Evolucija svijesti

Prihvativši teoriju evolucije po kojoj smo evoluirali od niže vrste primata do današnjeg Homo sapiensa, postavljamo pitanja: -gdje se sada nalazimo u tom evolucijskom razvoju?; -da li evolucija još uvijek traje ili smo dostigli svoj maksimum?; -ako traje, kuda nas vodi?. Prema Itzhaku Bentovu, evolucija se kreće ka proširenju našeg spektra percipiranja. Naime, stvarnost doživljavamo ograničeno, koliko nam to razvijenost naših osjetila i živčanog sustava dopušta. Stvarnost gledamo kroz vrlo uski objektiv, a evoluiranjem se taj objektiv širi, pogled nam postaje širi, vidimo više te stvarnosti u kojoj živimo. Živčani sustav je, dakle, taj koji nam omogućuje predodžbu stvarnosti preko naših osjetila, ali naravno, izuzetno ograničeno. Npr., nismo u stanju percipirati cijeli svjetlosni spektar, niti čujemo sve skale vibracija, odnosno sve frekvencije (samo u rasponu od 20 do 20000 Hz). Međutim, naš živčani sustav je taj koji evoluira. Kao jedan od primjera evoluiranja našeg živčanog sustava, Bentov navodi prepoznavanje boja. Prije nekoliko tisućljeća ljudi su percipirali svega 4 do 6 boja, a danas na stotine, dok npr. neke životinje poput krava, konja i pasa ne raspoznaju boje. Kako naš živčani sustav evoluira dolazi do proširenja svijesti. Tzv. nadnaravni fenomeni koji su neobjašnjivi, posljedica su spontanog proširivanja svijesti. U prošlosti su ih ljudi smatrali čudima, a danas ih većinom ismijavaju ili ih pokušavaju objasniti. Osobno smatram da ti tzv. fenomeni nisu ništa nadnaravno, jer sve što postoji jest naravno, samo mi ono što ne možemo objasniti nazivamo nadnaravnim. Tako je nekada i munja bila nadnaravna pojava, dok ju čovjek nije objasnio (na sebi zadovoljavajući način), pa tako munja više nije nadnaravna pojava. Dakle, neki ljudi doživljavaju trenutke proširivanja svijesti, a koji se manifestiraju kroz tzv. fenomene. Na takve ljude često gledamo kao na čudake ili luđake, pa se najvjerojatnije veliki broj takvih ljudi nalazi u psihijatrijskim ustanovama.

Naime, takvi ljudi ne mogu normalno funkcionirati u svijetu u kojem većina ljudi ne shvaća njihovu percepciju stvarnosti, smatrajući ih luđacima, iako su oni u biti evoluirali do stadija u kojem su u mogućnosti doživljavati stvarnost u širem spektru od većine ljudi. Današnje ljude, prema razvijenosti svijesti, možemo podijeliti na tri skupine: 1. tzv. «gorila tip» – ispodprosječna inteligencija i razvoj svijesti (društvo ih smatra mentalno zaostalima); 2. velika većina ljudi prosječne inteligencije i razvoja svijesti; 3. skupina «genija i luđaka» – ljudi natprosječne inteligencije i razvoja svijesti. Kao što vidimo, postoje dvije manjinske skupine i jedna većinska koja kao takva određuje odnose u društvu na osnovi te većinske percepcije stvarnosti. Bentov predlaže teoriju po kojoj evolucija gura čovjeka u smjeru razvijanja inteligencije i proširenja svijesti, gdje će današnja većina (prosječni) postati manjina («gorila-tip»), a manjina iz skupine «genijalaca i luđaka» postati će većina (prosječni), dok će drugu manjinsku skupinu (nove «genijalce i luđake») predstavljati iznimno evoluirani ljudi – krajnji stadij evolucije. Dakle, evolucija gura čovjeka prema savršenstvu, ka tzv. «božanskom nivou» u kojem postajemo svjesni Jednosti svega postojanja, u kojem postajemo sveznajući i sveprisutni, postajemo «bogovi» što i jesmo, ali sada toga nismo svjesni. To je postizanje savršenstva o kojem govore sve svjetske religije. U kršćanstvu je to «Kraljevstvo Božje», u budizmu je to «Nirvana», itd…. Međutim, religije su tu drevnu mudrost koju su ljudi stekli prije više tisuća godina pretvorile u obožavanje bogova, u idolatriju, uz nametanje pravila ponašanja koja će sljedbenike tih religija dovesti do «spasenja», «vječnog života», ili nešto treće…. Uopće nije važno da li su Isus ili Buda postojali kao povijesne osobe, jer je postojanje mudrosti i znanja koje se pripisuje njihovim imenima nedvojbeno. Ta mudrost je zapisana, ali je u okviru religija i dorađivana, te namjerno krivo interpretirana, odnosno tumačena onako kako je to odgovaralo ljudima koji su manipulacijom ostvarivali svoju želju za moći. Dolazimo do zaključka kako evolucija ima za cilj dovesti čovjeka do tog tzv. savršenstva, prosvjetljenja, spoznaje (nazovite to kako hoćete)…. Da li se ta evolucija može pogurati, da li čovjek može sam utjecati na vlastito prosvjetljenje, spoznaju? Što čini taj posljednji stadij evolucije svijesti?

Odgovor koji nudim na potonje pitanje jest da je posljednji stadij evolucije svijesti odbacivanje ega…. O čemu ja to pričam, velite!?… Prihvatio sam uvjerenje kako je dualitet koji čovjek doživljava kao svoju stvarnost u stvari samo njegova percepcija stvarnosti, odnosno kako naša pojedinačna svijest nije odvojena od univerzalne svijesti (ljudi su tu univerzalnu svijest nazvali Bogom, ali su po mom mišljenju tako stvorili lik koji ne postoji, jer u Jednosti postojanja nema dualiteta, ne može biti On i mi, ako je sve Jedno)…. Nema smisla da sada u detalje objašnjavam teoriju Jednosti, već ću samo spomenuti kako se ona temelji na filozofskom pravcu monizmu, na nekim gnostičkim shvaćanjima, kao i na drevnim istočnjačkim i ezoteričkim mudrostima, te na određenim tumačenjima kvantne fizike i mehanike…. Znanstvenici sve više otkrivaju postojanje univerzalne svijesti prisutne svugdje i u svemu, u živom i mrtvom, u materiji i energiji (također nema smisla da ovdje pokušavam argumentirati ovu tvrdnju, o tome su već napisane mnoge knjige)…. Uglavnom prihvativši univerzalnu svijest i Jednost postojanja dolazim do zaključka kako zahvaljujući našem egu svijet doživljavamo dualistički… Tvrdim, dakle, kako u stvarnosti nema dualiteta između naše i univerzalne svijesti, između materijalnog i nematerijalnog svijeta, već da je to samo naša percepcija…. Uvjeren sam kako je naš ego samo krivo vjerovanje u pojedinačno jastvo ili sebstvo (kako vam drago)…

Ego u općenitom smislu označava samosvijest, svjesnost o vlastitom postojanju kao individue, jedinstvene osobe u odnosu prema okolini, dok je u psihologiji definiran kao spoznajni i perceptivni sloj svijesti (prema Freudu), svrstan između ida – nesvjesnog, primitivnog dijela ličnosti danog rođenjem, i superega (nadja) – razine svijesti koja prihvaćenim moralnim načelima nadzire id i ego (neki taj nadja poistovjećuju sa savješću)… Ljudi su uvjereni kako je njihov ego ono što oni jesu, individue koje su kao takve odvojene od ostatka svijeta… Ego tjera ljude da svijet promatraju po principu – ja i svijet, ali ego nas u tome vara, jer stvarnost glasi – ja sam u svijetu i svijet je u meni…. Kako bih dalje objasnio kako doživljavam ego spomenuti ću priču o Adamu i Evi, koju shvaćam kao metaforu u kojoj je opisan trenutak u evoluciji čovjeka kada on postaje svjestan svog postojanja, kada se kod čovjeka pojavljuje ego, kada čovjek u svojoj evoluciji nadilazi onaj životinjski, nagonski osjećaj postojanja sa svjesnošću postojanja…. U Bibliji se taj događaj tumači tako što je čovjek odbacio Boga kao svog stvoritelja, zgriješio protiv njegove volje i zbog toga bio kažnjen patnjom i smrću…. U stvari je čovjek stekavši samosvijest, postao svjestan svoje patnje i svoje smrtnosti, i nije odbacio Boga kao nekakvog svog stvoritelja već se svjesnošću o svojoj individualnosti perceptivno (ne i stvarno) odvojio od univerzalne svijesti, ali je tu percepciju pretvorio u svoju stvarnost kada je prihvatio poistovjećivati se sa egom, govoreći sebi – ego, to sam ja…. Čovjek je, dakle, evoluirao u samosvjesno biće i tako se perceptivno odvojio od univerzalne svijesti i Jednosti postojanja, za razliku od npr. životinja koje su povezanije sa univerzalnom sviješću (nesvjesno, naravno), iz razloga što nemaju ego, pa tako, recimo, zbog te povezanosti mogu npr. predosjetiti potres…. Ego je kao takav postao i uzročnikom ljudske patnje, jer je čovjek u tom osjećaju odvojenosti od svijeta koji izaziva tjeskobu, te svjesnosti o svojoj slobodnoj volji u stanju činiti zlo, odnosno ego proizvodi čini koje čovjek definira kao zle… Ego proizvodi dualitet dobra i zla koji kod drugih živih bića ne postoji…

Kada govorim kako je odbacivanje ega posljednji stadij evolucije ne smatram pod tim povratak životinjskoj razini bitka, već dostignuće savršenstva, postignuće spoznaje od koje smo perceptivno odvojeni egom… Govorim o tome kako se ne možemo vratiti životinjskoj razini bitka, jer se evolucija kreće uzlaznom putanjom, tako da odbacivanje ega dovodi do povratka našoj «božanskoj prirodi», do uvida kako smo mi kreatori Univerzuma isto kao i kamen, drvo, riba i sve ostalo što postoji…. Svekoliko postojanje jest ono što su ljudi nazvali Bogom…. On – Bog ne postoji kao odvojeno, samostalno biće…. Kada se molimo Bogu, molimo se sebi, svojoj volji, svojoj snazi vjere, mi smo ti koji stvaramo svoju sudbinu, u potpunosti, jer smo mi «bogovi», samo zahvaljujući svom egu to ne znamo….Kako smo gospodari svoje sudbine, evolucija naše svijesti ovisi o nama, krajnji stadij evolucije – odbacivanje ega – moramo ostvariti sami… Odbacivanje ega je čovjeku doslovce nezamislivo, kako bi to uopće bilo moguće?…. Dobili smo odgovore prije više tisuća godina, ali ih nismo prihvatili….

Što podrazumijevam pod tim odbacivanjem ega kao posljednjeg stadija evolucije svijesti? Kako je odbacivanje ega moguće, odnosno kako je naš bitak moguć bez ega, bez samosvijesti?…. Međutim, stvar je u tome da ego nije naša svijest…. Naša svijest je univerzalna, a ego nam samo daje lažni osjećaj kako je naša svijest apsolutno individualna… I mi s egom ne odbacujemo svijest, već samo osjećaj lažnog sebstva…. Dakle, pokušavam objasniti kako mi nismo ego, već je ego samo odjeća s kojom smo se poistovjetili… A kako mi nismo odjeća, tek kada skinemo odjeću vidimo tko smo…. Poslužiti ću se s jednom analogijom… Ako vam je poznata serija «Star Trek – Deep Space 9», tada ste upoznati i sa bićima koja se pojavljuju u toj seriji, a koji su u hrvatskom prijevodu nazvani «mjenjolici»… Ta bića žive na način da su kao jedinke povezani u jedan entitet, tzv. «Veliku vezu»… Oni svi zajedno čine tu «Veliku vezu», i u njoj su jedno…. Svaki «mjenjolik» može kao jedinka napustiti «Veliku vezu», i on je kao takav svjestan svoje posebnosti, ali je svjestan i toga da njegova posebnost nije apsolutna, već da je dio jedinstva…. Zamislite sada jedinku koja je odvojena od «Velike veze» bez saznanja o postojanju te veze, jedinku koja misli da je apsolutno individualna, jer ne zna da to nije…. Takav je čovjek… Njegov ego je upravo to – neznanje o postojanju jedinstva…. Čovjek je tako, zahvaljujući svom poistovjećivanju s egom, izgubio vezu sa svojim iskonom, svojim izvorom (ali samo perceptivno), jer je on uvijek dio te univerzalnosti, samo je nije svjestan…. Svjestan je samo svog individualnog postojanja….

Odbacivanje ega u biti ne mora značiti skidanje odjeće, već je dovoljno samo zaviriti ispod odjeće, shvatiti da odjeća nismo mi, kao što «mjenjolici» shvaćaju da nisu apsolutne jedinke, već su dio «Velike veze»…. Naš je problem što ne znamo čega smo mi dio, osjećamo odvojenost od svijeta u kojem živimo, ali nismo od njega odvojeni, kako bi i mogli biti?… Danas često znamo ćuti izraz «povratak k prirodi», što je već postala otrcana fraza….Što to znaći da se čovjek treba vratiti prirodi, pa zar nije čovjek sam po sebi dio prirode?… Čovjek se ne mora «vraćati prirodi», već samo treba shvatiti da je on dio te iste prirode, osjetiti da je ta priroda njegova «Velika veza»… Zato što toga nije svjestan uništava prirodu, a time i samoga sebe… Uništava svoju «Veliku vezu», svoj dom, a sve zbog ega koji mu ne dopušta da osjeti tu povezanost s prirodom… Pokažite mi jedno biće na ovoj planeti koje svjesno uništava svoj dom?… Sve nedaće koje čovjek čini proizlaze iz njegovog osjećaja odvojenosti…. U tom svom doživljaju odvojenosti koji izaziva tjeskobu, čovjek osjeća potrebu za sjedinjenjem…. Platon to sažima u rečenici:»U iskonu bijasmo ujedinjeni; čežnja i želja da se vratimo jedinstvu zove se ljubav.»…. Prevladavanje te odvojenosti, suzbijanje tog osjećaja samoće, najdublja je ljudska potreba, i zato psiholozi i sociolozi govore kako je čovjek društveno biće… Međutim, u toj tzv. društvenosti čovjek samo prividno zadovoljava svoju potrebu za sjedinjavanjem, putem konformizma (pripadanja raznim kulturnim, vjerskim, nacionalnim i inim skupinama), putem umjetničkog stvaralaštva, hedonizma, predanosti radu, sadizma, mazohizma itd… Svi ti načini prevladavanja odvojenosti su uvjetovani – smatramo kako svoj identitet ostvarujemo samo pod određenim uvjetima (npr. da pripadamo nekome ili nečemu)- bez te uvjetovanosti smo izgubljeni….

Čovjek je u tim pokušajima prevladavanja odvojenosti motiviran i željom da otkrije tajnu života, tajnu postojanja, a to čini na razne načine, uključujući i sadizam…. Rastrgat ću drugo biće kako bih otkrio njegovu tajnu, ali ju ne otkrivam, samo uništavam…. Drugi put otkrivanja tajne, put k spoznaji, povratak k jedinstvu, je ljubav…. Istinski upoznajem jedino osobu koju volim, a tako je sa svime što želim spoznati…. Ljubavlju spoznajem sve, kamen, drvo, ribu…. U ljubavi odbacujem svoje lažno sebstvo i vraćam se svom iskonu, sjedinjujem se sa svojom «Velikom vezom», otkrivam tko sam, uništavam svu patnju koja je proizlazila iz ropstva egu… Ego je bio moj apsolutni gospodar koji je postavljao uvjete mom bitku, uvjete kojima sam robovao… Ljubavlju odbacujem ego i postajem slobodan u jedinstvu…. Takvu bezuvjetnu ljubav postižem odbacivanjem svih uvjeta koje mi nameće ego… Ako istinski mogu voljeti i onoga koji me mrzi i želi mi zlo, kao i onoga koji me voli i želi mi dobro, tada znam što je bezuvjetna ljubav, tada sam uspio odbaciti svoj ego i postići jedinstvo…. Ušao sam u «kraljevstvo nebesko», «uskrsnuo» sam, doživio sam «prosvjetljenje», «nirvanu», nazovite to kako hoćete…. Tu poruku dobili smo prije više tisuća godina od ljudi koji su shvatili, koji su došli do spoznaje, ali naravno da ono što su spoznali nisu mogli staviti u riječi kako bi ih se u potpunosti razumjelo, jer taj čin ljubavi nadilazi misao, nadilazi riječi… Tu poruku čovječanstvo do danas nije prihvatilo jer se čovjek boji odbaciti svoje iluzije koje je prihvatio kao neophodne…. Ponašamo se poput narkomana koji se nemože odreći droge, jer je uvjeren da jedino uz redovne doze može preživjeti… Ali te doze ga ubijaju, ne shvaća kako iz patnje odvikavanja proizlazi izbavljenje…. Bojimo se odreći života da bismo živjeli…. A to je jedini put….

Izvor: http://smisao-zivota.blog.hr

Comments are closed.