Proteklih godina milijuni ljudi širom svijeta hodali su po vatri, svjedočeći tako velikom duhovnom fenomenu našeg vremena – ovladavanje elementima prirode spušta se iz mističnih krugova svetaca i velikih jogija u svakodnevni život
Piše: mr. Božidar Kemić; srpanj 2010.
U svom uobičajenom stanju svijesti, čovjek je navikao uzimati zdravo za gotovo tipične reakcije na vanjske podražaje i fiziološke posljedice koje proizlaze iz međudjelovanja tijela i fizičkog svijeta/okoline. Tipičan primjer je iskustvo s užarenim predmetima. Uzmemo li užareni predmet u ruku, na primjer grumen užarenog ugljena, dobit ćemo opekotine – već smo našim stavom i spremnošću na takvo iskustvo pred-pripremljeni ili predodređeni za tu tipičnu reakciju/posljedicu.
Međutim, to je samo jedan uski dio spektra mogućih međudjelovanja uma i materije. U različitim stanjima svijesti postoje sasvim različite reakcije i odsustvo uobičajenih fizioloških učinaka. Jedan primjer toga je mogućnost da se kod hipnotizirane osobe kojoj je sugerirano da u ruci drži užareni predmet pojeve plikovi kao da zaista drži stvarni predmet. To upućuje na zaključak da ljudska svijest s mozgom kao glavnim posrednikom u manifestacijama te svijesti može sustvarati zbilju naših međuodnosa s fizičkim, ‘vanjskim’ svijetom. Posebno su zanimljivi rezultati istraživanja tih međuodnosa u stanjima meditativne svijesti. Tako je tijekom 1950-tih kod jogija ispitivano niz fizioloških stanja vezanih uz promijenjeno stanje svijesti tijekom meditacije. Kod nekih je jogija ritam rada srca tijekom meditacije bio brži, temperatura prstiju niža, vodljivost dlanova veća, a krvni tlak veći, iako im je ritam disanja bio sporiji. Razlike su upućivale na zaključak da je za jogije meditacija aktivan, prije nego pasivan, proces.
Jedan drevni fenomen, koji na Zapadu stječe sve veću popularnost a upućuje na spomenutu povezanost stanja svijesti s moždanim i fiziološkim stanjima, jest fenomen hodanja po vatri.
Kad stopala ostaju netaknuta
Kroz cijelu zabilježenu povijest, hodanje po vatri prakticirali su šamani, svećenici i obični ljudi, kao dio religijskog rituala ili iscjeliteljske ceremonije. Najranije spominjanje hodanja po vatri datira u 1200. godinu prije Krista. Spominje se i preko 4000 godina star zapis o natjecanju dva brahmanska svećenika u što duljem hodanju po vatri.
Hodanje po vatri
Kod Rimljana, oni koji su mogli demonstrirati sposobnost hodanja po vatri neozlijeđenih stopala bili su oslobođeni plaćanja poreza. Kod Kung bušmena iz afričke pustinje Kalahari koristio se vatreni ples kao moćan iscjeliteljski plemenski ritual. Ceremonija je obuhvaćala ne samo hodanje/trčanje po vatri, nego i kotrljanje po vatri. Kahune (svećenici urođeničke religije) s Havaja su, nakon što bi se užarena lava skrutnula dovoljno da zadrži težinu njihovih tijela, hodali po lavi. Na Baliju je ples po vatri dio rituala odrastanja za sedmogodišnje djevojčice.
Istočni ortodoksni kršćani iz sjeverne Grčke i južne Bugarske prakticiraju hodanje po vatri (takozvana anastenaria) tijekom nekih popularnih trodnevnih religijskih slavlja u čast svetog Konstantina i svete Helene. Svakog svibnja, sudionici, noseći ikone sv. Konstantina i sv. Helene satima ekstatično plešu prije nego što uđu u vatru bosonogi, hodajući po žeravici i ostajući neozlijeđeni. Sudionici vjeruju da u njih ulazi snaga sv. Konstantina – snaga vjere – koja im omogućuje da to čine i da je to čudo. Ekstatični ples je, očito, ulazak u trans u kojem mozak funkcionira koherentno, a sustavom povratnih veza mijenja fiziološke reakcije tijela koje pak postaje otporno. No, čini se da je u igri mnogo više od fizioloških funkcija, budući da čovjek ima svoju energetsku strukturu na finijoj razini nedostupnoj (neposredno) ‘klasičnim’ mjerenjima.
Hodanje po vatri prakticiraju i indijski fakiri te japanski taoisti i budisti. U znanstvenim radovima iz razdoblja između 1893. i 1953. dokumentirano je hodanje po vatri kod naroda diljem Polinezije.
Tijekom povijesti, u svim se kulturama svijeta hodanje po vatri koristilo u ritualima iscjeljenja, inicijacije i religijskim obredima. Na Zapadu, napose u SAD-u, postalo je popularno tijekom 1970-ih. Sve do 1977. godine, za zapadnjake je hodanje po vatri bilo nešto opskurno i tajanstveno. Znanstveni časopis Scientific American iste je godine objavio jedan članak koji je čitateljima nudio vodič/upute za hodanje po vatri. Potaklo je to, izgleda, Amerikanca Tollyja Burkana da sam eksperimentira, nakon čega je rezultatima bio toliko oduševljen da je tomu odlučio podučiti i druge. S istraživanjem tog fenomena počeo je 1978. te je ustanovio da nema nijednog zadovoljavajućeg objašnjenja. Popularnost hodanja po vatri na Zapadu u velikoj mjeri proizlazi iz Burkanovog entuzijazma i njegovog populariziranja ove vještine putem medija. Tako su se 1984. pojavili prvi certificirani instruktori hodanja po vatri. Krajem te godine, Burkan je održao dva seminara za obučavanje budućih voditelja seminara za učenje hodanja po vatri.
Burkan kao polazište uzima da je fenomen hodanja po vatri metafora za svaki izazov koji potiče strah. Tako učenjem hodanja po vatri ljudi također uče kako da prevladaju ograničujuća vjerovanja o njima samima i strahove u svim područjima njihovih života. Otkako je Burkan pokrenuo prve seminare 1977., više od 3 milijuna ljudi prošlo je po žeravici bez ozljeda. Vidjevši pozitivne učinke ove vještine na samopouzdanje, čak i svjetske multinacionalne korporacije šalju svoje zaposlenike certificiranim instruktorima hodanja po vatri. Burkana je 2006. kontaktirala Američka vojska kako bi raspravljali o mogućnosti uvrštavanja hodanja po vatri u osnovni vojni trening.
Oni koji su i sami isprobali ovu vještinu tvrde da je ona svojevrsni katalizator u transformaciji svijesti i da im je zauvijek promijenila živote.
Kako se zanimanje za hodanje po vatri povećalo i kako je fenomen ušao u fokus ‘mainstream’ znanosti, znanstvenici pokušavaju demistificirati sam fenomen i ‘raskrinkati’ga kao nešto uobičajeno. No, antropolog Loring Danforth s Bates Collegea u Lewistonu (država Maine, SAD), koji je opsežno proučavao rituale hodanja po vatri, kaže da nikakvi pokušaji ‘raskrinkavanja’ ne mogu pobiti učinke (samopouzdanje, osjećaj sposobnosti za kreativne i pozitivne promjene itd.) koje hodač po vatri može osjetiti.
Postoje razne teorije o tome zašto se kod hodača po vatri ne javljaju opekotine.
David Willey, instruktor fizike i stručnjak za znanost hodanja po vatri sa Sveučilišta Pittsburgh, kaže da je ljudsko stopalo slab vodič topline i, budući da je vrijeme dodira između stopala i žeravice minimalno, ljudi ostaju neozlijeđeni. Willey ističe da je temperatura žeravice po kojoj se hoda uglavnom oko 550 stupnjeva Celzijevih, no zabilježio je i slučaj s 1000 °C. Imamo i slučajeve hodanja u dužini od stotinjak stopa (oko 30 metara), kao i slučajevi gdje su ljudi mogli dulje stajati na žeravici.
Danforth je također dao jednu prispodobu. Ako otvorimo pećnicu u kojoj je 260 stupnjeva Celzijevih i ispružimo ruku u zrak unutar pećnice, nećemo se opeći jer je ruka gusta i teška u usporedbi sa zrakom, i zato je zrak ne opeče. Međutim, ako dotaknemo metal unutar pećnice, smjesta će se pojaviti opekline jer je metal (koji je mnogo gušći od zraka) dobar vodič topline. Kolač koji se peče ima čvrstoću uglja koji se koristi kod dobro pripremljenih seansi hodanja po vatri, pa iako je kolač vruć, može ga se nakratko dotaknuti tako da nas ne opeče.
Burkan odbacuje tumačenje da niska vodljivost uglja omogućuje hodanje po vatri bez posljedica. Kao dokaz, on ukazuje na jedan događaj u kojem su članovi njegovog instituta uspješno i opetovano hodali po metalnom usijanom roštilju, bez ikakvih opeklina. Prema njemu, cirkulacija krvi u stopalu praktikanta sprečavala bi da ne dođe do fiziološke reakcije s opeklinama. Dokle god je praktikant dovoljno opušten da omogući snažan protok krvi i dokle god nastavlja hodati, neće se pojaviti opekline. Ukratko je rezimirao: „Ono što upravlja [sposobnošću hodanja po vatri] nadilazi fiziku; to je vaše stanje uma”.
Njegov zaključak potvrđivala su znanstvena istraživanja utjecaja meditacije na fiziologiju. Naime, protok krvi u tijelu povezan je s mentalnom jasnoćom, općim stanjem zdravlja te povećanom tjelesnom energijom, a u raznim kontemplativnim i meditativnim tradicijama njime se manipuliralo, bilo izravno bilo neizravno, za promicanje religioznih emocija kroz tjelesne položaje hatha joge, vježbe disanja, polegnute položaje tijela, pokrete tai chija, derviški ples i druge slične aktivnosti. U tim izmijenjenim stanjima svijesti mijenja se i moždana aktivnost koja postaje koherentnija i ima pozitivne učinke na fiziološke funkcije i reakcije. U tome je sigurno dio odgovora na fenomen neranjivosti kod hodanja po vatri.
Kad stopala jedva dodiruju vodu
Dok fenomen hodanja po žeravici može izgledati kao nešto sasvim objašnjivo (isključivo) temeljnim načelima termodinamike, fenomen hodanja po vodi koji se pripisuje svetim ljudima i misticima (kako Istoka, tako i Zapada) izlazi izvan okvira mainstream tumačenja. Doduše, hodanje po vodi sposobnost je nekih kukaca koji koriste zakonitosti površinske napetosti vode. Čovjek svojom težinom premašuje tu napetost i uranja u vodu.
U kršćanstvu, hodanje po vodi jedno je od čuda pripisano Isusu Kristu. Prema Evanđeljima, Isus je poslao svoje učenike da preplove Galilejsko jezero u Betsaidu. Kada su bili na pola puta, Isus ih je presreo hodajući po površini jezera. Predaja govori da su se učenici u početku uplašili, misleći da vide duha. Ključno u prikazu je to da se Petar odvažio pridružiti Isusu i sam hodajući po vodi, no uplašio se valova, uzmanjkalo mu je vjere da to može činiti – i počeo je tonuti. Stanje svijesti, bolje rečeno, stanje vjere, i ovdje je bilo ključ fenomena.
U sanskrtu, izraz siddhi znači ‘savršenstvo’, ‘postignuće’ i prvi put se spominje u Mahabharati. Samkhya je bila jedna od šest ortodoksnih škola vedske filozofije. Zastupala je dualističko gledanje na stvarnost, a Samkhya Karika (koja se pojavila oko 200. godine) njen je glavni tekst. Imala je značajnu ulogu u kasnijoj pojavi tantrizma – pokreta koji se u 4. stoljeću pojavio u dijelovima Indije sa slabijom vedskom tradicijom, a u institucionaliziranom obliku održao se u obliku sadašnjeg tibetskog vajrayana budizma (lamaizma). U Samkhya Kariki i Tattva Samsi (drugom značajnom spisu te filozofske škole), kao i u lamaizmu, siddhi znači stjecanje natprirodnih moći magijskim sredstvima. Te moći uključuju vidovitost, levitaciju, bilokaciju, sposobnost da se postane sićušan poput atoma, materijaliziranje objekata itd.
U Bhagavata Purani, pet siddhi moći joge i meditacije opisuju se kao:
tri-kāla-jńatvam – poznavanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti;
advandvam – otpornost na dvojnosti kao što je vruće-hladno;
para citta ādi abhijnatā – poznavanje umova drugih i slično;
agni arka ambu visa ādīnām pratistambha – kontrola utjecaja vatre, sunca, vode, otrova i slično;
aparājayah – nepobjedivost.
U budizmu se hodanje po vodi spominje kao jedna od sposobnosti onog koji je postigao prosvjetljenje. Govori se o „šest psihičkih moći” (Abhijna, što odgovara siddhi moćima iz vedske tradicije) koje su postignuće četvrte Dhyane (meditativnog stanja) i probuđenja:
Divyacaksus – božanski vid, trenutno viđenje bilo čega iz svijeta oblika;
Divyasrotra – božanski sluh, sposobnost da se čuje bilo koji zvuk, bilo gdje;
Paracitta-jnana – sposobnost da se znaju misli svih drugih umova;
Purvanivasanusmrti-jnana – poznavanje prijašnjih egzistencija svih živih bića;
Raddi-saksatkriya – moć da se bude bilo gdje i da se transcendiraju zakoni prirode, što uključuje hodanje po vodi, levitaciju, bilokaciju i slične fenomene;
Asravaksaya-jnana – natprirodna svijest koju ostvaruju samo ‘arhati’,oni koji su ‘dostojni’ da postignu oslobađanje svijesti od uvjetovanosti materijalnog svijeta.
Prvih pet Abhijni su niže („od ovog svijeta”), dok šestu postižu oni koji su dosegli četvrti stupanj Dhyanae. Ta šesta moć razlikuje oslobođene mudrace od čarobnjaka. Gautama Buda je, navodno, dao usporedbu prema kojoj je korištenje čuda za stjecanje obraćenika poput korištenja plesačica da bi se ljude navelo da nešto učine. Svatko može uz odgovarajuće mentalne vježbe izvoditi čuda, jer su ona naprosto izraz nadmoći uma nad materijom.
Budi Sakyamuniju pripisuju se mnoge psihičke moći. No, dok su te moći u budizmu rezultat predanog, dugotrajnog i intenzivnog meditativnog treninga usmjerenog prema spoznaji istine o naravi stvarnosti, u kršćanstvu – vezano uz predaju o Kristu – one su znak božanske naravi Isusa Krista – svojevrsna objava, ‘znak’ i potvrda Isusovog poslanja. Kod kršćanskih mistika one se obično javljaju spontano, u procesu kontemplacije i predanog, posvećenog života. Mistici ih čak shvaćaju kao svojevrsnu smetnju, odnosno nešto što je ‘sporedno’ i može odvući pozornost od bitnih stvari. Ipak, često ih koriste kako bi drugima prikazali ograničenosti materijalnog života, ali i pomogli onima koji su u nevoljama tog života.
Hodanje po vodi kao fenomen značilo bi da je čovjek toliko lagan da mu je dovoljno da samo dotiče površinu vode koristeći je kao granični oslonac – gotovo da levitira. Time se dolazi do sljedećeg fenomena – levitacije.
Kad stopala ništa ne dodiruju
Levitiranje je fenomen koji je u mnogo slučajeva kroz povijest potvrđen, kako na Istoku tako i na Zapadu. To je oslobađanje, često spontano, od utjecaja gravitacije i posljedica je promijenjenog stanja (psiho-energetskog) osobe koja levitira. Dok hodanje po vatri čovjeka još čvrsto drži za ‘elemente’ zemlje i vatre, a voda daje prividni oslonac za kretanje po njezinoj površini kroz zrak, levitacija bi bila poput nadvladavanja ‘etera’ – petog elementa. To je, zapravo, svojevrsna energetska transformacija posredovana promjenom stanja svijesti, koja je često praćena zvučnim praskom, o čemu svjedoče predaje o kršćanskim misticima koji su imali sposobnost levitiranja. Odvajanju od zemlje često prethodi prasak. Moglo bi se reći da je taj prasak vezan uz psihičku napetost mistika koji nastoji ostati na zemlji, no mistično stanje ushita koje ne može kontrolirati oslobađa ga tog ograničenja.
Dosad nema znanstvenih dokaza o levitaciji, iako postoje svjedočanstva prema kojima sveti ljudi i adepti mogu lebdjeti iznad tla.
Indijski jogi Subbayah Pullavar levitirao je u zraku 6. lipnja 1936. tijekom 4 minute pred 150 očevidaca.
Na Zapadu, možda su najpoznatiji slučajevi levitiranja svete Tereze iz Avile i svetog Josipa iz Cupertina, o kojima su ljudi svjedočili pod zakletvom pred Kongregacijom za obred Rimokatoličke crkve.
Sv. Tereza je govorila da ima iskustvo levitacije u stanjima ushita. Jedan očevidac, sestra Ana od inkarnacije, svjedočila je kako je sv.Tereza lebdjela pola metra, tijekom pola sata. O jednom od svojih iskustva sv. Tereza je napisala:
„Činilo mi se da kad sam se pokušala opirati, kao da me je velika sila ispod mojih stopala podizala prema gore. Ne znam ništa s čime bih to usporedila, ali bilo je to mnogo silovitije od drugih duhovnih pojava.”
Levitacije su ju plašile, ali jednostavno ih nije mogla kontrolirati.
Josip Kupertinski zacijelo je najpoznatiji kršćanski levitant, kojeg je institucija Rimokatoličke crkve kanonizirala 16. srpnja 1767. godine (papa Klement XIII). U početku je pripadao franjevačkom Kapucinskom redu, no ubrzo je otpušten zbog svojih čestih ekstaza. U ranim dvadesetim primili su ga Franjevci kod Cupertina. Imao je probleme s učenjem, a život mu je bio prožet isposništvom i molitvom.
Dana 4. listopada 1630., na blagdan sv. Franje Asiškog, u Cupertinu je bila procesija. Josip je služio u procesiji i iznenada se vinuo u zrak, gdje je ostao lebdeći nad svjetinom. Kad se spustio i shvatio što mu se dogodilo, bio je toliko zbunjen da je pobjegao u majčinu kuću i sakrio se. Nakon toga, njegove su levitacije bile sve češće. Najpoznatija levitacija dogodila mu se prilikom papinske audijencije pred papom Urbanom VIII, kad se sagnuo da poljubi papina stopala. Tek kad mu je glavni službujući Franjevačkog reda naredio da se spusti, mogao se vratiti na tlo.
Kristina od sv. Tronda (1150.-1224.) bila je kršćanska mističarka koja je jednom prilikom, „vježbajući unutrašnje kontemplacije” doživjela stanje kliničke smrti. Kada se za nju održavala posmrtna misa, iznenada je oživjela. Tada se dogodio možda najneobičniji slučaj levitacije među kršćanskim misticima. Tijelo joj se vinulo prema stropu i svi prisutni su se, zapanjeni, razbježali iz crkve. Kad se spustila, opisala je svoje iskustvo blizu smrti, kako su je „službenici svjetlosti” odveli u božanski svijet gdje joj je Isus („svjetlosno biće”?) dao mogućnost izbora da ostane ondje s njime ili da se vrati u tijelo.
Od drugih kršćanskih mistika koji su imali sposobnost levitiranja spominju se:
Sv. Joannicius Veliki ( 8./9. st.) levitirao je tijekom molitve; mogao se učiniti nevidljivim za ljude i druge također učiniti nevidljivima;
Katarina Sienska (14. st.) levitirala je u stanjima ekstaze;
Ignacije Loyola (utemeljitelj Jezuitskog reda) uzdignuo se nekoliko stopa i pritom postao svijetao;
Sv. Martin de Porres (16./17. st.) imao je sposobnosti bilokacije, teleportacije (prolaženje kroz zidove) i levitacije.
Sv. Pio iz Pietrelcine (1887.- 1968., rođen kao Francesco Forgione) imao je sposobnosti iscjeljivanja, bilokacije, levitacije, apstinencije od spavanja i hrane te sposobnost „čitanja srca” osobe.
Izvor: www.teledisk.hr
