U trenucima kada se u javnost puštaju veliki dokumenti poput Epsteinovih, ključno je ne upasti u zamku pogrešnog fokusa, jer sustavi moći često priznaju dio istine kako ne bi morali priznati cijelu. Zato se ovih danas pažnja isključivo usmjerava na imena, skandale i senzaciju. To izaziva emociju, bijes i polarizaciju, ali rijetko donosi razumijevanje i razotkrivanje šire slike.
Ono što javnost u ovom trenutku mora znati, a što dokumenti jasno potvrđuju jest sljedeće: Epstein nije bio iznimka. Bio je funkcionalni dio sustava. Ne sustav, već dio šireg sustava. Naime, dokumenti, svjedočanstva i način djelovanja pokazuju da je Epstein funkcionirao kao kompromitacijski čvor unutar većeg sustava, i to prema modelu koji je poznat u obavještajnom svijetu: stvaranje situacija s kompromitirajućim sadržajem, snimanje, selektivna primjena ucjene, dugoročna kontrola meta.
Jer cilj nisu bile “nasumične žrtve”, nego ljudi od utjecaja, politika, financije, znanost, mediji, javne osobe iz svijeta glazbe i filma.
Tako da ključno pitanje nije samo koje javne osobe su komunicirale i surađivale, viđene sa Epsteinom, već i, što je možda još važnije, koje su službe i institucije, države ili interesi stajali u pozadini, jer takav sustav ne opstaje zbog jednog čovjeka, nego zbog:
- financijskih institucija koje zatvaraju oči
- političkih veza, korumpiranih službi (CIA, FBI… )
- pravnih struktura koje razvodnjavaju odgovornost
- regulatora koji ne reagiraju
- medija koji biraju kada i kako nešto postaje tema
Objavljeni dokumenti vrlo jasno pokazuju da Epstein nije djelovao sam, nije djelovao spontano, nije djelovao bez zaštite.
Vidimo mrežu: odvjetnici, banke, sigurnosne službe, politički krugovi, akademija, mediji.
Drugim riječima:
Da je bio samo kriminalac – bio bi zaustavljen puno ranije.
Zašto se dokumenti puštaju sada – i zašto djelomično
Ovo je ključno. Dokumenti se malo vjerojatno puštaju da bi se sustav očistio, nego da bi se: kontrolirao narativ, ispuhao pritisak javnosti, zaštitila struktura, a eventualno žrtvovali pojedinci.
Vidimo:kašnjenja (puštaju dokumente kad su se pripremili), redakcije, fragmentaciju, fokus isključivo na “poznata imena” umjesto i na mehanizam. To je tipično ponašanje sustava koji:
priznaje nešto – da ne bi morao priznati sve.
Jer Epstein nije bio sustav – bio je alat unutar sustava, i ako se fokusiramo isključivo na pojedince, propuštamo ključna pitanja:
- Kako je moguće da je takva mreža djelovala desetljećima bez institucionalne reakcije?
- Tko je omogućio financiranje, bankarske kanale, pravnu zaštitu i medijsku tišinu?
- Koje su institucije znale – i zašto nisu djelovale?
Imena se mogu žrtvovati. Strukture ne. Ali to ne znači da imena nisu važna, itekako da jesu, zato se ne objavljuju, jer potpuno razotkrivanje ne bi ugrozilo samo pojedince, ugrozilo bi i sam mehanizam moći.
Objavljivanje svih imena ne bi značilo samo „pravdu“, značilo bi i kraj ucjene kao alata upravljanja elitama. A ucjena je jedan od najtiših, ali najučinkovitijih instrumenata kontrole, bilo političara, sudaca, medijskih figura, financijskih i korporativnih aktera.
Dokle god kompromitirajući materijal postoji, ali nije potpuno javno poznat, ljudi na pozicijama ostaju upravljivi.
Zato se ne objavljuju slike, snimke i ostali visoko kompromitirajući materijal.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
