„Sofisticirana primjena kontrole koristi se mogućnošću da se ljude drži potlačenima, a ipak zadovoljnima. Mnogo je bolje nagnati ih da misle kako je odlazak na vješala njihova vlastita ideja.”
Anon
Tema koja je u osnovi svega što ste pročitali jest manipulacija ljudskog uma. Milijarde ljudi ne možete kontrolirati tenkovima na ulicama i vojnicima pred ulaznim vratima. To se može učiniti jedino politikom „podijeli pa vladaj” i programiranjem masovne svijesti (javnog mnijenja) na način da vjeruje kako je ono što vi želite učinili dobra ideja ili jedina opcija.
Ovo je od ključne važnosti za razumijevanje načina na koji djeluje manipulacija, ali i za razmišljanje vodeno životnim iskustvom koje će znatno otežati da nas se zavede i obmane. Na primjer, recimo da želite uvesti kamere na ulice, naoružane policijske snage većih ovlasti i ograničavanje osobnih sloboda. Ne želite da se javnost protivi takvoj politici. Štoviše, želite da ona zapravo zatraži da se takva politika uvede. Što vam je potrebno da se to i dogodi? Treba vam više upadljivih, nasilnih zločina koji stvaraju ogroman strah u zajednici. Postignite to i ljudi će vam kucati na vrata sa zahtjevima da se na njihove ulice stave kamere, a policiji da više oružja i ovlasti. Problem-reakcija-rješenje. A ima li boljeg načina da se izazove više kriminala od stvaranja društva bogatih i siromašnih koji ovise o socijalnoj skrbi, i da potom započnete s rušenjem socijalne države? Ljudima se nametne izbor između života bez osnovnih stvari potrebnih za život i posezanja za tuđim novcem i imovinom. Kad učine ovo drugo, žrtve kriminala i mase ljudi koji vide izvještaje o kriminalu zahtijevaju „da se nešto učini”. Da bi se potaknuo ovakakav psihološki državni udar koriste se svi aspekti društva.
„Obrazovni” sustav ne obrazuje djecu i mladež, on je tu da ih indoktrinira. Isto je i s medijima i oglašavanjem. Od poreza oslobođene fondacije koordiniraju »obrazovnu” politiku Elite u školama i na sveučilištima u Sjedinjenim Američkim Državama, a u Ujedinjenom Kraljevstvu to djelomično radi tajna skupina poznata kao All Souls Group. Njezini se članovi sastaju triput godišnje u (kako se i pristoji) Rhodes Houseu na Sveučilištu Oxford. Takva je obrazovna politika osmišljena kako bi proizvodila klonove sustava i pobornike svjetske vlade, premda ogromna većina nastavnika i profesora to neće uvidjeti. U knjizi Pobuna robota izložio sam izvadak iz dokumenta koji je, vjerojatno slučajno,pronađen 1986. godine, a nosi naziv „Nečujno oružje za tihi rat”. Jedna se druga verzija navodno nalazila u rukama Američke mornaričke tajne službe 1969. godine. U tom dokumentu izvrsno se objašnjava tehnika masovnog ispiranja mozga. Verzija koju sam pronašao na IBM-ovom fotokopirnom stroju kupljenom polovno na nekoj rasprodaji u Americi, opisuje politiku masovne kontrole uma. Ovaj podugački i opširan dokument potječe iz 1979. godine, ali prikazuje politiku koja se provodi još od 50-ih godina 20. stoljeća.
U dokumentu se kaže sljedeće: „Tihi rat… je objavila međunarodna elita na sastanku održanom 1954.” Bilderberška se skupina prvi puta sastala 1954. Vjerojatno su metode izložene u dokumentu pronašle nadahnuće u Tavistockovom institutu za ljudske odnose u Londonu te njegovim ograncima. Evo što u dokumentu, između ostalog, piše: „Iskustvo je pokazalo daje najjednostavnija metoda za korištenje nečujnog oružja i pridobivanja kontrole nad javnošću držati ih nediscipliniranima i bez znanja o osnovnim načelima sustava sjedne strane, a istovremeno ih zbunjivati, dezorganizirati i ometati stvarima bez prave vrijednosti s druge.
To se postiže:
1. Isključivanjem njihovog mozga; sabotiranjem njihovih mentalnih aktivnosti; lošim
obrazovnim programom matematike, razrade sustava i ekonomije, kao i destimulacijom
tehničke kreativnosti.
2. Upošljavanjem njihovih emocija i poticanjem ugađanja vlastitim strastima te prepuštanja
emocionalnim i fizičkim aktivnostima pomoću:
a) neprestanih nasrtaja i napada na emocije (mentalnog i emocionalnog silovanja)
kroz stalnu prisutnost seksa, nasilja i ratova u medijima, posebno na televiziji i u
novinama.
b) davanja svega što žele – i to u većoj mjeri nego što žele – „bezvrijedne hrane za
misli”te istovremenog uskraćivanja onoga što im doista treba.
c) ponovnog pisanja povijesti i prava te podvrgavanja javnosti nastranim kreacijama,
čime si dajete mogućnost da odvraćate njihove misli od osobnih potreba
prema fabriciranim vanjskim prioritetima.
Na ovaj se način onemogućuje njihovo zanimanje za nečujno oružje kojim se od
članova društva stvaraju ‘automati’, i otkriće istog. Opće pravilo glasi da se u zbrci
skriva profit; stoje veća zbrka, i profit je veći. Najbolji je pristup stoga stvoriti probleme,
a zatim ponuditi rješenja.
Sažeto rečeno:
U medijima: odvraćajte pozornost javnosti od pravih društvenih problema i zanosite
ih stvarima bez ikakve stvarne važnosti.
U školama: pobrinite se da mladi ne poznaju pravu matematiku, pravu ekonomiju,
pravo pravo i pravu povijest.
U svijetu zabave: zabavu za mase održavajte na stupnju nižem od zabave za djecu
šestog razreda osnovne škole.
psinoiosKi rasizam
U poslu: držite ljude zaposlenima, zaposlenima i još malo zaposlenima i ne dajte im
vremena da razmišljaju; vratite ih natrag na farmu s ostalim životinjama.”
Nema to nikakve veze s današnjim svijetom, zar ne? Predočeni su nam svi glavni aspekti državnog udara, a ovu strategiju na djelu gledamo svakodnevno. Kada neka vlada planira uvesti zakone protiv neke ciljne skupine kao dio svog plana da nametne konformizam i ukine slobode, proces omekšavanja javnog mnijenja protiv te ciljne skupine započinje mjesecima, a ponekad i godinama prije postojanja i najmanje naznake nove legislative. Javno mnijenje se nastoji okrenuti protiv ciljne skupine uz pomoć propagande i pomno isplaniranih i osmišljenih događaja. Kada se zakoni na kraju izlože javnosti, potencijalno suprotstavljanje već je: ili smanjeno u velikoj mjeri ih u potpunosti zatrto. Kao primjer uzmimo kazneni zakon koji je 1994. godine uvela britanska vlada. Bilo je to grozno djelo i strašan udar na temeljne slobode koje se, međutim, kroz Parlament provuklo uz podršku gotovo svih stranaka. Jedna od njenih mnogobrojnih meta bili su i tzv. ..travellers” („putnici”) – skupine ljudi koji žive u najrazličitijim vrstama pokretnih domova seleći se kroz godinu s jednog mjesta na drugo. Mediji su ih prozvali „Nevv Age” putnicima. Oni nisu savršeni – a tko jest? – ali puno toga nam govori način na koji ih se tretiralo. U razdoblju od godine do godine i pol prije najave uvođenja novog kaznenog zakona, jedva ste mogli otvoriti novine ili pogledati televiziju a da ne naletite na priču koja bi sugerirala da su ovi putnici „problem” koji zahtijeva „rješenje”. Policija je zaustavljala i šikanirala njihove konvoje na putu od jednog mjesta do drugog: lokalne vlasti su im odbijale dati dopuštenje da prijeđu njihove granice; s gomilanjem njihove srdžbe i frustracije izbijali su i sukobi s policijom. Sve se pratilo i prikazivalo na glavnim televizijskim pregledima vijesti. Agenti provokatori povezani s britanskom tajnom službom ondje su „zakuhavali” stvari uz prisutnost kamera, što je jedan od načina djelovanja takvih agencija diljem svijeta. Jednom kad se negativni događaji i negativna propaganda usmjere na javno mnijenje, na scenu stupaju organizacije za ispitivanje javnog mnijenja sa svojim upitnicima. Ljudi koji postavljaju pitanja na ulici ne znaju u što su uključeni. Oni samo postavljaju pitanja za koja su plaćeni da ih postavljaju. Međutim, kod istraživanja javnog mnijenja, ono se ne kani ocjenjivati s ciljem da se ljudima dade ono što žele. Njihova je svrha da to mišljenje usmjeravaju, često pritom koristeći zamršena trik pitanja kako bi se došlo do željenog odgovora. Recite ljudima da 80% stanovništva vjeruje u nešto, i oni s ovčjim – beee beee – načinom razmišljanja brzo će se prikloniti i početi u to vjerovati. Osamdeset posto ljudi ne može biti u krivu, zar ne? O, može, može – ako su se olako odrekli svog uma. Druga uloga ispitivanja javnog mnijenja je provjeriti funkcionira li propaganda protiv dotične ciljne skupine. Kad ankete pokažu da dovoljna većina ljudi sada misli da je ciljna skupina problem i da se u vezi s tim problemom „nešto mora poduzeti”, legislativa (rješenje) se vadi na stol i stavlja pred parlament. Ovaj pristup ima još jednu prednost, a ta je da se potencijalna politička oporba, ono malo što je ima, plaši izbornih posljedica suprotstave li se zakonima usmjerenim na „rješavanje” pojedinog „problema” za koji sada javnost programirano vjeruje da se u vezi s njim „nešto mora poduzeti”. Na taj način vrlo sporne zakonske odredbe poput prijedloga Zakona o kaznenoj odgovornosti (koji lišava ljude temeljnih sloboda) prolaze kroz parlament i stupaju na snagu kimanjem većinskih glava. Kada je ovaj prijedlog zakona postajao zakonom, iznenada su sve priče o tome kako „putnici” predstavljaju problem iščezle te se, kada je ova knjiga pisana, više nisu spominjale. Ponovno će se pojaviti kada se protiv „putnika” budu planirali još stroži zakoni. Do tada će se javno mnijenje oblikovati tako da prihvati zakone protiv drugih ciljnih skupina na Hlitinoj listi za odstrel, a javnost će i dalje reagirati poput robota, upravo na željeni način. Osim ako odlučimo preuzeti kontrolu nad vlastitim umom. Organizacije poput Tavistockovog instituta za ljudske odnose (i njihove bratske organizacije u Sjedinjenim Američkim Državama, poput Istraživačkog instituta Stanford i korporacije Rand) istražuju kako će ljudi reagirati, pojedinačno ili kolektivno, na događaje, promjene i „trendovske” riječi. Prema istraživanju kojeg sam pročitao1, upravo je Tavistock osmislio politiku „budućih šokova” kao sredstvo kojim se kolektivni ljudski um bombardira tolikom količinom promjena, događaja i kontradiktornih informacija da se preopterećuje, isključuje i postaje servilan. To se u današnje vrijeme zbiva diljem svijeta, a najočiglednije u SAD-u i Japanu, gdje se stanovništvu servira događaj za događajem kako bi ga se ispunilo strahom i nesigurnošću. Cilj je destabilizacija japanskog društva i slom njegovog otpora korjenitim promjenama. Ove i druge organizacije nameću mnoge od takozvanih „spontanih” trendova za kojima se povode mladi, a potom ih se uzdiže do besvijesti reklamiranjem i kontroliranim medijima. Ljudi govore o „zadnjim hirovima mode”, a vrlo ih se malo zapita gdje su započeli i tko iza njih stoji. Čujemo o „modi koja hara Amerikom”, i to je sve. Razdoblje „Flower Powera” tijekom 1960-ih režirala je ista sila koja manipulira umom. CIA i Britanska obavještajna služba eksperimentirale su s djelovanjem droge LSD u 50-im godinama 20. stoljeća, prije negoli je puštena na tržište. Ona je uništila svaku mogućnost za bilo kakvu konkretniju pozitivnu promjenu u tom razdoblju. Godine 1953. CIA je upravljala cjelokupnom nabavom LSD-a od švicarskog proizvođača Sandoza (čiji je vlasnik bio S. G. Warburg iz Londona). Kasnije su to isto učinili s Eli Lilly kad su započeli proizvoditi LSD u Sjedinjenim Američkim Državama. Ljudi su bili toliko omamljeni i obmanuti da su mislili da je LSD „oružje slobode”. Neki još uvijek tako misle, no nisam baš siguran da su tako mislile CIA i Britanska obavještajna služba. Tehnika odvraćanja pažnje Sve o čemu ovdje govorim može se svrstati u metodu „odvraćanja pažnje”. To je jedno od najučinkovitijih oružja manipulacije uma koje se koristi protiv ljudske psihe. Pojavljuje se u mnogo oblika. Ako vas se drži u zatočeništvu, jedan od načina da se iz njega istrgnete i pobjegnete jest da započnete s odvraćanjem pažnje. To može biti prepirka ili svađa među ostalim zatočenicima. Kad metež započne, svačija se pažnja, uključujući i stražare, usredotočuje na incident. Time dobivate priliku da se neprimjetno iskradete. Drugi očiti oblik odvraćanja pažnje je tehnika koju koriste toreadori kad usmjeravaju pozornost bika na svoj crveni plašt te na taj način uspijevaju izbjeći vlastite ozljede. U svijetu propagande i manipuliranja umom javnosti, ovome smo neprestano izloženi. Optužbe protiv istraživača Novog Svjetskog Poretka za antisemitizam klasičan je primjer odvraćanja pažnje. Pozornost se svraća na glasnika i njegov navodni rasizam te se na taj način odvraća pozornost od onoga što on ili ona govore o svom istraživanju. Imamo strategiju infiltriranja „umjerenih” krila političkih stranki dok istovremeno skrovito slijedimo ekstremni plan igre. Ovo je odvraćanje pažnje kojim se sprečava prepoznavanje ekstremista, dok oni sami svoju legitimnu oporbu optužuju za ekstremizam. S vremena na vrijeme čujemo za neka „otkrića” o obavještajnim službama, ali u koliko se slučajeva radi o stvarnim otkrićima, a u koliko je takvih slučajeva riječ samo o sustavnom plasiranju informacija kako bi se ljude odvratilo od onoga što se doista zbiva? Primjer: recimo da objavite knjigu čiji je autor „špijun” koji određene ljude razotkriva kao strane agente. Razglasite je na sva zvona u medijima nad kojima držite kontrolu, a vladu navedete da joj se silovito suprotstavi, čime joj (knjizi) povećavate vjerodostojnost. Ljude zatim uvjerite da su imena koje otkriva „zviždač” točna, čime stvarno upletene osobe oslobađate svake sumnje. Kada želite uvesti sporne zakone ili kada je vlada prisiljena otkriti neke neugodne informacije o sebi, tada se po pravilima odvraćanja pažnje to treba učiniti na dan kada znate da će osvanuti neka druga velika priča. Na taj se način ono što govorite manje ističe i daje mu se manje prostora zbog masovnog medijskog praćenja te druge priče. Na dan kad je britanski ministar vanjskih poslova Michael Howard najavio uvođenje osobnih iskaznica, lojalističke paravojne skupine u Sjevernoj Irskoj najavile su prekid vatre u skladu s onime koji je dogovorila republikanska IRA. Time su se uvelike smanjili medijska popraćenost i reakcija u medijima na Howardove iskaznice. Ne vjerujem da je to bila samo slučajnost, posebno kada znamo da su paravojne skupine i britanska vlada u redovitom kontaktu putem tajne društvene mreže i drugih kanala, neovisno o onome što iznose javno. Štoviše, tajna komunikacija između IRA-e i njenih „neprijatelja” britanske vlade i javno je otkrivena. Pokušaji da se dva Libijca okrive za postavljanje bombe na letu 103 kompanije Pan Am kada je ubijeno 270 ljudi kod Lockerbieja u Škotskoj u prosincu 1988., još je jedan primjer odvraćanja pažnje. Nijedan dokaz ne upućuje na Libiju. Ona je samo prikladno žrtveno janje koje je poslužilo za odvraćanje pozornosti s onog što se doista dogodilo kako bi se potkopao Gaddafijev režim. Dokazi prikupljeni nezavisnim studijama i iz dokumentaraca jasno upućuju na druge bliskoistočne veze, CIA-u i druge obavještajne službe. Prema riječima tamošnjeg stanovništva i novinara, mjesto nesreće kod Lockerbieja vrvjelo je američkim agentima. Policijski kirurg David Fieldhouse kaže da je izdao potvrde o smrti nakon što je pregledao 59 tijela, ali je kasnije otkrio da su policijski dosjei sadržavali podatke o samo njih 58.2 Čini se da nitko ne zna što se dogodilo s tijelom nestalim s popisa. Možda je to naprosto bilo tijelo koje bi rasvijetlilo događaj i počinitelja? I, ako vlasti nisu znale što će se dogoditi, zašto su VIP osobe upozorene da ne idu tim zrakoplovom nakon što su im mjesta u njemu bila vec rezervirana? Medu njima je bio i Pik Botha, južnoafrički ministar, i drugi u njegovoj pratnji, uključujući i šefa BOSS-a, južnoafričke obavještajne službe, koji ima bliske veze s CIA-om i Mossadom. Nedugo prije polaska, oni su otkazali svoje rezervacije za Let 103 nakon što im je iz obavještajnih izvora stiglo upozorenje.3 Pik Bothaje britanskom biznismenu Tinyju Rowlandsu rekao da se radilo o izvorima čije se upozorenje naprosto „nije moglo zanemariti”.’1 Libiju godinama koriste za odvraćanje pažnje. Pukovnika Gadaffija se prikazivalo kao čudovište nad čudovištima sve dok takvu titulu nije postalo korisnije predati starom prijatelju Georgea Busha, Saddamu Husseinu. Dio svega toga bilo je i bombardiranje Tripolija 1986. iz američkih zrakoplova koji su poletjeli iz britanskih baza. Amerikanci su (uz britansku potporu) ubili na desetke libijskih civila, uključujući djecu, u znak odmazde za „libijski terorizam” u jednoj zapadnoberlinskoj diskoteci za koji također, kao što su kasnije zaključili njemački istražitelji, nije bilo dokaza. Nemam nikakvih pouzdanih saznanja o Gaddafiju, ali sam čuo da ga Sjedinjene Američke Države mrze. Postoji i mišljenje da je ta „mržnja” samo maska za CIA-inu terorističku obuku u Libiji, kojom su, kako se navodi, svoje vještine izbrusile i IRA, Crvene brigade i druge terorističke skupine. Teško je reći, ali ovdje govorim samo o čudnim poveznicama koje okružuju ono što se dogodilo kod Lockerbieja. Čovjek koji je napisao izvještaj za Ronalda Reagana u kojem se predlaže kampanja za slom Gaddafijevog režima lažima i dezinformacijama bio je (po svom vlastitom priznanju) CIA-in operativac Vincent Cannistraro. Na kampanji je radio tri godine s Oliverom Northom, što je kasnije dovelo do bombardiranja Tripolija. Tko je bio čovjek imenovan da predvodi CIA-inu „istragu” o slučaju Lockerbie na temelju koje je zaključeno da su krivci dvojica Libijaca? Ma, nije moguće? Naravno da je: Vincent Cannistraro. Dio CIA-ine kampanje protiv Libije uključivao je CIA-ino ubojstvo britanske policajke Yvonne Fletcher na londonskom Trgu St. James 17. travnja 1984. Za ovo su ubojstvo okrivljeni djelatnici libijskog veleposlanstva. Neki istražitelji smatraju da je policajku ubio CIA-in snajperist iz zgrade na Trgu St. James br. 8, nedaleko zgrade veleposlanstva. U tu se zgradu pred samo nekoliko mjeseci uselila kompanija koja je, kao što se zna, bila povezana s CIA-om. Usprkos tim podacima i činjenici da nema dokaza koji bi upućivali na umiješanost Libije u slučaj Lockerbie, toj zemlji Ujedinjeni narodi (Svjetska Elita) i dalje nameću sankcije! A britanski je premijer odbio dopustiti da se suđenje dvojici Libijaca održi u nekoj neutralnoj zemlji. Ili je, dalde, britanska vlada u svojim najvišim instancama neviđeno glupa, ili pak zna više o slučaju Lockerbie nego što su spremni otkriti ljudima koji su ih izabrali. Sjedinjene Države i Elita stalno upotrebljavaju taktiku „stvorimo čudovište” kako bi odvratili pozornost od činjenice da postavljaju daleko ekstre- mnije režime po cijelome svijetu, i potežu njihove konce. O čudovištima i terorizmu nije bilo govora 1988. godine kad je američki bojni brod USS Vincennes „slučajno” ispalio projektil i oborio iranski putnički zrakoplov s 290 putnika.5 Vincennes se nalazio u Perzijskom zaljevu kao podrška Saddamu Husseinu, tadašnjem američkom prijatelju i savezniku u iračkom ratu s Iranom. Zapovjednik tog bojnog broda „najstrože je kažnjen” – George Bush ga je odlikovao za „iznimne zasluge i istaknuta djela za vrijeme službe” te za „mirno i profesionalno ozračje” tijekom svog zapovjedništva u razdoblju kada je zrakoplov uništen.6 Strategija postupnih koraka u ostvarivanju ciljeva još je jedan primjer odvraćanja pažnje. Elita zna cilj koji želi postići i korake koji su joj potrebni da izmanipulira javno mnijenje u svrhu njegova ostvarenja. Žele li, međutim, uvjeriti ljude da prihvate te korake, svaki se od njih mora predstaviti odvojeno. Ako ih javnost vidi kao karike u lancu koji vodi prema globalnoj centraliziranoj tiraniji, tada je igra sasvim očito završena. Želite li imati ljudska bića označena bar kodom i povezana sa središnjim računalom, prvo ih morate navesti da prihvate kreditne i osobne iskaznice. Možete postupiti i suptilnije pa prvo najaviti da osobne iskaznice neće biti obvezne, kao što je to na konferenciji Konzervativne stranke 1994. učinio Michael Howard. Zdvojni povici iz onog dijela publike koji želi da budu obvezne učinit će vas, kada se sve zbroji, poprilično umjerenima. Osim toga, početno protivljenje skupina za zaštitu građanskih sloboda neumitno će slabiti jer vlada će govoriti: „Ali one nisu obvezne; ljudima je dano na izbor.” Naravno, plan je učiniti ih obveznima i potom prijeći na označavanje bar kodom, ali pristup odvraćanja pažnje utemeljen na postupnim koracima zahtijeva da se to učini u više etapa kako ljudi ne bi uvidjeli o čemu je riječ. Ova se taktika upotrebljava na svim razinama društva. Kada biste poželjeli graditi na nekom komadu izolirane, netaknute zemlje, pa kada biste najavili planove za izgradnju stambenog naselja ili industrijskog kompleksa, time biste izazvali snažno protivljenje. Umjesto toga, prvi korak je predložiti cestu koja bi ljudima omogućila bolji „pristup” tom području. Kada se to postigne, počne nicati nekoliko zgrada, a zatim sve više i više sve dok postupno, u etapama, ne izgradite sve što ste cijelo vrijeme i namjeravali. To je jedan od razloga zašto su informacije u ovoj i sličnim knjigama toliko važne. Jednom kad znate krajnje ciljeve, koraci koji vode prema njima postanu lako uočljivi. „Slobodni” tisak Nikakav oblik ovakve manipulacije ne bi bio ostvariv bez medija. I opet, samo nekolicina ljudi iz medija zna da igraju ključnu ulogu u programiranju ljudskih umova tako da slijede put koji vodi globalnoj tiraniji. Ogromna većina novinara nema pojma kako ih se i za što koristi. No, ovdje bih rekao još nešto. Na temelju mnogih godina iskustva u medijima i, u skorije vrijeme, s druge strane mikrofona i notesa, vjerujem da su dva zanimanja u kojima općenito ima najmanje znanja i životne mudrosti – novinarstvo i politika. Kao što sam naveo i ranije, oni su dva aspekta iste opsjene. Političari se ponašaju kao da vladaju svijetom, a mediji izvještavaju o događajima kao da su političari globalni donositelji odluka. Na taj način, stvarni nadziratelji mogu ostati u sjeni, neidentificirani i izvan svih izvještaja. Postoje i iznimke pa možete sresti i vrlo pametnog novinara čiji pogled seže i iza fasade. Takvi znaju da su zarobljeni unutar medijskih struktura koje im značajno ograničavaju ono što mogu reći i učiniti. Oni međutim, koriste svaku priliku da prenesu što je moguće više informacija. Upoznao sam nekoliko takvih ljudi i s njima je užitak razgovarati. Kada bi to, barem, vrijedilo i za ostale. Većina novinara u lokalnim i regionalnim novinama i radio postajama su ili oportunisti programirani za hod uz bok establišmentu bez propitkivanja (koji misle da ih radni staž u njihovoj profesiji čini životno mudrima), ili pak mladež tek izašla iz sveučilišnih klupa koja nema iskustva o svijetu i manipulaciji koja se u njemu odvija. Naravno da časnih iznimaka ima, ali ovdje govorim općenito. Ne želim ovime nekoga ili nešto osuđivati, ali budući da ovakav mentalni sklop stoji između zbivanja u svijetu i načina na koji se informacije o njima prenose javnosti, važno je znati o filtraciji koja se događa i o prirodi tih filtera. Sjećam se kako sam jedne večeri u južnoj Engleskoj govorio o temama koje izlažem u ovoj knjizi. U publici je bila jedna osoba nad čijom glavom kao da je stalno visio upitnik. Ispostavilo se daje to lokalna novinarka. Zagolicao me je njen izvještaj naslovljen „Ickeova stara teorija o Novom Svjetskom Poretku”. „Stara teorija?” Znači li to da su njene novine o svjetskoj zavjeri pisale i ranije? Ispostavilo se da nisu. Naslov se odnosio na tvrdnju izvjestiteljice da ono što sam te noći rekao o prirodi Novog Svjetskog Poretka nije novo jer je godinama prije toga George Bush upotrijebio te iste riječi. Da je to izolirani primjer razmišljanja iz kojeg nam dolaze naše vijesti, to i ne bi bio neki problem. Međutim, on to nije. Mogao bih napisati čitavu knjigu o iskustvima koja sam imao s ljudima koji smjelo tvrde da su novinari, a koji su postavljali pitanja i pisali članke pored kojih se dvogodišnja djeca čine neizmjerno zrelima. Na nacionalnoj i međunarodnoj razini, broj novinara koji svjesno manipuliraju ljudskim umom daleko je veći od njihovog broja u lokalnim i regionalnim medijima, ali on je još uvijek srazmjerno malen. Ostali se jednostavno priklanjaju tradicionalnim strukturama i pristupima te dopuštaju da budu manipulirani, da bi naposljetku i sami izmanipulirali svoju publiku. Godinama sam radio u informativnoj redakciji za domaće vijesti BBC-ja i svi su mi novinari izgledali poprilično iskreni. Većina njih bijahu vrlo dragi ljudi koji su voljeli svoju djecu i koji ne bi željeli da im djeca budu izložena centraliziranoj svjetskoj diktaturi. Međutim, svakoga dana oni plasiraju priče koje milijune njihovih gledatelja informiraju na način na koji to želi čuti i vidjeti Elita. Da izmanipulirate ljude ne trebaju vam ljudi koji će stalno juriti naokolo poput onih zabavljača s desetak tanjura koje vrte na štapu. Kad ste jednom stvorili željenu strukturu, svatko tko dolazi u tu organizaciju, na primjer novinsku ili televizijsku redakciju, mora se prikloniti i prilagoditi onome stoje već tamo. Ako svoje predstavnike uspijete ugurati na položaje s kojih oni imenuju druge na različite funkcije unutar organizacije, tim bolje, jer prostor tada možete popuniti klonovima svojih stavova i mišljenja. Također, novinari su tu da izvještavaju o događajima. Ako možete izrežirati značajne događaje, novinari će o njima izvijestiti. Da bi to bilo učinjeno, pod kontrolom ne morate imati svakog novinara; o događaju će se ionako pojaviti izvještaj. U većini slučajeva popratne informacije i dodatna objašnjenja tog događaja doći će iz službenih izvora. Ako ste u prilici, pogledajte današnji pregled vijesti na TV-u i uočit ćete odakle riječi koje izgovara izvjestitelj u ogromnoj većini slučajeva dolaze: iz službenih izvora. To znači da se o vašem izrežiranom događaju, bilo da je riječ o „terorističkoj bombi” ili „ekonomskom problemu”, čak i bez manipulacije ijednog novinara, izvještava te ga se objašnjava – na način na koji to vi želite. Izvještavanje o stravičnom bombaškom napadu u Oklahoma Cityju u travnju 1995. godine bio je još jedan primjer marionetskog novinarstva. Kakva god službena priopćenja bila, mediji su ih smjesta objavili i prihvaćali kao gotove činjenice bez ikakvog propitkivanja. U to sam vrijeme slušao BBC-jev Radio Five i ondje su predstavili jednu damu iz neke američke organizacije za koju nikada nisam čuo. Nije bilo niti jednog pitanja o tome čime se bavi njena organizacija, tko je financira ili tko i što iza nje stoji. Novinar koji je vodio intervju samo je postavio pitanja i dopustio joj da bez ikakvih osporavanja i suprotstavljanja izloži svoje „stručno” mišljenje o ljudima za koje je ona vjerovala da su počinitelji napada. U BBC-jevoj emisiji 1995. godine John Humphreys, takozvani voditelj vijesti „teške kategorije” poput papige je ponavljao stav vlade o slučaju Oklahoma, proglasivši McVeigha i građansku vojsku „unutarnjim neprijateljima” prije negoli se suđenje uopće održalo. I takvi se nazivaju „novinarima”. Da čovjek ne povjeruje. Kada budete pratili vijesti, pogedajte koliko je svaka od njih pojedinačno kratka. Obično ima tek dovoljno vremena, čak i kod najvažnijih vijesti, da se kaže što se dogodilo i koje je (službeno) objašnjenje događaja. Kada sam izrazio sumnju da je osoba na televizijskim vijestima 1991. pravi Saddam Hussein, smijali su mi se milijuni ljudi. Na ekranu je bio čovjek za kojeg je izvjestitelj ili voditelj tvrdio da je Saddam. Rečeno nam je s kim se toga dana susreo i kako je preplivao rijeku kako bi svom narodu pokazao da je živ i zdrav nakon Zaljevskog rata. Sada znamo od prebjega iz Iraka da to nije bio pravi Saddam nego njegov dvojnik. Medije se vara iz dana u dan, a onda oni varaju svoju publiku. Pitajte 99% novinara o Bilderberškoj skupini, Vijeću za vanjske poslove, Trilateralnoj komisiji te Eliti općenito i samo će vas zbunjeno pogledati. Za njih nisu ni čuli, a kamoli da znaju koja im je uloga. Međutim, ima nekih novinara na strateškim položajima koji znaju i podupiru ono čime se te organizacije bave. Mediji su tako moćno sredstvo za državni udar da bi, u slučaju da ikad padnu u ruke Eliti, njihov potencijal bio bezgraničan. Međutim, ne moramo se brinuti jer, kao što nam se toliko često govori, imamo neovisne medije. Hmmm. Neovisne od koga i čega? U izdanju za kolovoz i rujan 1993. nizozemskog časopisa Exposure objavljeni su detalji o nadzornim odborima triju američkih televizijskih mreža: NBC-ja, CBS-a i ABC-ja. Ove mreže su navodno „konkurentske” i upravo je ta „konkurencija” dio „neovisnosti” koja nam omogućuje da imamo nepri- strane vijesti. Tako je barem u teoriji. Istraživanje u Exposureu proističe iz saznanja američkog istražitelja Novog Svjetskog Poretka Eustacea Mullinsa. Iz onoga što sam pročitao rekao bih da Eustace i ja u većini stvari imamo vrlo malo dodirnih točaka, no ili su ljudi čija imena navodi kontrolirali mreže u vrijeme objavljivanja članka ili pak nisu. Dokazive činjenice su ove: NBC je u vlasništvu RCA – medijskog konglomerata koji se često pojavljuje u profesionalnim profilima velikog broja ljudi spomenutih u ovoj knjizi. Medu direktorima NBC-ja koji se spominju u Mullinsovom članku su i: John Brademas (CER, TC, Bil.), direktor Rockefellerove zaklade; Peter G. Peterson (iz Vijeća za vanjske poslove – CFR), bivši šef Kuhn, Loeb and Co. (Rothschild) i bivši tajnik za trgovinu; Robert Cizik, predsjednik RCA i First City Bancorp, za koju u kongresnom iskazu stoji daje Rothschildova banka; Thomas O. Paine, predsjednik Northrup Co. (velikog dobavljača oružja za Ministarstvo obrane) i direktor Instituta za strateške studije u Londonu (pod kontrolom Elite); Donald Smiley, direktor dviju Morganovih kompanija, Metropolitan Lifea i US Steela; Thornton Bradshaw, predsjednik RCA, direktor Zaklade braće Rockefeller, Atlantic Richfield Oila i Aspenskog instituta za humanističke studije (ovim dvama zadnjima upravlja „borac za zaštitu okoliša” i elitni bilderbergovac Robert O. Anderson). Rockefeller, Rothschild i Morgan očito imaju značajan utjecaj na odbor NBC-ja. U upravnom odboru druge američke TV mreže, ABC-ja, bili su: Ray Adam, direktor J. P. Morgana, Metropolitan Lifea (Morgan) i Morgan Guaranty Trusta; Frank Cary, predsjedavajući IBM-a i direktor J. P. Morgana i Morgan Guaranty Trusta; Donald C. Cook (CFR, Bil.), generalni partner bankarske kuće Lazard Freres; John T. Connor (CFR) iz odvjetničkog ureda Kuhn, Loeb (Rothschild), te iz tvrtke Gravath, Swaine and Moore, bivši pomoćnik tajnika Mornarice, američki ministar trgovine, direktor banke Chase Manhattan (Rockefeller/Rothschild), General Motorsa i predsjedavajući banke J. Henry Schroder i Schroders Inc. iz Londona (vidi financiranje Hitlera); Thomas M. Macioce, direktor Manufacturers Hanover Trusta (Rothschild); George Jenkins, predsjednik Metropolitan Lifea (Morgan) i Citibanka (koji ima mnogobrojne veze s Rothschildom); Martin J. Schwab, direktor Manufacturers Hanovera (Rothschild); Alan Greenspan (CFR, TC, Bil.), predsjedavajući u Federal Reserve, direktor J. P. Morgana, Morgan Guaranty Trusta, Hoover Institutiona, časopisa Time i General Foodsa; Ulric Haynes mladi, direktor Fordove fondacije i banke Marine Midland (u vlasništvu Hong Kong i Shanghai Bank). Ponovno vidimo istu Rockefeller- Rothschild-Morgan postavu u odboru mreže ABC koja je, kažu, neovisna od NBC-ja. Kompaniju ABC preuzela je Cities Communications, čiji je najistaloiutiji direktor Robert Roosa (CFR, Bil.), stariji partner banke Brown Brothers Harriman, koja ima bliske veze s Bank of England. Smatra se da su Roosa i David Rockefeller zaslužni za odabir Paula Volckera na mjesto predsjednika Odbora Federalnih rezervi. Tako dolazimo do CBS-a – treće „neovisne” mreže. Njenu je financijsku ekspanziju dugo vremena nadzirala banka Brown Brothers Harriman i njen stariji partner Prescott Bush, koji je bio i direktor CBS-a. Finacijsko poslovanje CBS obavlja pre- ko Morganove jamstvene zaklade (Morgan Guaranty Trust), a među istražiteljima Novog Svjetskog Poretka kolaju priče o povezanosti CBS-a s CIA-om i Britanskom obavještajnom službom. Kompaniju CBS neki nazivaju ..Conspiracy Brainwshing System” diti „Zavjereničkim sustavom za ispiranje mozga”. U odboru CBS-a bili su i: William S. Paley (Komitet 300), predsjedavajući, za kojeg je Prescott Bush osobno sredio novac za kupnju kompanije; Harold Brown (CFR), izvršni direktor Trilateralne komisije i bivši ministar zračnih snaga i obrane; Roswell Gilpatric (CFR, Bil.) iz pravne tvrtke Kuhn, Loeb (Rothschild), Cravath, Swaine, and Moore i bivši direktor banke Federalnih rezervi u New Yorku; Henry B. Schnacht, direktor banke Chase Manhattan (Rockefeller/Rothschild), Vijeća za vanjske poslove, Brookings Institutiona i Odbora za ekonomski razvoj; Michel C. Bergerac, predsjedavajući tvrtke Revlon i direktor Manufacturers Hanover Bank (Rothschild); James D. Wolfensohn (CFR, TC, Bil.), bivši šef banke J. Henry Schroder, koji ima uske veze s Rothschildovima i Rockefellerovima (Bill Clinton gaje 1995. uspješno nominirao za direktora Svjetske banke); Franklin A. Thomas (CFR), šef Fordove fondacije; Newton D. Minow (CFR), direktor korporacije Rand i, između mnogih drugih, Zaklade Ditchley, koja je usko povezana s Institutom Tavistock iz Londona i Bilderberškom skupinom. Ljudi povezani s istraživanjem o tome kako javnost reagira na događaje i informacije sjede u odboru jedne od televizijskih mreža Sjedinjenih Država? Ma nemojte reći? I u CBS-u za kormilom vidimo ista imena, a sve tri mreže usko su povezane s Vijećem za vanjske poslove i Trilateralnom komisijom. Kako se uopće može tvrditi da su te tri televizijske mreže u Americi, putem kojih ogromna većina Amerikanaca dobiva svoje svijesti, neovisne? Njih nadziru i na njih snažan utjecaj vrše isti ljudi! Pogledajte samo te mogućnosti za zapošljavanje svih onih producenata, novinara i urednika koji podržavaju vaše stavove i ciljeve te za uručivanje otkaza onima koji se suprotstave vašem miješanju u ono što će se prikazati, a što ne. Pogledajte te mogućnosti serviranja jedne vizure događaja i informacija kako svi Amerikanci ne bi imali drugih objašnjenja od onih u koje želite da vjeruju. U srpnju 1995. godine ABC se spojio s carstvom Walt Disney, a gigant Westinghouse Electric krenuo je u kupovinu CBS-a. Dva mjeseca poslije je Turner Broadcasting, kompanija koja stoji iza Televizije CNN, najavila svoje planove da se spoji s Time Warnerom. Dogovor su sklopili predsjednik Time Warnera Gerald M. Levin (TC) i Ted Turner (Kom. 300), vodeći zagovornik novog globalnog poretka. Povijest Time Warnera vidjeli smo u 12. poglavlju. Koncentracija moći uzima maha. Ista ta Elita drži kontrolu nad trima televizijskim mrežama i vodećim američkim novinama, kao što su New York Times, Washington Post i Los Angeles Times. Da i ne spominjemo druge medijske izvore i međunarodne novinske agencije (poput Reutersa) koje nadzire Elita, pa agencije u vlasništvu vodećih novina koje serviraju jednoobrazne informacije manjim listovima telegrafski i putem istaknutih suradnika više novina. Mogućnosti za manipulaciju uma koje sve ovo pruža su neizmjerne. Mnogobrojni vodeći američki novinari i urednici su članovi Vijeća za vanjske poslove i Trila teralne komisije te rade tajno, u interesu svoje stranke – u odabiru, analizi i prezentaciji vijesti i informacija. Tipičan je bio „izvještaj” slavnog CBS-ovog voditelja Waltera Cronkitea o bogatstvu i moći Rockefellerovih. Završio je riječima da kad već neka obitelj ima toliko moći i novca kao Rockefellerovi, dobro je da su to baš oni.7 Čujem li to violinu u pozadini? Zahvalan sam na istraživanju o vlasništvu britanskih medija iz ranih 1990-ih koje je napravio pukovnik Barry Turner i objavio ga 1992. kao rad pod nazivom „Kontrola komunikacijskih medija i uvjetovanje uma javnosti”. Mnogo daljnjih podataka o imenima i novinama mogu zahvaliti njegovom neumornom i pomnom radu. Vodeći „kvalitetni” list u Ujedinjenom Kraljevstvu je Daily Telegraph. U vlasništvu je Kanađanina Conrada Blacka preko Hollinger Grupe. Grupa posjeduje više od 200 novina i časopisa u Ujedinjenom Kraljevstvu, Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Izraelu. Započela je kao paravanska tvrtka koju je osnovala britanska obavještajna služba, kao što sam već prethodno objasnio. Conrad Black je član elitnog Upravnog odbora Bilderberške skupine, trilateralac i član Instituta za strateške studije. Viši međunarodni savjetnici Hollinger Grupe su Henry Kissinger (CFR, TC, Bil., RIIA, Kom. 300) i lord Carrington (TC, RILA, Bil, Kom. 300). Neki članovi Međunarodnog nadzornog odbora Hollinger Grupe su Zbigniew Brzezinski (CFR, TC, Bil.); Giovanni Agnelli (Bil., Crno plemstvo, Kom. 300); David Brinkley (CFR), komentator u ABC News; Paul Volker (CFR, TC, Bil.), predsjednik Odbora Federalnih rezervi zadužen za reganomiku i tačerizam; lord Rothschild, predsjednik Rothschild Holdings; te lord Hanson, predsjednik Hanson pie. U odboru Daily Telegrapha je Evelyn de Rothschild, predsjednica trgovačke banke N. M. Rothschild. Prikladno za upotpunjavanje ove lijepo povezane grupice, tu je i podatak da kompaniju N. M. Rothschild čine trgovački bankari Hollinger Grupe. Bivši glavni urednik i član odbora Daily Telegrapha je Andrew Knight, još jedan član Upravnog odbora Bilderberške skupine i Zaklade Ditchley, a prije toga i časopisa The Economist (direktorica Evelyn de Rothschild), publikacije uvedene kako bi promicala načelo „slobodne trgovine”. Knight je postao izvršni predsjednik News Internationale Ruperta Murdocha koji u svom vlasništvu ima Trie Sun, News Of The World te Times i Sunday Times. Murdoch posjeduje novine, časopise i televizijske mreže za koje se procjenjuje da imaju publiku od tri milijarde ljudi, ne računajući pritom njegove udjele u filmskoj industriji. Sada se povezuje s globalnom telefonskom i komunikacijskom mrežom MCI, a dao je i ponudu za neke dijelove golemog Berlusconijevog medijskog carstva u Italiji. Prema listu The European, planira također značajno povećati svoje udjele u medijima diljem Europe.8 U prilogu pod naslovom „Što smjera Murdoch i tko ga podržava?” u listu Trie Spotlight, autor Dan McMahan povezuje uspon ovog medijskog mogula s imenima kao što su Harry Oppenheimer (južnoafrikanac, Angloamerikanac, De Beers), Armand Hammer (Occidental Petroleum), obitelj Bronfman (koji su bliski s Hollinger grupom i Antiklevetničkom ligom) te obitelj Rothschild9. Nije toliko bitno gledati ljude koje vidimo kao isturene, koliko one koji stoje iza njih i povlače konce. Oni su ti koji zarađuju novac i mani- puliraju političare kako bi dopustili velika medijska preuzimanja i kartele. S velikom dozom licemjerja, Daily Telegraph Conrada Blacka o Murdochovom je carstvu rekao sljedeće: „Ovo je ogromna i potencijalno opasna koncentracija medijske moći…”10 A carstvo vlasnika Telegrapha to, kao, nije? Kontrolirani mediji javnosti mogu podastirati iste osnovne poruke i hipnotizirati kolektivnu svijest tako da ih prihvati. Ako iste poruke dolaze iz naoko nepovezanih medijskih izvora, onda mora da su i točne jer „tako svi kažu”. Baš kao što imamo jednostranačke političke sustave, tako imamo i one jednomedijske. Čovjek bi možda pomislio da su u Ujedinjenom Kraljevstvu Murdochov Sun i Independent ili Guardian miljama daleko jedan od drugoga i da nude različita mišljenja. Međutim, analizirate li ono oko čega se svi oni slažu i način na koji funkcioniraju, nijedan od njih ne služi kao korjenita alternativa onome što imamo. Svi oni zapravo govore isto, samo to čine na drukčiji način. Najneradikalniji list u Britaniji je upravo onaj za koji se tvrdi daje najradikalniji – Guardian, namijenjen mentalnim sklopovima koje ja nazivam „robotskim radikalima”. Osnivač Guardianovog rivala Independents bio je Andreas Whittam Smith. On je tijekom vremena koje je proveo na čelu tog lista bio član Trilateralne komisije. Politički „izbor” je iluzija, a takav je i „izbor” medija, jedno od drugog zapravo su nerazdvojivi. Kada sam, sve uspješnije, prenosio ove zatajene informacije javnosti, kampanja blaćenja mog ugleda se pojačala. Na neki mi je način zbog toga bilo neobično drago jer je to bio dokaz da sam pogodio u živac one koji nastoje kontrolirati ljudski um. Jewish Chronicle, koji do besvijesti ponavlja riječi kao što su sloboda i istina, počeo je iznositi nečuvene laži i izvrnuta tumačenja onoga što govorim i radim. Vodio sam razgovore i s PR osobom Odbora zastupnika britanskih Židova – divnom ženom koja je razgovarala s jednim Davidom Ickeom, a u Jewish Chronicleu je bila čitala o nekom sasvim drugom Davidu Ickeu. Razumljivo, bila je zbunjena, ja nisam, jer to što se događalo bilo je vrlo predvidivo. Vidjeti list kao što je Chronicle kako forsira moralnost a istodobno bestidno laže, nije nimalo lijepo. Međutim, meni najzanimljiviji bio je Guardian, dnevna tiskovina za mentalne sklopove robotskih radikala. Jedan od njegovih izvjestitelja, Paul Brown, došao je na susret u Glastonbury i napisao članak u kojem se sve vrtjelo oko nekog čovjeka koji nije pročitao moje knjige, ali je dijelio letke u kojima im se suprotstavljao! Takav jedan antiajkovski uradak pojavio se u novinama za koje se smatra da predstavljaju slobodu. Ispričajte me, pao sam na pod i valjam se od smijeha. Članak se sastojao od (jedva) jednodimenzionalnih klišeja o „sljedbenicima” te od drugih djetinjarija, ali nigdje nije bilo ni spomena mreže Bilderberške skupine, RIIA, CFR i TC-a o kojima sam pričao velik dio večeri. A što kažu Protokoli lluminata7. „Sve naše novine bit će svih mogućih profila – aristokratske, republikanske, revolucionarne, čak i anarhističke – sve dok, naravno, postoji ustav … Kao indijski idol Višnu, imat će stotinu ruku i svaka će od njih uperiti prst na bilo koje traženo javno mišljenje. Kad se puis ubrza, ove će ruke voditi mišljenje u smjeru naših ciljeva jer uzbuđeni pacijent gubi svaku moć rasuđivanja i lako se podaje sugestiji. One budale koje budu mislile da ponavljaju mišljenje novina svog vlastitog tabora ponavljat će naše mišljenje ili ono koje se nama čini poželjnim. Zaludu vjerujući da slijede organ svoje stranke, oni će ustvari slijediti zastavu koju mi za njih izvjesimo.” Protokol 12 Većina novinara, vjerojatno uključujući i gospodina Browna, neće imati pojma na koji ih se način iskorištava. Pisao mi je i gospodin koji je pročitao knjigu Pobuna robota, a inače je redovito čitao Guardiana jer je mislio da te novine odišu poštenjem koje drugim listovima nedostaje. Bio je osupnut Brownovim člankom za koji je rekao da je užasno izvrtanje mojih riječi i djela. „Mislio sam da Guardianu mogu vjerovati”, rekao je. Ne, ne možete. Ne možete vjerovati nijednom od njih. Isto je bilo i s „novinarkom” Rosemary Carpenter iz Daily Expressa. Dobila je pristup informacijama koje se otkrivaju u ovoj knjizi, ali ih je ipak odbacila, bez imalo provjere ili istraživanja. Da ne povjeruješ. Odalde javnost dobiva informacije o političkim strankama u vrijeme izbora? Iz kontroliranih medija. Ako vas mediji ne podržavaju ili su se na vas okomili, gotovo je nemoguće da budete izabrani. Ako ste političar koji nastoji pobijediti ili ostati na vlasti, morate slušati ono što zahtijevaju mediji. Ako to ne učinite, okrenut će se protiv vas pa čak i objaviti neke neugodne informacije za koje su dugo znali, ah su ih držali skrivene od javnosti dokle god ste igrali njihovu igru. Kad je Rupert Murdoch počeo pozitivno govoriti o britanskom laburističkom vođi Tonyju Blairu (Bil.) nakon „prerane” i iznenadne smrti njegovog prethodnika Johna Smitha, to se smatralo iznimno značajnim za Blairove šanse da postane premijer. Tužno je što se to doista pokazalo značajnim. Mediji moraju paziti da banke i oglašivači budu zadovoljni. Tu zapravo leži moć. Piramida Svjetske Elite navodi velike oglašivače da pritiskom na novine uvjetuju njihovu podršku ili suprotstavljanje određenoj opciji. „Objavite to i povući ćemo naše reklame” rečenica je koja služi kao vrlo moćno oružje. Tu su, naravno, i „psi čuvari” koji nas štite od zloporabe medija. Predsjednik takvog novinskog „psa čuvara”, Komisije za pritužbe na tisak, je lord Wakeham, bivši ministar (član kabineta) koji je kontroverzno prešao iz vlade u odbor N. M. Rothschilda. Isto tako, dok je bio predsjednik Komisije za pritužbe na rad televizije i radija, lord Rees Mogg (Bil.), inače bivši urednik Timesa, istovremeno je direktor u Rothschildu. Sir Zelman Cowan, još jedan bivši predsjednik starog pritužbenog tijela – Vijeća za tisak – bio je 1991. uključen u preuzimanje australske tvrtke Fairfax Group koje je izvršila tvrtka Hollinger Group Conrada Blacka. Lord Armstrong, bivši šef Civilne službe i tajnik u kabinetu (koji je postao direktor N. M. Rothschilda), pridružio se odboru televizije Carlton koja emitira u Londonu i televizijskoj mreži „Independent” („Nezavisnoj” mreži; op. prev.) u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ovako bih po raznim britanskim medijima mogao unedogled otkrivati međusobne veze između određenih imena i kompanija. No, bupsiholoski rasizam dite s mirom, doista nema mjesta zabrinutosti. Kao što je ondašnji ministar vanjskih poslova Douglas Hurd rekao za Financial Times 19. siječnja 1989.: „Radiotelevizijskim emitiranjem neće upravljati tajkuni”. Uf, kojeg li olakšanja! Više mi se ipak sviđa mišljenje o pravom stanju stvari u medijima koje je iznio John Swinton, novinar New York Timesa, koji je svojim kolegama na oproštajnoj večeri povodom umirovljenja navodno rekao: „Slobodni tisak ne postoji. To znate vi, i to znam ja. Nitko od vas ne bi se usudio napisati svoje iskreno mišljenje. Posao novinara je uništiti istinu, bezočno lagati, iskriviti, ocrniti, ponizno se klanjati mamonu, prodati samoga sebe, svoju zemlju, svoju rasu za kruh svoj svagdašnji. Mi smo sredstvo u rukama bogatih koji stoje iza pozornice, njihovi vazali. Mi smo lutke koje plešu na njihovim uzicama; naša darovitost, naše mogućnosti i naši životi u rukama su tih ljudi. Mi smo intelektualne prostitutke.” Ovdje se, međutim, opet vraćamo na istu temu. Mediji su naša tvorevina. Oni odražavaju kolektivnu svijest ljudi i, da to ne čine, ne bi mogli opstati i napredovati na način na koji to čine. Možemo raspravljati što je postojalo prvo – stavovi kolektivnog uma ili programiranje tih stavova – ali ako pročitate prosječni tabloid i zatim provedete sat vremena u prosječnom kafiću, vidjet ćete da su način mišljenja koji nudi taj list i način na koji misle ljudi uglavnom jednaki. Ogroman broj ljudi razmišlja i djeluje poput tabloida. Dopustili su si da postanu tabloidne osobe tabloidnog uma. Sada također imamo tabloidni radio i tabloidnu televiziju, koji slijede iz uspjeha tabloidnih novina. Svi oni žele da sve bude kratko, nevjerojatno površno, a svaka njihova vijest ili priča puna ruganja, osudivanja, nepromišljenih sudova, službene dominantne politike i/ili obrane statusa quo. Eh da, još ako u sve to ubacite mnogo ženskih grudi i stražnjica u svakoj mogućoj prilici, tim bolje, jer žene su tu ionako samo zato da bi se za njima žudjelo. Jesam li upravo opisao sadržaj nekog tabloida ili sadržaj razgovora koji ćete čuti u gotovo svakom kafiću kad se skupi „ekipa”? I jedno i drugo. A o tome se upravo i radi. Takvi uzorci mišljenja u kolektivnom umu stvorili su stvarnost koju nazivamo medijima. Tabloidi odražavaju i programiraju misli velike ljudske rase i tonu sve dublje. Što su nam misli isprogramiranije, to smo otvoreniji za još snažnije programiranje. Mediji se neće promijeniti dok se ne promijeni kolektivni um, a to će doći samo s promjenama u pojedinačnom mišljenju. Mi stvaramo svoju vlastitu zbilju, a mediji tu nisu ništa drukčiji. Sve što prevladava u mišljenju kolektivnog uma bit će i fizička stvarnost. Pripadnici ljudske rase općenito žele da netko drugi misli umjesto njih te su svojim umovima dopustili da se previše približe stupnju na kojem ne žele raspravljati ni o čemu što nije površno ili prepuno ruganja i brzih osuda drugih. Odatle mediji kakve imamo danas. I njih smo svojim mišljenjem pretvorili u stvarnost. Kad se promijenimo mi, promijenit će se i oni. Masovna hipnoza Najveći utjecaj medija na ljudski um ne sastoji se toliko u pojedinostima koliko u masovnoj hipnotiziranosti koju stvaraju iste osnovne teme koje se ponavljaju uvijek iznova. Većina ljudi ne zapaža detalje iz novina, a kamoli u radiotelevizijskim medijima gdje vam se daje samo jedna prilika da nešto čujete te se ne možete vratiti unazad i čuti to ponovno, a kamoli iz svega izvući još detalja. Te teme uključuju kriterije po kojima bismo trebali procjenjivati sebe i druge; što je vjerojatno, a što nevjerojatno, razumno ili ludo. U informacijama, ovakvo bombardiranje naše podsvijesti iz pozadine sa zajedničkim „partijskim” smjernicama, igra najznačajniju ulogu u načinu na koji naša svijest i podsvijest vide sebe i svijet. Kao rezultat toga, medijima dopuštamo da programiraju naše mišljenje i stvaraju našu zbilju. O ovome sam procesu naučio jako puno kad sam bio predmet neviđene poruge nacije ranih 1990-ih. Većina onoga što su mediji o meni rekli bilo je 100% suprotno od onoga što sam govorio i pisao, ali su ljudi pretežno vjerovali onome što su im mediji servirali. Ismijavali su me milijuni ljudi zbog stvari koje nisam govorio i u koje nisam vjerovao. Drugim se ljudima to događa svakodnevno. Masovna hipnoza pretvorila je milijune ljudi u promatrače svijeta, a ne u njegove sudionike. Dopuštamo da drugi djeluju dok mi promatramo i čekamo, gledajući kako njih nekolicina igraju igru koja odlučuje o budućnosti ljudske rase… naše ljudske rase. Simboli takvog stanja su sport i beskrajne televizijske sapunice pored kojih smo mi promatrači fabriciranih života površnih, plošnih, jednodimenzionalnih likova. Često živimo njihov život umjesto svoj. I ja volim sport, a u nekim sapunicama i uživam, ali opasnost se javlja kad je to jedino čemu se u životu posvećujemo. Kao stoje 1800-ih godina rečeno u jednom od Protokola lluminata: „Kako mase ne bi bile u stanju spoznati zašto su tu i koja im je svrha, dodatno im odvraćamo pozornost zabavom, igrama, hobijima, strastima, blještavim palačama… Uskoro ćemo kroz tisak započeti predlagati natjecanja u umjetnosti i raznim sportovima: ti će ih interesi naposljetku odvratiti od postavljanja nama nezgodnih pitanja. Kako postaju sve manje vični odražavati i oblikovati vlastita mišljenja, ljudi će početi govoriti istim tonom kao i mi, jer mi ćemo im sami nuditi nove smjernice za način razmišljanja… naravno, sve to putem osoba za koje nitko ne bi rekao da su s nama solidarne.” Protokol 13 Kad razmišljamo o hipnozi, najčešće si predočavamo neku osobu kako leži na kauču i sluša riječi hipnotizera koji joj tiho šapuće na uho. Ili pak vidimo hipnotizera koji skupinu ljudi na pozornici navodi da rade šašave stvari pred publikom koja se grohotom smije. Neki čak zahtijevaju da se to zabrani jer može biti opasno. To su svima nam poznati oblici hipnoze. Međutim, ne uviđamo da nas se suptilno hipnotizira i potiče da radimo i mislimo šašave stvari svaki dan u svome životu. Ne, sada ne ležimo na kauču i ne slušamo blage riječi hipnotizera, nego sjedimo u naslonjaču i slušamo urednike vijesti, filmske zvijezde, glasove u reklamama i svakojake voditelje. Poruke zasipaju naš svjesni i nesvjesni um te nas progamiraju da razmišljamo onako kako to žele kontrolori i vlasnici medija, banaka, farmaceutskih kompanija, tvornica oružja, naftnih kompanija i tako u nedogled. Ima li ikoga tko sada čita ovu knjigu i tko još uvijek vjeruje da je ideja svjetske zavjere – s nekolicinom ljudi u glavnoj ulozi koji drže kontrolu nad ogromnom većinom – samo neka neostvariva tlapnja? Naravno da nema. Pri tom se uvelike koristi ezoleričko znanje o prirodi čovjekove psihe. I dok se pojedince iz duhovnog pokreta ismijava zbog njihovog tumačenja ljudskog uma i duha, to isto znanje koriste manipulatori kako bi nas potajice hipnotizirali i programirali našu podsvijest. Doktor Wilson Bryan Key, profesor novinarstva, istražio je ove tehnike i napisao tri knjige: Medijsku seksploataciju (Media Sexploitation), Orgije uz pladanj školjaka (‘The Clam Plate Orgy) i Zavođenje podsvijesti (Subliminal Seduction). Otkrio je da oglašivači troše milijune dolara na subliminalnu” manipulaciju (programiranje podsvijesti) i indoktrinaciju potrošača. Dr. Key je razotkrio postojanje tahistoskopa, filmskog projektora sa zatvaračem objektiva visoke brzine koji svakih pet sekundi bljesne poruke koje traju 3000-ti dio sekunde. Takve se poruke golim okom ne vide, ali ih upija naša podsvijest. Zatim se te poruke polagano probijaju iz podsvijesti do svjesne razine u vidu misli, želje ili mišljenja koje pojedinac smatra vlastitima. Prije dosta godina takva jedna slika boce Coca-Cole ubacivala bi se u kino-film prije stanke. Publika je nije mogla vidjeti, ali njihova podsvijest jest. Prodaja Coca-Cole tijekom stanki u kinima značajno je porasla. Tijekom 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća eksperimenti s takvom subliminalnom interakcijom s podsviješću naglo su se širili. Liječnik Hal. C. Baker je 1962. i 1964. patentirao subliminalne uređaje koji su povećali mogućnosti takve tehnologije. On je vodio uspješnu kliniku za mršavljenje u New Orleansu koristeći subliminalne poruke usmjerene na podsvijest, a njegov program protiv krađa proveden je u robnim kućama u Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama. U trgovinama su se puštale poruke sa sadržajem „Ne kradi!” koje uho nije moglo čuti. Broj krađa se poprilično smanjio. Godine 1986. pojavio se napredniji sigurnosni sustav koji je poruke odašiljao podno zvukova ugodne pozadinske glazbe. Zvuk poruke rastao je ili padao s glasnoćom glazbe, što se podešavalo pomoću računala. Pokazalo se da ovakve subliminalne poruke djeluju. Za što se, dakle, još koriste? Pred nekoliko se godina u Francuskoj digla velika buka kad je primijećeno da slika Francoisa Mitteranda bljeska u naslovima vijesti. To je bilo u doba kad je Mitterand bio u utrci za predsjednika. Bila je to zacijelo greška TV kuće, ali kakva? Greška: jer je slika uopće stavljena u naslove, ili greška: jer ju se predugo zadržalo pa je viđena i svjesno i nesvjesno? Mogućnosti subliminalnih poruka za utjecanje na ishod izbora i usmjeravanje mišljenja masa jednostavno su fantastične. Ako ovim tehnikama manipulatori mogu navesti ljude da u većem broju kupuju boce Coca-Cole, zar ne mogu navesti i veći broj ljudi da glasuju za stranku i kandidata koje oni žele? Mogu. Naravno da mogu. Uzmete li u obzir sve ovo što ste dosad pročitali, mislite li da bi iskoristili te mogućnosti za manipulaciju uma ljudi ili bi to odbili učiniti zato stoje to nedemokratski? Jednom kad su tehnologija i znanje dostupni, ne postoji ništa što se ovom tehnikom masovne hipnoze ne bi moglo prenijeti u podsvijest. I opet se vraćamo ezoterijskom znanju. Manipulatori znaju kako psiha funkcionira i kako se reakcije mogu programirati a da svjesna razina svijesti ne zna da se to događa. Danas postoje uređaji koji se mogu postaviti blizu radio ili televizijskog odašiljača da bi odašiljali poruke koje se ubacuju u valnu dužinu televizijske emisije kao „val nosilac”, tj. nosilac subliminalne poruke. Takve subliminalne poruke izlaze iz televizora a da čak ni televizijske postaje ne znaju da se to događa. Poruke mogu govoriti ljudima kako da glasuju, koga bi trebali voljeti, a koga mrziti, što bi trebali kupiti te što misliti. Recimo da ste naumili potaknuti nerede. Neko vrijeme šaljite subliminalne poruke na određenom području, a potom nađite jednog ili dva agenta provokatora i neki događaj kojim će se gnjev razbuktati. Začas ćete imati ljude, subliminalno već pripremljene, koji će naprosto pomahnitati. A zatim kažete da policiji i vojsci treba dati veće ovlasti kako bi taj „problem” uspješno „riješile”. Televizija je postala najveće sredstvo manipulacije uma i započinje već s tek nekoliko godina starom djecom. Neki istraživači smatraju da su djeca posebno prijemčiva za ovakav oblik programiranja. Većina ljudi gleda televiziju kao da su ekranom opčinjeni. Nema više razgovora. Umjesto da razgovaramo s ljudima, govori nam televizijski aparat. Živote nam uvjetuju teme i indoktrinacija koje se slijevaju s ekrana. Govori nam se što je ispravno a što krivo, što je uspjeh a što neuspjeh, što je „in” a što ,,out”. Televizor je naš kućni hipnotizer u kutu sobe. Mnogi ljudi zaspu ispred televizora jer im se mozak do zasićenja bombardira neprestanom bujicom mišljenja i informacija. Što čini hipnotizer prije nego što započne davati one podsvjesne sugestije? Svoje klijente prvo dovede u opušteno stanje, u dremljiv polusan, jer svjesni je um tada utišan pa se podsvijesti najlakše pristupa. Ima li stoga boljeg načina da se televizijske gledatelje programira subliminalnim porukama nego da ih se dovede u takvo polusnovito snanje u njihovim naslonjačima? U stvari, ljude se čak može dovesti u to stanje subliminalnim porukama koje dopiru iz televizora. A koji je stvarni učinak računalnih igrica i tehnologije virtualne stvarnosti koje neku djecu pretvaraju u zombije? Virtualna stvarnost je dobar naziv jer je čitav sustav osmišljen kako bi ljudsku rasu poticao da prihvati virtualnu stvarnost i nazove ju životom. Dr. Wilson Bryan Key, istraživač ove problematike, rekao je da subliminalna tehnologija može utjecati na mnoge ljude tako da ih se programira da započnu previše jesti i piti, da promijene svoje seksualne navike i ispolje ekstremno ponašanje na gotovo beskonačan broj drugih načina. Podsvijest se programira uzorcima mišljenja, čime se stvara posljedična fizička zbilja. Iz dana u dan, te su tehnike sve sofisticiranije i naprednije. Susan Bryce ukazuje na jedan takav trend u svom članku u lipanjsko-srpanjskom izdanju časopisa Exposure 1993. godine: „Podaci o odnosu između otkucaja srca i prijemljivosti pokazuju da glazba ili glas čiji je tempo usklađen s ritmom ljudskog srca od 72 otkucaja u minuti mogu imati utjecaj na ljudsko ponašanje … Eksperimentalne reklame u kojima su se koristila 72 udara bubnjeva, glazbe ili glasa u minuti testirane su u posebnoj dvorani sa slučajno odabranom publikom sastavljenom od kućanica i njihovih supruga. Radilo se o reklami za novi analgetik protiv glavobolje. Rezultati su pokazali da kada bi ta reklama bila prikazana gledateljskoj publici od 30 milijuna ljudi koji su gledali NBC-jeve večernje vijesti, njih pet milijuna dobilo bi glavobolju u roku od tri sata o.d gledanja te reklame.” Razvijena je tehnologija slanja poruka u obliku mikrovalova i valova iznimno niskih frekvencija (ELF) koji se mogu obraćati podsvijesti i uzrokovati fizička oboljenja. Važno je imati na umu da je znanje koje se tajno čuva o ljudskom tijelu i umu daleko naprednije od bilo čega što nam je dopušteno vidjeti u javnoj areni. I opet, to je dio strategije kojom se javnosti podastiru samo najnužnije, šture, informacije, jer one druge nisu za svačije oči. Ako netko posjeduje znanje i tehnologiju za koje većina ljudi nije niti svjesna da postoje, mogućnosti manipulacije su ogromne. Ezoterijsko znanje koje se godinama prenosilo kroz mrežu tajnih društava bilo je glavni čimbenik u stvaranju ove dvobrzinske znanosti. Javnosti se govori o ograničenoj znanosti s namjerno naglašenim nedostacima koja seže u prošlost još do Darwina i ostalih, dok njezina daleko naprednija verzija ostaje skrivena. Sklop uma i duha, taj neprolazni dio nas, niz je međusobno povezanih i međudjelujućih magnetskih energetskih polja. Ona reagiraju na druga magnetska energetska polja i zato su ljudi koji žive pod električnim vodovima skloniji određenim bolestima. Elektromagnetsko polje koje isijavaju vodovi narušava ravnotežu magnetskog sklopa uma i duha ljudi koji žive u blizini. Takva se neravnoteža prenosi kroz više razina našeg bića do fizičkog tijela, gdje se ispoljava kao rak ili neka druga bolest. Također može izravno utjecati na rad stanica i dovesti do fizičkog oboljenja. Prema tome, ako manipulatori mogu emitirati vijesti na određenim frekvencijama, mogu narušiti i ravnotežu naših staničnih i nefizičkih magnetskih razina i prouzročiti fizička, mentalna i emocionalna oboljenja. Ted Gunderson, bivši FBI-jev agent, rekao je da se magnetski radioaktivni diskovi već dugo tajno koriste kao „tihi ubojice” koji izazivaju rak, kako bi se uklonili nepoželjni političari i drugi. Mogu izazvati karcinome koji bujaju zapanjujućom brzinom. Eksperimenti o djelovanju ELF valova i supstanci za kemijski rat rutinski se provode na ljudima diljem svijeta koji ništa ne sumnjaju. O tim stvarima čujemo u vijestima i izvještajima o „neobičnim i neobjašnjivim epidemijama/bolestima” koje izbijaju na manjem području neke zemlje. Kažu mi da u dijelu New Mexica stanovnici pate od „niskofrekventnog zujanja u ušima” koje nitko ne zna objasniti, a uzrokuje glavobolje i bolesti u prijemljivih pojedinaca. Nekim je ljudima teško povjerovati da se poruke mogu emitirati podsvijesti. Međutim, što su radio i televizija? Oni su riječi i slike emitirane u obliku valova koje tehnologija potom dekodira natrag u riječi i slike. Kad razmislite o postojanju tajnog a naprednog znanja o prirodi ljudskog mozga/psihe, je li doista tako teško uvidjeti da je moguće emitirati slike na valnim dužinama osmišljenima da se obraćaju podsvijesti? U stvari, kao što detaljno objašnjavam u knjizi Pobuna robota, postojanje takve tehnologije može se i dokazati. Eksperimenti su pokazali da ako su ljudi izloženi tim valovima nešto duže od minute, počinju reagirati onako kako im poruke nalažu. U njihovim se glavama te poruke čine kao njihove vlastite misli, dok se, zapravo, one podešavaju prema valnim dužinama koje se emitiraju van njihove psihe. U takvoj situaciji, ti su ljudi vrlo isplativi roboti. Dvije takve tehnike zovu se „Radijska hipnotička intracerebralna kontrola” i „Elektronički rasap sjećanja”. Istraživači kažu da one mogu daljinski izazvati hipnotički trans, prenositi sugestije i izbrisali cjelokupno sjećanje, ne samo na te upute već i na sve što je osoba učinila reagirajući na njih. Kakvo li je to izvanredno sredstvo ako želite ukloniti „problematične” osobe; stvoriti neki strašan događaj koji će diskreditirati osobu ili skupinu; oteti nekoga i za to okriviti „vanzemaljce”; ili pak stvoriti situaciju tipa problem-reakcija-rješenje. Novinar James Moore je 1975. godine tvrdio da je došao do priručnika od 350 stranica o toj temi, iz CIA-inih izvora. U jednom dijelu tog dokumenta stajalo je sljedeće: „Medicinski gledano, ti radio signali usmjeravaju se prema određenim dijelovima mozga. Kada neki dio vašeg mozga primi mali električni impuls iz vanjskih izvora, kao što su vid, sluh itd., proizvodi se emocija – kao npr. ljutnja kada biste ugledali skupinu mladića kako tuku staricu. Isti taj osjećaj ljutnje može se stvoriti umjetnim radio signalima koje vašem mozgu šalje kontrolor. Upravo takav bijes mogli biste osjetiti istog trena, bez nekog vidljivog razloga.” Navodi nas to da se zapitamo o nekim porukama koje primaju mediji i kanalizatori. Psihički osjetljivi ljudi svjesno se uključuju na druge valne dužine stvarnosti. Moguće je, štoviše vjerojatno, da se neki uključuju na valne dužine emitirane tehnologijom s naše planete. Praktičari tajne znanosti znaju da kanalizatori mogu komunicirati s drugim valnim dužinama stvarnosti. Oni znaju kako se to radi te u svojim eksperimentima koriste medije tj. kanalizatore. Prema knjigama o kontroli uma i naprednom znanstvenom establišmentu u Montauku” u Sjedinjenim Američkim Državama 1970-ih, znanstvenici Elite mogli su na ekranu računala proizvesti sliku onoga što je mislio njihov medij. Kasnije su emitirali valove njegovih misli s odašiljača u bazi i otkrili da su emitirane misli imale utjecaja na mišljenje lokalnog stanovništva. Manipulatori također znaju da sve više ljudi sluša ono što govore kanalizatori. Krasne li prilike da se taj proces iskoristi za daljnju manipulaciju. Još jednom treba ponoviti da ćemo se najboje zaštititi ako mislimo svojom glavom i ne prihvaćamo nikakve informacije zdravo za gotovo bez dubokog promišljanja o njima i provjere činjenica, koliko je god moguće. Isto se odnosi i na ono što čitate u ovoj knjizi. Projekt MK Ultra Uz razvoj tehnika masovne kontrole uma pojavile su se i one usmjerene na konkretne pojedince. Najzloglasniji je program MK Ultra koji je vodila CIA. Inačice ovog programa bili su programi poznati pod nazivima Monarch, Bluebird, Artichoke, MK Delta i MK Naomi. Njihovi napredniji sljednici provode se i danas, a njihove žrtve često vidimo u novinskim naslovima kao ubojice koji su na zločin ponukani nekim unutrašnjim glasom. Projekt MK Ultra započet je 1950-ih godina pod vodstvom škotskog psihijatra s prebivalištem u Kanadi, dr. Ewena Camerona, koji je postao bliski prijatelj šefa ClA-e Allena Dullesa nakon što je na nirnberškom suđenju za ratne zločine Cameron sudjelovao kao kanadsko-američki psihijatar. Cameron je bio jedan od psihijatara koji su ispitivali čovjeka koji je tvrdio da je Rudolf Hess. To je za Camerona bio prikladan zadatak jer ono što je činio svojim „pacijentima” u sklopu CIA-inog programa MK Ultra, odražavalo je neke stvari koje su nacisti radili svojim žrtvama. Prije dolaska saveznika a pod nadzorom ljudi kao što su braća Dulles i drugi članovi američkog elitnog establišmenta, iz Njemačke su kradom izbavljeni mnogi nacistički stručnjaci za kontrolu uma i vodeći znanstvenici. Odvedeni su u Sjedinjene Američke Države kako bi nastavili svoj rad na kontroli uma i onome što ćemo nazivati letećim tanjurima i antigravitacijskom tehnologijom. Neki procjenjuju da je pobjeglo i do 10.000 aktivnih nacista, ostavivši iza sebe farsu od Nirnberškog procesa da dijeli „pravdu” onima koji su u mnogo slučajeva bili krivi za daleko manje zločine od zločina onih kojima su Amerikanci pomogli da pobjegnu. Da, nacisti su izvodili stravične eksperimente na ljudima, uključujući djecu – u to ne sumnjam. Međutim, misli li netko doista da se to ne provodi i danas u podzemnim pogonima u Americi i drugdje? Nacistički mentalitet nije nestao 1945., samo je promijenio lokacije i, u doslovnom smislu, sišao u podzemlje. CIA je nastala od ratnog OSS-a (Ureda za strateške usluge). Stvaranje ove nove središnje obavještajne agencije izvedeno je uz nadzor britanske obavještajne službe koja je iza sebe imala stoljeća iskustva s tajnim operacijama. Mnogo ključnog kadra u CIA-i bili su nacisti koji su služili Hitleru. Jednog od njih, SS-ovca Reinharda Gehlena, zaposlio je Alien Dulles da uspostavi CIA-inu mrežu u Europi nakon rata. Kažem „zaposlio”, no Gehlen je zapravo rekao da je to više bilo partnerstvo između CIA-e (pod vodstvom Hitlerovog pristalice Allena Dullesa) i svjetske nacističke mreže. Gehlen je izjavio daje suradnja s Dullesom bila „džentlmenski dogovor” koji „iz više razloga nikada nije izložen crno na bijelo … povjerenje koje se razvilo medu dvjema stranama tijekom intenzivnih osobnih kontakata bilo je toliko da nijedna od njih nije ni najmanje oklijevala čitavu operaciju zasnovati na usmenom dogovoru i stisku ruke”.14 Pretpostavljam da „usmeni dogovor” nema nikakve veze s opasnošću da procure pisani dokazi i razotkriju čitavu priču. Pisac i istraživač Noam Chomsky kaže da je Gehlen utemeljio tajnu američko-nacističku vojsku koja je svoje operacije proširila i na Latinsku Ameriku (gdje je podržavala režime nacističkog tipa nametnute ljudima od strane Sjedinjenih Američkih Država). CIA-u su formirali nacisti, za naciste i za promicanje nacističkog mentaliteta. Jedna od glavnih ortakinja CIA-e je britanska obavještajna služba jer je u svojoj srži i ona nacistička organizacija, kao što je to i duboko korumpirana međunarodna „policijska” služba poznata kao Interpol, koju su predvodili i predvode poznati nacisti. CIA je pod vodstvom Ailena Dullesa financirala psihijatra Ewena Camerona od ranih 1950-ih, kao što potvrđuju dokumenti objavljeni 1977., na temelju američkog Zakona o slobodi informacija. Većina je dokumenata uništena ili neobjavljena, ali bilo ih je dovoljno da pruže kratak uvid u noćnu moru pod nazivom MK Ultra. Projekt je uključivao upotrebu droga (poput LSD-a) i grotesknih tehnika manipulacije uma poznatih kao „razbijanje obrazaca” i „psihičko navođenje”. CIA je priznala daje podržavala istraživanja kontrole ljudskog uma i ponašanja na 150 ustanova, medu kojima su bile bolnice, zatvori, farmaceutske kompanije i 44 sveučilišta. U tome je sudjelovalo najmanje 185 znanstvenika. Slično kao i u nacističkim eksperimentima, predmet pokusa bili su oni koje se smatralo nižim ljudskim bićima, poput prostitutki, stranaca, ljudi ne-bijele boje kože i narkomani. Na tisuće zatvorenika također je prisiljeno da u tome sudjeluju, a pacijenti bolnica i mentalnih ustanova iskorištavani su bez svog pristanka kao pokusni kunići za ove poremećene ljude. Neka mi nitko ne kaže da se ovo više ne događa u svijetu, uključujući i Ujedinjeno Kraljevstvo. Koristili su i pripadnike američkih vojnih snaga. Tijekom 1970-ih, tisućama njih davali su LSD govoreći im da testiraju gas-maske i drugu zaštitnu opremu. Ovo baca novo svjetlo na teška oštećenja zdravlja vojnika kojima su se tijekom Zaljevskog rata davala cjepiva, a koji sada traže odštetu. CIA je financirala Ewena Camerona putem organizacije zvane Društvo za ljudsku ekologiju, još jedne CIA-ine paravanske organizacije, koja je bila povezana sa Sveučilištem Cornell u New Yorku. Cameron i Dulles htjeli su razviti droge i oblike elektroničke stimulacije i hipnoze kojima bi se ljudima uklonila njihova prirodna osobnost i zamijenila s malo „poboljšanom”. Još jedan bitan cilj bio je preprogramirati ljude da izvode atentate koji bi se onda mogli prikazati kao djelo nekog poremećenog luđaka. Cilj je vrlo brzo i postignut. CIA-in psiholog Jose Delgado je 1969. objavio knjigu Fizička kontrola uma: Prema psihociviliziranom društvu (Physical Control Of The Mind: Toward A Psychocivilised Society). Napisao je sljedeće: „Fizička kontrola funkcija mozga dokazana je činjenica … čak je moguće poticati i pratiti namjere, razvoj misli i vizualnih doživljaja. Radio-upravljanom električnom stimulacijom određenih cerebralnih struktura mogu se inducirati pokreti, može se pojavljivati i nestajati agresija, mogu se promijeniti društvena hijerarhija i seksualno ponašanje, a daljinskim upravljačem može se utjecati na sjećanje, emocije i proces mišljenja…”15 Govoreći na jednom skupu 1966., Delgado je rekao da njegovi eksperimenti „… potvrđuju neugodan zaključak da se pokreti, emocije i ponašanje mogu usmjeravati električnim putem i da se ljude može kontrolirati poput robota pritiskom na dugma- d”.16 A upravo se to događalo ubojicama koji su ubijali ljude poput Johna Lennona17, zatim nesuđenom ubojici predsjednika Reagana i, gotovo sigurno, ubojici kralja Faisala iz Saudijske Arabije, koji je ustrijeljen 1975. godine. Kralja, koji je rutinski dao da se besplatni primjerci Protokola podijele stranim turistima, ubio je rođak koji je doputovao iz Amerike da to učini. Ova se tehnika također koristi za: programiranje ljudi koji istrče na ulicu ili uđu u restorane i započnu pucati svuda naokolo te za vršenje najgroznijih zločina kojima se šire strah i mišljenje „da se nešto mora učiniti”. Ovo zahtijeva – što se na koncu i postiže – oštrije zakone i presude, bolje naoružane policijske snage i kamere na ulicama. Usput rečeno, Lennonovog ubojicu Marka Chapmana „mentalno” je procijenio Bernard Diamond, isti psihijatar koji je „procijenio” i Sirhana Sirhana, žrtveno janje u ubojstvu Bobbyja Kennedyja. Čista slučajnost! LSD se mnogo koristio u Cameronovim eksperimentima. Ta droga izaziva konfuziju – ključni aspekt kontrole uma. Jedna od prvih žrtava bio je Frank Olsen, kemičar specijaliziran za bolesti dišnih puteva. Dok je patio od „depresije i paranoje” davan mu je LSD, i dva se tjedna poslije bacio u smrt s prozora jednog njujorškog hotela. CIA je financirala niz „sigurnih kuća” za provođenje eksperimenata u San Franciscu i New Yorku. Tu su operativa MK Ultre kroz dvostrana ogledala promatrali kako se klijenti prostitutki koje je uposlila CIA ponašaju nakon što im je kradomice dan LSD. U Cameronovom sjedištu, Memorijalnom institutu Allan u Montrealu, on je ljude koji ništa nisu sumnjali „liječio” od raznih mentalnih problema i sustavno im uništavao osobnost u MK Ultrinim eksperimentima. U časopisu Observer od 16. listopada 1994. autorica Elizabeth Nickson iznijela je priče mnogobrojnih Cameronovih žrtava, uključujući i njezinu majku. Jedna je pacijentica, žena iz Vancouvera, patila od postporođajne depresije i iscrpljenosti. Cameron ju je 86 dana držao u snu izazvanom lijekovima, a kad je s njom završio, u potpunosti je bila izgubila pamćenje i sjećanje na svoj život, uključujući i vještinu čitanja i pisanja. Trebalo ju je čak učiti odlaziti na WC. Kao rezultat tog pritiska na njenu obitelj, izgubila je i supruga i šestero djece. Bio je to isti onaj Ewan Cameron kojeg su veličali kolege iz struke i koji je biran za predsjednika niza vodećih psihijatrijskih tijela, uključujući i Svjetsku psihijatrijsku udrugu. Među predsjednicima i direktorima projekta MK Ultra bili su i predsjednik Medicinskog centra Cornell u New Yorku i šef Instituta Smithsonian. Bili su tu najviši dužnosnici establišmenta, a ne neki ludi profesor koji radi sam, na svoju ruku. Jedna od Cameronovih tehnika povezana je s onim što sam rekao ranije. Koristio je uređaj za snimanje kojeg je nazvao Cererofon i stavljao ga, s neprestano ponavljanim porukama, pod jastuk žrtvi koja spava. Također bi snimao ključnu frazu koju je u razgovorima s njim koristila žrtva i zatim je ponavljao u razmacima od 30 sekundi dok bi žrtva spavala. To je bilo takozvano „psihičko navođenje”, što bi dovelo do žrtvine opsjednutosti odnosnom frazom i nemogućnosti da misli o bilo čemu drugome. Emocionalne posljedice bile bi takve da su se koristili lijekovi za smirenje. „Psihičko navođenje” , tj. umetanje „nove” osobnosti, često bi slijedilo elektroterapiju kao oblik uništavanja prirodne osobnosti. To se nazivalo procesom „razbijanja obrazaca”. Cameron je koristio tehniku koja se zvala Page-Russellov šok-tretman, nazvan p0 dvojici britanskih liječnika koji su ga i razvili. Žrtvama bi se davao inicijalni elektrošok, nakon kojega bi uslijedilo još pet do devet manjih, dvaput ili triput dnevno u razdoblju od trideset dana. Bolničko osoblje je u to doba izjavljivalo da su bolnicom odjekivali vriskovi. „Pacijenti” su, zacijelo, pokušavali umaći takvoj strahoti. Kad bi „razbijanje obrazaca” završilo a žrtva bila potpuno zbunjena, na glavu bi joj se stavila kaciga te ponavljale negativne poruke i do dvadeset sati dnevno. U porukama bi se ponavljale fraze poput: „Moja me majka mrzi, moj me suprug mrzi, ja sam propalitet” itd., a korišene su snimke žrtvinog vlastitog glasa. Uz to, po svršetku svake poruke Cameron bi im noge prekrivao žicama i davao elektrošok. Kada bi stara osobnost na taj način bila uništena, proces se koristio za stvaranje nove po Cameronovim zamislima. Ovo je, ne zaboravimo, financirala CIA novcem poreznih obveznika po nalogu Allena Dullesa, čovjeka koji je, uz još neke druge, nadzirao nirnberško suđenje za ratne zločine na kojem su mnogobrojni niže rangirani nacisti osuđeni na smrt za zločine mnogo manje strašne od onoga što su radili on i Cameron. Sve se ovo nastavlja, na mnogo napredniji način, i danas. Čuo sam za slična takva istraživanja kontrole uma na nekim britanskim sveučilištima, pa ako o tome znate nešto više, molim vas da mi javite. Većina ljudi nema pojma da zatvaranje pojedinca u mentalnu ustanovu zakon čini vrlo jednostavnim. To je doista lako postići, jednog prijatelja koji je prolazio kroz traumatično duhovno buđenje (sagledavao je svijet onakvim kakav doista jest) obitelj je prisilila da pristane na odlazak u privatnu duševnu bolnicu. Kad su već toliko navaljivali, neka im bude. Međutim, kad je odlučio napustiti bolnicu nakon ležernog razgovora s liječnicima, nasilno je u tome spriječen. Također su ga prisilili da uzima lijekove. Ono što su djelatnici bolnice radili bilo je savršeno u skladu sa zakonom. Kad jednom date pristanak da vas se liječi na takvom mjestu, gubite sva svoja prava na odlazak ako osoblje smatra da bolnicu ne biste trebali napustiti. Budući da liječnici na toj razini svoje profesije uglavnom nemaju pojma o prirodi psihe, premda ih se naziva „psihijatrima”, mogu vas zatvoriti i prisiliti da uzimate lijekove kako bi „liječili” neke posve prirodne pojave. Ne budemo li na oprezu, upotrijebit će „duševnu bolest” kao izgovor da zatvore one koji govore da mogu komunicirati s drugim frekvencijama („shizofrenija”) i one koji tvrde da postoji svjetska zavjera („paranoja”). Oni koji, poput mene, govore o obje ove stvari postaju „paranoidni shizofrenici”. Upravo su na taj način sovjetski disidenti pozatvarani u psihijatrijske ustanove. Na početku Bushevog predsjedničkog mandata CIA se s devetoro žrtava MK Ultre nagodila izvan suda za najveću moguću svotu novca bez suglasnosti državnog tužitelja. Još ih se 69 još uvijek bori za odštetu. Tomu nimalo ne doprinosi niti priznanje Richarda Helmsa, šefa CIA-e u doba Vvatergatea, daje 1973. uništio glavninu dokumenata o MK Ultri. Ono o čemu ovdje pričamo najteži je oblik politike pretvaranja ljudske rase iz jedinstvene, slobodoumne kreacije Tvorca u krdo ovaca i robota. Riječ je o kombinaciji tehnologije, režiranih događaja i kontrole politike i (što je najvažnije) medija. Iza svega stoji poznala lista imena. Dokument pod nazivom „Nečujno oružje za tihi rat” razotkriva ulogu Zaklade Rockefeller u financiranju istraživanja na Sveučilištu Harvard o mogućnostima računala pri kontroli čovjekovog mišljenja. Cilj je u potpunosti zamijeniti opipljivi novac kartičnim elektronskim novcem, a zatim zamijeniti kreditne kartice i osobne iskaznice potkožnim mikročipom. Korporaciji Intel dodijeljen je petogodišnji ugovor 1994. da razvije takav uređaj u svom postrojenju u Rio Ranchu, u državi New Mexico. Takav bi čip bio povezan s globalnim računalom pod izgovorom da se sve financijske transakcije moraju zabilježiti u novoj središnjoj svjetskoj banci. To bi računalo znalo sve o nama u svako doba i moglo bi nam slati poruke, programirajući pritom našu svijest. Tada bismo, u pravom smislu riječi, postali roboti. Ovakav razvoj događaja nije ništa novo. ClA-in psiholog dr. Jose Delgado je 1966. rekao da će doći dan kada će se kontrola mozga moći prebaciti na ne-ljudske operatore uspostavom dvosmjerne komunikacije između implantiranog mozga i računala. Tijekom 1970-ih Švedska je bila u čudu kad je čula da se mikročipovi ugrađuju bolničkim pacijentima bez njihova znanja, kao dio eksperimenta kontrole uma. Odobrenje je dao bilderbergovac, švedski premijer Olof Palme. Opasnosti su goleme i očite. Kao što je senator Sam J. Ervin, šef senatskog pododbora za promjene ponašanja, 1973. rekao: „…behavioralna tehnologija … u Sjedinjenim Američkim Državama, zadire danas u najosnovnije temelje individualnosti i samu srž osobne slobode. Po mom mišljenju, najozbiljnija prijetnja …jest moć koju ova tehnologija daje jednom čovjeku da nameće svoje poglede i vrijednosti na drugog… Ako naše društvo želi ostati slobodno, jednom se čovjeku ne smije dati ovlaštenje da mijenja osobnost drugoga i da diktira vrijednostima, razmišljanjem i osjećajima drugih.18 U čitavom dokumentu o nečujnom oružju te u filozofiji Elite, općenito je razvidna želja da se učini upravo to. Vidimo kako izabrana elita kontrolira „glupo stado” u svim područjima života. Sve započinje s djecom u školama i mladima na sveučilištima. Zgrabite ih dok su još mladi i bit će vaši zauvijek. Ne mogu se načuditi kada vidim, govoreći na sveučilištima, u kolikoj je mjeri glavnina studenata već u dobi od sedamnaest ili osamnaest godina isprogramirana da misli poput klonova sustava. Njihova nesposobnost da misle samostalno, čast izuzecima, jednostavno zapanjuje. U dokumentu „Nečujno oružje za tihi rat”, namijenjenom vlastitim prevoditeljima takve politike, naglašava se važnost kontroliranja onog što se govori djeci i mladima. Nastavnici su obučeni da razmišljaju na određeni način i da vjeruju da su informacije koje prenose točne. Čak i ako gaje sumnje, vlasti inzistiraju da se ipak podučava baš na taj način. „Ako Vam se to ne sviđa, gospodine nastavnice ili gospodo nastavnice, maknite se pa ćemo Vas zamijeniti nekim tko će činiti ono što mu se kaže.” Kao što poznata rock grupa Pink Floyd kaže u svojoj poznatoj pjesmi, obrazovni sustav programira djecu da budu „samo još jedna cigla u zidu”. No, koliko se o takvim pitanjima uopće raspravlja? Nastavnici, roditelji, sindikati učitelja i političari raspredaju unedogled o financiranju škola i manjku udžbenika. Gdje je tu briga za ono što se u školi zapravo uči i što piše u udžbenicima? A na svijetu zapravo nema teme koja je važnija od programiranja ljudskog uma. Iz toga proizlazi sve ostalo. Dokument o nečujnom oružju sjajno opisuje tehniku kontrole uma. O tihom ratu kaže sljedeće: „On ispaljuje situacije umjesto metaka; pokreće ga obrada podataka umjesto baruta; računalo umjesto puške; vodi ga računalni programer umjesto snajperista; vodi se pod zapovjedništvom bankarskih magnata umjesto vojnih zapovjednika. On ne proizvodi čujnu buku i ne uzrokuje očite tjelesne ili duševne ozljede i ne miješa se očito u svakodnevni društveni život ljudi. Pa ipak, on stvara’očitu’buku, uzrokujući očite tjelesne i duševne posljedice, i očito se miješa u svakodnevni društveni život – stoje očigledno istreniranom promatraču koji zna na što treba obratiti pozornost. Javnost ne može pojmiti takvo oružje i stoga ne može ni vjerovati daju ono napada i pokorava. Javnost može instinktivno osjetiti da nešto nije u redu, ali zbog tehničke prirode nečujnog oružja ne može izraziti svoje osjećaje na racionalan način ili se inteligencijom nositi s problemom. Zbog toga ne zna kako zavapiti upomoć i kako se, u svrhu zaštite, udružiti s drugima. Kad se nečujno oružje primjenjuje postupno, ljude se privikava na njegovu prisutnost i uči podnositi njegove nasrtaje na svoj život sve dok pritisak (psihološki preko ekonomskog) ne postane prevelik, i dok se ne slome. Prema tome, nečujno je oružje jedna vrsta biološkog rata. Ono napada vitalnost, mogućnosti i pokretnost pojedinaca u društvu, i to tako što poznaje, razumije, manipulira i napada njihove izvore prirodne i društvene energije te njihove fizičke, mentalne i emocionalne vrline i slabosti.” Drugim riječima, podijeli pa vladaj. Uvedi svoju svjetsku dikaturu metodom postupnih koraka do cilja i malo će njih, prije negoli bude prekasno, shvatiti što se zapravo zbiva. U stvari, mnogi će čak i ismijavati ili osuđivati one koji ukazuju na ono što se uistinu zbiva. Čitatelji ove i sličnih knjiga znaju što se uistinu zbiva. Ako smo doista predani izgradnji boljeg svijeta i slobodi mišljenja i izražavanja, te je informacije nemoguće zanemariti. Posao koji svi moramo obaviti da bismo nadvladali vlast koju programeri imaju nad tolikim ljudskim umovima vrlo je velik, ali i savršeno izvediv. Izvest ćemo ga budemo li spremni latiti se takvog zadatka. Nema ničeg moćnijeg od ljudskog uma odlučnog da misli i radi samostalno. To je noćna mora svakog manipulatora a vi, kao i svatko na ovoj planeti, takvu moć imate. Morate je samo upotrijebiti. IZVORI 1 Vidi knjigu dr. Johna Colemana Conspirators’Hierarchy: The Story Of The Committee Of 300. 2 Sunday Telegraph (5. veljače 1995.). 3 Oswald Le Winter, operativac ClA-e 1968.-85., govoreći o dokumentarcu The Maltese Double Cross, prikazanom zastupnicima Britanskog parlamenta 1994. 4 Ibid. 5 Tijekom 1980-ih dogodila se još jedna zrakoplovna nesreća u kojoj je život izgubilo 329 osoba. U zrakoplovu kompanije Air India eksplodirala je 1985. godine bomba u irskom zračnom prostoru. Otkriveno je da počinitelje treba tražiti u paravojnoj bazi Alabama gdje se plaćenici obučavaju za terorističke aktivnosti. 6 Noam Chomsky, Letters From Lexington (AK Press, Edinburgh, Scotland), str. 119-120. 7 The Rockefellers, CBS (petak, 28. prosinca 1973). Danas je ABC-jev voditelj i urednik Peter Jennings, bilderbergovac. 8 „ls Rupert Murdoch preparing an assault on fortress Europe?”, The European (7.-13. srpnja 1995.), str. 21. 9 „Murdoch takes five days to win news group for £800m”, Daily Telegraph (4. veljače 1986.). 10 Three Part Series, 30. siječnja, 6. veljače, 13. veljače 1984. 11 „Subliminalno” se odnosi na poruke koje zaobilaze svjesnu razinu naše svijesti i programiraju našu podsvijest, razinu koja stvara našu zbilju. 12 Časopis Exposure (lipanj/srpanj 1993.), str. 12. 13 Preston B. Nichols i Peter Moon, The Montauk Project and Montauk Revisited (Sky Books, New York, 1992., 1994.). 14 Casebook On Alternative 3, str. 32. 15 J. M. Delgado, Physical Control Of The Mind: Toward A Psychocivilised Society (1969.). 16 Citat iz When The State Rapes: The Mind Control Papers, Part II, str. 2 i 6. Ovu studiju distribuiraju Mediaecco i Contact Network International, PO Box 66,8400 AB Gorredijk, Nizozemska. 17 Dosjei objavljeni na temelju Zakona o slobodi informacija otkrivaju kolika je prijetnja u očima američkih vlasti bio utjecaj kojeg je imao John Lennon. 18 Uvod u izvještaj senatskog pododbora iz 1974. o ulozi američke vlade u modifikaciji ponašanja.
