Amerika je „oslobodila“ Venezuelu.
Tako barem glasi poruka.
Trump govori da je narod Venezuele sada slobodan, da je srušena tiranija, da je intervencija bila nužna. Mediji prenose. Dio javnosti odobrava. Drugi dio sumnja. No gotovo nitko ne postavlja ključno pitanje:
Ako su ovo kriteriji opravdanja – korupcija, represija, laži, kršenje prava – postoji li danas ijedna vlast na planetu koju se ne bi moglo „opravdano“ svrgnuti?
Prema toj logici:
- Izrael bi sutra mogao „osloboditi“ Iran
- Iran „osloboditi“ Izrael
- Rusija Ukrajinu
- Ukrajina Rusiju
- Kina Tajvan, a sutra i Ameriku
Jer obrazac je postavljen. Presedan je tu.
Oslobođenje ili okupacija?
Trump kaže: „Venezuela je sada slobodna.“
No realnost je jasna: Venezuela nije slobodna – ona je pod okupacijom druge sile.
To nije sloboda, to je zamjena upravitelja.
Povijest nas tome stalno uči, ali mi uporno odbijamo vidjeti:
- Spasioci ne donose slobodu
- Spasioci donose svoju vlast
- Spasioci uvijek dolaze s opravdanjem
- I gotovo nikada ne odlaze sami
Prave promjene nikada ne dolaze izvana.
One dolaze samo kad se građani iznutra osvijeste.
Sve drugo je iluzija.
Psihološki presedan: kad je cenzura postala normalna
Isti obrazac već smo vidjeli – samo na drugoj razini.
Sjetimo se trenutka kada je Facebook suspendirao račun tadašnjeg predsjednika SAD-a, Donalda Trumpa.
Nije važno voliš li Trumpa ili ne.
Važno je što je time učinjeno u psihološkom smislu.
To nije bio tehnički potez. Bio je to presedan:
Ako možemo ušutkati predsjednika SAD-a, možemo ušutkati bilo koga.
Javnosti je ponuđeno opravdanje:
- „Radi dezinformacija“
- „Radi zaštite demokracije“
- „Radi sigurnosti društva“
Od tog trenutka nadalje, cenzura više nije bila iznimka. Postala je normalizirani alat.
Ne samo za „ekstreme“, nego za svakoga tko se ne uklapa u službeni narativ.
Isti obrazac – samo sofisticiraniji
Kao što je suspenzija jednog računa otvorila vrata suspenziji milijuna drugih, tako se danas moramo zapitati:
Ako je dopušteno napasti državu, svrgnuti vlast i preuzeti kontrolu samo uz rečenicu:
„Mi to činimo jer je ta vlast zla“
kamo to vodi?
Jer ako:
- više ne moraš dokazivati legalnost
- više ne trebaš međunarodni konsenzus
- više ne trebaš pravila
tada ulazimo u ono što se zove moralni imperijalizam:
naša definicija dobra = naše pravo na intervenciju
U tom okviru:
- okupacija postaje „tranzicija“
- rat postaje „etika“
- agresija postaje „sloboda“
Zašto je ovo opasno za sve – i izvana i iznutra
Ova logika ne ostaje na razini geopolitike. Ona se prelijeva prema unutra, prema građanima.
U vremenu Velikog reseta i uvođenja tehnokratskog upravljanja, obrazac izgleda ovako:
Ako je dopušteno:
- rušiti države jer su „problematične“
- suspendirati suverenitet „radi sigurnosti“
- uvoditi izvanredna stanja „radi zaštite“
onda sutra postaje normalno i ovo:
- ograničenja prava „radi dezinformacija“
- nadzor „radi sigurnosti“
- digitalni ID „radi stabilnosti“
- CBDC „radi kontrole kriza“
➡️ Isti obrazac. Druga razina.
➡️ Nema više tenkova. Ima uredbi, aplikacija i „dobrih namjera“.
Novo normalno
Ono što danas gledamo u Venezueli, Ukrajini ili Iranu nije iznimka.
To je novo normalno u svijetu gdje:
- pravo zamjenjuje narativ
- zakon zamjenjuje moralni spin
- suverenitet vrijedi samo za jače
Ako se prihvati logika:
„Mi imamo pravo jer smo u pravu“
onda više ne živimo u svijetu pravila, nego u svijetu sile.
👉 Po tim kriterijima, legitimna meta postaju:
- vlasti koje odbijaju provesti tehnokratski model
- i građani koji odbijaju digitalni ID, nadzor ili CBDC
Vlasti će biti svrgnute.
Građani – isključeni iz sustava.
Venezuela nije iznimka. Ona je najava.
Ne dolazi vrijeme grubih diktatura. Dolazi vrijeme meke, tehničke kontrole. Sloboda se više neće oduzimati silom. Oduzimat će se kroz pogodnosti, stabilnost i sigurnost.
Zato pravo pitanje više nije:
„Tko će nas spasiti?“
nego:
Jesmo li spremni biti slobodni bez da nam to netko odobri?
Jer sustav se ne boji vođa. Sustav se boji ljudi koji su prestali čekati vođu.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
