.
POLICIJA. Ta riječ danas u mnogih ljudi izaziva nelagodu, ali istovremeno isto to mnoštvo ljudi smatra, posebice oni koji su se odlučili na službu unutar policijskih organizacija – kako je njihov posao održavanje reda i mira u društvu, i stoga od velike važnosti, koji sa sobom nosi i veliku odgovornost i nužnost da se obavlja. Mnogi mladi ljudi, tek iskoračili iz dječaštva, kreću u policijsku školu tek s maglovitom predodžbom o tome što će raditi u životu – a to je pomagati ljudima, i održavati red i mir u društvu. Naravno – njihova je predodžba daleko od stvarnosti. Ona je tek idealiziranje profesije o kojoj vrlo malo znaju, što u kombinaciji s nezrelom dobi u kojoj kreće njihovo školovanje – ili bolje rečeno, indoktrinacija – ima vrlo predvidiv ishod.
Izvor: zvono-istine
Taj ishod je stvaranje poslušnog izvršioca naredbi, koji ne propitkuje moralnost svojeg djelovanja. Toliko je duboko to programiranje da čak niti u zreloj dobi, oni koji su prošli kroz taj proces, ne uviđaju kako je nešto s njihovim uvjerenjima ne samo pogrešno, već i strahovito razorno za ljudsko društvo kao cjelinu. Oni sami sebe isključuju iz bilo kakve dvojbe o tome postupaju li ispravno ili krivo, jer su naučeni misliti kako je ispravno sve ono što je u skladu sa zakonom, a krivo sve ono što nije u skladu sa zakonom. Oni gotovo da nisu sposobni donijeti vlastitu odluku o tome što je ispravno, a što krivo činiti.
Jer um čovjeka je programabilan i djeluje kao računalo.
Ako ga hranimo lažima, za posljedicu ćemo imati djelovanje koje je krivo.
Ako ga hranimo istinom, za posljedicu ćemo imati djelovanje koje je ispravno.
U serijalu o kreaciji stvarnosti, naučili smo da se naša pojedinačna i kolektivna stvarnost manifestira kroz DJELOVANJE čovjeka. Stoga je iznimno važno, posebice za one koji rade za “državu” na bilo kojoj razini, da se suoče s istinom koja im sigurno neće biti ugodna, i koja će im sigurno aktivirati prirodni psihološki obrambeni mehanizam koji se naziva kognitivna disonanca (vidi LINK). Ta istina je da su upravo oni ti, koji svojim djelovanjem iz neznanja i svijesti koja je zatvorena – aktivno pridonose patnji, nepravdi, nesreći, pa čak i masovnim ubojstvima civila kojih je samo u 20. stoljeću bilo preko 260 000 000 pod kapom “države” i zakona koje su provodili. Jer misaoni obrazac i načela pobijenih, nisu bili u skladu s onime što je vladajuća klika smatrala poželjnim. A nisu smatrali poželjnim, jer bi to ugrozilo njihovu poziciju moći koje su se dočepali.
Važno je da se kognitivnoj disonanci ljudi odupru, da stisnu zube i hrabro je prebrode. Jer istina neće nestati zato što su odabrali da ne prihvate istinu, koliko god neugodna bila, već i dalje odabiru vjerovati u laži. Ako to uspiju uraditi – počet će na ISPRAVAN način djelovati, što će za posljedicu imati RED u našem društvu. Ako to uspiju uraditi, patnja, nepravda, 
nesreća i masovna ubojstva nevinih dramatično će se početi smanjivati – proporcionalno rastu broja onih koji su prebrodili kognitivnu disonancu i donijeli svjesnu odluku o djelovanju na ispravan način.
Prirodan razvoj čovjeka i usvajanje moralnih načela koja u nas u velikoj mjeri ugrađuje obitelj i okolina u kojoj smo se rodili i odrasli, u policijskih je službenika grubo prekinuta onog trenutka kada im se na izlasku iz dječaštva, u njihov odgoj umiješala “država” kako bi stvorila poslušne izvršioce naredbi koji će upravo tu “državu” braniti.
Kako smo do sada to naučili – “država” nije ništa više od instrumenta kojim se nasilje na mala vrata uvodi u društveno tkivo. To nasilje, na koje su se ljudi kroz tisućljeća povijesti toliko navikli da ga smatraju nužnim, svakodnevnim dijelom našeg života – toliko je prodrlo u svaku poru društva do mjere da ga većina ljudi uopće više niti ne prepoznaje kao nasilje.
POSTOJI LI DOBAR POLICAJAC?
Često čitamo kako je neki policajac napravio nešto loše. Standardan, programiran odgovor također temeljito programiranih ljudi nad kojima policajci prakticiraju svoje nepostojeće ovlasti (a nepostojeće su jer ih nisu imali od koga dobiti – budući da nitko od nas te ovlasti nema pa im ih nije mogao ni na koji način prenijeti – čak niti preko mitskog božanstva naziva “država” – vidi LINK) je da se radi o iznimkama, kako je riječ o “lošim jabukama” te da policajci u velikoj većini slučajeva zaista postupaju na dobrobit ljudi.
I da su stoga policajci nužni, zbog dobrobit svih.
Ta je ideja onoliko daleko od istine, koliko to uopće može biti.
To je vrlo jednostavno dokazati, bez piskaranja doktorske dizertacije na stotinama stranica. Da bismo dokazali kako je riječ o najobičnijoj laži, dovoljno je znati i razumijeti slijedeće:
-
svaki se policajac obvezao, da kao dio svoje službe, provodi zakone – i to SVAKI od tih zakona
-
mnogi od zakona su nepravedni, zli, pa čak i okrutni
-
posljedično – svaki se policajac obvezao da će djelovati kao provoditelj zakona koji su nepravedni, zli, pa čak i okrutni.
STOGA JE POTPUNO JASNO – NE POSTOJI DOBAR POLICAJAC.
Citirao bih nakon ove izjave Marka Passia.
UVRIJEDITE SE KOLIKO GOD VAS JE VOLJA. NE ZANIMA ME SVIĐA LI VAM SE OVO ILI NE. JA NISAM OVDJE DA VAM SE DOPADNEM ILI DA VAM BUDEM PRIJATELJ NITI DA VAS TETOŠIM. OVDJE SAM DA VAM KAŽEM ISTINU.
U slijedećem nastavku vratit ćemo se u povijest i naučit ćemo kako je i iz čega nastala policija. I vidjet ćemo da se policija vraća svojim korijenima i time iz sna budi svakim danom sve više ljudi – koji napokon počinju uviđati što je Istina.
Izvor: zvono-istine
.
.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg
medija i bez obzira na granice.
