Pažljivo gledajte oko sebe i vidjet ćete nesreću koja vlada u svijetu, oko vas i u vama. Što je uzrok tome? Možda ćete reći: usamljenost, potlačenost, ratovi, bijeda, pokvarenost, ateizam.. . ali griješite. Samo jedan je uzrok svekolike nesreće – lažna uvjerenja kojih se držite, uvjerenja toliko raširena i ukorijenjena, tako čvrsto utemeljena, da nikad niste ni pomislili kako bi trebalo raspravljati o njima.
Anthony De Mello
Razmislite o osjećanju koje se javlja u vama kada vas hvale, obasipaju vas komplimentima, kada uvažavaju nešto što ste uradili, kada vas prihvaćaju kao osobu. Mislite zatim, s druge tačke gledišta, na osjećanja koja se bude u vama pri zalasku sunca ili u zoru, pred ljepotom prirode općenito, ili kada čitate neku knjigu ili gledate film kojima se potpuno prepuštate. Usporedite ta osjećanja sa onim što ste osjetili kada vas hvale – sa osjećanjem koje, u suštini, potiče od „samoveličanja”, od „samouzdizanja”, što su tzv. „izvanjska” osjećanja, dok osjećanja druge vrste potiču od „samoostvarenja” – to su osjećanja duše.
Razmotrite sada vaša osjećanja prilikom nekog uspjeha, kada nešto postignete, pobijedite u nekom takmičenju, dobijete neku okladu ili se istaknete u nekoj raspravi. Usporedite ova osjećanja sa radošću koju osjećate, na primjer, kada ste zaista zadovoljni nečim što radite, radom koji vas potpuno ispunjava, kome se prepuštate svim svojim bićem. Prva osjećanja dolaze izvana,’ a drugo iznutra, kao osjećanje duše.
Još jedna usporedba: sjetite se što ste osjećali kada ste u rukama imali moć, kada ste bili naredbodavac i kada su drugi gledali u vas, spremni da vas poslušaju, kada ste bili popularni. Ovom osjećanju suprotstavite osjećanje intimnosti, ispunjenosti koju ste osjetili kada vam je bilo lijepo u društvu nekog prijatelja, ili na nekom bezbrižnom i veselom izletu.
Na ovoj tački, pokušajte da shvatite pravu suštinu osjećanja koja dolaze izvana, ne iz samoostvarenja, već od samouzdizanja. To nisu prirodna osjećanja – njih su stvorili vaše društvo i kultura, da bi vas učinili produktivnim i držali vas pod kontrolom. Ta osjećanja ne daju vam nikad takvu ispunjenost i sreću kao kada vas zadivi priroda, kada uživate u društvu prijatelja, ili u radu kome se prepuštate. Osjećanja koja vam je nametnulo društvo usmjerena su na to da izazovu opijenost sobom i kao rezultat javlja se… praznina.
Promatrajte tijek svoga dana ili čitavih tjedan dana i razmislite: za koliko aktivnosti koje ste obavili ili sudjelovali u njima možete reći da su bile imune od vječite želje za isticanjem, za uzbuđenjima, od težnje da osvojite pažnju, aplauze, slavu, popularnost, uspjeh ili moć?
A sada pogledajte ljude oko sebe. Nalazite li među njima jednu jedinu osobu koja nije u potrazi za tim prizemnim zadovoljstvima, koja nije podjarmljena njima, koja nije alava i sebična, koja svjesno ili nesvjesno ne provodi ni trenutak svog postojanja u traženju svega toga?
Kada sve to sagledate, shvatit ćete kako se ljudi upinju da osvoje svijet, živeći potpuno praznim životom, uz ishod potpunog gubljenja svoje duše.
Da zaključimo jednom parabolom na ovu temu.
Grupa turista udobno sjedi u autobusu i putuje. Kraj njih promiču jezera, planine, livade i rijeke. Ali zavjese na prozorima su spuštene i oni, ne znajući što je van autobusa, čitavo putovanje provode u raspravama tko zaslužuje da sjedi naprijed, tko je najprivlačniji ili uživa najveći ugled među njima, i tako dalje, a onda… putovanje se okonča.
Anthony De Mello
