Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

Vrli novi svijet, Novi svjetski poredak što ga priprema ekonomska elita u Svjetskoj totalitarnoj državiUpoznat ćete istinu i istina će vas izluditi.’
Aldous Huxley

Više nego ijedan naraštaj dosad, svjedoci smo zapanjujućeg napretka tehnologije. Dok su računala, internet, mobiteli, televizori i automobili postali neizostavnim dijelovima naših života, a robotika napreduje toliko da se predviđa i stvaranje robota s umjetnom inteligencijom, Aldous Huxley, autor romana ‘Vrli novi svijet’, izjavio je: ‘Tehnološki napredak samo nam je pružio učinkovitija sredstva za nazadovanje’. Možda ste se dovoljno začudili, no on bi vjerojatno da je danas živ i postavio pitanje: ‘Što će nam roboti, kad ljude možemo pretvoriti u robote?’

‘Vrli novi svijet’ Aldousa Huxleya svakako je jedan od klasika engleske književnosti. Kad se govori o utopijama i totalitarnom društvu apsolutnog nadzora nad građanima, njegovo je ime neizostavno, baš kao i ono Georgea Orwella te njegove 1984. odakle i poznati Big Brother. Međutim, u usporedbi s Orwellovom popularnošću i proširenošću, Huxley kao da zaostaje miljama, i dok to u engleskom govornom području možda i nije tako izraženo, kod nas svakako jest.

Mišljenje je nekih književnih kritika da je djelo relevantno toliko koliko može progovoriti čitatelju te stoga elaboracija aspekata ovog djela ide crtama usporedbe sa sadašnjim stanjem. Bilo bi nemoguće analizirati čitav raspon tema kojih se to monumentalno djelo tiče, od slobode pojedinca, moći politike i krupnog kapitala, preko znanosti i etike do filozofije, umjetnosti, religije i kulture. Stoga će ovdje biti riječi ne toliko o samom djelu, nego o relevantnosti njegovih ideja u smjeru koji je sam pisac zacrtao u eseju ‘Brave New World Revisited’ (Vrli novi svijet ponovno posjećen, 1958.) osvjetljujući neke tamne i zanemarene kutke ljudskog društva i njegove psihologije jer, riječima samog autora: ‘Velika je istina, ali još veća je, iz praktične točke gledišta, šutnja o istini’.

Današnja elita moći

Huxleyev roman prema književnim je kriterijima klasificiran kao distopia. Termin je to za negativnu vrstu utopije, te, ako se uzme da utopija obično predstavlja neko društvo kao idelano i slično raju, onda je distopia suprotno od toga, dakle, utopija koja se izrodila u pakao. Huxleyev ‘Vrli novi svijet’ društvo je čiji su slogani ‘Zajedništvo, identitet, stabilnost’ te u seksualnom smislu ‘svatko pripada svakom’, kao i ‘Danas su svi sretni’, ‘napredak je divan’ te ‘volim novu odjeću’. Budući da se umjesto obitelji pojedinac rađa u velikim vladinim zgradama gdje biva odgojen kao rob(ot) države, ti se slogani uz ostale ‘odgojne metode’ pranja mozga, puštaju djeci u snu kako bi ih za cijeli život zapamtila. Društvo je podijeljeno na pet različitih kasti od kojih samo najviše imaju urođene sposobnosti razvijene inteligencije, dok one radničke moraju podnositi urođene defekte. Religija je zamijenjena nekom vrstom kulta potrošnje (konzumerizma) i kulta zadovoljstva, a likovi se imenuju prema biranim povijesnim ‘junacima’ od kojih je Ford zamijenio Krista, a slijede ga Marx, Lenin, Rotschild i slični. Ipak, u takvom društvu likovi se ne prikazuju kao pateći, već upravo suprotno. Njihov užitak zajamčen je vječnom mladošću (nema starenja), potpunom seksualnom slobodom, drogom naziva soma koju distribuira država, te različitim oblicima filmske, sportske i teatralne zabave. Uz te ‘blagodati’ svima je obavezno osam sati posla što ne ostavlja vremena za slobodno mišljenje koje je ionako teoretski moguće samo kod viših dviju kasti.

Povijest je brbljarija prema riječima Mustaphe Monda, jednog od deset svjetskih upravitelja u romanu. Od njezina toka izolirani su samo neki elementi koji postaju službena i jedina dostupna verzija povijesti jer su knjige strogo cenzurirane. Ono što zaprepašćuje je nepodnošljiva lakoća kojom su likovi prikazani da žive. Čovjek je dehumaniziran, umjetnost, religija i sloboda su mu oduzeti da bi mogao živjeti u nepreglednoj masi te zadovoljavati svoje nagonske potrebe. Gradovi su mjesta ujedno velike industrije te nebodera za stambene i zabavne svrhe, osvijetljenih blještavilom reklama i prilagođenih za večernje izlaske. Dok je njegovim likovima, stanovnicima takav grad jedini način života, čitatelj se zgraža i jedino što može je složiti se s pjesnikom Ujevićem da je grad ‘topos pakla’. Huxleyeva je distopia oštra perverzija za koju se ipak teško može sa sigurnošću reći da je nemoguća, tim više što ovisi o čistoj perspektivi hoće li biti pakao ili raj. Autor ju je napisao vjerojatno kao upozorenje na potencijalni konačni cilj kapitalističkog društva u kojem je živio, iako je sam kao i njegova obitelj pripadao višim masonskim krugovima (www.illuminati-news.com 23.06.04.) pa je moguće da je tek iznosio njihove planove. Huxleyev ‘Vrli novi svijet’ smješten je oko 500 godina u budućnost, ima dvije milijarde stanovnike, a pod vlašću je samo deset pojedinaca. Nema nikakve politike, niti stranaka, nego se vrhovna vlast imenuje od prethodne vlasti u neprekinutom nizu koji vodi do današnje oligarhije (grč. oligoi-malo njih, archo-vladam). Što je to oligarhija i tko je to danas? Prema Huxleyu: Ova elita moći direktno zapošljava više milijuna u radnoj snazi svojih tvornica, ureda i trgovina, kontrolira mnogo više milijuna posuđujući im novac da kupe njene proizvode, te, putem vlasništva u medijima masovne komunikacije, utječe na misli, osjećaje i djela praktički svih građana.
Današnja oligarhija najlakše se može prepoznati u skupini oko 130 najutjecajnijih ljudi svijeta – Bilderberg grupi, koja se godišnje sastaje iza zatvorenih vrata. Njezini članovi su redovito najvažniji svjetski političari kao primjerice Jose M. Barosso, Bill Clinton i Tony Blair (općenito američki predsjednici i britanski premijeri), zatim, naravno, najbogatiji moćnici poput Billa Gatesa, Davida Rockefellera, Georgea Sorosa, pripadnika dinastije Rothschild, itd. (D. Estulin, The True Story of the Bilderberg Group, 22.-23.)

Red iz kaosa

Nalazimo se 78 godina nakon što je djelo objavljeno, svakako bliže tom zamišljenom cilju kapitalizma nego u to doba, a principi koje Huxley opisuje kao djelatne uzroke koji su doveli do tog stanja sada su još prisutniji i očigledniji. Naime, on smatra da su ekonomski i sigurnosni razlozi najbolji način za provođenje planova oligarhije. Ratovi i krize, misli Huxley, pod svojim okriljem i u svojoj sjeni lako zakriju mnoge poteze koji bi inače bili izloženi većem svjetlu javnosti. (A. Huxley, Brave New World and BNW Revisited, 246.-8.) Treba se samo sjetiti koliko su bankarski i industrijski magnati profitirali od Drugog svjetskog rata nakon čega su izgradili glavne stupove svoje nove strukture: UN, Svjetsku banku i MMF (W. Engdahl, A Century of War, 85.-88.) ili kako je ne tako davno pod izlikom rata protiv terorizma Busheva administracija izglasala USA Patriot Act kojim je omogućila nesmetaniji nadzor vlastitih građana. (www.washingtonpost.com, 18.12.05.)


Logo Svjetske banke

Među katastrofalnim posljedicama ove financijske krize, uz dodatna zaduženja država, stečajeve tvrtki i otpuštanja radnika, nalazi se svakako i bankrot mnogih banaka. Samo od američkih banaka u 2009. godini do sada je nestalo 106. Među bankama koje su najviše profitirale od propasti ovih 106 što većih što manjih banaka (www.money.cnn.com 05.09.09.), deset je uspjelo već otplatiti svoj dio u novcu koje je američka vlada dala u financijskom planu spašavanja vrijednom preko 700 milijardi dolara (www.msnbc.msn.com 09.06.09). Među tih najuspješnijih deset najistaknutije su baš one koje su ostvarile najveći profit kad su kupile neke od ovih 106 banaka za niske ‘sramotne iznose’, pošto su njihove dionice strmoglavo pale: to su JP Morgan Chase (www.bloomberg.com 25.09.08), Goldman Sachs te Bank of AmericaGoldman Sachs i JP Morgan Chase među deset su najvećih financijera kampanje Baracka Obame, baš kao i kampanje Johna McCaina. (www.socialistaction.org studeni 08.) Financijska kriza poslužila je dakle svojoj svrsi. Centralizirati financijski sustav u što manji broj pojedinih banki tako da sve veće bogatstvo pripada sve manjem broju ljudi (oligarhiji). Uz to, psihozom krize pobuditi u ljudima osjećaj da njihova ekonomska i politička sigurnost nisu zajamčene zdravo za gotovo, već ovise o tržišnim uvjetima koje diktira netko drugi. Oligarhija je pokazala svoju učinkovitost i potvrdila provođenjem prastarog plana koji se može sažeti u masonsku krilaticu: ordo ab chao (red iz kaosa). Financijska kriza kao svojevrsni kaos za sve osim za one koji su ga pokrenuli, savršena je prilika za novi svjetski poredak (novus ordo saeculorum) što je potvrdio i njegov veliki zagovaratelj Henry Kissinger. Nije slučajno da tom prilikom on piše: Alternativa novom međunarodnom poretku je kaos.
(www.news.bbc.co.uk 16.07.09), od kojih se prva usko veže sa vodećom američkom magnatskom obitelji Rockefeller, druga poslovnom suradnjom s istima, a treća je najveća američka banka. Uz to, (www.independent.co.uk 20.01.09.)
Među glavne uzroke krize uvrštavaju se stambeni krediti koji su odličan primjer načina na koji oligarhija djeluje. Zaduženje koje pojedincu omogućuje život (stan, automobil, itd.) zapravo je sredstvo u rukama moćnih organizacija za održavanje kontrole na individualnoj i globalnoj razini (MMF, Svjetska banka). Bertrand Russell, poznati britanski filozof, još je 1952. naglašavao da zaboravljamo kako pojedinac u potpunosti ovisi o moćnim organizacijama: Uzmimo čovjeka koji radi u tvornici i pogledajmo koliko organizacija utječe na njegov život. Prvo je to sama tvornica i svaka veća organizacija koje ona može biti dio. Potom je tu čovjekov sindikat i njegova politička stranka. Prostor za život dobiva ili od građevinskog društva ili javne vlasti. Djeca mu idu u školu. Ako čita novine, ide u kino ili gleda nogometnu utakmicu, sve te stvari omogućuju mu moćne organizacije. (B. Russell, The Impact of Science on Society, 44.) Koliko se samo naša ovisnost povećala od te izjave prije pola stoljeća! Moćne su organizacije kapitalističkog društva ne samo vlada, nego i banke, naftne i druge internacionalne tvrtke čiji vlasnici mahom pripadaju oligarhiji koja vlada iz sjene. Ako se nekom takve tvrdnje čine neuvjerljivima ili nemogućima, valja istaknuti kako je cilj suradnje tih svjetskih moćnika ne samo potpuna kontrola svjetske ekonomije i politike od čega su već dobar dio ostvarili, nego ujedinjenje u jednu svevidnu svjetsku državu koja se ne bi bitno razlikovala od Huxleyeve strahovite vizije. David Rockefeller, jedan od najmoćnijih američkih i svjetskih bankara, stup oligarhije, u svojim memoarima sam priznaje: Neki čak vjeruju da smo dio tajne grupe koja radi protiv najboljih interesa Sjedinjenih Država, karakterizirajući mene i moju obitelj kao ‘internacionaliste’ i da s drugima u svijetu surađujemo u uroti da bismo izgradili čvršću globalnu političku i ekonomsku strukturu, ako hoćete – jedan svijet. Ako je to optužba, kriv sam i ponosim se time. (D. Rockefeller, Memoirs, 405.)


Mogući izgled predstojeće svjetske valute

Medijsko pranje mozga

Među glavnim instrumentima koje Huxley naglašava u svom eseju ‘Brave New World Revisited’, uz krizu spada i psihologija. Današnja oligarhija nema tako učinkovite metode da može maloj djeci u snu upisivati slogane u mozak, ali ima na raspolaganju medije masovne komunikacije koji se sličnim metodama psihološkog nagovora koriste ne samo u oglasima i reklamama (koje djeca znaju napamet od najranije dobi), nego i u mnogo važnijem području prikazivanja prošlog (povijest) i sadašnjeg stanja u svijetu (politika). Dok s jedne strane opada opći interes za povijest (više na zapadu nego kod nas) i politiku što oligarsima ostavlja odriješene ruke, s druge raste količina psihološki primamljivih sadržaja koji služe zadovoljenju i oblikovanju naše podsvijesti. Bombardirani smo ogromnim količinama banalnosti kao brakovima i razvodima poznatih osoba, njihovim avanturama i ispadima, dok nam se prešućuje istina o stvarnim akterima na svjetskoj političkoj sceni. Manipulacija se događa na svim razinama te utječe na ljudsku podsvijest i na načine kojih, u većini slučajeva, ostajemo nesvjesni. Budući da mediji gotovo nikad ne prenose pozadinu pozornice koju je Shakespeare nazvao svijetom, ostaje nam prihvatiti jednu od različitih verzija istine koja se u njima vješto servisira. Psihološko uvjetovanje uključuje semantičko (značenjsko) adaptiranje određenih pojmova pa se ljudima kad čuju istinu javlja ideja da je to tek ‘teorija zavjere’, još jedna u nizu mnogih, a u pogledu značenja tog pojma, on se izjednačuje s nečim (su)ludim. Međutim, ako filološki, po postanku, promatramo značenje ovog pojma, možemo vidjeti da on sam po sebi, bez onih semantičkih konotacija koje su nam mediji ubacili u podsvijest, ne znači ništa (su)ludo, nego je dapače logično, a poznavatelju povijesti i točno da se u svako doba najmoćniji članovi države/država sastaju i dogovaraju (arhaičnije je reći zavjeravaju/uroćuju) da bi određivali tokove svjetske ekonomije i politike. Prema Huxleyu: U svojoj propagandi protiv razuma neprijatelji slobode sustavno izvrću resurse jezika da bi uvjerili ili izmanipulirali svoje žrtve da misle, osjećaju i djeluju kako oni, manipulatori umova, žele da misle, osjećaju i djeluju. (Huxley, 329.) Gledano u svjetlu ove činjenice, nije nipošto začudno, da se, npr. cijena nafte, u periodu od tek pet mjeseci promijeni sa rekordnih 140$ po barelu na 40$ dolara po barelu. (www.opec.org, 2008.)

Među najjasnije psihološke instrumente, prema Huxleyu, spadaju lako pamtljivi, primamljivi slogani i karakterizacija političkih vođa: Pod novim sustavom, politička načela i planovi za određeno djelovanje izgubili su svoju važnost. Osobnost kandidata i način na koji ga reklamni stručnjaci predstavljaju one su zaista važne stvari. (Huxley, 286.) Vidjeli smo to i na primjeru Baracka Obame koji je postao Promjena u koju možemo vjerovati sa impresivnim sloganom Yes, we can! Što to točno možemo, ostaje neodređeno i razumu nejasno, ali instinktivan nagon prema mogućnosti i promjeni dao je mnogima osjećaj važnosti i nade te potaknuo milijune njihovih podsvijesti na obožavanje njegova lika, dok se zapravo radi o samo još jednom lutku, scenskom liku, agentu oligarhije. Slično smo gledali i u Hrvatskoj s Ivom Sanaderom i njegovim Idemo dalje, a moć psihološkog fenomena pokazala se u kompleksu oca (potraga i potreba za obožavanjem starijih, autoritativnih, očinskih figura) što je već dugo dijagnoza većine hrvatskog biračkog tijela, kompleksu što ga je Sanader tako dobro i autoritativno liječio da je i nakon neopravdane ostavke još uvijek bio najizgledniji kandidat za predsjednika države. (www.net.hr 03.07.09.) Huxleyevim riječima, ideali demokracije i slobode suočavaju se sa sirovom činjenicom ljudske sugestibilnosti. (Huxley, 319.)

U tokovima oligarhijske svjetske bujice nalazi se i sudbina Hrvatske u (Eu)ropskoj uniji. (Eu)ropska je unija samo jedna od više svjetskih unija koje se ujedinjuju prema planu oligarhije da bi se, same ujedinjene, na posljetku spojile u jednu Svjetsku državu. (A. G. Marshall, www.globalresearch.ca 06.04.09). Hrvatska je morala u tzv. pregovorima pristati na sve postavljene zahtjeve bez pogovora pa su ove riječi kao pisane za nju i mnoge druge države: Da bi mogli ući u ove organizacije, pojedinci su se morali deindividualizirati, morali su zanijekati urođenu im različitost i konformirati standardnom uzorku, morali su učiniti sve da bi postali automatima. (Huxley, 256.)

Ugodno ropstvo

U tom procesu automatiziranja Huxley posebno ističe ulogu tehnologije. Ona ne samo da igra ogromnu ulogu u našim životima, nego uz pružanje pomoći, postaje i izvor ovisnosti. Teško su psiholozi oligarhije mogli smisliti boljeg načina zabavljanja masa od prepuštanja televiziji, mobitelu, računalu i internetu koji, svi osim što nam koriste, postaju također i sredstva za okupaciju pojedinca ne bi li tako zapao u ono što Huxley naziva ugodnim ropstvom i što njegovu viziju budućnosti stavlja u opreku sa Orwellovom. Naime, kad su robovi zadovoljni, manja je potreba za Velikim bratom i njegovim batinama. Sama zabava (kruha i igara), koja je, u odnosu na prošla vremena, pomoću tehnologije dignuta na nemjerljivu potenciju, dovoljna je da umiri mase i uljulja ih u san prilikom kojeg neće sanjati ni o prevratu države ni o njenim pravim upraviteljima. Uz tu komponentu, tehnologija ima i onu utjelovljene moći. Kloniranje i genetički inženjering već su stvarnost čije će prave prednosti oligarhija tek u budućnosti više iskoristiti. Međutim, napredak na tim poljima pažljivo se kontrolira količinom novca koju u njih ulaže država i privatni donori. Ne samo da je postojeća tehnologija u rukama oligarhije, nego i njena primjena te mogućnost njena napretka. Kontrolori tehnologije postaju najmoćniji pojedinci o čijoj riječi ovisi sudbina svih ovisnih o toj tehnologiji. Pokušajte zamisliti što bi se samo dogodilo kad bi nam ukinuli internet, prestali proizvoditi računala, televizije, automobile ili jednostavno ukinuli struju. Znanstvena oligarhija, piše Russell, prema tome mora postati ‘totalitarnom,’ tj. svi važni oblici moći postat će monopol Države. (Russell, 56.) Zasada se oligarhija naizgled zadovoljava svojim položajem u sjeni, i kontrolom ekonomskih te političkih vidova društva. No, putem ovih instrumenata, osobito samom moći novca, ona dopire do svih važnijih vidova našeg života.

Nažalost, visoko obrazovanje nije nužno jamstvo visoke vrline niti veće političke mudrosti.Planiranom roditeljstvu (Planed Parenthood), organizaciji koja je osnovana kao eugenistička Američka liga za kontrolu rađanja, a čiji program se bazira na smanjenju broja svjetske populacije, osobito putem pobačaja. (www.wnd.com 12.02.99) Gates je imao gdje naučiti o planovima oligarhije prije nego što je sam postao član jer je njegov otac William Henry Gates bio predsjednik Planiranog roditeljstva, a njegova majka kći vrlo utjecajnog bankara, (www.msnbc.msn.com, 24.06.08) tako da je mit o Billovom samoukom uspjehu samo još jedna od medijskih bajki. Gates je izabran iz redova oligarhije za oligarhiju. Ovdje su, dakle, prikazani samo neki od ciljeva oligarhije koji proistječu iz njihova glavnog cilja. Ljudi su to koji imaju novca na milijarde dolara te im glavni cilj nije novac nego moć, kako o njima piše George Orwell: Ne zanima nas dobro drugih, zanima nas samo moć. Ni bogatstvo, ni dug život, ni sreća, samo moć, čista moć… Moć nije sredstvo, ona je cilj. Ne uspostavlja se diktatura da bi se čuvala revolucija, revolucija se čini da bi se uspostavila diktatura. Cilj progona je progon. Cilj mučenja je mučenje. Cilj moći je moć. (G. Orwell, 1984, 263.)

Gates, Soros, Oprah, Rockefeller, glavni svjetski donatori novca u “dobrotvorne“ svrhe.

Nemogućnost i nužnost otpora

Univerzalna droga koju Huxley spominje u romanu soma pruža zadovoljstvo, mlitavost i zaborav bez ikakvih negativnih posljedica. Iako soma još ne postoji, ne možemo zanijekati da je količina različitih droga i njihova uporaba u porastu. Općenito govoreći, u Huxleyevo vrijeme, prije pola stoljeća, bilo je mnogo načina ljudske zabave, no danas ih je nedvojbeno više. Ne smijemo zaboraviti da, dok oni na subjektivnoj razini koriste čovjeku za opuštanje i zadovoljstvo (a možda i kao ovisnost), na drugoj razini koriste oligarhiji kao što su rimskim carevima koristile igre u cirkusu da zadovolje, umire i omlitave mase te nas odvuku od istine koja se krije iza vješto pripravljene pozornice. Iako se čini da se protiv ovakva poretka malo može učiniti, na nama je svakako istraživati i pokušati spoznati istinu, makar se činila toliko ružnom, kako Huxley kaže, za poludjeti jer svakim danom sve više aspekata našeg društva je u njihovim rukama, smjerom koji vodi prema Svjetskoj državi i apsolutnoj kontroli. Huxleyev savjet je: Ako se takva vrsta tiranije želi izbjeći, moramo bez odgode početi obrazovati sebe i našu djecu za slobodu. (Huxley, 327.) Huxleyev ‘Vrli novi svijet’, u kojem su svi likovi poraženi u svojoj borbi za slobodu, umjetnost i religiju koju teško mogu naći jer je odavno gotovo pa iskorijenjena, uspoređivan je i s beznadnošću kafkijanske atmosfere. Zaista, poredak koji oligarhija provodi takav je da se na njega mogu odnositi riječi Franza Kafke: Svakako je to odličan poredak, kaže službenik, uvijek nezamislivo odličan, čak i ako je u drugom pogledu beznadan.(Kafka, Castle, www.lrb.co.uk) Huxley zaključuje: Možda su sile koje sada teroriziraju slobodu prejake da bi im se dugo suprotstavljali. Ipak je naša dužnost učiniti što god možemo da bismo se suprotstavili. (Huxley, 340.) Mnogi s kojima sam razgovarao kažu kako je ova istina prepesimistična te da, ako je točna, to ipak nema utjecaja na njihove živote. No, budući da se radi o cijelom svijetu, na neki je način svačiji slučaj, direktno ili indirektno, pod utjecajem planova oligarhije. U istoj Kafkinoj knjizi, dok službenik glavnom liku objašnjava bitne pojedinosti njegova slučaja, Kafka piše, ono što je jedan kritik, zbog takva konteksta nazvao dvjema najtužnijim riječima u književnosti: Er schlief – Spavao je! (Kafka, Castle…)

Dio s novcanice od jednog americkog dolara. Prijevod teksta: “najavilo je začetcima Novi poredak vjekova” – Novi svjetski poredak. (Huxley, 260.) Na primjeru Bologne i njezine primjene na fakultetima možemo vidjeti kako se utječe na sferu obrazovanja. Trajanje studija produženo je za jednu godinu, a njegov oblik se treba konformirati da sliči srednjoškolskom obrazovanju. Neizostavna posljedica novih kriterija pad je kvalitete studija jer profesori nisu spremni rušiti velik broj studenata. Općeniti trend slabljenja obrazovanja najviše odgovara onima koji žele ostati u sjeni, bez intelektualaca koji mnogo propitkuju. Trajanje studija te potreba za pronalaskom i još važnije, održavanjem posla danas mnogima onemogućuju osnivanje obitelji i prokreaciju. Naravno, velik broj populacije znači i veliku različitost, a što je veći broj ljudi teže ga je kontrolirati pa je stoga smanjenje broja populacije jedan od glavnih ciljeva oligarhije. (Huxley, 237.-47.) Iz tog je razloga Bill Gates pod krinkom ‘humanitarnog djelovanja’, kao ‘filantrop’ donirao milijarde dolara

Previous postOtmice Next postJedna Svjetska Vlada