Građanima se govori da voze manje, manje griju domove, tuširaju se hladnijom vodom, manje jedu mesa, odriču se automobila s motorima s unutarnjim izgaranjem, plaćaju sve više “zelenih” nameta i mijenjaju način života kako bi smanjili svoj ugljični otisak.
Istovremeno, svijet ubrzano povećava proizvodnju oružja, vojne proračune i intenzitet sukoba.
Ako ih već ne zanima smrt tisuća ljudi i razaranje, kako to da ih rat ne brine kao jedna od najvećih ekoloških katastrofa koje čovjek može izazvati?
Za proizvodnju oružja potrebne su goleme količine čelika, aluminija i energije. Tenkovi, borbeni zrakoplovi i ratni brodovi troše tisuće litara goriva. Razaraju se gradovi, pale šume, gore rafinerije i skladišta goriva, izlijevaju se nafta i kemikalije, onečišćuju tlo, rijeke i mora. Nakon rata slijedi obnova koja zahtijeva milijune tona cementa i čelika – industrija koje same po sebi spadaju među najveće izvore emisija CO₂.
Procjene za rat u Ukrajini govore o više od 200 milijuna tona CO₂ ekvivalenta nastalih od početka invazije do 2025. godine. Pa ipak, EU taj rat financira.
Što je sa ratom na Bliskom istoku, potopljenim brodovima, rafinerijama u plamenu?
Gdje su masovni klimatski prosvjedi protiv ratova?
Gdje su političari i znanstvenici, aktivisti koji svakodnevno upozoravaju na klimatsku krizu, a jednako glasno zahtijevaju prekid sukoba zbog njihova razornog utjecaja na okoliš?
Gdje su zahtjevi da se vojne emisije u potpunosti i transparentno prijavljuju, kao što se traži od gospodarstva, poljoprivrede ili građana?
To ne znači da države nemaju pravo brinuti o svojoj sigurnosti, ali znači da je legitimno postaviti pitanje dosljednosti.
Ako se od običnih ljudi traže odricanja radi smanjenja emisija, dok se istodobno milijarde ulažu u aktivnosti koje stvaraju golem ekološki otisak, tada je opravdano pitati primjenjuju li se klimatska načela jednako na sve, i je li doista najveći problem našeg vremena CO₂?
Borba za okoliš ne može biti vjerodostojna ako se najveći izvori razaranja prirode prešućuju zato što su politički ili geopolitički osjetljivi.
Jer priroda ne razlikuje CO₂ koji dolazi iz automobila običnog građanina od CO₂ koji nastaje u ratu kojeg pokreću moćnici. Razlika postoji samo u tome o kojem se izvoru govori – a o kojem se šuti.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
