Da li ste sigurni kako ste vašom slobodnom voljom isključivi autor svake misli koja se javi u vašem umu i da ništa na to ne može utjecati? Ako jeste, onda obavezno pročitajte ovaj tekst. Njime želimo upozoriti na mogućnost da čak i neki vješt radio-operater može na daljinu proizvesti vaše misli i emocionalna stanja. Nastavite domišljati ostale mogućnosti.
Izvor: rtcg.me
…Godine 1973. doktor Joseph Sharp s Istraživačkog instituta kopnene vojske ‘Waltera Reedea’ nadopunio je Freyev rad eksperimentom u kojemu je ispitanik – u ovom slučaju sam Sharp – ‘čuo’ i shvatio riječi prenesene pulsno-mikrovalnim analognim zvukovnim vibracijama govornika.
– Martin Cannon
U nekih pacijenata električna stimulacija izloženoga sljepoočnog režnja izazvala je percepciju glazbe. Povremeno je to bila određena melodija koju je subjekt mogao prepoznati i pjevušiti, a u nekim slučajevima bilo je kao da je u operacijskoj dvorani svirao radio ili gramofon. Čini se da spomenuti zvuk nije bio prisjećanje, već je nalikovao stvarnom iskustvu slušanja orkestarskih glazbala ili riječi nekakve pjesme.
– dr. med. Jose M. R. Delgado (Iz knjige Physical Control of the Mind: Towards a Psychocivilized Society (Fizička kontrola uma: na putu ka psiho-civiliziranom društvu)
Sustav tihe subliminalne prezentacije
Jedno od najintrigantniji područja znanstvenih istraživanja jest utjecaj na um, misli i stanja čovjeka. Neka od tih istraživanja danas su općepoznata dok su druga odmah nakon objavljivanja nestala s vidika. Nije teško zaključiti zašto – riječ je o tehnologijama koje pružaju zastrašujuće potencijale onima kojima je stalo oblikovati umove ljudi. Indoktrinacija se u suvremenom društvu provodi na različite načine, ali elektronički, frekvencijski utjecaj na mozak i um čovjeka ipak pruža najdirektniji način. Misli i stanja na pritisak gumba, tako bismo to mogli ukratko opisati.
Pogledajmo, primjerice, slijedeći podatak, koji stiže iz knjige Josepha Farrella „Genes, Giants, Monsters, and Men: The Surviving Elites of the Cosmic War and Their Hidden Agenda“ (koju uskoro objavljuje zagrebačka izdavačka kuća AGM).
Dana 27. listopada 1992. doktoru Oliveru Loweryju iz (države) Georgije odobren je patent #5 159 703 (za područje SAD-a). Njegov je izum bilo nešto što je sam nazvao ‘Sustav tihe subliminalne prezentacije’:
„Sustav tihe komunikacije u kojem su neantenski nositelji elektromagnetskog vala u vrlo niskom ili vrlo visokom audiofrekvencijskom rasponu susjednoga ultrazvučnog frekvencijskog spektra, amplitudinalno ili frekvencijski moduliraju željenim podacima i prenose, akustički ili vibracijski, kako bi se inducirali u mozak, obično uporabom zvučnika, slušalica ili piezoelektričnih pretvarača. Modulirani se nositelji mogu emitirati izravno, u realnom vremenu, ili se prigodno snimiti i pospremiti na mehanički, magnetski ili optički medij za odgođeno ili ponovljeno emitiranje slušatelju.“
Obratite pozornost na eufemističku frazu „moduliran željenim podacima“ i jednako eufemističku referenciju na „slušača“ tih amplitudinalno ili frekvencijski moduliranih „subliminalnih prezentacija.“ Amplitudinalna ili frekvencijska modulacija su, dakako, dva tipa modulacije koji se rabe u AM i FM radiouređajima. Tako je i sama modulacija tek elegantan naziv za podatke ukodirane u radiovalove, odnosno za informaciju koju čujete kada upalite radio. Stoga fraza „moduliran željenim podacima“ ne znači drugo doli „moduliran željenim informacijama“ koje se „subliminalno prezentiraju“ „slušaču.“
Prema Loweryju, njegovim bi se izumom mogla inducirati sljedeća emocionalna stanja.
Pozitivne emocije: zadovoljstvo, dužnost, vjera, prijateljstvo, nada, nevinost, radost, ljubav, ponos, poštovanje, ljubav prema samome sebi i obožavanje.
Negativne emocije: ljutnja, jad, tjeskoba, prijezir, očaj, strava, posramljenost, zavist, strah, frustracija, žalovanje, krivnja, mržnja, ravnodušnost, indignacija, ljubomora, samilost, žaljenje, kajanje, srdžba, tuga, sram, inat, užas i taština.
Samo četiri godine poslije – preciznije 13. prosinca 1996. – Loweryjeva tvrtka Silent Sounds Inc. na svoju je mrežnu stranicu postavila poruku uznemiravajućeg sadržaja: „Sve shematske prikaze američka je vlada proglasila (odsada) tajnima i nije nam dopušteno otkrivati njihove točne pojedinosti… snimamo trake i CD-ove za njemačku vladu, čak i za bivše zemlje Sovjetskog Saveza! Sve s dopuštenjem State Departmenta, dakako… Sustav se vrlo uspješno koristio za cijelog trajanja operacije Pustinjska oluja (u Iraku).“
Od tada pa nadalje razvoj te tehnologije postaje nepoznat. A koje su to zapravo poznate tehnologije tehnološke manipulacije umom? Kako djeluju? I kakve su im mogućnosti?
U CIA-inim vlastitim studijama tehnika i tehnologije manipuliranja umom – koje možemo smatrati reprezentativnim uzorkom rada kojim su na tom polju bavile druge nacije – eksperimentiralo se s doslovce cjelokupnim spektrom, od „blagih“ tehnika poput hipnoze, droga, stvaranja i manipuliranja vjerskim kultovima, ekstrasenzornom percepcijom (ESP-om), senzornom deprivacijom i kondicioniranjem do „teških“ tehnologija poput korištenja mikrovalova, moždanih umetaka, psihokirurgije i svih mogućih njihovih kombinacija. Spomenuti eksperimenti uključivali su projekte brisanja pamćenja, hipnotičke otpornosti na mučenje, serume istine, posthipnotičku sugestiju, brzu indukciju hipnoze, elektroničku stimulaciju mozga, neionizirajuće zračenje, indukciju intracerebralnih „glasova“ s pomoću mikrovalova te mnoštvo drugih, još problematičnijih tehnologija.
Po izrazom „mnoštvo drugih, još problematičnijih tehnologija“, ključno je ukazati na uporabu mikrovalova za induciranje glasova u ljudski mozak, glasova koje čovjek uistinu „čuje.“
Elektromagnetska polja, usadci i kombinirani pristupi
Prvi tipovi električne manipulacije umom uključivali su izravno usađivanje elektroničkih komponenata u mozak. Martin Cannon, istraživač fenomena NLO-otmica, bilježeći da žrtve otmice „često opisuju operacije u kojima su im igle bile umetane u mozak“ i „još češće govore o umetanju stranih predmeta kroz sinusne otvore“, zapaža da su se istraživači otmica na temelju tih bizarnih okolnosti brže-bolje bacali na zaključak da je riječ o nečemu nezemaljskom „a da se pritom nisu upoznali s određenim, malo reklamiranim postignućima zemaljske tehnologije“.
Usadci koje žrtve iskustva otmice spominju snažno ukazuju na tehnologiju čije se podrijetlo može pratiti do sprave zvane Stimociever koju je na prijelazu 1950-ih i 1960-ih godina izumio neurobiolog José (Manuel Rodriguez) Delgado. Stimociever je minijaturna dubinska invazivna elektroda koja može i primati i odašiljati elektronske signale ultrakratkim valovima. Stimulirajući pravilno postavljen Stimociever, osoba koja njime izvana upravlja može postići iznenađujuće visok stupanj kontrole nad reakcijama ispitanika.
J.Delgado- bika zaustavio tipkomNajpoznatiji primjer Stimocievera na djelu dogodio se u madridskoj areni za koridu. Delgado je, posve nezaštićen, „premrežio“ bika prije nego što je ovaj izašao u arenu. Bijesan i krvoločan, bik je nasrnuo na doktora, a onda stao, tik pred njim. Tehničar (koji se prometnuo u toreadora) zaustavio je životinju jednostavno stisnuvši tipku na crnoj kutiji koju je držao u ruci.
Spomenuta epizoda, mnogo puta prepričana u literaturi o kontroliranju uma, opipljivo je demonstrirala potencijal spomenutih tehnologija još krajem 1950-ih godina, stoga je jednostavno zamisliti što bi se moglo učiniti danas, desetljećima poslije, nakon što su oni koji su spremni odbaciti moral i humanost uložili dovoljno novca, istraživanja i ljudske radne snage kako bi postigli napredak.
Energično nastavivši sa svojim istraživanjem, Delgado je 1973. godine mogao objaviti da je „radiostimulacija različitih točaka u amigdali i hipokampusu… proizvela različite učinke uključujući ugodne senzacije, zanos, duboku kontemplativnu koncentraciju, neobične osjećaje, superopuštanje, vizije u bojama i druge reakcije.“ Obratite pozornost na to da već 1973. godine više nije bio nužan izravan kontakt usađenog uređaja i mozga; učinci, uključujući i „vizije u bojama“, mogli su se inducirati na daljinu, elektromagnetskim ciljanjem određenih područja u mozgu.
Te vrste otkrića brzo su potaknula nova istraživanja na polju tehnologije manipulacije umom, tehnologije koja omogućava induciranje točno određenih slušnih, vizualnih i emocionalnih učinaka u ciljanog pojedinca ili skupine.
Prema izvještaju Obrambene obavještajne agencije, DEA-e, objavljenom na temelju američkog zakona o slobodi informiranja, mikrovalovi mogu potaknuti metaboličke promjene, izmijeniti moždane funkcije i narušiti obrasce ponašanja. Projekt Pandora otkrio je da pulsirani mikrovalovi mogu dovesti do „curenja“ krvno/moždane barijere, potaknuti srčane napade i dovesti do neorganiziranog ponašanja. Godine 1970. znanstvenici korporacije RAND izvijestili su da se mikrovalovi mogu koristiti za izazivanje nesanice, umora, razdražljivosti, gubitka pamćenja i halucinacija.
Možda najvažniji rad na ovom području onaj je doktora W. Rossa Adeya sa Sveučilišta Sjeverne Kalifornije. On je utvrdio da se ponašanje i emocionalna stanja mogu mijenjati i bez elektroda – jednostavnim postavljanjem ispitanika u elektromagnetsko polje. Usmjeravanjem analognog signala određene frekvencije kojim se stimulira mozak te koristeći modulaciju amplitude vala kako bi ga se „oblikovalo“ u imitaciju željene EEG-frekvencije svojim je ispitanicima uspio nametnuti teta-ritam od 4,5 Hz – što je frekvencija koju je prethodno izmjerio u hipokampusu tijekom ometanja učenja.
Očito, nije puno potrebno da se u ciljani mozak ‘ukrca’ val željene frekvencije normalnog encefalograma i da se taj proces može iskoristiti za izazivanje gubitka pamćenja, halucinacija (doživljavanje vizija), pa čak i srčanih napada, iz daljine i bez lako uočljivih tragova.
Daljinsko induciranje transa i “glasova”
No sa spomenutim se tehnologijama i tehnikama otišlo još dalje u radu obavljenom još daleke 1973. godine.Trans se može inducirati na daljinu, no može li se njime i upravljati?
Odgovor je, čini se: Da
Već su spomenuti Delgadovi intracerebralnih glasova, dakle glasovi koje osoba čuje u svojoj glavi. Isti se efekt može postići i „valom“. Američki neuroznanstvenik Allan H. Frey je početkom 1960-ih godina demonstrirao da mikrovalovi mogu proizvesti duboke rezonantne zvukove (eksplozije), šištanje, zujanje i druge intracerebralne (dakle – unutar mozga) atmosferske smetnje (taj se fenomen danas naziva Freyev učinak); godine 1973. doktor Joseph Sharp s Vojnoga istraživačkog instituta Waltera Reeda nadopunio je Freyev rad eksperimentom u kojemu je ispitanik – u ovom slučaju sam Sharp – „čuo“ i razumio izgovorene riječi prenesene pulsirano-mikrovalnim analognim zvučnim vibracijama govornika.
Doktor Robert Becker komentira kako „takav se uređaj očito može primijeniti u tajnim operacijama smišljenim da metu dovedu „do ludila ‘glasovima’ ili emitiranjem neprimjetnih uputa programiranom atentatoru.“Drugim riječima, danas postoji tehnologija kojom se, jednim pritiskom na tipku, možemo potaknuti elektronička inačica „plinskog svjetla“– oblika psihološkog zlostavljanja kod kojega se žrtvi prezentiraju lažni podaci kako bi ona posumnjala u vlastito pamćenje, opažanje i zdrav razum – ili stvoriti pravoga mandžurskog kandidata. Štoviše, prethodna sposobnost može učinkovito prikriti posljednju. Tko će slušati žrtve kada se elektronski inducirane halucinacije koje opisuju točno poklapaju s klasičnim znacima paranoidne shizofrenije i/ili epilepsije sljepoočnog režnja?
Ipak stvar ne završava na tome. Spomenute tehnologije, naime, u kombinaciji s „blagim“ tehnikama hipnoze, donose još strašnije rezultate:
Vjerojatno najzlokobnija otkrića tiču se tajanstvenog rada J. F. Sharpitza koji je 1974. godine predao plan istraživanja interakcije radijskih frekvencija i hipnoze. U njemu je iznio sljedeće:
„Ovim će se istraživanjem pokazati da se riječ koju izgovori hipnotizer, moduliranom elektromagnetskom energijom, u podsvjesne dijelove ljudskog mozga može prenijeti izravno, odnosno bez korištenja bilo kakvih tehničkih uređaja za prijam ili konvertiranje poruka, a da pritom nema načina da osoba izložena tom utjecaju svjesno kontrolira unesene informacije.“
Iznio je u općim crtama svoj eksperiment, prema neposrednim učincima bezazlen, ali po implikacijama zastrašujući, u kojima će se ispitanicima ugraditi podsvjesna sugestija da napuste laboratorij i kupe točno određen predmet: njihovu bi aktivnost potaknula određena ključna riječ ili postupak. Schapitz je bio uvjeren da će ispitanici svoje ponašanje racionalizirati – drugim riječima, da će se ispitanik „uhvatiti“ za bilo kakav izgovor, koliko god slabašan, za svoje postupke te da će ih pripisati djelovanju slobodne volje.
Schapitzov je rad financiralo Ministarstvo obrane, a unatoč pozivanju na Zakon o slobodi informiranja njegovi rezultati nikada nisu javno objavljeni.
Elektroničko rastakanje sjećanja: izgubljeno vrijeme i izgubljena povijest
Jedan od najvećih problema s kojima se istraživanje manipulacije umom najprije susretalo bio je „problem odlaganja“, odnosno načina da vinovnici eksperimenata te eksperimente zadrže u tajnosti. Jedan način, dakako, bio je jednostavno poubijati sudionike, no drugi je način – brisanje određenih dijelova njihova pamćenja – bio učinkovitija metoda, koja bi, ako bi se sredstva za to uspjela razviti, u arsenalu manipulacije umom imala vlastite prednosti.
Cilj je bio „EDOM“ ili „Elektronsko rastakanje sjećanja“ (Electronic Dissolution of Memory). I postignut je ničim kompliciranijim od „blokade sinaptičkog prijenosa u pojedinim područjima mozga“, slične onoj do koje dolazi kod moždanog udara. Taj se učinak može postići elektromagnetskim ometanjem signala živčanih staza što rezultira brisanjem pamćenja iz svijesti u pojedinim dijelovima mozga. Rezultat je „izgubljeno sjećanje“ (koje, pogleda li se drukčije, može biti nalik fenomenu „izgubljenog vremena“ kod žrtava otmice. Brisanjem pamćenja, naime, briše se i vrijeme, a brisanje vremena, provede li se na dovoljno velikoj skupini ljudi, nužno vodi brisanju povijesti.)
Bez određenih sjećanja, kontekst u kojemu osoba – ili skupina osoba – tumači događaje i donosi odluke neizbježno će se promijeniti pa se brisanje pamćenja može promatrati i kao sredstvo socijalne manipulacije čija je svrha stvaranje određenog oblika djelovanja.
Potencijal spomenute elektromagnetske manipulacije umom pruža još jednu mogućnost. Čovjek se mora zapitati bi li normalna mentalno zdrava osoba, primjerice, stisnula nekakvu tipku i digla planet u zrak, u stilu proslavljene „Zvijezde smrti“ u filmskom epu Georgea Lucasa „Zvjezdani ratovi?“ Vjerojatno ne bi. Za to je potreban suludi vojnik, a ne „normalan“.
Dobrovoljac spreman za psiho-fiziološko testiranje-Saratov, RusijaUvijek je bilo kandidata spremnih za vojne zadaće, čak i one najrizičnije pa se nameće pitanje je li hipnoza uopće potrebna. No, na suvremenom ratištu malo je mjesta za tradicionalnog vojnika. Napredno naoružanje zahtijeva sve višu razinu tehničke sofisticiranosti, što pak zahtijeva operatera hladne glave. No posve ljudski ratnik, premda sposoban za djela iznimne hrabrosti u najstresnijim okolnostima, ne posjeduje njene neiscrpne rezerve. Kao što piše Richard Gabriel, izvrstan povjesničar uloge psihijatrije u ratovanju: „Suvremeno ratovanje postalo je toliko smrtonosno i intenzivno da ga mogu izdržati jedino oni koji su već ludi.“
Prema Gabrielu, vojska se s tim izazovom namjerava suočiti „stvaranjem ‘kemijskog vojnika’, zombija na dizajnerskim drogama odjevenog u ratničku odoru.“
No, za drogama možda uopće neće biti potrebe; možda če ishod biti takav da će se samo određeno područje ili određenu ciljanu skupinu „vojnika“ izložiti elektromagnetskom polju ili „obrascu.“ Već smo vidjeli da je ta tehnologija sposobna potaknuti emocionalna stanja i postupke koji izlaze iz granica uobičajenog iskustva obične osobe, uključujući sposobnost poticanja posve bezrazložnoga „luđačkog bijesa.“ Zašto se služiti drogama koje za sobom ostavljaju tragove – dokaze – u tijelu ako će elektromagnetski valovi izvesti isti trik ne proizvodeći uočljive tragove?
Frekvencija moždanog ritma
„Mozak“, bilježi Cannon, „ima vlastiti ‘ritam’.“ To je otkrio njemački psihijatar Hans Berger 1924. Berger je promatrao dvije zasebne frekvencije: alfu (8 – 13 ciklusa u sekundi), povezanu s opuštenim budnim stanjem te betu (14 – 30 ciklusa u sekundi), koja nastaje u stanju uzbuđenja i intenzivne mentalne koncentracije. Poslije su zabilježeni i drugi ritmovi, osobito važni za ovu temu: teta (4 – 7 ciklusa u sekundi), stanje hipnogogije te delta (0,5 – 3,5 ciklusa u sekundi), koja se obično bilježi kod usnulih subjekata.
Princip rada Hemi- SyncaTe su javno raspoložive činjenice poslužile kao osnova za novu „industriju“ čiji počeci sežu s kraja 1970-ih i početka 1980-ih. Tada su pametni izumitelji osmislili strojeve poput Hemi-Synca, uređaja nalik slušalicama koji stvara „neznatno različite frekvencije u svakom uhu“. Tu bi razliku mozak potom izračunao, što bi rezultiralo svojevrsnom „frekvencijom ritma“ na koju bi se potom i sam priključio. Drugim riječima, ispitanikov bi se elektroencefalogram usporio ili ubrzao kako bi održao korak s elektroničkim partnerom s kojim se utrkuje.
Ideja o frekvenciji ritma može se činiti čudnom, pa čak i nevažnom, no ona zapravo predstavlja jedno od ključnih operativnih načela tzv. skalarne elektromagnetike o kojemu na ovome mjestu vrijedi ponuditi riječ-dvije objašnjenja.
Ova se vrsta fenomena potpuno temelji na inerferometriji, pri čemu je utvrđivanje „frekvencije ritma“ svojevrstan obrazac djelovanja. A taj se„obrazac frekvencije ritma“ može utvrditi upravo ometanjem ili stapanjem dvaju ili više signala različitih frekvencija. Razlika među frekvencijama, ometanima ili stopljenima, potom stvara „stacionarni val“ koji se temelji na frekvenciji ritma. Možemo se pozvati na jednostavnu, premda nespretnu, analogiju: uzmemo li šaku kamenčića različitih veličina i bacimo ih na mirnu površinu jezera, svaki će kamenčić pri sudaru s površinom proizvesti određeni uzorak. Ti će se uzorci presijecati, stapati i na kraju na površini vode formirati kratkotrajni zajednički uzorak stacionarnog vala te frekvencije ritma. Mozak se priključuje upravo na taj uzorak ili obrazac. Za „moždane strojeve“ koji su stekli popularnost krajem 1970-ih i početkom 1980-ih godina tvrdilo se i da mogu „inducirati“ „izvantjelesna iskustva“ za kojih primatelj mentalno „putuje“ na drugo mjesto, a njegovo tijelo ostaje mirovati. Ta se tehnologija munjevito razvijala i iznjedrila tehnološki ekvivalent kulture droga.
Daljinsko induciranje transa, emocija, specifičnih informacija i “telepatija” na daljinu
Daljinski hipnotički intracerebralni nadzor-L.L.VasiljevKako je rad na tehnologijama manipulacije umom napredovao, ubrzo se otkrilo, pomoću tehnika poput utvrđivanja „frekvencije ritma“ u ciljanom mozgu ili mozgovima da se emocionalna stanja, uključujući i hipnagogiju, mogu inducirati i na daljinu, pri čemu fizičke elektrode ili usadci ne moraju biti prisutni u samom mozgu. Ta se tehnika nazivala „Daljinski hipnotički intracerebralni nadzor“ (Remote Hypnotic Intracerebral Control, RHIC). O tom je fenomenu prvi izvijestio L. L. Vasiljev s lenjingradskog sveučilišta početkom 1930-ih godina. Naime, stvaranjem frekvencije ritma sinkronizirane s alfa, beta, teta ili delta stanjima normalno funkcionirajućeg mozga taj bi se mozak prirodno priključio na tu frekvenciju ritma i iskusio njoj odgovarajuće emocionalno stanje. Time se ispitanika – priključivanjem na frekvenciju ritma iz raspona teta-ciklusa – moglo izložiti mogućoj daljinskoj sugestiji, a potom ga zasuti „glasovima“ i uputama jer se, kao što smo vidjeli, istom tehnologijom ispitanika može potaknuti da u mozgu čuje stvarne „glasove“.
Iz svega se toga izrodila još jedna mogućnost, ona daljinske elektromagnetske telepatije ili čitanja misli ili emocionalnih stanja ciljane osobe „dešifriranjem magnetskih valova njezina mozga“. Na tom se projektu radi još od 1973. godine pri Agenciji za istraživanje naprednih projekata (Advanced Project Research Agency, ARPA).
Povrh svih tih znakovitih i uznemirujućih mogućnosti i implikacija elektromagnetske manipulacije umom na daljinu postoji još jedna, a to je mogućnost produljenog izlaganja elektromagnetskim poljima radi preinačavanja osobina samoga ljudskog DNK.
Istraživač Paul Brodeur tvrdi da nema nikakve sumnje u to da su 1960-ih godina „vlada i vojska sustavno prikrivale informacije o genetskim učincima mikrovalova na ljudska bića i zatajile niz potencijalno neugodnih situacija u kojima su se ti učinci promatrali“. Među promatranim učincima bila su i dugoročna i nepovratna oštećenja izazvana kidanjem kromosoma do čega je dolazilo produljenim izlaganjem takvim poljima.
Može se reći da je područje elektroničke manipulacije umom jedno je od najslabije oglašavanih područja istraživanja. No, u današnjem elektronički premreženom svijetu dobro je barem imati na umu da naša emocionalna stanja i misli, koje smatramo dijelom svoje intime, nisu nedohvatljive nekoj inačici vještog radiooperatera izvana.
Pouka za kraj, ako je uopće ima? Možda tek da se korisno ponekad zapitati jesu li baš sve misli koje mislimo i emocije koje proživljavamo autentično naše.
A ako u formulu stavimo i društveno programiranje, možda ćemo se zapitati i suprotno pitanje – koliko se naše misli doista mogu nazvati našima?
Ali to je već jedna druga priča…
Izvor: rtcg.me
Comments are closed.