Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

Sjećam se svoga djetinjstva. Bio sam sasvim slobodan. Bilo je prekrasno biti dijete. Sjećam se da sam naučio hodati prije nego što sam progovorio. Bio sam poput male spužve, jer sam pokušavao naučiti sve. Također se sjećam kakav sam bio prije nego što sam naučio govoriti.

Kao malo dijete bio sam posve izvoran. Nikada se nisam pretvarao da sam nešto drugo. Volio sam se igrati, istraživati i biti sretan. Emocije su vladale mojim životom. Želio sam raditi samo ono što mi se sviđalo, a pokušavao sam izbjeći ono što mi se nije sviđalo. Svu sam pozornost usmjeravao na osjećaje i mogao sam osjetiti emocije koje su mi dolazile od drugih ljudi. Ako želite, to možemo nazvati nagonom, ali to je bila neka vrsta opažaja. Nekima sam ljudima prilazio, jer sam u njih imao povjerenja. Drugima nisam htio ni blizu, jer sam se uz njih osjećao nelagodno. Imao sam mnoštvo emocija koje nisam mogao objasniti, jer dakako, još nisam znao govoriti.

Sjećam se kako sam se budio i majčino je lice bilo prvo što bih ugledao; bio sam preplavljen željom da je uhvatim objema rukama. Tada nisam znao da se ta emocija zove ljubav. Bilo je sasvim prirodno voljeti. Isto sam to osjećao i prema svojim igračkama te prema mački i psu. Sjećam se kako se otac vraćao kući s posla i kako sam mu trčao ususret i radosno mu, sa širokim i prekrasnim osmijehom, skakao u naručje. Posve izvorno.

Mogao sam biti gol i nije mi bilo stalo do mišljenja drugih ljudi. Tada sam bio ono što uistinu jesam, što god to bilo, jer nisam posjedovao znanje. U glavi još nisam imao niti jedan program. Nisam znao što sam, niti mi je do toga bilo stalo. Upravo kao što pas ne zna da je pas, no, ponaša se poput psa. Laje poput psa. I ja sam bio takav.

Život sam proživljavao kroz vlastitu cjelovitost. To je bila moja istinska priroda prije no što sam naučio govoriti. Nastavio sam istraživati uspomene iz djetinjstva i otkrio da se nešto događa svima nama. Što se događa?

Događa se znanje. Sjećam se kako sam počeo učiti riječi. Naučio sam naziv svakog predmeta kojeg bih vidio. Naučio sam jezik, što je izvrsno. Tada sam se mogao služiti riječima i zatražiti ono što želim. Mjesecima ili godinama kasnije, moj je um dovoljno sazrio da može shvatiti apstraktne pojmove. Te je pojmove pratilo nešto nevjerojatno. Prosuđujući sve oko sebe, počeo sam stvarati priče: što je ispravno, a što pogrešno, što bih smio, a što ne bih trebao, što je dobro ili loše, lijepo ili ružno. Od roditelja sam naučio ne samo ono što su mi govorili, nego i ono što su radili. Učio sam ne samo iz onoga što su govorili meni, nego i iz onoga što su govorili o drugim ljudima. Učio sam komunicirati s ljudima. Oponašao sam sve što bih vidio. Promatrao sam svoga oca koji je bio vrlo moćan i imao čvrsta mišljenja i želio sam biti poput njega. Jedva sam čekao da odrastem i da imam vlastito mišljenje.

Kada sam konačno shvatio jezik, gotovo su mi svi počeli govoriti što sam ja. O sebi sam učio slušajući mišljenja pripovjedača koji su me okruživali. Moja je majka stvorila sliku o meni na temelju onoga što je vjerovala da ja jesam. Pričala mi je što jesam i vjerovao sam joj. Tada mi je otac rekao što sam. Iako je to bilo nešto sasvim drugačije, i s njim sam se složio. Dakako, svaki brat i svaka sestra imali su svoje mišljenje o meni, a ja sam i ta mišljenja prihvaćao. Naravno da svi oni znaju mnogo više od mene, iako sam ja onaj koji živi u ovome fizičkom tijelu. Ništa od toga nije bilo smisleno, ali dobro sam se zabavljao.

Tada sam krenuo u školu i učiteljica mi je rekla što sam, a i to je bilo u redu dok mi nije počela govoriti kakav bih trebao biti, ali nisam. Čim sam se i s njom složio, nastao je problem. Čujem je kako govori: Djeco, morate naporno raditi da biste postali netko, da biste u životu postigli uspjeh. U svijetu postoje pobjednici i gubitnici, a vi ste ovdje kako biste se pripremili da postanete pobjednici. Ako naporno radite, možda ćete biti odvjetnici, liječnici ili inženjeri. Moja mi je učiteljica pripovijedala priče o svim bivšim predsjednicima i o onome što su radili dok su bili djeca. Dakako, svi su junaci pobjednici. Ja sam dijete; bezazlen sam. Naučio sam pojam pobjednika. Složio sam se da bih trebao postati pobjednik i to je to – ta je suglasnost pohranjena u mome pamćenju.

Kod kuće su mi roditelji govorili: Miguel, da bi bio dobar dječak, moraš se ovako ponašati, a to znači da

nisam dobar dječak ponašam li se drugačije. Roditelji mi to nisu rekli, ali ipak sam shvatio. Da bi bio dobar dječak moraš raditi ovo, ovo i ovo. Tada ćeš dobiti nagradu. A ako se tako ne ponašaš, bit ćeš kažnjen. Uh! Bio sam premalen, a oni su bili jako veliki. Pokušavao sam se pobuniti, ali nisam uspio. Pobijedili su. Počeo sam se pretvarati da jesam ono što nisam kako bih izbjegao kaznu, ali i da bih dobio nagradu. Moram se ponašati onako kako mi kažu jer nagradu dobivaju samo dobri dječaci. Sjećam se da sam se jako trudio postati onakvim kakvim su me željeli, samo da bih dobio nagradu u obliku njihove pozornosti, samo da bi mi rekli: Miguel, ti si jako dobar dječak.

U pozadini svih tih poruka koje sam slušao, stizale su i poruke koje roditelji nikada nisu izgovarali, ali ipak sam ih shvatio: Ja nisam onakav kakav bih trebao biti; nije dobro biti ono što uistinu jesam. Ako poruka glasi:

Miguel, moraš se truditi da postaneš netko, to znači da sam sada nitko. Te poruke bez riječi dijete u svojoj glavi shvača ovako: ja nisam dovoljno dobar. I ne samo to. Nikada neću biti dovoljno dobar jer nisam savršen.

Složio sam se s njima i u tom sam trenutku, kao i većina drugih ljudi, počeo tragati za savršenstvom. Tako je slika savršenstva utisnuta u moj um. Tada sam prestao biti ono što jesam i počeo sam se pretvarati da jesam ono što nisam. Tu sam prvu laž prihvatio u prvom razredu osnovne škole, gotovo na samome početku.

Dok sam sjedio u učionici i promatrao svoju prvu učiteljicu, to je na mene ostavilo snažan dojam. Učiteljica je odrasla osoba. Što god ona kaže mora biti istina, upravo kao što mora biti istina i sve ono što otac i majka kažu.

Ona je velika učiteljica kojoj je uistinu stalo do djece pa iako je poruka koju sam dobivao od nje uglavnom bila pozitivna, posljedice su ipak malo drugačije. U pozadini poruke krije se nešto vrlo tanano. Ja to nazivam laž o mojoj nesavršenosti. To je najvažnija laž o meni u koju sam pristao povjerovati i nakon te laži izmislio sam mnoštvo novih kako bih je mogao poduprijeti.

To je bio trenutak moga pada, trenutak kada sam počeo izlaziti iz raja, kada je moja vjera u laž počela tkati svoju čaroliju. Upravo poput čarolije, počela je djelovati na svijet oko mene: morao sam se jako truditi da bih bio dovoljno dobar za svoju majku, da bih bio dovoljno dobar za svoga oca, da bih bio dovoljno dobar za stariju braću i sestre, da bih bio dovoljno dobar za svoje učitelje. To je strašno puno posla, ali još nije gotovo. Kada bih uključio televiziju, televizija bi mi rekla kako bih trebao izgledati, što bih trebao odjenuti, kakav bih trebao biti, ali nisam. Televizija mi je pružala mnoštvo slika junaka i gubitnika. Vidio sam ljude koji su se jako trudili postati pobjednici. Vidio sam ih kako su težili savršenstvu, željeli postati važnima, željeli biti ono što nisu bili.

Stvarna je tragedija započela kada sam postao tinejdžer, jer sada više nije riječ samo o tome da nisam dobar za

druge ljude, nego više nisam bio dobar ni za sebe. Posljedica je odbacivanje samoga sebe. Pokušao sam samome sebi dokazati da sam vrijedan poštovanja i jako sam se trudio dobiti sve petice u školi. Jako sam se trudio biti najboljim sportašem, najboljim šahistom, najboljim u svemu. U početku sam to činio kako bih ostavio utisak na oca i stariju braću, a kasnije kako bih ostavio utisak na samoga sebe. Tada više nisam bio pravi ja. Izgubio sam svoj integritet i izvornost, jer više nisam donosio odluke na temelju onoga što je za mene dobro. Bilo mi je važnije zadovoljiti tuđa stajališta.

Kad sam završio osnovnu školu i krenuo u srednju, rekli su mi: Više nisi dijete; ne možeš se ponašati poput djeteta. Sada se moraš ponašati drugačije. Uvijek sam se iznova trudio zadovoljiti druge ljude pretvarajući se da sam ono što su od mene željeli. Počeo sam tražiti mišljenja od sviju oko sebe. Kako izgledam? Sto misliš o meni? Jesam li to dobro napravio? Tražio sam potporu, tražio sam nekoga tko će mi reći: Miguel, jako si dobar. A ako sam se družio s osobom koja bi mi govorila da sam jako dobar, toj je osobi bilo jako lako manipulirati mojim životom, jer mi je bilo prijeko potrebno njezino priznanje. Bio mi je potreban netko tko bi mi govorio da sam inteligentan, prekrasan, da sam pobjednik.

Nisam mogao podnijeti da budem sam sa sobom. Kada sam bio sam, sebe sam smatrao gubitnikom i oštro sam se osuđivao. Kad god nisam bio onakav kakav bih trebao biti u skladu s mojom pričom, osuđivao bih samoga sebe i smatrao se krivim. Tada bih se počeo koristiti svime što bi mi došlo pod ruku kako bih se kaznio.

Bio sam sklon uspoređivati se s drugim ljudima. Oni su bolji od mene. Ne, još su gori. Od toga sam se osjećao malo bolje, ali tada bih se pogledao u zrcalo – jao! Nije mi se sviđalo ono što sam vidio. Odbacivao sam samoga sebe. Dakako da se nisam volio. No, pretvarao sam se da se volim. Uz malo vježbe, čak sam počeo i vjerovati u ono što sam glumio.

Kasnije, kad sam se uistinu pokušao dokazati u društvu, postao sam liječnik. Jesam li zbog toga konačno postao pobjednikom? Ne, dakako da nisam. Postoje kardiolozi, neurolozi, kirurzi. Tada sam postao kirurg, ali još nisam bio dovoljno dobar i u skladu s vlastitom pričom. Imao sam sliku o sebi u koju sam vjerovao kad god sam bio sam, a drugim sam ljudima projicirao različite slike, ovisno o tome što sam želio da povjeruju o meni.

Pokušavajući projicirati te slike, morao sam ih i braniti. Morao sam postati jako inteligentan već samo zbog toga da bih prikrio sve svoje laži!

Nastavio sam se pretvarati da sam u skladu sa svim svojim slikama i nakon dugih godina prakse postao sam izvrsnim glumcem. Ako bi mi se slomilo srce, rekao bih samome sebi: Ne boli me. Nije mi stalo. Lagao sam. Pretvarao sam se. Za svoju sam glumu gotovo mogao dobiti Oscara! Kakav lik, kakva tragedija! I mogao bih reći da je drama moga života započela kad sam se složio da uistinu nisam dovoljno dobar – kad sam čuo da mi učitelji, obitelj i televizija govore: Miguel, moraš biti ovakav«, ali nisam bio takav.

Tražio sam priznanje, prihvaćanje, ljubav – ne znajući da je to samo priča. Tragao sam za savršenstvom i jako mi je zanimljivo bilo što fraza Pa nisam savršen postaje najveći izgovor kojim se ljudi služe kako bi opravdali svoje postupke. Kad god pogriješe i moraju obraniti svoju sliku, kažu: Ja sam samo čovjek, nisam savršen. Jedino je Bog savršen. Takve su rečenice postale i moj najveći izgovor za svaku pogrešku. Pa dobro, nitko nije savršen. Izvrsno opravdanje.

Išao sam u crkvu, gdje su mi pokazivali slike svetaca: To je savršenstvo. No, na licima svetaca uočavao sam patnju i bol. Oh! Zar moram biti sličan njima da bih bio savršen? Da, ovdje sam kako bih patio, a ako patim strpljivo, možda ću, kad umrem, dobiti nagradu u raju. Možda ću tada biti savršen!

Nekoć sam u to vjerovao jer sam to jako često slušao. No, to je tek priča. Bio sam opterećen praznovjerjem o

svemu. Laži koje su stare nekoliko tisuća godina još utječu na izgradnju naše vlastite priče. Dok sam bio dijete, rekli su mi: Samo je Bog savršen. Sve ono što je Bog stvorio također je savršeno, osim ljudskih bića.

Istodobno su mi govorili da je Bog ljudska bića smjestio na vrhunac svega stvorenoga. No, kako ljudi mogu biti na vrhu svega, ako je sve ostalo, osim njih, savršeno? Kada sam odrastao, počeo sam razmišljati o tom protuslovlju. To nije moguće. Bog je savršen i on je sve stvorio. Ako uistinu vjerujem u savršenstvo onoga što je Bog stvorio, tada smatram da je sve savršeno ili da ni Bog nije savršen.

Volim i poštujem sve što je stvorio. Kako mogu reći: Bože, ti si stvorio milijarde ljudi, ali oni nisu savršeni? Kažem li da ja ili vi nismo savršeni, to je, s moga stajališta, najveća uvreda Bogu. Ne uočavamo li savršenstvo, to je zato što nam je pozornost usmjerena na laži, na sliku savršenstva koju nikada ne možemo ostvariti. I koliko nas odustane od pokušaja postizanja savršenstva, ali niti to ne činimo poput ratnika.

Jednostavno prihvaćamo da nismo uspjeli, da nikada nećemo uspjeti i zbog toga okrivljujemo sve oko sebe. Nisam uspio zato što mi nitko nije pomogao – nisam uspio zbog ovoga ili onoga. Izgovora ima na stotine, ali u današnje vrijeme samoosuđivanje je gore nego ikada prije. Postojalo je i dok smo još pokušavali biti savršeni, ali kad smo odustali, postalo je strašno. Kad smo odustali, pokušali smo prikriti vlastite frustracije govoreći:

Dobro se osjećam. Upravo ovako želim živjeti, ali znamo da smo doživjeli neuspjeh i od samih sebe ne možemo sakriti ono što vjerujemo.

Dakako, neuspjeh doživimo svaki put kad pokušamo postati onakvima kakvi nismo. Teško je biti nešto što nismo, pretvarati se da jesmo ono što nismo. Nekoć sam se pretvarao da sam jako sretan, snažan i važan. Jao!

Takav je život uistinu pakao. To je zamka, situacija u kojoj nitko ne može pobijediti. Nikada ne možete biti ono što niste i to je najvažnija pouka. Možete biti samo ono što jeste i to je sve. A vi ste ono što jeste ovoga trenutka, i to bez ikakva napora.

Nema potrebe da se opravdavamo zbog onoga što jesmo. Nema potrebe da se naprežemo kako bismo postali ono što nismo. Samo se trebamo vratiti vlastitom integritetu, onome kakvi smo bili prije no što smo naučili govoriti. Savršenstvo. Kao mala djeca bili smo savršeni. Kad smo bili gladni, željeli smo jesti. Kada bismo se umorili, željeli smo se odmoriti. Za nas je bio stvaran samo sadašnji trenutak; nismo brinuli o prošlosti, nismo bili zabrinuti zbog budućnosti. Uživali smo u životu, željeli smo istraživati i zabavljati se. Nitko nas nije učio da budemo takvi: takvi smo se rodili.

Rodili smo se u istini, ali smo odrasli vjerujući u laži. To je ono u čemu se sastoji sveukupna tragedija čovječanstva, to je cijeli problem s pripovjedačima. Jedna od najvećih laži u priči čovječanstva jest laž o našoj nesavršenosti. Ta je laž imala velik utjecaj na moj život. Pa iako drugima govorim da ništa ne pretpostavljaju, ipak pretpostavljam da se to, na ovaj ili onaj način, dogodilo svima nama. Dakako, priče nam se razlikuju, ali mislim da je obrazac manje ili više isti kod svakoga. Teško bi se moglo reći da je itko izbjegao toj zamci.

Bio sam savršeno dijete. Bio sam bezazlen, a onda sam progutao laž da nisam onakav kakav bih trebao biti. Vjerovao sam da se moram jako truditi kako bih postao onakvim kakav trebam biti. Tako sam naučio graditi svoju priču i, zato što sam joj vjerovao, postala je za mene istinita. A priča je, makar prepuna laži, ipak savršena. Lijepa je i prekrasna. Nije ni ispravna ni pogrešna, ni dobra ili loša, ona je samo priča i to je sve. No, tu priču možemo promijeniti uz pomoć svijesti. Korak po korak, možemo se vratiti istini.

Kao mala djeca bili smo potpuno izvorni. Nikada se nismo pretvarali da smo nešto što nismo. Voljeli smo se igrati i istraživati, živjeti u trenutku i uživati u životu. Nitko nas nije učio da budemo takvi, takvi smo se rodili.

To je bila naša istinska priroda prije nego što smo naučili govoriti.

Kad ljudski um sazrije dovoljno da bi mogao shvatiti apstraktne pojmove, učimo ocjenjivati sve: ispravno ili pogrešno, dobro ili loše, lijepo ili ružno. Stvaramo priču o tome kakvi bismo trebali biti, u nju ulažemo svoju vjeru i priča za nas postaje istinitom.

U pozadini svih poruka koje čujemo kao djeca nalazi se tiha poruka koju nitko nikada ne izgovara, ali mi je ra-zumijemo: nije dobro biti to što jesam. isam dovoljno dobar. Čim se složimo s tom porukom, prestajemo biti to što jesmo i počinjemo glumiti da smo ono što nismo, samo kako bismo udovoljili drugima, samo kako bismo se uklopili u sliku koju oni za nas stvaraju u skladu s vlastitom pričom.

Nikada ne možete biti ono što niste. Možete biti samo ono što jeste i to je sve. A upravo ste ovoga trenutka ono što jeste i to bez ikakva napora.

Ljudska se bića rađaju u istini, ali odrastaju vjerujući u laži. Jedna od najvećih laži u priči o čovječanstvu jest laž o našoj nesavršenosti. To je samo priča, ali mi u nju vjerujemo i koristimo se tom pričom kako bismo se prosuđivali, kako bismo se kažnjavali i opravdavali svoje pogreške.

Savršeno je sve što je Bog stvorio. Ne uviđamo li vlastito savršenstvo, to je zato jer smo pozornost usmjerili na vlastitu priču. Laži sadržane u toj priči ne dopuštaju nam da uvidimo istinu. No, tu priču možemo promijeniti i vratiti se istini – uz pomoć svjesnosti.

Susret s beskonačnim

Sljedeća prilika za spoznaju istine pojavila se dok sam se kao liječnik bavio socijalnim radom. Bio sam smješten u malome gradu Altar Sonora u pustinji Sonori. Bilo je ljeto, a vrućina je bila toliko jaka da nisam mogao spavati. Odlučio sam otići iz klinike i prošetati pustinjom. Te je noći izašao mladi mjesec, a na nebu sam ugledao milijune zvijezda. Bio sam potpuno sam usred pustinje. Oko sebe sam vidio ljepotu. U tim zvijezdama vidio sam vječnost, beskonačnost, beskraj i bez imalo sam dvojbi bio svjestan da su zvijezde žive. Sve je živo: beskonačnost, naša Majka Zemlja, sveukupnost stvorenoga. Sve je to živo biće.

Dakako, iste sam zvijezde vidio i mnogo puta prije, ali nikada tako, nikada ih nisam gledao na taj način. Bio sam preplavljen osjećajima. U srcu sam osjećao jaku radost pomiješanu s najčarobnijim spokojstvom. Tada se dogodilo nešto nevjerojatno. Imao sam osjećaj da nisam sam u pustinji. Dok sam promatrao ogromnost beskonačnoga, beskonačno je promatralo mene. Ti su milijuni zvijezda bili dio živoga bića koje zna sve i koje sve zamjećuje. Svemir je znao da postojim!

Tada se dogodilo nešto još čarobnije. Moja se perspektiva promijenila i na trenutak sam bio taj beskraj zvijezda koji promatra beskraj u mome fizičkom tijelu. Vidio sam samoga sebe usred pustinje – tako malenog.

Vidio sam da mi je fizičko tijelo sačinjeno od milijardi sićušnih zvijezda za koje sam znao da su atomi, a te su zvijezde bile prostrane kao i sve ostale zvijezde na nebesima.

Te sam noći znao da je beskonačnost unutar moga fizičkog tijela samo nastavak beskonačnosti koja me okružuje. Dio sam beskonačnog, kao i svaki drugi predmet kojeg vidim. Nema razlike među nama ljudima, ili između nas i nekog predmeta. Svi smo mi samo jedno, jer je sve sačinjeno od svjetlosti. Svjetlost se izražava u milijardama različitih oblika kako bi stvorila materijalni svemir. Štoviše, znao sam da postoji samo jedna jedina sila koja sve pokreće i preobražava. Sila koja pokreće zvijezde ista je ona sila koja pokreće atome u mome tijelu. Ja je nazivam životom, a svjetlost je poslanik ili nositelj života, jer svjetlost bez prestanka šalje informacije svemu što postoji.

Bilo je nevjerojatno spoznati da je svjetlost živa. Svjetlost je živo biće koje sadrži sveukupnu mudrost svemira i prebiva u svemu. Među zvijezdama nema praznoga prostora, kao što praznoga prostora nema između atoma u mome tijelu. Prostor između zvijezda ispunjen je svjetlošću; samo se doima praznim zato što nema nikakvog predmeta koji bi odražavao svjetlost. Svaki predmet koji pošaljemo u svemir odražavat će svjetlost jer sva materija odražava svjetlost baš poput zrcala.

Tada sam u džepu potražio malo ogledalo koje uvijek nosim sa sobom dok radim. U zrcalu sam opazio potpuno isti preslik svega stvorenoga, virtualnu stvarnost stvorenu svjetlošću. U tom sam trenutku postao svjestan da su i moje oči poput dva zrcala. Svjetlost u moj mozak projicira virtualnu stvarnost, upravo kao što je projicira u zrcalo. Bilo je očito da je sve što opažam virtualna stvarnost stvorena slikama svjetlosti. Jedina razlika između mojih očiju i zrcala je u tome što se iza mojih očiju nalazi mozak. Zahvaljujući mozgu sposoban sam analizirati, protumačiti i opisati virtualnu stvarnost koju zamjećujem u svakom trenutku.

Ja stvaram istodobno s Bogom, sa životom. Bog stvara ono što je stvarno, a ja u svome umu stvaram virtualnu stvarnost. Život kroz svjetlost šalje informacije u moje oči, a ja gradim priču koju vidim. Priča se odnosi na to kako ja procjenjujem, opravdavam i objašnjavam ono što opažam. Ako promatram stablo, ja ne samo da ga vidim; već ga procjenjujem, opisujem, imam mišljenje o njemu. Drvo mi se sviđa ili mi se ne sviđa. Mogu osjećati je li drvo lijepo ili nije, ali je moj stav, moje mišljenje o stablu priča koju sam  stvorio. Kad jednom počnem tumačiti, ocjenjivati ili prosuđivati ono što opažam, to više nije stvarno: to je virtualni svijet. To je ono što Tolteci nazivaju sanjanjem.

Tada sam počeo shvaćati. Konačno sam razumio što su me majka i djed već dugo pokušavali naučiti o drevnoj filozofiji Tolteka. Tolteci su vjerovali da ljudska bića žive u snu. San je svijet privida sačinjenih od slika svjetlosti, a um sanja i dok mozak spava i kada je budan.

Tada sam se prisjetio da riječ Toltek znači umjetnik duha. U toltečkoj tradiciji svako je ljudsko biće umjetnik, a vrhunska je umjetnost izražavanje ljepote duha. Shvatimo li to stajalište, uvidjet ćemo da je prekrasno sebe smatrati umjetnicima, a ne ljudskim bićima. Razmišljamo li o sebi kao o ljudima, ograničavamo vlastito izražavanje u životu. Čujemo ljude kako govore: Ja sam samo čovjek: nisam savršen. No, razmišljamo li o sebi kao o umjetnicima, kakva bi ograničenja mogla postojati? Kao umjetnici nemamo više nikakvih ograničenja; stvoritelji smo, upravo kao i Onaj koji nas je stvorio.

Tolteci su vjerovali da životna sila koja djeluje u nama stvara umjetnost te da je svaki čovjek instrument te sile. Svako očitovanje toga vrhovnog umjetnika postaje umjetnikom koji vlastitim očitovanjima stvara novu umjetnost. Umjetnost je živa i posjeduje samosvijest, jer proizlazi iz života. Stvaranje je trajan proces i beskonačan proces koji se odvija posvuda i u svakom trenutku.

Kako živimo svoj život? Život je naša umjetnost, umjetnost življenja. Uz pomoć moći stvaranja mi izražavamo životnu silu u svemu što kažemo, u svemu što osjetimo, u svemu što napravimo. No, postoje dvije vrste umjetnika: oni koji svoju priču stvaraju bez imalo svijesti i oni koji su uspjeli postati svjesni pa svoju priču stvaraju u istini i s ljubavlju.

Vi u ovome trenutku sanjate svoj život. Opažate ne samo svoj san, nego i san vrhovnog umjetnika kako se odražava u svemu što zamjećujete. Vi reagirate i pokušavate unijeti smisao u ono što zamjećujete. Pokušavate to objasniti na svoj način, a to ovisi o znanju pohranjenom u pamćenju vašega uma. S moga je stajališta to prekrasno. Živite u priči koju sami stvarate, a i ja živim u priči koju sam stvaram. Vaša je priča vaša stvarnost – virtualna stvarnost istinita samo za vas, za onoga koji je stvara.

Netko je jednom rekao: Svaki je čovjek svijet za sebe i to je istina. Vi živite u vlastitu svijetu, a taj je svijet sasvim osoban. Nitko ne zna što se zbiva u vašem svijetu. To znate samo vi, a katkad čak ni vi. Vaš je svijet vaša tvorevina, remek-djelo umjetnosti.

Noć u pustinji Sonore promijenila je način na koji sam promatrao sebe i čovječanstvo, način na koji sam promatrao cijeli svijet. U trenutku nadahnuća sagledao sam beskonačno, životnu silu na djelu. Ta je sila uvijek prisutna i očita pa je svi možemo vidjeti, ali nikako je nisam mogao vidjeti sve dok mi je pažnja bila usmjerena na laži. Ono što mi je djed pokušavao reći bila je istina: Postoji samo savršenstvo. Dakako, trebalo mi je dugo da to izrazim riječima, dakako, ali čim sam tu istinu i sam doživio, konačno sam shvatio što je time mislio. Spoznao sam da sam savršen zato što sam neodvojiv od beskonačnog, od životne sile koja stvara zvijezde i sveukupni svemir svjetlosti. Ja sam Božja tvorevina. Ne moram biti ono što nisam.

To je bio moj ponovni susret s ljubavlju; tako sam se osjećao prije no što sam si uskratio ljubav. Vratio sam se svojoj izvornosti, a u njoj sam živio prije nego što sam prihvatio laži. U tom trenutku nadahnuća sve mi je postalo smisleno bez ikakva razmišljanja. Bio sam čista svijest. Opažao sam osjećajima, a ako bih ono što sam osjećao pokušao pretočiti u riječi i objasniti, toga bi iskustva nestalo.

Vjerujem da sva ljudska bića dožive trenutke nadahnuća u kojima spoznaju istinu. Ti se trenuci najčešće pojavljuju kada je um smiren – kada životnu silu opažamo osjećajima. Dakako, glasovi u glavi koje nazivamo razmišljanjem, gotovo će istoga trena pokušati obezvrijediti to iskustvo. Pokušat će opravdati i zanijekati ono što osjećamo. Zašto? Zato što laži u koje vjerujemo ne mogu opstati kada doživimo istinu. Ljudi se plaše istine, a kad kažemo da se plašimo, te riječi uistinu izgovara lažljivac. To je tako, zato što laži koje progovaraju tim glasom ne mogu preživjeti istinu i zato što ne žele umrijeti.

Zato je potrebna velika hrabrost da bismo se suočili s vlastitim lažima, s onim u što vjerujemo. Ustrojstvo našega znanja daje nam osjećaj sigurnosti. Imamo potrebu znati, čak i kada ono što znamo nije istina. A ako ono u što vjerujemo o sebi više nije istina, ne osjećamo se sigurnima, jer ne znamo kakvi bismo uopće mogli biti. Kada otkrijemo da nismo onakvi kakvi vjerujemo da jesmo, temelji naše sveukupne stvarnosti počinju se rušiti. Cijela priča gubi svoje značenje, a to nas jako zastrašuje.

Te noći u pustinji nisam se bojao. No, čim sam došao k sebi, osjetio sam strah, jer niti jedan djelić moje priče više nije bio važan, a ja sam ipak morao nastaviti živjeti u svijetu. Kasnije sam otkrio da priču svoga života mogu napisati ponovno. Mogao sam obnoviti ustrojstvo onoga u što sam vjerovao i ponovno ga izgraditi bez ijedne jedine laži. Tada se život nastavio kao i prije, ali njime više nisu upravljale laži.

Svjetlost je živo biće koje obuhvaća sveukupnu mudrost svemira i ispunjava svaki prostor. Svjetlost je vrhovni Božji glasnik koji neprestano šalje informacije svemu što postoji, a izražava se u milijardama različitih oblika.

Život je sila preobrazbe, ona stvara i preobražava zvijezde, to je ista sila koja stvara i mijenja atome našega fizičkog svijeta. Ta je sila uvijek prisutna i očita pa je možemo vidjeti, ali ne možemo je zamijetiti ako nam je pozornost usmjerena na laži.

Svako je ljudsko biće dio beskonačnog, kao i svaki predmet kojeg opažamo. Medu nama nema razlike, kao što je nema između nas i bilo kojeg predmeta. Svi smo mi samo jedno jer je sve načinjeno od svjetlosti.

Život stvara ono što je stvarno, a ljudska bića stvaraju virtualnu stvarnost – priču o onome što je stvarno.

Opažamo slike svjetlosti i tumačimo, ocjenjujemo i prosuđujemo ono što opažamo. To neprestano odražavanje u zrcalu našega uma ono je što Tolteci nazivaju sanjanje. Bog, vrhovni umjetnik, koristi se našim životom za stvaranje umjetnosti. Mi smo instrumenti kroz koje se izražava životna sila.

Umijeće sanjanja umijeće je življenja. Sve što kažemo i napravimo izraz je životne sile. Stvaranje je beskonačno. Zbiva se u svakome trenutku.

 
Knjige Don Miguela Ruiza možete kupiti na: http://www.superknjizara.hr/index.php?page=autor&idautor=3083
Previous postDobrobiti povremenog gladovanja Next postMisao o Znanju Nije Znanje