“Moramo shvatiti da se problemi gnoje već godinama, a ne samo u ove posljednje tri. Kao pojedinci imamo neka osnovna prava. Nas ljude nije stvorio zakon, mi postojimo po prirodi. Korporacije su međutim umjetne tvorevine. One bi trebale služiti našim interesima, našim zajedničkim društvenim interesima.
Ali mi smo ih stvorili s ovlastima koje više ne služe našim zajedničkim društvenim interesima. Institucionalizirani sustav dijaboličnih poticaja je omogućio bankarima s Wall Streeta i drugim korporativnim direktorima prokockati američko bogatstvo, i zatim, nakon što se kuća od karata srušila, što je izazvalo najgoru ekonomsku krizu u Sjedinjenim Američkim Državama u zadnje vrijeme i spalilo milijarde dolara bogatstva širom svijeta – pobjeći s mjesta zločina i to uglavnom oslobođen od poreza. Korporativni kriminalci moraju u zatvor”. To je najnovija analiza koju je objavio Joseph Stiglitz, međunarodno poznati ekonomist i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju u 2001 godini.
Sve je laž. U svijetu laži kroz lažni novac, lažni ljudi upravljaju lažnom ekonomijom. Lažne banke i lažni bankari, lažni predsjednici i lažni direktori, lažne tvrtke i lažna poduzeća. Lažni suci u lažnim sudnicama lažno osuđuju lažne ljude zbog lažnih kredita. Lažni zakon vrši lažne zapljene. Sve je laž. Baš kao što možda ne postoje granice mudrosti i razumijevanja, i baš kao što se ključ za blago tamo sakriveno može naći u čarobnoj frazi “ja ne znam”; čini se da glupost i pohlepa također nemaju granica, tu je lozinka “ja znam”. Ne može proći ni jedan jedini dan, a da se ne zapanjim, ne šokiram i ne uplašim dubine neznanja i pohlepe koje u ovo mračno doba proždiru naš svijet. Oni koji profitiraju iz tog neznanja i pohlepe, ne prezaju ni od čega i čine sve da bi tu pohlepu i neznanje potaknuli, razvili i još više proširili. Pretvorili su ljudsku rasu u retardiranu farmu genetski modificiranog kukuruza; svijet zakržljalog proletarijata. Između čovječanstva i prirode postoji partnerstvo. Kad je taj međusobni odnos na optimalnoj razini, oni rade jedan za drugog na uzajamnom poboljšanju, krajnji rezultat Raj. Kad čovječanstvo zaslijepljeno svojim sebičnim interesima izigra prirodu, onda je rezultat toga Pakao. Raj na Zemlji i Pakao na Zemlji su dvije primarne opcije između kojih stoje crni i bijeli navijači. Ravnoteža je zaštitni znak jednih, a neravnoteža akcelerirano stanje onih drugih.
Razloge zbog kojih je svaka službena valuta ovog svijeta smrtno ovisna o onome što se događa s valutom u upotrebi u Sjedinjenim Američkim Državama, pogrešno zvanom “Dolar”, u stvari bezvrijednim papirom kojeg izdaju Federalne Rezerve – institucija u privatnom vlasništvu; više nije potrebno objašnjavati.
Na putu u kojem su iz nule u zadnje vrijeme već stvorene planine novog novca-duga, stiglo se do faze u kojoj se priča o novih 4 trilijuna, a nastavlja se sa novih 600 milijardi u prvih 6 mjeseci. 600 milijardi, koliko je to “malo novaca”, možda najbolje dočarava podatak da se deficit proračuna Vlade SAD-a za fiskalnu godinu koja je upravo završila, popeo na rekordnih 1,7 trilijuna.
“U svrhu spašavanja propalog, do krajnje mjere privatiziranog globalnog financijskog sustava, nek se osjeti glad, neka bude zabave i nek zavlada ignorancija”, 111.111.111.111.111.111.111.111,11-og dana reče Bog. Ignorancija u kojoj Federalne Rezerve iz ničega mogu stvarati 2 ili 4 trilijuna godišnje, iz godine u godinu. Horor je možda jasniji ako se sagleda kroz usporedbu s bruto društvenim proizvodom ove po svemu gubitničke, a ipak najrazvijenije svjetske ekonomije – jadnih 14 trilijuna dolara u 365 dana – 27% svega onoga što ugleda svjetlo dana u periodu u kojem se izmjene 4 godišnja doba. Još više od toga zastrašuje spoznaja da privatna središnja banka ove čarobnim štapićem stvorene trilijune ne poklanja nego posuđuje, posuđuje ekonomiji koja je zbog ničeg drugog nego baš zbog dugova završila na samrtnoj postelji.
Odurna stvarnost je da u SAD-u aktualno u opticaju cirkulira samo oko 986 milijardi dolara u stvarnim, postojećim novčanicama i kovanicama, dok je sveukupna zaduženost Amerikanaca, ovisno kojom od mnogobrojnih fantastičnih formula je izračunavate iako je dug samo dug i ništa više od toga; između 70 i 200 trilijuna dolara.
Odakle se stvorilo ovih 70-200 trilijuna dolara kredita kad u gotovini ukupno ne postoji niti 1 trilijun dolara? Gdje ste vi gospodo “ostalih 69-199” trilijuna dolara rođeni? Kako je moguće da manje od trilijun dolara obavlja sve ovo? Odgovor je jednostavan i kristalno jasan: Banke!
Sve je laž. U svijetu laži kroz lažni novac, lažni ljudi upravljaju lažnom ekonomijom. Lažne banke i lažni bankari, lažni predsjednici i lažni direktori, lažne tvrtke i lažna poduzeća. Lažni suci u lažnim sudnicama lažno osuđuju lažne ljude zbog lažnih kredita. Lažni zakon vrši lažne zapljene. Sve je laž.
03 lipnja 2009 godine, Predsjednik Federalnih Rezervi Ben Bernanke je obećao Američkom Kongresu da Fed neće monetizirati dug američke vlade.
Dana 03 studenog 2010, Federalne Rezerve su najavile plan masovnog kvantitativnog ublažavanja u kojeg je uključena kupnja dodatnih 600 milijardi dolara američkih dužničkih obveznica do sredine 2011 godine. Stvoriti iz ničega 600 milijardi dolara i njima kupiti trezorske obveznice u prijevodu znači monetizacija duga. Ali nije li Ben Bernanke obećao da Fed to neće učiniti? Da, Ben je to obećao:
Monetizacija duga je očajnički čin. Kvantitativno ublažavanje nije ništa drugo nego tiskanje novog novca i stvaranje inflacije. U svijetu privatnih središnjih banaka u kojem novac iz ničega nastaje kao dug, to predstavlja pljačku kupovne moći osobnih prihoda radnog naroda.
A sad pauza kao i uvijek kad se pred pitanjem novca nađu glup i gluplji…
