Jedna od najvećih prijevara suvremenog doba nije tehnologija, nije politika, nije ideologija.
Najveća prijevara je uvjerenje da pojedinac nema moć, a da sustav — ima.
To uvjerenje je temelj cijele tehnokratske arhitekture.
Bez njega, nijedna mjera nadzora ne može zaživjeti.
No, ta konstrukcija nije slučajna. Ona se gradi kroz psihologiju pristanka: skup mehanizama koji stvaraju privid da su tehnokratska pravila neizbježna, prirodna i da “nema alternative”.
A istina je potpuno suprotna.
Pristanak kroz naviku: “tako rade svi”
Najmoćniji oblik kontrole nije sila — nego navika.
Sustav zna da ljudi najbrže pristaju na ono što se prikazuje kao:
- “normalno”
- “moderno”
- “neizbježno”
- “standard”
- “svi to već koriste”
Zato se nove tehnologije predstavljaju kao pogodnost, olakšanje, napredak.
Kad netko kaže:
“Ma dobro, ajde, svi to već imaju…”
— pristanak se dogodio, iako nitko ništa nije svjesno potpisao.
Pristanak kroz strah od gubitka
Ljudi rijetko pristaju zato što nešto žele.
Mnogo češće pristaju zato što se boje gubitka:
- “Ako ne prihvatim pravila, izgubit ću profil.”
- “Ako odbijem aplikaciju, neću moći u dućan.”
- “Ako ne kliknem pristajem, neću moći nastaviti.”
Tehnokrati znaju da je strah od gubitka jači od želje za slobodom.
Ali to funkcionira samo dok ljudi vjeruju da im je nešto “potrebno”.
Kada shvate da im profil ne daje život, nego život daje vrijednost profilu — strah nestaje.
Pristanak kroz prebacivanje odgovornosti
Sustav voli da misliš:
“Ja ne odlučujem. To tako mora. Pravila su takva.”
To je psihološki trik kojim se građanima oduzima osjećaj odgovornosti i moći.
Ako nemaš osjećaj da možeš nešto promijeniti — prestaješ pokušavati.
A to je upravo cilj.
Pristanak kroz mikro-korake
Nadzor se nikad ne uvodi odjednom.
Uvodi se kroz sitne, malene, neopasne korake:
- “Samo verifikacija broja mobitela.”
- “Samo potvrda identiteta.”
- “Samo provjera dobi.”
- “Samo povezivanje dokumenata radi sigurnosti.”
- “Samo digitalni identitet.”
- “Samo digitalna valuta.”
- “Samo ograničenja za nezaštićene kategorije.”
- “Samo privremena pravila zbog hitnih situacija.”
I tako sitno po sitno, dođe trenutak kada ljudi shvate da su se probudili u sustavu koji nikada nisu izabrali.
Pristanak kroz osjećaj neizbježnosti
Najopasniji narativ koji tehnokracija koristi je:
“Digitalizacija dolazi, sviđa ti se ili ne.”
To je laž.
Sustav stvara atmosferu neizbježnosti kako bi ljudi sami odustali od otpora.
Ali istina je ovo:
- Nijedna država ne može provesti digitalni ID bez pristanka većine.
- Nijedna korporacija ne može preživjeti bojkot.
- Nijedna tehnokratska norma ne može zaživjeti bez ljudi koji je provode.
Nije digitalizacija neizbježna — nego je naš pristanak jedina stvar koja je čini mogućom.
Pristanak se raspada čim ljudi shvate da imaju izbor
Psihološki modeli kontrole funkcioniraju samo dok vjeruješ da nemaš drugog izbora.
Čim shvatiš da:
- tvoj račun nije tvoja vrijednost
- tvoja pažnja je valuta
- tvoj pristanak je temelj njihovog profita
- tvoj “klik” je njihova moć
- tvoj odlazak ruši cijelu platformu
- tvoj “ne pristajem” je cigla manje u njihovoj tvrđavi
— cijela iluzija moći se urušava.
Sustav nikada nije bio jači.
Samo je narod bio uvjeren da je slabiji.
Najgora noćna mora tehnokrata: narod koji je prestao pristajati
Ako ljudi prestanu pristajati:
- provjera dobi pada
- digitalni ID postaje beskoristan
- platforme gube korisnike
- oglašivači odlaze
- algoritmi ostaju bez podataka
- nadzor se raspada
- tehnokracija gubi tlo
Njihova moć nije stvarna — nego izvedena.
Oni postoje jer im mi dajemo život.
Sustav živi od našeg pristanka — a pristanak je uvijek stvar izbora
Psihologija pristanka radi samo dok ljudi zaboravljaju da imaju izbor.
Kad se taj izbor osvijesti, sve tehnokratske mjere prestaju biti zastrašujuće i postaju — prazne.
I zato je najbitniji uvid ovog vremena:
**Ne ovisimo mi o sustavu — sustav ovisi o nama.
Kad prestanemo pristajati, prestaje i njegova moć.**
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
