Ovo je članak o licemjerju i moći, moći koja ne bira sredstva i ne mari za građane, bilo u Iranu, Americi, Kini, Rusiji ili Europi – ako osjeti da je ugrožena
Ako: država postoji radi sebe, vlast se poistovjeti s poretkom, stabilnost postane svetinja, onda je sukob s građanima neizbježan, a nasilje samo pitanje trenutka.
Slike iz Irana obilaze svijet. Prosvjedi, represija, ubijeni civili. Mediji govore jednim glasom: brutalni režim, diktatura, gaženje ljudskih prava. I ljudi to vide. Osjećaju nelagodu. Osjećaju tugu. Osjećaju bijes. Opravdano.
Ali ne vide — ili im se ne dopušta vidjeti — drugu polovicu ogledala.
Jer istodobno, gotovo u istom dahu, u isto vrijem, “slobodni Zapad” čini skoro pa “isto”. Ne u Teheranu, nego u Minnesoti. Ne pod zastavom islama, nego pod zastavom demokracije. Ne uz riječi “revolucija”, nego uz riječi “red i zakon”.
I tu počinje prava priča. Priča koja ne zauzima strane, ne umanjuje represiju i nasilje, brutalna ubojstva, već koja ima za cilj otvoriti oči kako bismo shvatili da ne postoje “dobri dečki”.
OČI ŠIROM ZATVORENE – Promjena režima: stvarnost koju se više ni ne skriva
Godinama, desetljećima, Sjedinjene Države i Izrael otvoreno žele promjenu režima u Iranu. To nije teorija zavjere. To je povijesna činjenica, dokumentirana i priznata. Javno izgovorena gotovo svakodnevno desetljećima unazad.
Od rušenja Mossadegha 1953. godine, preko sankcija koje guše civilno stanovništvo, preko cyber-napada na nuklearna postrojenja, atentata na znanstvenike, do stalnog financiranja i medijskog poticanja “unutarnjeg nezadovoljstva”.
Iran to zna. Njihova vlast (država) ne živi u iluziji. Ona živi u stanju stalne opsade.
I sada dolazimo do neugodnog dijela — onog koji se ne smije reći naglas.
Kako država u opsadi vidi vlastite građane
Iz perspektive iranskih vlasti, prosvjedi nisu “čista volja naroda”. Oni su potencijalna točka prodora vanjskih interesa, prijetnja.
To ne znači da su svi prosvjednici agenti.
Ne znači da je represija opravdana.
Ne znači da su ubojstva prihvatljiva.
Ali znači jedno: država (moć) koja vjeruje da joj prijeti egzistencijalno rušenje iznutra, reagira brutalno.
I sada dolazi pitanje koje razbija mitove.
Što bi SAD učinio u istom scenariju?
Zamislimo obrnuti svijet.
Zamislimo da Iran:
- javno financira američke prosvjede
- daje logističku i medijsku podršku rušenju vlasti u SAD-u
- koristi društvene mreže za destabilizaciju
- otvoreno govori o “islamizaciji Amerike”
Bi li odgovor bio blag?
Bi li se razgovaralo o “ljudskim pravima prosvjednika”?
Ne.
Odgovor bi vjerojatno bio vrlo jasan:
- FBI, DHS, NSA bi reagirali trenutno
- prosvjedi bi se označili kao foreign-influenced unrest
- aktivirao bi se Patriot Act, Insurrection Act
- vojska bi izašla na ulice
- mediji bi govorili o „obrani demokracije“
Drugim riječima:
👉 scenarij ne bi bio blaži – bio bi brutalniji i sofisticiraniji
Razlika nije u metodama.
Razlika je u narativu koji se prodaje javnosti.
I sve bi se to zvalo — obrana demokracije.
Da Iran ima kapacitet utjecati na američke ulice kao što Zapad utječe na tuđe – američka reakcija bila bi jednako nemilosrdna. Ne nužno jer su „zli“, već zato što države (moć) tako funkcioniraju kad osjete prijetnju opstanku.
Minnesota: trenutak u kojem ogledalo pukne
U Minnesoti, savezna agencija ICE ubija civilnu ženu. Izbijaju prosvjedi. Građani traže odgovornost.
Odgovor vlasti?
Donald Trump prijeti aktivacijom Zakona o pobuni i slanjem vojske protiv vlastitih građana.
I tu dolazimo do apsurda koji se više ne može sakriti:
👉 Isti čovjek koji brani prosvjednike u Iranu, prijeti vojskom prosvjednicima kod kuće.
Isti čin.
Ista logika.
Dva potpuno različita narativa.
Ako ogolimo retoriku do kraja, ostaje ovo:
Trump od građana traži da vjeruju da je represija legitimna samo kada je on provodi – ali zločin kada je provodi netko drugi.
Isti sustav, različite maske
Kada Iran koristi silu:
- to je “barbarstvo” (što i jest)
- to je “diktatura” (što i jest)
- to je “režim” (što i jest)
Kada SAD koristi silu:
- to je “red” (što je laž)
- to je “sigurnost” (što je laž)
- to je “zakon” (što je laž)
Ali mehanizam je identičan:
- država (vlast – moć) brani sebe
- vlast se poistovjećuje s poretkom
- građani postaju prijetnja
Razlika nije u etici. Razlika je u PR-u.
Trump i iluzija “drugačijeg”
Trump se predstavlja kao:
- protivnik globalista
- borac protiv duboke države
- glas naroda
Ali kada narod izađe na ulice protiv njega:
- prijeti vojskom
- koristi najtvrđe zakonske ovlasti
- kriminalizira nezadovoljstvo
- govori kako su prosvjednici produžena ruka globalista
To nije rušenje sustava. To je preuzimanje istog aparata moći i njegovo korištenje. I tu nestaje iluzija.
Kada država postane svrha sama sebi
Država je izvorno trebala biti sredstvo.
Alat za zaštitu života i slobode.
No kada:
- stabilnost postane svetinja
- poredak postane važniji od čovjeka
- vlast počne braniti sebe, a ne građane
sukob postaje neizbježan. Ne zato što su ljudi nasilni. Nego zato što moć bez granica uvijek na kraju puca u vlastiti narod.
Uvijek uz isto opravdanje:
“Radimo to da bismo spriječili veće zlo.”
Ključni prijelom: od sredstva prema cilju
Država je izvorno sredstvo:
- za zaštitu života
- za koordinaciju zajednice
- za rješavanje sporova unutar zajednice bez nasilja
Onog trenutka kada:
- država počne sebe doživljavati kao vrijednost po sebi
- vlast počne poistovjećivati opstanak sustava s vlastitim opstankom “redom”
- stabilnost postane važnija od čovjeka
➡️ dolazi do ontološkog obrata: građani više nisu razlog postojanja države – oni postaju resurs koji se upravlja.
Kada država ima samo dvije opcije:
- povući se i priznati granice svoje moći
- pojačati silu i redefinirati građane kao prijetnju
Povijest pokazuje da vlast gotovo uvijek bira drugu opciju.
Kada država naredi pucanje na vlastite građane?
Ne naredi se to:
- “jer su ljudi dobri ili loši”
- “jer je ideologija ovakva ili onakva”
Naredi se kada se ispune tri uvjeta:
1️⃣ Sustav više ne može popustiti
– nema fiskalnog prostora
– nema političkog legitimiteta
– nema izlaza bez gubitka kontrole
2️⃣ Građani se prestanu bojati
– prosvjedi više nisu simbolični
– zahtjevi postaju egzistencijalni
– autoritet prestaje djelovati
3️⃣ Nasilje se jezično normalizira
– prosvjednici postaju „nered“, „ekstremisti“, „teroristi“
– represija postaje „održavanje reda“
– smrt postaje „kolateralna“
U tom trenutku oružje je već mentalno povučeno, i prije nego što se fizički povuče.
Država nikada ne kaže:
“Pucamo jer želimo kontrolu.”
Uvijek kaže:
“Pucamo da bismo sačuvali red, mir, stabilnost, budućnost.”
To vrijedi:
- u Iranu
- u SAD-u
- u Europi
- u svakom sustavu gdje se poredak uzdigne iznad čovjeka
Razlika je samo u:
- uniformama
- terminologiji
- razini medijskog opravdanja
Najopasnija laž modernog doba
Najveća laž nije da represije nema. Ljudi je vide.
Najveća laž je:
“Naša represija je dobra, njihova je zla.”
Ali represija ne postaje moralna promjenom zastave.
Ako netko:
- podržava prosvjede samo kad ruše neprijatelje
- a guši ih kad ugrožavaju njega
onda on ne brani slobodu, nego kontrolu.
Iran to radi otvoreno. Zapad to radi sofisticirano. Ali obrazac je isti.
Završna istina (koja se ne nudi na naslovnicama)
Ne postoji dobra represija.
Postoji samo:
- represija koju opravdavamo
- i represija koju osuđujemo
ovisno o tome tko drži mikrofon.
I dok god države, bilo gdje, postoje radi sebe, a ne radi čovjeka — pitanje nije hoće li zapovjediti da se puca na vlastite građane.
Pitanje je samo: kada.
Jer ako:
- država postoji radi sebe
- vlast se poistovjeti s poretkom
- stabilnost postane svetinja
onda je:
sukob s građanima neizbježan, a nasilje samo pitanje trenutka
Ne zato što su ljudi zli. Ne zato što su države “diktature”. Nego zato što je moć bez granica uvijek spremna braniti sebe – čak i od onih zbog kojih je navodno nastala.
Ključno ogledalo koje se pokušava sakriti
Trump:
- brani prosvjede u Iranu
- kriminalizira prosvjede kod kuće
- prijeti vojskom vlastitim građanima
- naziva to “očuvanjem poretka”
To nije kontradikcija slučajno.
To je standardni obrazac imperijalne moći:
„Narod ima pravo rušiti vlast – ali samo tamo gdje to odgovara našim interesima.“
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
