Jesi li primijetio da ono što si prošle godine mogao kupiti za 50 eura, danas jedva pokrije pola toga?
Iako radiš isto, možda i više — na kraju mjeseca ti ostaje manje. Zašto? Jer novac gubi vrijednost. Ne samo zato što su proizvodi postali “skuplji”, nego zato što tvoj novac vrijedi manje nego jučer. To se zove inflacija. Ali… što je uzrok?
Tko “štampa” novac?
Zamisli da igraš Monopoly s prijateljima. Dogovorena su pravila i količina novca u igri. Ali onda netko — bez da pita ostale — iz ladice izvadi još nekoliko stotina novčanica i počne ih dijeliti sebi i nekima od igrača.
Što se dogodi? Igra se urušava. Cijene lete gore. Tko je dobio novi novac, profitira. Ostali — gube. To se događa i u stvarnom životu. Samo puno tiše.
Kad centralne banke “stvore” trilijune eura klikom miša – bez pokrića u radu, robi ili uslugama – tvoj novac, tvoja plaća, tvoja ušteđevina — gube vrijednost. Ti plaćaš nevidljiv porez koji se ne zove “porez”. Zove se inflacija.
A gdje ide sav taj “novi” novac?
Ide na burze, korporacije, spašavanje banaka. Vrlo malo završi kod tebe. Ti dobiješ skuplje gorivo, skuplju hranu i poruku da trebaš “stezati remen”. Ali nije tvoja potrošnja problem. Problem je sustav koji stvara novac iz ničega, a onda ti naplaćuje što preživljavaš.
Zašto o ovome rijetko čuješ? Zato što se ne priča o suštinskoj stvari: Da tvoj rad, tvoja štednja i tvoja budućnost ovise o novcu kojeg netko drugi može proizvesti – bez rada. Kako je to pošteno?
Može li drugačije? Da. Postoje ideje o decentraliziranim valutama, lokalnim ekonomijama, pravom novcu kojeg ne može proizvoljno “štampati” nitko. Ali prije nego što dođe promjena, mora doći razumijevanje.
I zato, postavi sebi (i drugima) ova pitanja:
• Zašto moram raditi dva posla da bi jedva preživio, dizati kredit na 40 godina da bi osigurao krov nad glavom, a netko drugi može stvoriti novac klikom?
• Zašto novac ne služi čovjeku, nego čovjek novcu?
• I ako ništa ne poduzmemo – gdje nas ovo vodi?
Zašto unatoč radu živimo lošije nego prije?
Nekad je jedna plaća mogla prehraniti obitelj. Danas dvije nisu dovoljne za osnovno. Kako je to moguće?
Više rada ≠ bolji život
Nekad su ljudi gradili kuće bez kredita. Danas gradiš život pod hipotekom. Nekad se rad cijenio – danas je jeftin, potcijenjen i zamjenjiv. Ti daješ vrijeme, trud i znanje. A zauzvrat dobivaš…
– kredit,
– poreze,
– inflaciju,
– stres.
I uvijek si „na rubu”.
Radiš više – da bi imao manje
Nije problem u tebi. Nisi ti manje sposoban od svojih roditelja. Problem je u sustavu koji sve više koristi tvoju energiju — a daje ti sve manje natrag.
• Troškovi života rastu.
• Cijene nekretnina skaču.
• Plaće stagniraju.
• Automatizacija i outsourcing smanjuju sigurnost.
• A ono što zaradiš – pojede inflacija.
Znaš li tko ne mora raditi, a uvijek ima? Oni koji prvi dođu do novca koji je tek stvoren – veliki bankari, fondovi, države. Ti ga dobiješ zadnji. Kad je već izgubio vrijednost.
Jesmo li tu da radimo – ili da živimo?
Pitanje je jednostavno: Ako ljudi cijeli život rade, a ne mogu dostojno živjeti — čemu takav sustav služi, i kome?
Pa postoji li alternativa? Da. Postoje modeli u kojima se vrijednost ne stvara dugom, već radom i suradnjom. Postoje zajednice koje razmjenjuju robu i usluge bez banaka. Postoje načini da se novac vrati pod kontrolu ljudi – ali najprije moraš shvatiti: Problem nije u tebi. Problem je u sustavu.
Prava sloboda počinje kad znaš što te drži zarobljenim.
Zašto se ukida gotovina?
Možda si primijetio natpise: “Ne primamo gotovinu.” “Isključivo kartično plaćanje.” “Preporučujemo beskontaktno.”
U početku su to bile „preporuke“. Sad su sve češće — pravilo. Kažu da je to „zbog sigurnosti“, „zbog praktičnosti“, „zbog zdravlja“. Ali zapitaj se: Ako ti ukinu jedini oblik novca koji ne ostavlja trag — što ti ostaje?
Gotovina = sloboda bez uvjeta
Gotovina je posljednji oblik novca koji je tvoj u potpunosti:
• Ne trebaš internetsku vezu.
• Ne trebaš banku.
• Ne ostavljaš trag.
• Nitko ti ne može blokirati pristup.
U trenutku kad gotovina nestane, tvoj pristup novcu ovisi o:
• tehnologiji,
• dozvoli banke,
• pravilima države,
• algoritmu koji odlučuje što smiješ, a što ne.
Je li “praktičnost” važnija od slobode? Kreditne kartice i mobiteli su zgodni. Ali kad praktičnost zamijeni slobodu, cijena je previsoka.
Zamisli da sutra vlada kaže:
“Zbog krize, alkohol se ne može kupovati.”
“Putovanja su ograničena za one bez digitalnog ‘zdravstvenog statusa’.”
“Kazna će se automatski naplatiti iz vašeg novčanika.”
Bez gotovine – ne možeš reći „ne“.
Gotovina ne pita tko si ni što misliš. Možeš kupiti kruh bez pitanja. Možeš pomoći prijatelju bez dozvole.
Možeš postojati izvan sustava nadzora. I upravo zato – ukidaju je.
Gotovina je zadnja linija obrane
Nije stvar u nostalgiji. Stvar je u kontroli. Kad nemaš gotovinu, svaki tvoj potez se prati. A ono što se može pratiti — može se i zabraniti. “Prvo ćeš platiti mobitelom jer je praktično. Onda ćeš morati, jer ništa drugo neće postojati.”
Put prema slobodi? Brani pravo na gotovinu. Koristi je kad god možeš. Govori o tome. Objasni ljudima:
nije stvar u metodi plaćanja — nego u izboru.
Zašto se uvode aplikacije za identitet i praćenje?
Možda si već primijetio kako sve više usluga traži da se „prijaviš“, „verificiraš“, „autentificiraš“. Nekad si samo pokazao osobnu iskaznicu. Danas ti treba aplikacija. QR kod. Digitalni potpis. Biometrija.
Na prvi pogled – praktično. Brzo. “Modernizacija”. Ali… što se zapravo događa?
Što je digitalni identitet? To je tvoj osobni dosje na internetu:
• ime i prezime,
• OIB,
• zdravstveni karton,
• porezni status,
• bankovni račun,
• povijest kupovine,
• lokacija,
• ponašanje na mreži.
Sve povezano u jednu aplikaciju, pod jednim „ključem“.
Zašto se to radi?
Kažu:
“Zbog sigurnosti.”
“Zbog borbe protiv kriminala.”
“Zbog jednostavnosti.”
“Zbog pandemija.”
“Zbog klimatskih ciljeva.”
Ali pitaj se: Tko upravlja tim podacima? Tko ima pristup? I što možeš učiniti ako se zloupotrebe?
Sad zamisli da je tvoj digitalni identitet povezan s:
• CBDC-om (digitalnim novcem),
• zdravstvenim statusom,
• putovnicom,
• vozilom koje voziš,
• mišljenjima koja dijeliš online.
“Primijećen si na prosvjedu – minus 10 bodova.”
“Objavio si kritiku sustava – suspenzija računa.”
“Nemaš potvrdu o cjepivu – ograničenje putovanja.”
To nije znanstvena fantastika.
To je već stvarnost u Kini, i pilot-projekti su pokrenuti diljem svijeta.
Od slobode prema dozvoli- Nekad si bio građanin. Imao si prava – jer si čovjek. Sad si korisnik. Imaš pristup – ako se “ponašaš u skladu sa smjernicama”. Ako svaka tvoja aktivnost ovisi o digitalnoj dozvoli, jesi li još slobodan?
Postavi sebi i drugima ova pitanja:
• Želim li živjeti u svijetu gdje mi aplikacija određuje što smijem?
• Tko sve može vidjeti moje podatke?
• Što ako se ne slažem s odlukama sustava?
• Postoji li izlaz ako je sve digitalno?
I zato se sve ove teme stapaju u jedno ključno pitanje: Hoćemo li birati praktičnost — ili slobodu?
Ništa od ovoga nije “neizbježno”. Tehnologija i sustavi postoje zbog ljudi, a ne obratno. Što više ljudi bude svjesno, zahtijevalo zaštitu privatnosti i izbora — to je veća šansa za zdraviju, pravedniju budućnost.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
