Svjesnost i empatija

Suosjećanje često može biti težak posao što sigurno jako dobro zna svaki roditelj tinejdžera. Potreban je napor prizvati tople osjećaje za nekoga tko reži na vas dok traži novac! Neki roditelji u takvim slučajevima postavljaju trikove vlastitom umu, primjerice namjerno stvaraju sliku i zamišljaju tinejđera kao bebu koju treba njegovati kako bi u tim zahtjevnim situacijama izazvali osjećaje empatije.

U meditaciji, budisti čine nešto slično. Jednostavno morate to učiniti opet i opet, kaže Matthieu Ricard. Zamislite da nekome koga volite, želite sve dobro i postupno proširite taj osjećaj i na druge uključujući i ​​ljude koje možda smatrate neprijateljima. Sljedeći korak je proširiti taj osjećaj suosjećanja prema svim bićima, dozvoljavajući da osjećaj raste i raste i zauzme vaš ​​um, tako da svaki atom vašeg bića zrači dobrotom, suosjećanjem i ljubavlju. Kako kaže Ricard: dopustite da to postane sve više i više dio vaše strukture uma. U konačnici, s ponavljanjem postaje sve lakše, brže i jače tijekom cijelog vremena, a ne samo kad meditirate.

Neurobiološki gledano, mi već jesmo umreženi za empatiju. Tijekom posljednjih nekoliko godina, znanstvenici su otkrili da ljudski mozak ima sustav zrcalnih neurona koji se aktiviraju i kada izvodimo neku akciju i kada promatramo slične akcije koje izvodi drugi, uključujući i izraz lica boli ili radosti. Takva aktivacija omogućuje nam ne samo da zaključimo o tuđim osjećajima, već da ih podijelimo s drugima.

Kada su znanstvenici promatrali budiste priključene na EEG senzore za vrijeme meditacije o suosjećanju, našli su upečatljivo povećanje gama valova u lijevom predfrontalnom korteksu mozga, području koje je zaduženo za osjećaj sreće. Takvi podaci  daju znanstvenu potporu za ono što Dalai Lama često kaže: osoba koja meditira empatiju za druge je prva koja ima te efekte.

Empatija se prije svega  započinje razvijati u obitelji. Kako je Budha izjavio: onaj tko voli sebe nikada neće naškoditi drugima. Vjerni praktičari meditacije pokazuju prije svega empatiju za sebe obzirom da ona uključuje svjesnu predanost vremena i truda za poboljšanje osobne dobrobiti. Uvidi koje stječu kroz takvu praksu rezultiraju time da lakše osjete ljubaznost prema drugima. Rastom svjesnosti o utjecaju vlastitih emocija umanjuje se težnja za okrivljavanje drugih te se smanjuje sklonost prosuđivanja akcija drugih kao namjernih.

Empatija nam može pomoći u upravljanju patnjom, jer je to na neki način podsjetnik da i druge također boli. Nakon toga, bol ne osjećamo kao surovu. Prestajemo se pitati: Zašto ja?, kaže Ricard.

Ljudi uglavnom bolje razumiju što je suosjećanje nego što je empatija. Neki ta dva pojma poistovjećuju. Međutim, postoji suptilna razlika u kvaliteti tih osjećaja. I za suosjećanje i za empatiju karakteristično je dijeljenje bolnih emocija s drugom osobom. No, čovjek koji suosjeća posvetit će više pozornosti boli nego ostalim emocijama druge osobe, dok će empatičan čovjek posvetiti jednaku pozornost boli i popratnim emocijama.

Recimo, ako netko izgubi blisku osobu, suosjećajan će čovjek svakako izraziti osobi sućut zbog gubitka; empatičan čovjek neće to nužno učiniti. Neće osjećati sažaljenje prema osobi – primit će njene emocije u daleko većem rasponu i na mnogo širem planu; osim boli, do njega će doprijeti i ljubav te osobe prema onoj izgubljenoj, možda njen osjećaj krivnje, dezorijentiranosti, vezanosti, a sve to imat će puno veću dubinu od onoga što osjeća suosjećajan čovjek.

Dijeleći osjećaje, suosjećanje često uključuje dijeljenje vjerovanja. Ako nema ista vjerovanja, ako ne razumije vjerovanja druge osobe, čovjek teško može suosjećati s njom. Nasuprot tome, empatija nema ništa s vjerovanjima, sa slaganjem i neslaganjem. Mada istinsko suosjećanje nema ništa sa sažalijevanjem, oni se često poistovjećuju. Sažalijevati nekoga podrazumijeva smatrati ga jadnim, doživljavati ga igračkom sudbine, marionetom koja nema kontrole nad vlastitim životom i često uključuje superioran stav prema drugoj osobi. Suosjećati znači jednostavno razumjeti bol druge osobe, biti za nju tu s ljubavlju.

I suosjećanje i empatija uključuju određeno usklađivanje s unutarnjim svijetom druge osobe. Kad se tako uskladi, empatičan čovjek privremeno postaje druga osoba, na neki se način identificira s njom. To se ne događa sa suosjećajnim ljudima; oni se obično identificiraju samo s jednom dimenzijom, samo s jednim dijelom druge osobe, onim koji razumiju i s kojim se slažu. Oni su obično manje aktivni dok slušaju druge od empatičnih ljudi. Kako se često fokusiraju na aspekte u kojima se slažu s drugom osobom, na aspekte koje razumiju i mogu prihvatiti, nisu u stanju u potpunosti čuti ono što im se govori.

Nasuprot njima, empatični ljudi su potpuni slušači. Nitko nije u stanju tako cjelovito slušati kao empatičan čovjek. Do njega dopire sve što druga osoba govori, a o slaganju i neslaganju nema ni spomena. Prihvaća različitosti bez prosuđivanja i procjenjivanja. Ako je potrebno, reagirat će prema osobi na najbolji mogući način, premda možda neće uopće biti u stanju riječima definirati emocije. Drugi ih obično lako prepoznaju, osjete njihovu istinsku zainteresiranost za druge, pozornost koju su sposobni pokloniti čovjeku i ljubav koja ne uvjetuje i ne očekuje.

Kako su podjednako u stanju osjetiti emocije svih ljudi, nisu skloni vezivanju – ako čovjek može ulaziti u unutarnji svijet drugih ljudi, njegova je spoznaja svijeta i života daleko šira od onih koje imaju drugi te se tako nadilazi potreba za vezivanjem s drugima i mogućnost ovisnosti o njima.

Neki se ljudi rađaju sa sposobnošću empatije, ali se ona može i razvijati. Preduvjet je, naravno, zainteresiranost za druge ljude i iskrena želja za prevladavanjem granica između njih i nas samih. Jedan je od najtežih zadataka pri tome naučiti slušati druge bez prosuđivanja. Kako je to obilježje ljudskoga uma – on stalno nešto klasificira, definira, razvrstava, dijeli, pita – razvijanje empatičnosti može postati vrlo zahtijevan zadatak i jedan od putova samorazvoja. Dok sluša drugu osobu, čovjek stalno treba promatrati koliko je otvoren za unutarnji svijet te osobe, koliko se zaista postavio u njenu poziciju; sluša li samo ili istodobno prosuđuje rečeno, razvrstavajući to po sistemu odobravanja i neodobravanja, razumijevanja i nerazumijevanja; ukratko: radi li on išta drugo osim slušanja.

Empatični ljudi su u stanju stvarno spoznati druge ljude. Ono što mi nazivamo znanje, u biti je samo poznavanje – jer je to izvan nas, pa možemo poznavati samo površinu. Kad čovjek istinski voli i prihvaća druge, spoznaje ih iznutra pa to više nije samo poznanstvo; to je sada nova dimenzija života. Ali empatičnost zahtijeva i hrabrost. Čovjek koji suosjeća, tuđu bol shvaća i razumije, međutim, empatičan čovjek s drugim osjeća bol. A kako ljudski obrambeni mehanizmi djeluju tako da čovjeka nastoje zaštititi od boli, nije čudo da je empatičnost tako rijetka osobina.

Mada ne treba namjerno tražiti patnju i ne vidjeti ništa osim patnje, samo oni koji su spremni suočiti se s njom mogu dospjeti do srži života. Izbjegavanje patnje, nastojanje da se pod svaku cijenu izbjegne bol, odvaja nas od života, odvaja nas od mnogih njegovih dimenzija, što znači da nas odvaja od cjelovitosti. A mnogi ljudi, svjesno ili nesvjesno, izbjegavaju situacije u kojima bi mogli biti povrijeđeni, u kojima bi mogli osjetiti bol. Izbjegavaju najčešće ljubavne veze i intimna prijateljstva – jer su to okolnosti u kojima ćemo prije ili kasnije dodirnuti bol, ako ne svoju, osjetit ćemo bol bliske osobe.

Upravo zato ne možemo ostvariti dubok, prisan odnos s drugim čovjekom ako barem donekle nismo razvili sposobnost empatije. A za to je potrebno da barem ponekad sasvim zaboravimo na sebe, na svoje emocije, na svoj ego. I dalje svjesni sebe, možemo barem nakratko doživjeti bogati unutarnji svijet drugog ljudskog bića.