Govorimo o tome kako smo odvojeni od Jednote, ali taj izraz koristim samo radi jednostavnosti. U stvari, mi uopće nismo odvojeni. I ne možemo biti, zato što je Jedno uvijek Jedno. Preciznije rečeno, nasjeli smo na iluziju odvojenosti, dvojnosti i polarnosti, i kao takvi stvaramo privid odvojenosti. Ne trebamo se ponovno povezati, jednostavno moramo shvatiti da nikada nismo ni bili odvojeni. Osjećaj podijeljenosti indoktrinirana je iluzija. Prividno iskustvo odvojenosti javlja se kada zatvorimo našu izravnu vezu s Jednotom, i postanemo opčinjeni iluzornim svijetom ‘glave’, uma. Izraz Jednote je: ravnoteža svega . Eto što je ‘ljubav’: ravnoteža svega. Ravnoteža – Jednota svjesna sebe – nema polova između kojih bi vibrirala. U Jednom se ne može oscilirati zato što može postojati samo jedno ‘Jedno’. Kao što sam i sam iskusio u Amazoni, Jednota ne vibrira, ona je mirna. Zato duhovni ljudi govore o miru u srcu. Oni govore o miru Jednote koji izražavamo kroz srčani vrtlog. Što kažemo kada smo suočeni s nevoljama ‘svijeta ? «Boli me srce zbog toga» i «Srce mi se slama». Ti osjećaji odnose se na Jednotu koja promatra iluziju kroz srce i našu empatiju s drugim izrazima Jednog koji trpe posljedice iluzorne odvojenosti. Srce me boli zato što znam da ne mora biti tako, i znam kako bi moglo biti samo kad bismo zbacili lance koji nas vežu za iluziju.
Doživljavamo li svijet kroz srce, a ne kroz glavu, cjelokupna se naša stvarnost preobražava. Umjesto da mislimo’ što da učinimo, mi to osjećamo, ili to znamo u srcu, mjestu na kojem osjećamo ljubav ili osjećamo bol. To je naša veza s Jednim u našem stanju zatočenosti u Matrixu. Psihopate neprestano nastoje zatvoriti srčani vrtlog kroz događaje koji potiču strah, ogorčenost i želju za osvetom. Cijeli svjetski ekonomski sustav uređen je s tim ciljem – poticati natjecanje i sukob koji dijele osjećaj Jednog i stvarati svakodnevan ciklus stresa koji potječe od utrke za materijalnim snom’ i iluzornim ‘uspjehom’, ili pak nastojanja da se preživi od mrvica ostavljenih za one izgurane u stampedu do korita s napojem. Teže je otvoriti srce ako mrzite čovjeka koji je na radnom mjestu koje vi želite ili kada mjesec traje daleko duže od plaće. Kako bi stvarali energiju straha o kojoj ovise njihovi gospodari, psihopate moraju zatvoriti srčanu čakru, jer samo tada možemo biti pod utjecajem emocionalnih stanja za koja srce zna da su samo iluzije uma. Energija teče tamo kamo je usmjerena pažnja, kažu, a mi smo pod pritiskom da fokusiramo svoju pozornost na strah, ogorčenost, osvetu i preživljavanje. Frustracija snažno guši srce.
Nije nikakvo iznenađenje što su istraživanja pokazala kako osobe s visokom agresivnošću i neprijateljskim raspoloženjem imaju sedam puta veću vjerojatnost da će umrijeti od srčanog napada od onih s niskim rezultatom. Te emocije zatvaraju srčanu čakru i smanjuju protok energije, što stvara stlačeno polje energije koje se na fizičkom srcu manifestira kao srčani napad. To je mehanizam kojim stres uzrokuje bolest srca. No, ukoliko ne prepustimo svoju stvarnost tim izmanipuliranim emocijama uzdižemo se iznad njih, pa one više ne upravljaju našim zdravljem ili načinom na koji vidimo sebe i druge. Kada osjećamo i znamo u svome srcu, otkrivamo empatiju sa svim drugim izrazima Jednog. Srce se ne identificira s time da je Amerikanac ili Britanac, Židov ili Arapin. Ono se identificira samo s Jednotom, ravnotežom, poštenjem i pravdom za sve. Srce radi ono za što vjeruje da je ispravno, bez obzira o čemu ili kome se radi. Oni koji manipuliraju mentalitetom Johna Waynea u Americi kako bi dobili podršku za svoje osvajačke ratove ne bi imali nikakvih izgleda kad bi se obraćali otvorenim srcima. Srca bi odmah odbacila ideju nasilja protiv bilo koga. Srce zna da to stvara samo još više nasilja i da je svako nasilje napad Jednoga na sebe. Uz otvorena srca svi bi ratovi prestali zbog nedostatka zanimanja za njih. Ali Iluminati premošćuju mudrost srca i ciljaju na glavu koja stvarnost doživljava u kategorijama ‘mi’ i ‘oni’, dobri momci (mi) i loši momci (oni).
Glava vjeruje da je Amerikanac ili Britanac, Arapin ili Židov. Ona vidi samo dijelove, ne cjelinu. Vjeruje u svjetlost i tamu, lijevo i desno, dobro i zlo; a takva tvrdokorna uvjerenja stvaraju iluzornu dvojnost. Glava prilagođava ono što ‘vidi kako bi to potvrđivalo njena uvjerenja i vidi ono što joj se kaže da vidi. Primjer za to je vjerovanje u od Boga blagoslovljenu Ameriku, Zemlju slobodnih koja ispunjava bogomdanu sudbinu donositelja mira i pravde svijetu kroz poticanje nasilja i nepravde. Svaka je ideologija Matrix na djelu. Ideologija je iluzija da postoji samo jedan put, a njeni zagovornici su fanatici koji, u svojoj arogantnoj opsjednutošću sobom, nastoje nametati svoja uvjerenja drugima. Kako može postojati samo jedan put ako imate posla s beskonačnošću? Može postojati samo bezbroj putova zato što je Beskrajno svemogućnost. Mudrost je raznolikost; ideologija j e . . . , pa > jednostavno glupa. Wilson Bryan Key piše:
«Istog trenutka kada netko prihvati objektivnu stvarnost, vječnu istinu, postao je ranjiv, osjetljiv na manipuliranje i izvanredno podložan iskorištavanju. Prestao je funkcionirati kao autonomna, kreativna jedinka koja razmišlja, živeći u integriranom, međuovisnom svijetu.»
Ako možete dati naziv ili titulu onome što jeste i u što vjerujete, Matrix vas drži u šaci. Nije me briga zovete li sebe Amerikancem, Arapinom, Židovom, Australcem, Afrikancem ili Kinezom; vi razmišljate u okvirima podijeljenosti i malenog. Ili ste Kršćanin, Hindus, Budist ili Musliman? Onda vas Matrix drži. To su ideologije, vjerovanja u neku apsolutnu istinu u beskraju mogućnosti. Nikada ne postoji samo jedan odgovor. Zagovornici tih religija žestoko će poricati da su to ideologije, posebno Budizam. Ali čim se mogu nazvati nekim imenom, onda to jesu. Istina jednostavno jest; svi mi jednostavno jesmo. To je sila bez imena.
Kada «mislimo» i promatramo otvorenim srcem, pristupamo beskrajnoj ravnoteži, ljubavi, mudrosti, znanju. Intuicija postaje vodič koji nas vodi kroz labirint manipulacije što zarobljava glavu u iluziji koju ona smatra stvarnom. Vidjeti ne znači vjerovati; čak ni osjetiti ne znači vjerovati; znati znači vjerovati, ili točnije, znati znači znati. Vjerovanje je iluzija uma. Kad se prepustimo srcu, glava počinje promatrati stvarnost iz druge, šire perspektive. Čineći tako, postaje Jedno sa srcem, i ono što mislimo i osjećamo postaju jedno zato što se oni sjedinjuju i znaju. Kad se to dogodi, za dušu je to Dan primirja; rat je završio. Unutarnji mir postaje vanjski mir zato što su dvoje samo jedno. Sukob u Vanjskom’ svijetu samo je odraz rata u svima nama. Pomirimo li se sami sa sobom, pomirili smo se sa samim životom, j e r mi smo sam život. Kad to učinimo, Iluminata više neće biti jer će biti izbrisani iz našeg shvaćanja stvarnosti jednako kao što onaj čovjek nije mogao vidjeti svoju kćer. Iluminati su također iluzije naših umova, kao što je i mozak koji nastoje programirati. Čak su i naši umovi izvan mozga iluzije. Ista je stvar i sa srčanom čakrom, iako je to iluzija više razine. Ona je samo stepenica do prave, sveobuhvatne Jednote, gdje ne postoje ni srce ni duša ni glava; samo ravnoteža svega, Sveznanje, koje jednostavno ‘jest’. Iluzija (um) stvara iluziju (stvarnost). Jednota svega jedina je istina, sve drugo je opsjena. Mistik Sri Aurobindo Ghose briljantno je opisao lijek za sve navedeno:
«Ne samo što moramo razbiti zamku uma i osjećaja nego također moramo pobjeći iz zamke mislioca, zamke teologa i graditelja crkve, mreže Riječi i okova Ideje. Sve je to u nama i čeka da zazida duh oblikom; ali mi moramo uvijek ići dalje, uvijek odbacivati manje radi većeg, konačno radi Beskonačnog; moramo biti spremni napredovati od prosvjetljenja do prosvjetljenja, od iskustva do iskustva, od stanja duše do stanja duše… Ne smijemo se vezivati čak ni za istine u koje najčvršće vjerujemo, jer one su samo oblici i izrazi Neopisivog koje odbija ograničavati se na bilo koji oblik ili izraz.»
Mi nismo naša tijela. Mi nismo naši mozgovi. Mi nismo čak ni naše misli. Mi smo tišina, mir, između njih. Čak i dok mislimo, širimo iluziju. Živimo u svijetu koji je uređen na način da ne bude ni tih ni miran. Na svakim vratima prema Jednom nalaze se čuvari. Drže nas zaposlenima, zaposlenima, zaposlenima kako bi održali brbljanje uma. Razvoj gradova koncentrira ljude i stres, kretanje i buku.
Gdje je tišina? Gdje je mir? Oni su u nama i to je mjesto kamo trebamo otići kako bismo doživjeli Jedno. Vrijedi svakodnevno odvojiti vremena za smirivanje uma i ulazak u tišinu i mir gdje znanje čeka da razgovara s nama. Sri Aurobindo je rekao: «Kako bismo otkrili novu zemlju u nama, moramo ostaviti za sobom onu staru.»
Meditacija je jedan od načina postizanja toga, iako ja to radije nazivam sjedenje u miru. Mogu se čuti mnoge gluposti o meditaciji, ovoj ili onoj metodi. Upoznao sam mnoge ovisnike o meditaciji koji nisu ništa prosvjetljeniji od onih koji se time nikada ne bave. Upoznao sam mnoge ovisnike o psihoaktivnim drogama u sličnom stanju. Nije stvar u meditaciji ili drogama, nego u tome kamo ćete dopustiti da vas one odvedu, ili, točnije, kamo ćete dopustiti da sami sebe odvedete.
Mirno sjediti, barem za mene, znači predati se svom srcu i pustiti da vas ono povede kući. Ako to nikada niste radili, može biti frustrirajuće pokušavati zaustaviti klepetaljku u glavi. Zato nemojte ni pokušavati. Činite li to, dajete joj snagu kroz svoju pažnju. Nemojte pokušavati bilo što učiniti, samo budite. To umu oduzima snagu: ponavljajući to otkrit ćete da brbljanje prestaje i da možete ući u bezvremena stanja Jednote gdje nema pitanja, nema čak ni riječi; postoji samo znanje, bivanje. To je kao da duboko udahnete, odmaknete se za korak i pogledate život iz druge perspektive. Ono za što ste vjerovali da je tako važno postaje sve nevažnije kada nestaju podjele i jedinstvo je sve što preostaje.
Ako znamo da smo Jednota i da je sve ostalo iluzija, možemo uživati u ‘svijetu’ i zabavljati se. Možemo iskusiti sve što nam je na raspolaganju – bilo što. Život nije «ili-ili», već «i-i». Naša ograničenja samo su naš osjećaj ograničenja. Iluzija nas može kontrolirati samo kada mislimo da je stvarna, baš kao što nas mađioničar ne može prevariti kada znamo kako izvodi svoje trikove. Iz poznavanja Jednote i manifestiranja ‘stvarnosti’ kroz misao, možemo stvoriti iluziju koja nam se sviđa, potpuno svjesni da je to ono što radimo. Oslobodimo li um straha, sumnje i osjećaja ograničenosti, možemo živjeti u raju znajući da mi jesmo raj – Jedno.
Razgovori s ‘Jednim’
Vrijeme ne postoji, osim u našim umovima.
Ono što zovemo ‘vrijeme’ iluzija je prolaženja kroz nešto. Ali ako smo već sve, kako možemo prolaziti ili putovati kroz nas same? Kako onda može postojati ‘vrijeme’? Ako ljudsko tijelo simboliziramo kao Beskrajno, kako vaše tijelo može putovati kroz vaše tijelo? Od početka je cijelo, pa kako može putovati samo kroz sebe? Kad je sve Jedno, ne može postojati ‘vrijeme’, samo sve stvari koje postoje i izražavaju se u beskrajnom SADA. ‘Prošlost’ i ‘budućnost’ iluzije su čija je svrha da nas zarobe u odvojenosti. One su različite stvarnosti koje se događaju u istom trenutku, u istom beskrajnom SADA. Prividan slijed era koje se nižu jedna za drugom u prolazećem ‘vremenu iluzija je Vremenske omče.
Podsvjesni um postao je zatočenik straha, rekao je glas, a to je uzrokovalo odvojenost od Beskrajnog ili Beskrajne ljubavi, jedinoga što stvarno’jest’i što smo svi mi. To je dosegnulo takve dimenzije da su te niže razine podsvjesnog uma razvile dubok i sve dublji strah od nepoznatog koje leži ispod njegove ‘odvojene’ svijesti. Zaboravio je da je Beskrajna ljubav i da je ono što leži izvan njegovih prividnih granica također Beskrajna ljubav. Kako bi smirio svoj strah od nepoznatog, podsvjesni je um stvorio kolektivnu misaonu projekciju – neku vrstu 3-D ‘filma’ – koju ja zovem Matrix.
Matrix je samodovoljan sustav koji je izgubio dodir s Beskrajnim koje postoji izvan njegove iluzorne stvarnosti. U stvari, on je Beskrajno; sve je Beskrajno i mora biti. Ali jednostavno je zaboravio. Glas je rekao da je ključna razina Matrixa ponavljajuća Vremenska omča koju poznajemo kao osjetilni svijet. To je ‘elektrana’ koja pokreće cijeli sustav. Omča je stvorena kako bi pružala poznato okruženje koje je ublažavalo strah od nepoznatog. U početku je bila daleko ugodnije iskustvo nego što je u našoj stvarnosti. Kad su ljudi u strahu, govorio je dalje glas, pronalaze utjehu u poznatom i predvidivom, i to se dogodilo na kolektivnoj razini podsvjesnog uma. Za svijest je to bio oblik fućkanja u mraku, rješenja poznatim. Što je najveći strah čovječanstva u svakodnevnom životu? Strah od nepoznatog. Podsvjesni um stvorio je svijet snova koji se pretvorio u noćnu moru. Sedam mjeseci nakon tog iskustva u Brazilu čuo sam za jedan drevni hinduistički mit. Mit kaže da je svijest nastala tako što je jedan valić odlučio napustiti ocean svijesti – «bezvremene, besprostorne i vjecne». Kad se osvijestila u svom ‘odvojenom’ stanju, kaže mit, zaboravila je da je bila dio beskrajnog oceana i osjetila se izoliranom i usamljenom. To je u osnovi ono što mi je glas rekao da se dogodilo.
Wilson Bryan Key odlično je opisao ljudski stav prema nepoznatom u svojoj knjizi Doba manipulacije:
«Ljudi mrze neizvjesnost. Neizvjesnosti stvaraju tjeskobe. Kako bi smanjili
tjeskobu, ako već ne postoji stvarna struktura, ljudi će jednostavno izmisliti
neku ili prihvatiti gotovu strukturu stvarnosti koju serviraju mediji… te su
predodžbe, naravno, fiktivne konstrukcije.«
Glas je rekao da je to emocionalno stanje na kolektivnoj razini dovelo do stvaranja iluzije – Matrixa – koju ljudi smatraju stvarnom.
David Icke
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
Comments are closed.