Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

Piše: Don Miguel Ruiz

Cijeloga sam života živio u priči koju sam s stvorio, a da to čak nisam ni znao. Čim sam toga postao svjestan, počeo sam ispitivati sve djeliće svoje priče. Je li istina da sam onaj koji vjerujem da jesam? Je li ono što vjerujem za druge stvarno istina?

Pregledao sam priču svojega života i nimalo mi se nije svidjela drama koju sam stvorio. Poželio sam ponovno stvoriti samoga sebe.

Prvi je korak bilo odvajanje onoga za što sam osjećao da nije istina i pronalaženje istine. Otkrio sam da je onošto nazivam okvirom sna istinito, jer okvir stvara Stvoritelj i on je za sve isti. Suglasnost ljudi o onome što nazivamo predmetima unutar okvira također je istinita jer tako opisujemo svoju virtualnu stvarnost. Slovo A je slovo A zato što smo tako rekli i suglasili se. Riječ pas označava vrstu životinje za koju smo se suglasili da ćemo je zvati psom.

Koristimo li se znanjem na taj način, tada je ono samo oruđe komunikacije. No, gotovo sve apstraktno je laž: što je ispravno ili pogrešno, dobro ili loše, lijepo ili ružno. Otkrio sam da se više od 90 posto pojmova što sam ih pohranio u umu temelji na lažima, osobito kada je riječ o onome u što vjerujem o sebi: ovo mogu učiniti, ono ne mogu. Ovakav sam, a onakav nikada neću biti. Znanje zapravo nije problem; problem je ono što zagađuje znanje, a to je laž. Uvidio sam da se u načinu na koji učimo pisati vlastitu priču krije mnogo gluposti. Kako je došlo do toga?

Prije no sam se rodio u ovome fizičkom tijelu, na Zemlji je već postojalo cijelo društvo pripovjedača. Priča je nešto trajno i ja sam iz njihove priče naučio kako stvarati vlastitu. Pripovjedači koji su bili ovdje prije nas

naučili su nas kako da budemo ljudska bića. Najprije su nam rekli što smo – dječak ili djevojčica – a onda su nam rekli tko smo, tko bismo ili tko ne bismo trebali biti. Rekli su nam da budemo dobra i pristojna žena te snažan i hrabar muškarac. Dali su nam ime, identitet i rekli nam koju ulogu trebamo igrati u njihovoj priči.

 

Pripremali su nas za život u ljudskoj džungli, pripremali su nas da se natječemo s drugima, da ih kontroliramo, da namećemo svoju volju i da se borimo protiv vlastite vrste. Dakako, povjerovao sam u ono što su mi pripovjedači pričali. Zašto im i ne bih povjerovao? Ispunili su me znanjem, a ja sam se tim znanjem koristio kako bih oponašao njihov stil i na sličan način stvarao vlastitu umjetnost. Čuo sam da moja starija braća imaju ista, čvrsta mišljenja poput moga oca. Pokušavao sam razgovarati s njima, a oni bi me odmah počeli ušutkavati – zaboravi, ti nemaš svoj glas. Kao što sam već rekao, jedva sam mogao dočekati da imam vlastito mišljenje. Nije bilo važno kakvo je to mišljenje; samo sam ga želio nametnuti drugima i braniti ga, ispunjen uvjerenjem da sam u pravu.

Kao djeca smo promatrali kako se drugi ljudi odnose jedni prema drugima i to je za nas postalo prirodnim ponašanjem. Vidjeli smo starije sestre i braću, ujake i ujne, roditelje i susjede u romantičnim odnosima. Patili su, ali su vjerovali da osjećaju ljubav. Viđali bismo ih i da se svađaju pa nismo mogli dočekati da odrastemo i radimo iste stvari. Djeca imaju stav: Hej, to je jako zabavno! Drama zbog koje patimo u odnosima proizlazi iz toga što smo u djetinjstvu, dok smo još bili bezazleni, vidjeli i čuli mnoštvo laži pa smo se tim lažima koristili kako bismo oblikovali vlastitu priču.

Nastavio sam proučavati priču svoga života i otkrio sam da se sve u toj priči odnosi na mene. Dakako, tako i mora biti jer sam samome sebi središte vlastitih opažaja, a priča je ispričana s mojega stajališta. Glavni lik koji živi u toj priči temelji se na nekome tko uistinu postoji – to je istina. No, ono što vjerujem o sebi nije istina – nego priča. Sam sam stvorio lik Miguela i to je samo slika koja se temelji na onome za što sam pristao vjerovati o sebi. Svoju sliku projiciram drugim ljudima u društvu i oni opažaju tu projekciju, mijenjaju je i reagiraju na mene u skladu sa svojim pričama.

 

Tada sam otkrio da sam, budući da je to moja priča, stvorio sliku svakog sekundarnog lika koji prebiva u njoj. Drugi se likovi temelje na ljudima koji uistinu postoje, no sve što ja vjerujem o njima priča je koju sam sam stvorio. Stvorio sam lik svoje majke, lik svoga oca, lik svakog svoga od svoje braće i sestara, svojih prijatelja, moje voljene, pa čak i svoga psa i mačke. Kad nekoga susretnem, procijenim ga. Na temelju onoga što znam donosim prosudbe o toj osobi. Tako njezinu sliku čuvam u pamćenju. Vi ste u mojoj priči jedan od sekundarnih likova, moja tvorevina, i ja komuniciram s vama. Vi projicirate ono što biste željeli da povjerujem o vama, a ja to mijenjam ovisno o onome u što ja vjerujem. Sada mogu biti siguran da ste vi onakvi kakvi ja vjerujem da jeste. Čak bih mogao reći: Poznajem vas, a istina je da vas uopće ne poznajem. Poznata mi je samo priča koju sam ju stvorio o vama. Trebalo mi je dosta vremena dok nisam shvatio da samo ja znam priču koju stvaram o sebi.

 

Godinama sam mislio da se poznajem, sve dok nisam otkrio da to nije istina. Znao sam samo ono što sam vjerovao o sebi. Otkrio sam da nisam ono što sam vjerovao! To je bilo jako zanimljivo, ali i zastrašujuće, jer sam otkrio da uistinu nikoga ne poznajem te da ni mene drugi ne poznaju.

Istina je da znamo samo ono što znamo, a jedino što uistinu znamo jest naša vlastita priča. No, mnogo ste puta čuli ljude kako govore: Jako dobro poznajem svoju djecu; oni nikada ne bi učinili takvo što! Mislite li da uistinu poznajete svoju djecu? Mislite li da uistinu poznajete svoga partnera? Vjerojatno ste sigurni da vas partner ne poznaje! Možete biti sasvim sigurni da vas nitko uistinu ne poznaje, no poznajete li vi sami sebe?

 

Poznajete li, zapravo, ikoga?

Nekoć sam vjerovao da poznajem svoju majku, no jedino što o njoj znam jest uloga koju sam joj dao u svojoj priči. Posjedujem sliku za lik koji igra ulogu moje majke. Sve što znam o njoj jest ono što o njoj vjerujem.

Nemam pojma kakva je ona u vlastitoj glavi. Samo moja majka može znati tko je, a svakako ni ona to ne zna. Isto vrijedi i za vas. Vaša se majka može zakleti da vas dobro poznaje. No, je li to istina? Mislim da nije.

Znate da majka nema pojma o čemu razmišljate. Zna samo ono što vjeruje o vama, a to znači da ne zna gotovo ništa. U njezinoj priči vi ste tek sekundaran lik koji igra ulogu njezina sina ili kćeri. Vaša majka stvara vašu sliku i želi da se uklopite u ono što stvara. Ako niste onakvi kakvima vas želi u skladu sa svojom pričom, pogodite što se događa? Ima osjećaj da ste je povrijedili i pokušava vas natjerati da se uskladite s njezinom slikom. Zato osjeća potrebu da vas kontrolira, da vam kaže što da radite, a što da ne radite, zato vam iznosi sva svoja mišljenja o tome kako biste trebali živjeti svoj život.

Ako znate da je to samo njezina priča, zašto biste se uopće i trudili braniti svoje stavove? Ono što ćete reći nije važno; ionako vam ne vjeruje. Kako bi mogla povjerovati vašoj priči kad to nije njezino mišljenje?

Najbolje bi bilo promijeniti temu, uživati u njezinom prisustvu i voljeti je takvu kakva jest. Ako posjedujete svijest, oprostit ćete majci sve ono što vam je učinila, ali, dakako, u skladu s vlastitom pričom. Vaš će se odnos s majkom potpuno promijeniti samo činom opraštanja.

 

Otkrivši da ljudi stvaraju svoju priču i da žive u njoj, kako bih ih više mogao prosuđivati? Kako bih njihovo ponašanje mogao shvatiti osobno ako znam da sam u njihovoj priči tek sekundaran lik? Dok razgovaraju sa mnom, svjestan sam da se zapravo obraćaju sekundarnom liku iz vlastite priče. Što god ljudi govorili o meni, to je samo projekcija njihove slike o meni. To nema nikakve veze sa mnom. Ne tratim vrijeme vrijeđajući se.

Pozornost usmjeravam na stvaranje vlastite pripovijesti. Svatko od nas ima pravo stvarati vlastitu životnu priču i izražavati se kroz vlastitu umjetnost. No, koliko smo samo puta pokušali natjerati sekundaran lik da se uklopi u sliku i ulogu koju smo stvorili za njega? Htjeli bismo da naša djeca budu onakva kakvima ih želimo. No, da vam kažem lošu vijest: to se nikada neće dogoditi! Ako se naš partner ne uklapa u sliku koju smo stvorili za njega, ljuti smo ili povrijeđeni. Tada ga pokušavamo kontrolirati, govorimo mu što bi trebao raditi, što ne bi smio raditi, što bi trebao vjerovati i što ne bi smio vjerovati. Čak mu govorimo kako treba hodati, odijevati se i govoriti. Isto to radimo i svojoj djeci pa se odnosi pretvaraju u rat za preuzimanje kontrole.

Život u fizičkom tijelu jako je kratak, čak i kad bismo živjeli stotinu godina. Kad sam to otkrio, odlučio sam da neću gubiti vrijeme izazivajući sukobe, osobito ne s ljudima koje volim. Želim uživati u njima, a to ću postići tako što ću ih voljeti onakvima kakvi jesu, a ne onakvima kakvima sam ih izmislio. Priča koju oni stvaraju nije važna. Nije mi stalo slaže li se priča moje majke s mojom; volim je i uživam u njezinom društvu.

Znam da joj ne smijem nametati svoju priču. Ne namećem je nikome. Poštujem njezinu priču i slušam je, ne pokušavajući je uvjeriti da je pogrešna.

Ako drugi ljudi pokušavaju napisati vašu priču umjesto vas, to znači da vas ne poštuju. Ne poštuju vas jer smatraju da niste dobar umjetnik, da ne možete sami napisati vlastitu priču, iako ste se rodili upravo zato da biste je napisali. Poštovanje izvire izravno iz ljubavi i jedan je od najuzvišenijih izraza ljubavi.

Ja poštujem sebe i nikome ne dopuštam da piše moju priču. Moja je priča moja odgovornost, moja tvorevina. Ja sam umjetnik i poštujem vlastitu umjetnost. Svoju umjetnost mogu uspoređivati s umjetnošću drugih ljudi, ali sam donosim svoje odluke i preuzimam odgovornost za svoje stvaranje. Kad sam prvi put svjesno shvatio da mi se ne sviđa vlastita priča, pomislio sam: Dobro, pa ja sam autor. Promijenit ću je. Pokušao sam i nisam uspio. Pokušao sam ponovno i mnogo sam puta doživio neuspjeh i to zato što sam pokušavao promijeniti sekundarne likove svoje priče. Mislio sam da ću svoju priču promijeniti mijenjajući sekundarne likove, a to uopće nije bila istina!

Problem nije u sekundarnim likovima priče. Ono što u njima uočavamo samo je projekcija onoga u što vjerujemo i to je sekundarni problem. Naš se glavni problem skriva u glavnom liku priče. Ne sviđa li nam se vlastita priča, to je zato što nam se ne sviđa ono što vjerujemo o glavnome liku. Postoji samo jedan način na koji možemo promijeniti svoju priču, a to je mijenjanje onoga što vjerujemo o sebi.

To je velik napredak u našoj svijesti. Oslobodimo li se laži o sebi u koje vjerujemo, gotovo kao čarolijom promijenit će se laži u koje vjerujemo o drugim ljudima. Tada će se promijeniti i sekundarni likovi naše priče, no to ne znači da ćemo izbaciti stare, a uvesti nove likove. Sekundarni karakteri ostaju isti. Mijenja se ono što vjerujemo o njima. To mijenja ono što projiciramo na njih, a s tom promjenom doći će i do promjene odnosa s njima. Zbog toga će se promijeniti način na koji oni doživljavaju nas. Zato će se promijeniti sekundarni karakter njihove priče koji predstavlja nas. Kad se mi mijenjamo, mijenja se i sve ostalo, poput vala koji se širi površinom vode. Vi ste jedini koji možete promijeniti vlastitu priču i to ćete napraviti promijenite li odnos sa samim sobom.

Svaki put kad promijenite glavni lik svoje priče, cijela se priča kao čarolijom počinje mijenjati kako bi se prilagodila novome glavnom liku. To je lako dokazati, jer se glavni lik ionako mijenja, ali se mijenja sam od sebe, a da toga niste ni svjesni. U osmoj ili devetoj godini svijet promatrate drugačije nego što ćete ga promatrati u petnaestoj ili šesnaestoj.

Kad navršite dvadesetu godinu, vaše se opažanje ponovno mijenja. Kada se udate, svijet ćete drukčije sagledavati, kao i kad dobijete prvo dijete. Mijenjate ono što vjerujete o sebi. Vaše se stajalište mijenja, mijenja se način na koji se izražavate, a mijenjaju vam se i reakcije. Sve se mijenja, a promjena može biti tako snažna da se čini kao da je riječ o dva različita sna i o dvije različite osobe.

Sami mijenjate i sekundarne likove svoje priče. Način na koji promatrate oca i majku kad vam je deset godina mijenja se u dvadesetoj, tridesetoj i četrdesetoj i nastavlja se mijenjati. Svakoga dana iznova pišete svoju priču.

Čim se ujutro probudite morate se prisjetiti koji je dan. Morate otkriti gdje se nalazite i dokle ste stigli s pričom prije nego što ste prethodne večeri otišli na spavanje, samo zato da biste mogli nastaviti graditi priču i svoj život. Morate otići na posao i morate obaviti ono što ste za taj dan planirali, pa nastavljate pisati svoju priču, samo što toga niste svjesni.

Sve se u vašoj priči neprestano mijenja, uključujući i priču koju pričate sami sebi o tome tko ste. Prije dvadeset godina pripovjedač vam je ispričao tko ste i vi ste mu povjerovali. Danas vam pripovjedač o vama samima priča drugu, potpuno drugačiju priču. Dakako, pripovjedač će vam reći: Pa to je zato što sada imam više iskustva. Sada više toga znam. Sada sam mudriji. No, to je samo još jedna priča. Cijeli je vaš život priča.

Ako ispričate nešto što vam se dogodilo dok ste bili dijete, otac, majka, brat ili sestra ispričat će drugačiju priču. To je zato što nam je samo okvir sna zajednički. Ako dvoje ljudi počnu pričati o nečemu što se dogodilo prije dvadesetak godina, izgledat će da razgovaraju o dva različita događaja. Otac tvrdi: Tako se dogodilo, to je istina. A vi kažete: Ne, ne, nisi u pravu. Dogodilo se drugačije. Tko je u pravu, a tko nije? Oboje ste u pravu, svaki u skladu sa svojom pričom. Ako stotinu ljudi prisustvuje istome događaju, čut ćete stotinu različitih priča, a svatko će tvrditi da je upravo njegova istinita. Dakako, istinita je samo za onoga tko ju je ispričao, a vaša je priča istinita samo za vas. No, glas znanja pokušava dokazati da ste u pravu. Čak tražite i vanjske saveznike koji će vam se pridružiti u križarskom ratu u kojem ćete dokazati da ste u pravu, a druga osoba nije. Zašto pokušavate opravdati ono u što vjerujete? Ne morate drugima pokazati da nisu u pravu, jer već znate da su oni u pravu u okviru svoje priče. Vi ste u pravu u okviru svoje priče. Što znači da možete odbaciti pojmove ispravnog i pogrešnog: više ne morate braniti ono u što vjerujete.

Kad postignete tu razinu svijesti, lakše će vam biti ne vrijeđati se na ono što govore drugi. Znamo da je svako ljudsko biće pripovjedač i da svatko iskrivljuje istinu. Ono što dijelimo s drugima samo je naša percepcija, naše stajalište. To je potpuno prirodno jer je naše stajalište jedino što imamo. Tako opisujemo ono što vidimo. Stajalište ovisi o programiranju, a program je sve ono što se nalazi u našem osobnom Stablu spoznaje.

Stajalište također ovisi i o tome kako se osjećamo u emocionalnom i fizičkom smislu, a to se mijenja iz trenutka u trenutak. Mijenja se kad smo ljuti ili uznemireni, a mijenja se i kad smo sretni. Percepcija se mijenja kad smo umorni ili gladni. Mi, ljudska bića, neprestano mijenjamo ono što kažemo, način na koji reagiramo, ono što projiciramo. Mijenjamo čak i ono što drugi govore!

Znate, način na koji stvaramo svoje priče vrlo je zanimljiv. Skloni smo iskrivljavati sve što opažamo kako bismo to uskladili s onim u što već vjerujemo; prepravljamo ono što smo zamijetili kako bi se to slagalo s našim lažima. To činimo na nevjerojatan način. Iskrivljujemo sliku svakog svog djeteta, iskrivljujemo sliku svoga partnera, iskrivljujemo sliku svojih roditelja. Iskrivljujemo čak i sliku psa ili mačke! Ljudi mi kažu:

Mnogo sam naučila od svoga psa. Taj pas je kao ljudsko biće. Samo što ne progovori. I to kažu ozbiljno! Koliko ima ljudi koji će svoga psa odvesti psihologu za kućne ljubimce zato što pas ima jako mnogo problema?

Uviđate li na koji način iskrivljujemo svoje priče? Priča se temelji na stvarnosti zato što smo emocionalno povezani sa svojim psom, ali nije istina da pas samo što nije progovorio ili je poput čovjeka. Kad govorimo o svojoj djeci, reći ćemo: Moja su djeca najbolja. Rade ovo i ono. Druga osoba koja to sluša mogla bi reći: Ma ne, pogledaj samo moju djecu. Kao umjetnici s osobnim stilom imamo pravo iskrivljavati svoju priču, a to je najbolje što možemo učiniti. To iskrivljenje jest naše stajalište koje za nas ima neko značenje. Mi projiciramo svoju priču, a vidjevši to iskrivljenje, katkad se uspijemo vratiti vlastitoj istini. Tko bi, dakle, mogao reći da iskrivljenje priče nije umjetnost? Umjetnost je, i to prekrasna.

Ljudi su Božji pripovjedači. U nutrini svakoga od nas postoji nešto zbog čega možemo protumačiti sve što vidimo. Mi smo poput Božjih novinara koji pokušavaju objasniti sve što se oko nas događa. U našoj je naravi izmišljati priče i zato stvaramo jezike. Zato sve svjetske religije stvaraju prekrasne mitologije. Pokušavamo izraziti i podijeliti ono što opažamo, a to se odvija neprestano.

Kada nekoga upoznamo, željeli bismo gotovo istoga trenutka saznati njegovu priču. Postavljamo najvažnija pitanja: Kako ste? Gdje živite? Koliko djece imate? To je ispitivanje dvosmjerno. Gorimo od nestrpljenja da toj osobi izrazimo svoje mišljenje, da kažemo što osjećamo, da s njom podijelimo vlastitu priču. Kad doživimo nešto što nam se sviđa, svima želimo pričati o tome. Zato jedni s drugima toliko puno i pričamo. Čak i kad smo sami, osjećamo potrebu s nekim podijeliti vlastitu priču, pa je ispričamo sebi. Promatrajući prekrasan zalazak Sunca reći ćemo: Kako je prekrasan zalazak! Nitko nas ne sluša osim nas samih, ali mi ipak govorimo.

Imamo potrebu saznati tuđe priče i zato što volimo uspoređivati bilješke. Mogli bismo reći da kao umjetnici volimo uspoređivati svoju umjetnost s umjetnošću drugih. Pogledamo film, svidi nam se i pitamo prijatelja s kojim smo bili u kinu: Što misliš o filmu? Možda naš prijatelj ima drugačije stajalište od našeg pa nam ispriča nešto što nismo zamijetili. Uskoro ćemo promijeniti mišljenje i reći: Pa, taj film i nije bio tako dobar kao što sam mislio. Mi neprestano izmjenjujemo informacije i tako mijenjamo svoju priču. Tako evoluira san čovječanstva. Naš se osobni san miješa sa snovima drugih sanjača, a to utječe i na obuhvatniji san društva.

Vi sanjate priču svoga života, a ja vas uvjeravam da je to umjetnost. Vaša umjetnost je umjetnost stvaranja i razmjenjivanja priča. Kad bismo se danas susreli mogao bih vidjeti vaše pravo ja u pozadini vaše priče. Vidio bih vas kao životnu silu koja kroz sebe stvara umjetnost. Vaša bi priča mogla biti najbolji scenarij za film jer svi smo mi profesionalni pripovjedači. No, znam da bi sve ono što mi kažete bila samo priča. Ne moram vjerovati u nju, ali mogu je saslušati i uživati u njoj. Kad odem u kino pogledati Kuma (The Godfather), ne vjerujem da je taj film istinit, ali ipak mogu uživati u njemu, zar ne?

Ono što vam pričam moj je osobni proces o tome kako sam ponovno pronašao osobnu slobodu. Zahvalan sam što vam je imam priliku ispričati, no to je samo priča, a istinita je samo za mene. Vrlo mi je zanimljivo to što je ta priča, kad god je pričam, sasvim drugačija. Pokušavam je iskriviti što je manje moguće, ali mijenja se čak i moja osobna priča. Usprkos iskrivljavanju, možete je usporediti s vašom vlastitom umjetnošću.

Često ne uspijevamo vidjeti vlastitu tvorevinu; ne uočavamo vlastite laži. No, katkad, u odrazu nekoga drugoga, uspijevamo sagledati vlastitu veličanstvenost. Kada doživimo ljubav druge osobe, uviđamo koliko smo prekrasni. Promatrajući druge umjetnike mogli bismo shvatiti da možemo poboljšati vlastito umijeće. Kada postanemo dovoljno svjesni da možemo sagledati vlastitu priču, otkrit ćemo da postoji i drugačiji način stvaranja glavnoga lika. Nismo li svjesni, ništa ne možemo napraviti, jer je priča tako moćna da piše samu sebe. Mi stvaramo priču, mi joj dajemo osobnu moć, a tada priča počinje živjeti vlastitim životom. No, ako smo svjesni, ponovno stječemo kontrolu nad njom. To je dobra vijest. Ne sviđa li nam se vlastita priča, možemo je promijeniti. Jer mi smo, na kraju krajeva, njezini autori.

Knjige Don Miguela Ruiza možete kupiti na: http://www.superknjizara.hr/index.php?page=autor&idautor=3083

Previous postNovinaru su plaćeni da lažno pišu o GMO-hrani Next postKomunizam, Totalitarizam i Globalizam? Razlog da pročitam Orwellovu 1984.