Pamćenje srca

Piše:Krešimir Mišak

Osim Dražena Jerabeka, autora knjige „Zidovi od magle“ koja uskoro izlazi, o utjecaju doniranih organa na svijest primatelja na našem se području do sada nitko nije bavio. Slična je situacija i u svjetskoj znanstvenoj zajednici, pa mi se susret i razgovor s Gary E. Schwartzom, za kojega sam znao jer sam čitao rad njega i dvojice kolega objavljen prije par godina u Nexusu, učinio pravio prilikom da povećam svoju zbirku čuda.

Gary je profesor psihologije, kirurgije, medicine, neurologije i psihijatrije na Sveučilištu u Arizoni. Također je direktor Centra za graničnu medicinu znanosti o biopolju i direktor Laboratorija za ljudske energetske sustave, oboje pri Sveučilištu u Arizoni. I jedan je od rijetkih koji se ustrajno bavi temom “konflikta svijesti” koja nastaje doniranjem organa.

U članku „Promjene kod primatelja transplantiranog srca koje su paralelne s ličnostima njihovih davatelja“, izvorno objavljenom u časopisu Journal of Near-Death Studies u proljeće 2002, koji se često citira uvijek kada se spomene teorija o živim sustavima, prof. Schwartz nas uvodi u neistražena područja stanične memorije:

“Općenito se pretpostavlja da učenje prvenstveno uključuje živčani sustav, a potom i imunološki sustav. Iz toga slijedi da pacijenti koji transplantacijom primaju periferne organe ne bi trebali doživljavati promjene ličnosti u vidu veće sličnosti s davateljem kojega nikada nisu sreli. Kada su opažane promjene ličnosti koje bi uslijedile nakon transplantacije, ponuđena objašnjenja uključivala su učinke imunosuspresivnih lijekova, psihosocijalni stres i otprije prisutnu psihopatologiju primatelja.

Međutim, teorija o živim sustavima eksplicitno tvrdi da sve žive stanice u sebi posjeduju funkcionalne podsustave za „pamćenje“ i „odlučivanje“. Nadalje, nedavna integracija teorije o sustavima u konceptu o energiji (što je nazvano teorija o dinamičkim energetskim sustavima) postavlja intrigantnu logiku koja vodi do predviđanja da svi dinamički sustavi pohranjuju informaciju i energiju u većoj ili manjoj mjeri. Mehanizam sistemske memorije pruža prihvatljivo objašnjenje evolucije nastajućih (novih) sistemskih svojstava kroz interakcije povratne sprege (npr. kroz nelinearnu cirkulaciju informacija i energije koja odražava trenutne interakcije elemenata u složenoj, dinamičnoj mreži).
Petlje povratne sprege postoje u svim atomskim, molekularnim i staničnim sustavima. Zato bi se dokazi o atomskoj sistemskoj memoriji, molekularnoj sistemskoj memoriji i staničnoj sistemskoj memoriji trebali nalaziti u ovim sustavima.

Mehanizam sistemske memorije bio je primijenjen na razna kontroverzna i naizgled neobična opažanja u dopunskoj i alternativnoj medicini, uključujući i homeopatiju. To također vodi do novih pretpostavki. Jedna od pretpostavki je da osjetljivi primatelji transplantiranih organa mogu iskusiti aspekte davateljeve osobne povijesti pohranjene u transplantiranim tkivima.

Godine 1997. objavljena je knjiga pod naslovom A Change of Heart (igra riječi, na engl. znači „promjena srca“, ali i „promjena mišljenja“; prim. prev.) u kojoj su opisane vidljive promjene ličnosti koje je doživjela Claire Sylvia. Sylvia je 1988. transplantacijom primila srce i pluća u bolnici Yale- New Haven. Izvijestila je da je primijetila kako su joj se nakon operacije promijenili razni stavovi, ukusi i navike. Imala je neobjašnjive napade jake želje za hranom koju ranije nije voljela. Na primjer, iako je bila plesačica i koreografkinja koja vodi brigu o zdravlju, nakon što je izašla iz bolnice dobila je neobuzdanu želju da ode u fast-food restoran Kentucky Fried Chickena i naruči pohanu piletinu, hranu koju nikada nije jela. Sylvia je otkrila da ju privlače hladne boje, prestala se oblačiti u jarko crveno i narančasto, boje koje je ranije voljela. Počela se ponašati na agresivan i neobuzdan način koji je bio netipičan za nju, ali je, kako se pokazalo, bio sličan ličnosti njenog davatelja. Zanimljivo je da je nepojedena pohana piletina Ketucky Fried Chickena pronađena u jakni mladog čovjeka (njenog davatelja) kada je poginuo.”

U emisiji Na rubu znanosti koju smo radili na ovu temu, a još više, neograničen vremenom, i prije nje, Dražen mi je ispričao niz primjera do kojih je došao svojim istraživanjem, dakle primjera u kojima neke osobine davatelje organa postaju dio osobe primatelja. Do sasvim radikalnih primjera, kad se muškarac koji je primio žensko srve počne ponašati feminizirano do te mjere da ga konzervativna sredina počinje gledati ispod oka.

Riječ je o području koje je tek taknuto. O čemu se radi svatko je slobodan sam razmišljati. Je li riječ o duši čovjeka, ili tek o nekom „programu“ s kojim se rađamo i koji se, nakon transplatacije, počne spajati s nekim drugi „programom“, je li riječ o nekoj još neprepoznatoj atomskoj ili staničnoj memoriji? (mada se sve stanice našeg tijela promijene za koliko ono, 24 sata?).

Nemam pojma. U svakom slučaju zanimljivo je, a i optimistično na onaj način na koji je optimistična svaka spoznaja da nismo tek strojevi od mesa koje pokreće um koji , poput vozača autobusa, sjedi u našem mozgu.

Slijedi par rečenica Garya Schwartza, o toj temi i još ponečemu što okupira njegov interes i vrijeme:

Prof. Schwartz, što nam onda možete reći o fenomenu transplantacije kad primatelji organa tvrde da proživljavaju sjećanja i iskustva darovatelja?

GARY: Kad sam bio profesor na Yaleu otkrio sam teoriju koja objašnjava kako funkcionira sjećanje u sustavu povratnih informacija. Svaki sustav koji uključuje neku vrstu povratnih informacija, bilo da se radi o atomima, molekulama, moždanim i srčanim stanicama ili o međuljudskim odnosima, zadržava te povratne informacije i one ostaju kružiti u sustavu. To znači da se princip povratnih informacija kakav postoji u mozgu može odnositi i na druge organe poput srca. Prema tome, ako je sjećanje pohranjeno u srcu na isti način kao u mozgu, nakon transplantacije srca barem bi neki primatelji mogli reagirati na sjećanja darivatelja. To je teorija. Gotovo 15 godina nakon nastanka teorije počeo sam otkrivati dokaze koji potkrjepljuju taj fenomen. Taj se fenomen javio kod pacijentice Claire Sylvie kojoj su presađeni srce i pluća istoga darivatelja. Prije transplantacije vodila je računa o zdravlju i prehrani bila je plesačica, vrlo vitka, ali nakon operacije, kad su je novinari pitali što želi, rekla je da bi rado popila pivo. A nikad prije nije pila pivo. Nakon izlaska iz bolnice dobila je strašnu želju za prženom piletinom iz McDonaldsa. Bila je vrlo zbunjena i nije znala što se događa. Pitala se je li to posljedica stresa nakon operacije, nekakva nuspojava ili možda djelovanje sjećanja darivateljevih organa. Pokušala je stupiti u kontakt s darivateljevom obitelji, ali u bolnici joj nisu htjeli dati njihove podatke. Na kraju je ipak došla u kontakt s roditeljima mladića čija je pluća i srce dobila. Između ostaloga, otkrila je da je mladić obožavao pivo i prženu piletinu iz McDonaldsa. Vozio je motor i poginuo u prometnoj nesreći, a u džepu jakne našli su komadiće piletine. To je bio prvi slučaj u kojemu su postojali dokazi da je prijenos sjećanja moguć. Nakon toga je dr. Paul Piersol proučio sedamdesetak sličnih slučajeva i prateći pacijente nakon transplantacije otkrio da su neki od primatelja doživjeli promjene osobnosti koje su odgovarale osobnostima darovatelja. Čuo je za teoriju koju sam ja razvio na Yaleu. Nije mogao shvatiti kako je takvo što moguće. Kako je moguće da sjećanja ostaju pohranjena u srcu? Odgovor na to pitanje bila je teorija o petlji povratnih informacija u memoriji sustava. Zamolio sam ga da mi prenese informacije o deset dokazima najbolje potkrijepljenih slučajeva u kojima su ljudi doživjeli promjene osobnosti nakon transplantacije i čiji su članovi obitelji to mogli potvrditi. U takvim su se slučajevima primatelji organa nakon određenog vremena susreli s rodbinom darivatelja koja im je potvrdila da je i sam darivatelj organa imao iste osobine. Na tu smo temu napisali rad koji je objavljen u medicinskom časopisu i u časopisu Nexus.

Što je to znanost biopolja?

GARY: Sva biološka tkiva emitiraju elektromagnetska polja i polja druge vrste koja djeluju na tijelo. Na primjer, moja ruka ima električni naboj. Ako ga pomaknem u trodimenzionalnom prostoru, ono stvara elektromagnetsko polje koje putuje brzinom svjetlosti. Kad ovako kružim rukom stvaram polje koje će utjecati na tkivo u mojoj ruci koja djeluje kao antenski prijamnik ovog odašiljača. Pokreti ruke, odnosno elektromagnetski signali koji dolaze od ruke ili srca šire se iz tijela. Pitanje je do koje mjere moja polja utječu na polja drugih ljudi i obratno, osobito u kontekstu iscjeljenja.

Što ste otkrili o djelovanju bioloških polja na bakterije, štakore i ljude?

GARY: U jednom istraživanju s bakterijama E. coli otkrili smo da ljudi koji se bave reikijem, japanskom metodom liječenja, ako nakon tretmana na ljudima pokušaju tretirati bakterije E. coli, svojom energijom pospješuju rast stanica, što je u ovom slučaju zdravo jer su stanice bile pod stresom zbog vrućine. Osim toga, otkrili smo da emocionalno stanje iscjelitelja utječe na rast, odnosno smanjenje stanica. U jednom smo pokusu tretirali štakore metodama reikija. Štakori su bili izloženi buci i bili su pod stresom koji je uzrokovao poremećaj cirkulacije probavnog trakta. Tretirali su ih pravi iscjelitelji i lažni koji su samo kružili rukama po zraku. Naravno, štakori ne znaju razliku. Otkrili smo da reiki ima iscjeliteljski učinak na probavni trakt štakora, dok lažni reiki nije imao nikakvog učinka. Napravili smo dvostruko slijepo istraživanje o učincima drevne japanske metode liječenja Jo Rei na pacijente na oporavku nakon operacije srca. Ni pacijenti ni liječnici nisu znali hoćemo li ih liječiti na daljinu, što znači da iscjelitelj nije bio blizu pacijenta, nego nekoliko kilometara dalje. Otkrili smo da je do poboljšanja zdravstvenog stanja došlo kod onih pacijenata koji su znali da će dobiti tretman. Stanje se pogoršalo kod pacijenata koji nisu primili tretman niti su znali hoće li ga primiti. Rezultati ostalih dviju skupina ispitanika bili su u sredini. Tako smo donijeli zaključak da u toj energiji ima nešto stvarno i da naša svijest o tome i svjesno prihvaćanje tretmana utječu na njegovu učinkovitost.

Možete li nam za kraj reći što nam vaši pokusi s biopoljem govore o prirodi prirode? Jesu li u skladu sa znanošću ili nisu? Budući da se vi koristite znanstvenim metodama, ne bi trebalo biti problema.

GARY: Tako je. Koristimo se najboljim znanstvenim metodama kada se radi o naizgled kontroverznim temama. Koristimo se prihvaćenim znanstvenim metodama. Suvremena znanost može ponuditi objašnjenja nekih teorija, osobito ako spojite teoriju sustava s kvantnom fizikom, čija kombinacija objašnjava sve te fenomene. Ne moramo smišljati nove teorije kako bismo objasnili zašto srce zadržava neka sjećanja ili kako to da možemo izliječiti nekoga bez fizičkog dodira.