U suvremenom svijetu riječ demokracija postala je sveta formula. Izgovara se s gotovo religijskim nabojem, koristi se kao opravdanje za ratove, sankcije, rušenja vlasti i “humanitarne intervencije”. No što se događa kada demokracije koje same u praksi više nisu demokracije, krenu “oslobađati” druge?
Tu nastaje temeljna kontradikcija našeg vremena.
Demokracija kao identitet, ne kao stvarnost
Zapadne države – osobito SAD i njegovi saveznici – formalno su demokracije. Imaju izbore, parlamente, ustave, medije. No stvarna moć u tim društvima već desetljećima ne leži u rukama građana, nego u:
- financijskom sustavu i dugovima
- korporativnim interesima
- vojno-industrijskom kompleksu
- sigurnosnim i tehnokratskim strukturama
Građani mogu birati upravitelje, ali ne i smjer. Ne mogu birati monetarni sustav, geopolitičke saveze, ratove, sankcije, niti temeljni ekonomski model.
To nije suverena demokracija, nego upravljana demokracija.
I upravo takav sustav kreće u “izvoz demokracije”.
Paradoks izvoza: ne možeš dati ono što nemaš
Ako demokracija u praksi znači:
- stvarnu narodnu kontrolu nad resursima
- suverenitet nad politikom
- odgovornost vlasti prema građanima
onda se postavlja jednostavno pitanje:
Kako netko tko je to izgubio, može to drugima donijeti?
Odgovor je neugodan, ali jasan:
Ne izvozi se demokracija – izvozi se kompatibilnost sa sustavom.
Što se zapravo ruši?
U svakom “oslobađanju” obrazac je gotovo identičan:
Ne ruši se:
- autoritarnost kao princip
- represija kao takva
- korupcija
Ruši se neposlušnost.
Točnije, ruše se vlasti koje:
- kontroliraju vlastite resurse
- ne prihvaćaju zapadni financijski okvir
- ne pristaju na uvjete MMF-a, Svjetske banke i korporacija
- ne žele biti dio geopolitičkog lanca
A ono što se uvodi nije sloboda, nego poslušna vlast.
Primjeri koji se ne mogu ignorirati
Irak – demokracija na tenkovima
Irak je “oslobođen” 2003. pod izlikom oružja za masovno uništenje koje nikada nije pronađeno. Rezultat:
- razorena država
- milijuni mrtvih i raseljenih
- privatizirani resursi
- trajna nestabilnost
Nafta je ostala. Demokracija nije.
Libija – sloboda bez države
Libija je imala autoritarni režim, ali:
- bez duga
- s državnom kontrolom resursa
- s planovima za afričku monetarnu neovisnost
Nakon “oslobođenja”:
- država se raspala
- ropstvo se vratilo
- zemlja je podijeljena između milicija
- resursi su otvoreni izvana
To nije bio pad diktatora. To je bio pad suvereniteta.
Sirija – kazna za neposlušnost
Sirija nije srušena jer je bila nedemokratska – takvih zemalja ima mnogo.
Srušena je jer:
- nije pristala na energetske koridore
- nije se htjela uklopiti u regionalni plan
Rezultat:
- dugotrajan rat
- razaranje
- sankcije koje pogađaju narod, ne elitu
Venezuela – demokracija dokle god si poslušan
Venezuela ima izbore. Ima institucije.
Problem nije “nedostatak demokracije”, nego:
- kontrola nafte
- neovisnost monetarne politike
- odbijanje potpunog financijskog podčinjavanja
Zato se govori o “oslobađanju”.
Ne naroda – nego resursa.
Demokracija kao prića za mase
Narodu se uvijek govori isto:
- “rušimo diktatora”
- “donosimo slobodu”
- “štitimo ljudska prava”
Ali se nikada ne pita:
- želi li rat
- kakav sustav želi
- tko će kontrolirati resurse nakon “oslobođenja”
Jer narod u toj priči nije subjekt.
On je alibi.
Demokracija kao narativ, ne kao cilj
Riječ “demokracija” ovdje ne znači:
- stvarnu narodnu suverenost
- lokalnu kontrolu odluka
- odgovornost vlasti prema građanima
Ona znači:
- prihvat zapadnog modela upravljanja
- otvaranje tržišta
- usklađivanje s pravilima sustava
Drugim riječima: demokracija je etiketa za kompatibilnost.
Tehnokratski kontinuitet ispod ideologije
Dok se ljudi svađaju oko:
- ljevice i desnice
- komunizma i kapitalizma
- diktatora i demokrata
ispod svega teče isti tehnokratski model:
- resursi
- energija
- kontrola
- podatci
- kompatibilnost
Vlasti se mijenjaju. Sustav ostaje.
Najkraće moguće sažeto
Demokracije koje nisu demokracije ne izvoze slobodu — izvoze upravljivost.
I još preciznije:
Ne ruše se diktatori zato što su diktatori, nego zato što nisu dovoljno poslušni.
Dokle god ljudi vjeruju da je problem drugi diktator, a ne sama struktura moći, isti će se ciklus ponavljati.
Ni jedna revolucija do sada nije donijela slobodu jer:
- ljudi nisu rušili tiraniju u sebi
- samo su je željeli provoditi nad drugima
Zato se povijest ne mijenja.
Samo mijenja lica.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
