Priča o ljudima

zavjera urota ovce

.

Ima jedna istočnjačka priča koja govori o vrlo bogatom čarobnjaku koji je
imao mnogo ovaca. Čarobnjak je, međutim, bio vrlo zao. Nije želio zaposliti
pastire, niti je htio podići ogradu oko pašnjaka na kojem su njegove ovce
pasle. One bi zbog toga često zalutale u šumu, skliznule u gudure i tomu
slično, a povrh svega bi i bježale jer su znale da čarobnjak želi njihovo meso i
kožu, što im se nije dopadalo.
Čarobnjak se naposljetku dosjetio jadu. Hipnotizirao je ovce te im, prije
svega, natuknuo da su besmrtne i da im se ništa nažao ne događa kada im
on dere kožu, da će to, naprotiv, za njih biti vrlo dobro i vrlo ugodno. Drugo,
natuknuo im je da je čarobnjak dobar gospodar koji voli svoje stado u
tolikoj mjeri daje spreman za njih učiniti sve na svijetu. I, na trećem mjestu,
natuknuo im je da bude li im se uopće što događalo da se to neće dogoditi
istoga trenutka, u svakom slučaju ne toga dana, i da o tome ne moraju
razmišljati. Nadalje, čarobnjak je svojim ovcama natuknuo da one uopće
nisu ovce: nekima od njih natuknuo je da su lavovi, nekima da su orlovi,
nekima da su ljudi, a drugima pak da su čarobnjaci.

Rekavši im to, svim njegovim brigama u vezi s ovcama došao je kraj. Više
nikada nisu bježale nego su u tišini čekale da čarobnjak zatraži njihovo meso
i kožu.

Ova je priča vrlo dobra ilustracija čovjekova položaja.

G. I. Gurdjieff, citiran od strane P. D. Ouspenskog u njegovoj knjizi U potrazi za
čudesnim (In Search of the Miraculous), 7949. godine

.