Velika Britanija postaje ogledni primjer načina na koji se digitalni identitet uvodi u Zapadnim zemljama – ne odjednom, nego postupno, kroz naizgled razumna objašnjenja i “ograničene” namjene koje se kasnije šire na svaki aspekt života.
U početku, vlasti su tvrdile da će digitalni ID služiti samo za provjeru prava na rad i borbu protiv rada na crno. Objašnjenje je bilo jednostavno: “Želimo spriječiti ilegalne migrante da rade bez dozvole.”
Javnosti je to predstavljeno kao tehničko rješenje za problem koji nitko ne podržava – nepoštenu konkurenciju i zloupotrebe tržišta rada. No ubrzo se narativ počeo širiti. Sada vlasti otvoreno govore da će se digitalni ID koristiti i za pristup državnim uslugama – od socijalnih naknada, zdravstvenih evidencija, poreznih prijava, pa do izdavanja vozačkih dozvola (najnovije, britanci neće moći kupiti alkohol bez digitalnog ID). Sve će biti objedinjeno u jedinstvenu aplikaciju – “gov.uk Wallet” – koja će sadržavati osnovne osobne podatke, potvrdu o statusu boravka, radna prava, zdravstvene podatke i financijske zapise.
Na taj način, ono što je započelo kao “digitalna potvrda identiteta za poslodavce”, pretvara se u univerzalni ključ bez kojeg će uskoro biti nemoguće pristupiti gotovo bilo kojoj javnoj ili privatnoj usluzi.
To je već viđeni obrazac:
- Prvi korak – javnosti se nudi praktično rješenje za konkretan problem, a koji su upravo vlasti same stvorile (rad na crno, sigurnost, efikasnost).
- Drugi korak – sustav se širi na državne usluge radi “jednostavnijeg pristupa”.
- Treći korak – integracija s financijama, zdravljem i mobilnošću.
- Posljednji korak – digitalni identitet postaje obavezan za sve, a time i središnja točka kontrole pojedinca. Kada sve postane povezano – digitalni ID, digitalna valuta (CBDC), umjetna inteligencija i sustavi nadzora – tada svaka aktivnost postaje mjerljiva, praćena i potencijalno uvjetovana. Velika Britanija, koja se dugo smatrala kolijevkom osobnih sloboda i privatnosti, danas se pretvara u eksperimentalni poligon za model digitalnog društva u kojem se sloboda ne oduzima nasilno, nego polako, korak po korak, uz obećanje “sigurnosti” i “učinkovitosti”.
Ono što se danas testira u Ujedinjenom Kraljevstvu, sutra će biti predloženo i drugdje – sve pod istim sloganom: “Ako nemaš što skrivati, nemaš što brinuti.”
No, upravo u toj rečenici skriva se suština problema: sloboda ne postoji zato što imamo što skrivati, nego zato što nitko nema pravo nadzirati svaki naš korak.
Kao što je rekla britanska političarka:
Prije 10 dana Keir Starmer je rekao da je digitalni ID namijenjen zaustavljanju ilegalnih migranata i rada na crno. Sada otvoreno govore da će se koristiti za:
‐ prijavu na posao, ‐ tvoje školske evidencije, ‐ plaćanje vrtića ili dnevne skrbi, ‐ preuzimanje platnih lista, ‐ rodne listove, ‐ ostvarivanje socijalnih naknada, ‐ prijavu djece u vrtić.
Rekli su da je digitalni ID za migrante, sada je — za sve nas. Posao, škola, vrtić, plaća, rodni list, socijalne naknade — sve će biti vezano uz tvoj digitalni identitet.
ŠTO BRITANSKI MODEL OTKRIVA O BUDUĆNOSTI DIGITALNE KONTROLE
Velika Britanija danas služi kao ogledni primjer ne samo implementacije digitalnog identiteta, nego i načina na koji se globalno uvodi nova paradigma upravljanja društvom – kroz infrastrukturu, a ne kroz ideologiju.
1. Nema povratka nakon implementacije.
Digitalni ID nije obična aplikacija ni prolazni projekt. On postaje osnova cijelog sustava – središnji sloj koji povezuje financije, zdravstvo, mobilnost i administraciju. Kad jednom postane obavezan, povratak na
analogni svijet više nije moguć. Svaka promjena politike ili algoritma izravno mijenja način na koji čovjek može djelovati u društvu.
2. Tehnički okvir za „socijalni kredit“.
Britanski ID neće se zvati „sustav društvenog kredita“, ali to i nije potrebno. Dovoljno je da sustav ima mogućnost uvjetovanja – da određene radnje, transakcije ili usluge ovise o “pouzdanosti”, “statusu” ili
“ekološkom učinku” pojedinca. To je tiha, algoritamska verzija socijalnog kredita.
3. „Dobrovoljnost“ kao prijelazna faza.
Vlasti tvrde da ID nije obavezan. Ali ako bez njega ne možeš raditi, otvoriti račun, unajmiti stan ili pristupiti socijalnim uslugama – što to zapravo znači? Dobrovoljnost postaje iluzija, psihološki mehanizam koji
olakšava prijelaz prema potpunoj ovisnosti o sustavu.
4. Uloga privatnog sektora – tko stvarno upravlja identitetom?
Iako je ID formalno državni projekt, tehničku infrastrukturu grade i održavaju privatne korporacije: financijski divovi, tehnološki giganti i konzultantske kuće. Tako identitet – nekoć osobno, neotuđivo pravo – postaje digitalni proizvod u vlasništvu partnerstva države i korporacija.
5. Nadzor kroz infrastrukturu, ne ideologiju.
Digitalni ID ne dolazi s otvorenim političkim programom, već s obećanjem praktičnosti: “brže, jednostavnije, sigurnije”. Ali njegova prava funkcija nije ideološka kontrola – nego tehnička centralizacija pristupa svemu što čini život. Onaj tko upravlja infrastrukturom identiteta, upravlja samom stvarnošću.
6. Britanski model kao predložak za Zapad.
Europska unija, Kanada, Australija i SAD već koriste isti narativ: sigurnost, učinkovitost, transparentnost. Svaka država testira svoju verziju, no svi putovi vode prema istom cilju – digitalnom sustavu pristanka, u kojem se sloboda više ne mjeri pravima, nego razinom dopuštenja.
Zaključak:
Britanski model pokazuje kako se novi sustav kontrole ne nameće nasiljem, nego logikom tehnološkog napretka. Građani ga sami prihvaćaju, vjerujući da im olakšava život. No iza tog privida stoji nova vrsta društvenog ugovora: onaj u kojem se sloboda više ne pretpostavlja – već se mora zatražiti, dokazati i odobriti.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
