2013. godina je godina koja će zauvijek ostati zabilježena u povijesti Republike Hrvatske, godina u kojoj je Hrvatska izgubila svoj suverenitet. 01.07.2013. datum je o kojem će se pisati u udžbenicima. Datum koji je Hrvatska sa veseljem dočekala. O, kako li je samo glupa i naivna naša majčica Hrvatska.
Vratit ćemo se u ne tako daleku prošlost, vrijeme Drugog svj. Rata. Konzervativni član britanskog parlamenta, Archibald Maule Ramsey je u veljači 1940.izjavio da mu je u ruke dospjela nekakva literatura o skupini ljudi koji zagovaraju Saveznu Europu sa centraliziranom vlašću. U parlamentu je zatražio odgovor na pitanje da li je krajnji cilj rata stvaranje Savezne europske unije, ali dobio je neodređen odgovor. Ramsey je uhićen na pragu svoje kuće temeljem Uredbe 18b kojom je premijer Winston Churchill bez suđenja zatvarao stotine britanaca koji su se protivili ratu ili ukazivali na to da je rat izrežirala “neka tajna sila”. Uredba 18b je uvedena prije rata kao odgovor na podmetanje eksploziva u Londonu. Ona je direktan primjer tehnike PROBLEM-REAKCIJA-RIJEŠENJE koju detaljno opisuje David Icke. Podmetnut je eksploziv u centru Londona je izazvan problem, narod je reagirao strahom, a vlada je ponudila rješenje i izglasala zakon kojim je mogla bez opravdavanja pod najmanjom sumnjom zatvoriti koga god je htjela. Ramsey je ostatak rata proveo u zatvoru. Ono što je Ramsey otkrio bio je jedan od glavnih uzroka najvećeg rata u povijesti čovječanstva, stvaranje centralističke Savezne države Europe, sa jednom vojskom, jednom vladom, jednom bankom i totalno ograničenim vlastima republika koje su pristupili toj uniji. Upravo se to desilo nakon Drugog svjetskog rata. Osnovani su Ujedinjeni narodi, koji služe svemu samo ne donošenju mira, i centralistička diktatura Europske unije.
Najveći oblik diktatorstva je diktatorstvo u kojemu ljudi misle da su slobodni, zato jer se neće buniti protiv ne-slobode kad misle da su slobodni. Možete govoriti o fašističkom diktatorstvu, komunističkom diktatorstvu, ali kada imate diktatorstvo koje ljudi mogu vidjeti, dodirnuti i okusiti, kada razumiju situaciju u kojoj se nalaze, takva diktatorstva mogu uzeti maha, može potrajati, ali će im kad tad doći kraj jer ljudi vide tko ima kontrolu.
Najveći oblik kontrole je zatvor bez rešetaka. Ljudi će sjediti tamo zauvjek jer ne misle da su u zatvorskoj ćeliji. Jedan od načina na koji izvode ovu prevaru je taj da postave dvije prevladavajuće stranke u većini država, i samo ih mjenjaju svakih nekoliko godina. Kad je stranka na vlasti, ona predstavlja plan ka daljnjoj centralizaciji moći a stranka u opoziciji im se protivi. Onda nastupa farsa zvana izbori i dvije stranke zamjenjuju strane. Sada se stranka koja se protivila centralizaciji moći nalazi na vlasti, ona ju predstvalja, a stranka koja ju je predstavljala sad se protivi! Još jedna stvar koju rade, ako žele određenu osobu na vlasti, kao što su željeli Blaira, kao i Margaret Tatcher, ili npr. Milanovića, onda samo naprave kaos u opozicijskoj stranci i ljudi pomisle, pa nemamo izbora, ne sviđa nam se ali moramo njega izabrati.
Sjetite se “lopova” Ive Sanadera i u ono doba kaosa sa njim, njega je zamjenila Kosor koju su prikazali kao nesposobnu i nekompetentnu osobu na čelu vlade, te je brzo zavladala crvena boja na ekranima, popularnost je rasla samo jednom čovjeku i samo jednoj stranci koja je zagovarala promjenu politike, a ni manje ni više nego nastavila stopama pijuna koji su na vlasti bili prije njih. Uveli su nas u ekonomsko ropstvo, u diktaturu centralističkog fašizma,te je s toga sabor 2013.godine izglasao čak 308 novih zakona koje je nametnula Europska Unija. Statistike u Hrvatskoj su alarmantne, u ovom trenutku broj osoba sa blokiranim računima prešao je 300 000, deložaciju čeka oko 260 000 ljudi, nezaposlenih je samo na burzi preko 370 000, a Milanovićeva vlada je, po nalogu njihovih bankarskih šefova, dozvolila da inozemne banke ovrše čak 12 tisuća nekretnina u dvije godine svoga mandata, a bilježi se i blagi porast samoubojstava, od kojih neke zasigurno možemo prepisati teškom životu i nemogućnosti podmirenja svojih obaveza.
Maastrischtskim sporazumom je 1992.godine Hrvatska potpisala da se odriče prava Hrvatske Narodne Banke da tiska svoj vlastiti novac, te je s time HNB postala najobičnija mjenjačnica u kojoj je kuna samo bon za euro. Sav novac kojim mi kupujemo hranu, odjeću, obuću, higijenske potrepštine i sve ostalo na što taj novac trošimo je u opticaj ušao isključivo kao dug. Imamo dvije opcije: naša vlada je ili marionetska, ili je vlada kompletnih redikula koje su spremne pobit tisuće svojih ljudi da bi ostale izvukli iz krize novim zaduživanjem. Ministar financija je zadužio našu državu za enormnih 4,3 milijarde eura otkad ima mandat, a on vidi napredak. Ljudi, lažu nas. Sustavno nas lažu, rade nam iza leđa što uopće niti ne skrivaju i rade od nas budale. Linić ne zna osnovnu matematiku koja se uči u prvom razredu osnovne škole. 1+1=2, a 1-1=0. On dugove riješava podizanjem novih dugova iz više razloga. Prvi je zato što mora. Monetarni sustav u našoj državi je takav da HNB, čija je primarna uloga emisija novca, zakonom ne smije tiskati hrvatsku kunu, nego novac u Hrvatsku ulazi isključio kao dug, od javnog duga države do privatnog duga građana, svaka kuna u vašem novčaniku ili brojka na vašem računu je dug i nema pokriće ni u zlatu ni u ovčijim brabonjcima. Ako sumnjate u ovo što sam rekao, uzmite bilo koju novčanicu, 10, 20, 50, 100, 200, 500 ili 1000kn, na svakoj novčanici piše gdje je tiskana. Naš se novac tiska u Austriji i u Njemačkoj, a hrvatska vlada je 2012.godine na uvoz novčanica potrošila 60milijuna kuna. Razlog zašto ga ne tiskaju u Hrvatskoj je, kažu, taj da tiskanje nije ekonomski isplativo. Prema tome, svaki dug se može pokriti na dva načina, jedan je uzimanje novog duga, a drugi je prodaja javne i privatne imovine. Drugi razlog zbog kojeg se Linić zadužuje da bi pokrio stare dugove je taj da bi, kada bi naša vlada promjenila zakon o HNB-u, vrlo vjerojatno jako razljutila one koji su je na poziciju moći postavili. Zapamtite jednu stvar, naši vladajući se više boje “mreže” koja stoji iza njih, nego vlastitog naroda, zbog toga će se uvijek pokoriti “mreži” prije nego raditi za narod.
Ovaj bolesni sustav u kojem živimo je koncipiran tako da nam svaki segment života diktira fašizam Europske unije. U Londonu u svakom gradu u prosjeku ima 300kamera. Zagreb je uvertira za masovni nadzor u bivšoj Republici Hrvatskoj. Našu domovinu ćemo kroz koju godinu nazivati Savezna republika, ili pokrajina Hrvatska, nedavno je najavljeno osnivanje Savezne sjedinjene države Europe, sa centraliziranom vlasti i jednom Europskom Središnjom Bankom. Naš svijet iz dana u dan putuje prema državi koju je Orwell opisao u svojoj knjizi 1984. Globalna diktatura je već odavno pokucala na vrata, na nama je samo koliko i u kojoj mjeri ćemo joj dozvoliti da se proširi. Narod je moralno propao, iz usta ljudi čujem samo riječi kako se ništa ne može učiniti, kako vlada mora pasti za dobrobit čovjeka, kako je danas rata kredita veća nego prošli mjesec, kako je sustav premoćan….ma ljudi osvjestite se! Jedini entitet koji ima moć nad vama ste vi sami, a bankarski sustav i globalna diktatura je samo jedna obična kula od karata. Zašto je to tako? Jer za svaku njihovu akciju trebaju naš pristanak. Primjer iz života: banka deložira obitelj koja ne može vraćati dug. Obitelj je jadna, potištena i krivi sebe za situaciju u kojoj se nalazi. Onda ta obitelj čuje informaciju da je novac dug i da novac za otplatu kamate nikad nije ušao u opticaj, prema tome ne postoji. U čovjeku se probudi bijes. TKO SU ONI DA MENI UZIMAJU KUĆU, BORIT ĆU SE I NE DAM IM SVOJE!!! Javlja se medijima ali nitko ga ne doživljava. Cenzura je jaka u našoj državi. Sjetite se Uredbe 18b sa početka teksta. Sustav ne voli neistomišljenike, stoga nemaju pravo glasa. Obitelj je u velikom problemu. Ne vide izlaz iz situacije, piju antidepresive, plaču svakodnevno, pokušavaju naći izlaz. Ali, razočarenje, u sustavu nema izlaza. Sustav je koncipiran za uništenje čovjeka i masonu kontrolu preživjelih. Obitelj šalje molbe na sudove da ih poštede, moli banku za milost i pokušava se nagoditi sa njom…ali ništa od toga nema efekta. Kada sve lađe potonu, otac se zatvori u wc, sjedne na školjku i brizne u plač…gdje ću sa djecom svojom, svojom divnom ženom…pas će morati u azil, a mi na ulicu, drugog doma nemamo. Onda ustaje, oči mu gore u plamenu, vrišti i kida odjeću sa sebe, dere se u sav glas i plače u agoniji…popije nekoliko tableta za smirenje i zaspe…u snu mu se pojavi slika policajca koji sa šljemom na glavi, oklopom na tijelu i štitom u jednoj, a pendrekom u drugoj ruci stoji ispred njegovih vrata u slučaju da se on pobuni i odbije izaći. On se diže za kauča, odguruje policajca, a policajac zamahne pendrekom na njega. U tome trenutku velika i moćna ruka hvata ruku policajca i uzima mu pedrek iz ruke, baca ga na pod dok vrišti od bjesa…čovjek protrlja oči, ne vjeruje što vidi, njegov sin sa njegovim prijateljima iz škole visi na policajcu, ne da mu da tuče njegovog tatu. U tom se trenutku budi, zove kolegu sa ratišta i kaže: prijatelju, država za koju sam dobio metak uzima mi kuću, poštar mi je donio datum deložacije. Skuplja se ekipa, dan prije deložacije 40 ljudi je već u domu njegove obitelji, pozvani su lokalni mediji, svaki amater fotograf i snimatelj je u njihovoj kući i nestrpljivo čeka jutro. Ujutro, u 6 sati i 15 minuta plava svijetla obasjavaju susjedstvo. Blokiraju se okolne ulice i svi prilazi kući. Marice stižu jedna za drugom. Oni ne znaju za ljude koji su u kući. Policija okružuje kuću, a iz kuće se čuje pjesma. Ljudi su u strahu od ishoda situacije, ali ori se, ljudi se smiju i plaču. Ovrhovoditelj zvoni na kapiji, a iz kuće izlazi 40 mladića i djevojaka, zagrle se i pjevaju pjesme ljudima koji su došli uništiti život jedne obitelji. Kamere se postavljaju, svijetla fotoaparata blicaju kao munje u to tmurno jutro…oko kuće se skupljaju susjedi, pitaju se o čemu se radi. Policija čeka naređenje da se provede deložacija, ali nikada ga neće dočekati. Deložacija se odgađa. Mali čovjek je pobjedio veliku i moćnu banku! Kako je to moguće? Lako. “Mreži” ne paše publicitet. Svaka slika policije kako čupa ljude i izvlači ih iz dvorišta, baca u marice i odvozi kao pse u šinteraj za sustav je šamar. Svaka snimka na kojoj se vidi nepravda i pravo lice sustava za sustav je smrtna presuda. Ljudi su shvatili da se mogu oduprijeti! O kakve li sreće u te obitelji, kako li su samo plakali sa svojim prijateljima koji su im pomogli obraniti se od bankarske mafije. Taj osjećaj budnoti i rješavanja okova ovog materijalističkog društva za njih je bio oslobađajuća presuda. Oduprijeli su se fašističkoj čizmi i nisu jedini. Ne smiju biti jedini.
Onoga trenutka kada budete mogli prepoznati rešetke zatvora u kojem se nalazimo, rješenje kako im se suprotstaviti će se nametnuti samo od sebe. Polako ćete se pretvarati u slobodno biće, živjeti punim plućima, bez strahova i tableta za smirenje, vaši životi postati će svetinja, a zahtjevi sustava prema vama kao pojedincu postati će smješni. Smijete se lice nepravdi i pokvarenom sustavu. “Mreža”, mozak ove bolesti koju nazivamo stvarnošću je jako ljuta na vas. Mrzi vas iz dna duše jer ste pružili otpor. Jer ste rekli ne. Njihovo je glavno načelo “DIVIDE ET IMPERA” ili “podijeli pa vladaj” što se stalno očituje iz njihovog masovnog širenja netrpeljivosti prema drugoj rasi, narodu, vjeri, jeziku. Oni, bez obzira da li bili na vlasti ili u bilo kojoj drugoj društvenoj situaciji, uvijek nastoje posvađati ljude međusobno, kako bi oni mogli uživati, dok su drugi u sukobu. Prihvatite ljude kakvi jesu i udružimo se svi zajedno u borbi protiv diktature Europske Unije, jer ako se ovim tempom nastavi provođenje volje “mreže”, neće proći dugo dok i vi ne proživite scenariji obitelji iz ove priče.
David Icke je rekao: Prosvjedi moraju biti usmjereni na nesuradnju, odbijanje prihvaćanja zakona koji zabranjuju masovno okupljanje i izlaske na ulice, okruživanje domova susjeda kada ih bankovni ovrhovoditelji dolaze izbaciti na ulicu, i takva masovna okupljanja oko zgrada vlada i financijskih institucija da sustav ne može funkcionirati. A sve to mora biti u dobrom raspoloženju i miroljubivo.
Božo Borić
Comments are closed.