upotreba. To podrazumijeva da su institucije desetljećima znale — i šutjele. Ne zbog neznanja, nego zbog koristi.
No Epstein nije presedan, povijest, i to ne tako davna već jako dobro poznaje isti obrazac.
U brojnim slučajevima unutar crkvenih struktura zlostavljanje djece nije razotkrivano, nego premještano, zataškavano i administrativno „rješavano“. Počinitelji su štićeni, žrtve ušutkivane, a institucije su se branile očuvanjem ugleda, a ne istinom. Tek kad je pritisak javnosti postao neizdrživ priznavao se dio istine, rijetko cijela.
Slično se događalo i u političkim krugovima, gdje su se slučajevi zatvarali pod izlikom „višeg interesa“, „stabilnosti“ ili „nacionalne sigurnosti“. Problem se nije rješavao, nego odgađao i gurao pod tepih.
U tom svjetlu postaje ključno pitanje:
zašto se danas ne inzistira na razotkrivanju mreža, odgovornosti i zaštitnika, nego se fokus prebacuje na regulaciju cijelog društva?
Zašto?
Umjesto procesuiranja moći uvodi se tehnička kontrola populacije. Umjesto uklanjanja počinitelja i njihovih pokrovitelja i zaštitnika ograničava se pristup, komunikacija i anonimnost svih. Zločin elita tako se „rješava“ nadzorom građana, nevinih, i upravo tu se pojavljuje digitalni identitet, ne kao neutralno tehničko rješenje, nego kao strukturni odgovor sustava na vlastitu kompromitiranost.
Pod izlikom zaštite djece digitalni ID se nameće kao preduvjet za sudjelovanje u digitalnom prostoru: pristup mrežama, sadržaju, komunikaciji. Dijete postaje moralni argument, a roditelji emocionalna poluga.
Time se događa ključna zamjena:
umjesto da se ograniči moć onih koji su godinama zataškavali zločine, da se stvore dodatni mehanizmi za nadzor njih, ograničava se sloboda i pojačava nadzor svih nas.
To ne znači da zaštita djece nije nužna, jer koliko vidimo jest. Ali stvarna zaštita djece ne započinje biometrijom, centraliziranim identitetom ili trajnim praćenjem. Ona započinje odgovornošću, transparentnošću i jasnim granicama moći.
Djeca su povijesno bila najsigurnija ondje gdje savjest nije delegirana sustavu, algoritmu ili hijerarhiji, nego gdje su postojale žive zajednice, prisutni roditelji i društvo koje je bilo spremno pogledati istinu čak i kad je bila neugodna.
Zato se vraćamo na ključno pitanje našeg vremena: tko štiti djecu od onih koji dizajniraju sustav zaštite?
Ako isti obrasci zataškavanja postoje desetljećima — u crkvi, politici i elitama, tada je legitimno sumnjati da se današnje mjere ne uvode prvenstveno radi djece, nego radi očuvanja sustava. Sustav koji je godinama skrivao istinu ne može se pročistiti nadzorom građana, nego samo potpunim razotkrivanjem.
Zbog toga, danas linija razdvajanja više nije ideološka, lijeva ili desna. Ona je jednostavna:
ili biramo istinu i odgovornost
ili prihvaćamo kontrolu u ime sigurnosti.
Trećeg puta nema. Ma koliko se i lijeva i desna strana trudila pokazati drugačije.
Epstein i totalna diskreditacija Trumpa
Slučaj Epstein nije samo kriminalni slučaj već jasan uvid u mrežu, logiku, logistiku i um američke duboke države, kao i svijeta, za koju je Trump u vrijeme izbora tvrdio da će je “uništiti”.
Ako je Epstein doista bio kotačić duboke države, mreže ucjene, trgovine djecom i zaštite moćnih, a sve upućuje na to da jest, onda je njegovo potpuno razotkrivanje istovremeno i razotkrivanje same duboke države. Ne samo u Americi nego i globalno.
Zato je legitimno pitanje koje si moramo postaviti: ako je Donald Trump tijekom kampanje govorio o zlostavljanju djece, o dubokoj državi koja štiti kriminalce, o povijesnom obračunu s korupcijom – što se događa sada, kada ima moć i alate za povijesni obračun?
Tko danas sprječava suđenja, ako Trump drži vlast?
Tko skriva imena, mreže i veze?
Zašto se štite svi osim žrtava?
Zašto se u vezi Epsteina ne potpisuju izvršne uredbe? Ne mobilizira sustav na svim razinama, kao u slučaju “Genesis Mission“?
Jer ako predsjednik ima priliku, možda i jedinstvenu u povijesti zadati ozbiljan udarac dubokoj državi, a svjesno to ne čini, onda to govori više od tisuću govora. Jer moć koja se ne koristi za istinu postaje suučesnik laži.
U tom smislu, Epstein diskreditira sve:
one koji su u njemu sudjelovali, one koji su ga štitili, i one koji danas imaju moć da sve razotkriju ali ne djeluju. I što je najvažnije, razotkriva i one koji neprestano traže i nude jeftina opravdanja, kako drugima tako i sebi, zašto se to ne događa.
I ovo nije napad. Ovo nije ideologija. Ovo je pitanje svijesti i zdravog razuma.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
