Što inicijativa Mosta može donijeti – i što mora spriječiti ako želi imati smisla
U trenutku kada politička stranka Most pokreće prikupljanje potpisa saborskih zastupnika s ciljem ustavne zaštite gotovog novca, mnogi to doživljavaju kao nužan i pozitivan korak. I jest – ako se odradi ispravno.
No upravo ovdje leži ključna opasnost:
Ustavna zaštita može biti ili snažna brana, ili sofisticirani način odgađanja stvarnog problema.
Sve ovisi o detaljima. A sustav uvijek računa na to da javnost detalje ne čita.
Zašto je inicijativa Mosta važna – i zašto nije dovoljna sama po sebi
Važno je jasno reći: Inicijativa Mosta ide u dobrom smjeru, i sve pohvale i podrška na tome.
U vremenu kada:
- europske institucije otvoreno govore o „digitalnoj tranziciji plaćanja“
- banke postupno ograničavaju rad s gotovinom
- „cashless“ modeli postaju društveno normalizirani
svaka politička inicijativa koja otvara pitanje gotovine na ustavnoj razini razbija lažnu sliku da je sve već odlučeno i po građane korisno.
Ali tu dolazi ključna stvar:
Zaštititi gotovinu u Ustavu ne znači automatski zaštititi građane.
Ako se zaštiti samo postojanje gotovine, a ne i uvjeti njezina korištenja, dobivamo zaštitu na papiru – i na kraju, kontrolu u praksi. A to je upravo ono što želimo spriječiti.
Kako se gotovina ukida bez da se ikada ukine
Sustav danas rijetko djeluje direktno. On ne zabranjuje – on destimulira.
To se već događa kroz:
- naknade za podizanje gotovine (postotne, ne simbolične)
- ograničenja iznosa i učestalosti
- trgovine koje „dobrovoljno“ ne primaju gotovinu
- skuplje cijene za gotovinsko plaćanje
- administrativno otežavanje poslovanja s gotovinom
Formalno: izbor postoji.
Stvarno: izbor se kažnjava.
Ako ustavna zaštita ne zabrani penalizaciju gotovine, tada ona samo kupuje vrijeme.
Ključno pitanje koje se mora postaviti Mostu (i svima drugima)
Pitanje nije:
Hoće li gotovina postojati?
Pitanje je:
Hoće li korištenje gotovine biti ravnopravno, neometano i bez financijskog pritiska i posljedica?
Ako:
- banka smije uzeti 5% pri podizanju gotovine
- trgovina smije naplatiti, podići cijenu 7% pri plaćanju gotovinom
- poslodavac ili usluga smije tražiti isključivo digitalno plaćanje
onda gotovina nije zabranjena – ali više nije slobodna.
U jednoj rečenici:
„Hoće li ustavna zaštita značiti da trgovine moraju primati gotovinu i, da se podizanje ili plaćanje gotovoinom ne smije kažnjavati, ili samo da gotovina formalno postoji dok je u praksi ne možemo koristiti?“
To je razlika između:
- stvarne slobode izbora
- i slobode na papiru
Obveza prihvaćanja gotovine: rupa koju se najčešće „zaboravi“
Jedna od najopasnijih pravnih rupa je sljedeća:
Ako se u Ustavu izričito ne navede obveza prihvaćanja gotovine, kao što smo gore ukazali, tada:
- trgovine mogu odbiti gotovinu
- ugostitelji mogu prijeći na „cashless“
- javne usluge mogu uvjetovati digitalno plaćanje
Sve to bez kršenja Ustava, pod izlikom da im je tako jednostavnije ili jeftinije.
Zato je ključno razumjeti: pravo korištenja gotovine bez obveze prihvaćanja – nije pravo.
To je teorija bez prakse.
Da bi primjerice trgovine bile obvezne primati gotovinu, Ustav (ili zakon koji se na njega poziva) mora sadržavati ovakvu logiku:
„Gotovina je zakonsko sredstvo plaćanja koje se mora prihvatiti u svim oblicima trgovine i pružanja usluga, osim u iznimkama propisanim zakonom.“
Ključne riječi su:
- mora prihvatiti
- svi oblici trgovine
- iznimke jasno i usko definirane (npr. online trgovina)
Bez riječi „mora“ → nema obveze.
Kako sustav to inače zaobilazi:
Ako nema jasne ustavne obveze, događa se ovo:
- gotovina je legalna
- ali sve više mjesta je ne prima
- građani „imaju pravo“, ali ga ne mogu ostvariti
To je pravo bez mogućnosti korištenja.
Tehnokratski model ne zabranjuje – on iscrpljuje pravo dok ne postane besmisleno. Baš zato moramo biti budni.
Šira slika: zašto je gotovina stvarna prepreka sustavu
Gotovina nije prijetnja zbog kriminala. To je izgovor.
Gotovina smeta jer:
- nije programabilna
- ne može se isključiti
- ne može se uvjetovati ponašanjem
- ne zahtijeva digitalni identitet
- ne proizvodi podatke
U svijetu koji ide prema:
- digitalnom ID-u
- CBDC-u
- algoritamskoj kontroli potrošnje
- „pametnim“ ograničenjima
gotovina predstavlja posljednji neautomatizirani prostor osobne odluke.
Zato se ona ne ukida naglo – nego postupno.
Kako bi ustavna zaštita gotovine morala izgledati (konkretno)
Ako Most (ili bilo tko drugi) želi da ova inicijativa ima stvarni učinak, ustavne odredbe morale bi sadržavati barem sljedeće elemente:
🔹 1. Temeljni status gotovine
Gotov novac je temeljno i ustavno zaštićeno sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj.
🔹 2. Obveza prihvaćanja
Svi pravni i fizički subjekti koji nude robu ili usluge javnosti obvezni su prihvaćati gotov novac kao sredstvo plaćanja.
Bez iznimki.
Bez „osim ako poslovna politika…“.
🔹 3. Zabrana diskriminacije
Plaćanje gotovinom ne smije biti predmet dodatnih troškova, viših cijena, ograničenja ili nepovoljnijih uvjeta u odnosu na druga sredstva plaćanja.
ili još jasnije:
„Građani imaju pravo na korištenje gotovine bez dodatnih naknada, nepovoljnijih uvjeta ili financijske diskriminacije.“
🔹 4. Bankarska neutralnost
Podizanje i korištenje gotovog novca ne smije biti opterećeno postotnim ili destimulirajućim naknadama.
🔹 5. Zabrana uvjetovanja prava
Ostvarivanje temeljnih prava, zapošljavanje i pristup javnim uslugama ne smiju se uvjetovati isključivo digitalnim sredstvima plaćanja.
Ustav ili dekor?
Ako se u Ustav ugradi odredba tipa:
„Gotovina je zakonsko sredstvo plaćanja i njezina uporaba mora biti omogućena.“
➡ to znači:
- država ne smije ukinuti gotovinu
- država ne smije zabraniti plaćanje gotovinom
- država ne smije uvesti zakon ‘samo digitalno’
Ali… to NE znači automatski:
- da trgovci ne mogu obeshrabrivati, penalizirati gotovinu
- da banke ne mogu naplaćivati naknade
- da se gotovina ne može „tiho penalizirati“
Drugim riječima:
Ustav štiti postojanje – ne nužno ravnopravan tretman.
Stoga, inicijativa Mosta može biti:
- prekretnica
- ili kontrolirani ventil nezadovoljstva
Sve ovisi o tome hoće li se ići:
- do kraja
- precizno
- bez ostavljanja prostora za manipulaciju
Gotovina nije relikt prošlosti. Ona je mjera slobode u sadašnjosti.
Ako se zaštiti samo simbolički, sustav dobiva vrijeme.
Ako se zaštiti stvarno, građani dobivaju izbor.
A izbor – pravi izbor – uvijek je ono čega se sustav najviše boji.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
