Zen um je “prirodno” stanje našeg bića: Bez sebstva, bez identiteta, bez pamćenja, bez vjerovanja.
Bilo koja ideja o ‘onome što jest” nas vodi dalje od onoga što jest – da bi se postojalo u trenutku, sve ideje trebaju nestati. Ne postoji čak ni “ja” koji ima ideje.
Prirodno biće djeluje kao rezultat kretanja svemira, na isti način na koji je umjetnikov kist pokrenut svojim “svemirom”.
Sva učenja, duhovni putevi ili svete prakse zapravo udaljuju od ovog trenutka, jer trebaju “ja” koje će ih napraviti, s nekakvim planiranjem, s ciljem da se nešto dobije. Sve ovo uklanja iz našeg bivanja taj trenutak – trenutak slobodan od identificiranja.
Jedini način da se “ono što jest” iskusi je izgubiti sve tragove sebe, u kojem se slučaju “ono što jest” ne može doživjeti, jer nema nikoga da doživi to iskustvo.
Bilo koji opis stanja prirodnog uma je lažan, uključujući i ovaj. “To” se ne može opisati. “To” je uvijek “veće” od opisa koji ga ograničuje.
Ne postoji ni “konačno” stanje koje bi se moglo postići, jer nas već i sama ideja da ono postoji, vodi dalje od njega.
Sve što postoji, je proces svemira u svoj svojoj veličini. Ne postoje takve stvari kao “prosvjetljeni” ili “neprosvijetljeni”. Sve su to samo ideje o onome što jest.
Čak je i “blaženstvo” ili “transcendencija” stanje uma koje treba “ja” kako bi iskusilo ove osjećaje.
Misli su ljepilo naših uvjetovanih vjerovanja. “Ja” su stvorile misli i vjerovanja.
Ono što se događa, kad pomislimo da smo normalna i zdrava ljudska bića, je ustvari rad operativnog sustava mozga, koji upravlja programima sofisticiranih memorijskih / mentalnih struktura koje stvaraju sadržaj našeg identiteta i osjećaja sebe.
Jedina stvar koju svijest može “učiniti” je da otpusti svijest “sebe”. Da bi bila u potpunosti tamo, svijest ne smije imati “ja” koje prianja na nju.
Tamo, gdje je nekada bilo sebstvo, tu je sada “aktivna” praznina.
Djelo, koje dolazi s ovog mjesta je trenutni, čisti odgovor na poziv trenutka. To je trenutak u kojem svemir djeluje, a ne osoba.
Pravi mir je odsutnost uznemirenosti, nepostojanje od samog sebe stvorenih unutarnjih aktivnosti. Takav se mir ne može “načiniti”, ili stvoriti – to je nepostojanje činjenja. Ovo omogućava čistome “što jest” da bude.
Svaka akcija pokrenuta iz ovog stanja mira je potpuno skladna i ne-konfliktna. Nema ničeg ovdje što bi se moglo sukobiti s nečim drugim.
Transcendirana osoba vidi ovaj svijet čisto, dok “ja”, puno raznih uvjerenja i ideja o sebi, prekriva one nepatvorene osjećaje s vanjskim sadržajem, prožete s emocionalnom “nabojem”. Taj naboj postaje reaktivan prema svijetu oko nas, a pokušavajući se ‘ispuhati’ neprekidno stvara sukobe.
Što god je stvarno može biti stvarno samo kada sve ideje, sve misli, sva vjerovanja, svi tragovi identiteta nestanu – kada ne postoji “ja” koje nas izvlači iz trenutka. Ako je vječno-sad-trenutak sve što postoji, ovo bi mogao biti jedini način da se bude u njemu.
Misao je potrebna samo i samo onda, kad je pozvana od trenutka, za određeni zadatak. Nastavljati razmišljati izvan određenog poziva trenutka isto je kao i držati ruku iznad glave cijelo vrijeme, ili skakati na jednoj nozi cijelo vrijeme.
Ono što izađe iz trenutka odnosi se samo na taj trenutak. Postaje prošlost i nepostojeće odmah nakon što je proživljeno. Držati se za nešto doživljeno ili rečeno u tom trenutku, znači živjeti u mrtvoj prošlosti.
Ako ga ne možete dotaknuti, pokazati ga, okusiti ga, može li to biti stvarnost?
Izvor: http://logos.mojblog.hr
