To što je energetska kriza namjerno proizvedena ne znači da je lažna, već znači da je dio agende.
Mnogi ljudi upadaju u zamku da ako je nešto planski izazvano, odmah zaključuju da je samim time i lažno.
Ali to nije nužno istina, i upravo tu većina ljudi, vjerujem, promašuje bit.
Jer činjenica da je energetska kriza možda namjerno proizvedena ne znači da ona nije stvarna, za mene znači da je kao takva još opasnija, jer najefikasnija kriza nije izmišljena kriza, najefikasnija kriza je stvarna kriza koja je planski izazvana, usmjerena i kao takva iskorištena.
To je ono što joj daje moć, jer ako je nešto samo propaganda, ljudi to prije ili kasnije mogu prozreti. Kao što su prezreli pLandemiju.
Ali ako gorivo stvarno nestaje, cijene zbog toga stvarno rastu, opskrba stvarno puca, energija stvarno postaje nestabilna i hrana stvarno poskupljuje, onda više ne govorimo samo o medijskoj iluziji, govorimo o stvarnom pritisku na svakodnevni život ljudi.
A upravo takav pritisak sustav može koristiti kao savršeno oružje, ne samo za ekonomsko iscrpljivanje društva, nego i, kao što je vjerujem i planirano, za njegovo preoblikovanje.
Jer kada se stvori dovoljno velika nestabilnost tada se pod izgovorom “rješenja” i “stabilizacije” mogu uvoditi stvari kojima bi se u normalnim okolnostima građani suprotstavili.
Na primjer racionalizacija, ograničenja, kontrola potrošnje, centralizirana distribucija, digitalno praćenje resursa, uvjetovani pristup osnovnim funkcijama života.
Drugim riječima, energetska kriza tada više nije samo posljedica rata, već postaje operativni alat za upravljanje društvom.
I upravo zato je pogrešno reći da je energetska kriza “lažna”. Preciznije je reći ona je stvarna, ali nije spontana, ona je proizvedena, održavana i iskorištena.
A kad je tako postavljena, onda više nije samo problem, ona postaje oružje. Oružje koje ne djeluje samo kroz bombe i uništavanje energetske infrastrukture, nego kroz nestašice, strah, nesigurnost, ekonomsku iscrpljenost i postupno prihvaćanje sve većeg nadzora i kontrole.
I upravo tu dolazimo do šire slike, jer ako energetska kriza služi kao opravdanje za ograničenja, energetski lockdown, digitalni nadzor potrošnje, upravljanje pristupom resursima i centralizaciju osnovnih funkcija života
…onda ona više nije samo “kriza”, ona postaje dio šire agende. Agende u kojoj se čovjeka ne kontrolira više prvenstveno ideologijom, nego ovisnošću o centraliziranom sustavu pristupa energiji, hrani, novcu, mobilnosti i informacijama.
Zato možda najveća greška nije reći da je energetska kriza lažna, nego ne vidjeti da ona može biti stvarna, planski proizvedena i iskorištena kao oružje za ubrzavanje tranzicije prema tehnokratskom modelu kontrole i upravljanja.
Ili je netko zaboravio na”Veliki reset”, “Nećete imati ništa i biti ćete sretni”, “Kineski model upravljanja je uzorit za mnoge zemlje”, “Agendu 2030.” itd.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
