Mir, Ljubav, Zajedništvo i Poštovanje

Kad se osvrneš oko sebe, kad se pogledaš u zrcalo, kužiš da si drugačiji sad nego prije 10 godina (pogotovo u prvih 20 godina života). Sve se mijenja, od materijalnih stvari do objektivnih i subjektivnih sustava vrijednosti. Ono što nam  ostaje je samo sjećanje koje gradi iskustvo, a to iskustvo nas dalje vodi kroz sadašnjost u budućnost. Kao kad naučiš hodat, pa kreneš iz prvotnog iskustva, a to je uspostavljanje horizontalne sile položaja tijela sa energijom gravitacije.  Kao malo dijete polaziš iz nulte točke kretanja kroz prostor, od ležanja i prvog lamatanja rukama i nogama u kretanje puzanjem, zatim u točku stajanja pa tek onda korak, trčanje, vožnja bicikla, automobila u zrelijoj dobi itd.  Sve to naučiš od već postojećeg iskustva, tj. od nekoga kome je ta radnja otprije poznata: roditelj, odgajatelj, profesor, medij, političari, doktori, prijatelji, simpatije, vjerski vođe… Svi oni ti daju informacije iz svog iskustva (kao na primjer instruktor vožnje u auto školi), a njima je također netko ranije prenio svoje iskustvo.

No, ljudi nisu roboti, niti fotokopirni stroj da potpuno drugog kopiraju, upravo iz razloga jer smo svi različiti (najbanalniji primjer je koliko je svačiji otisak prsta drugačiji). Ni genska šifra (DNK kod) nam nije svima ista, i najsličniji blizanci imaju različitosti. Različiti smo po vanjštini a i po nutrini (nemamo svi potpuno iste hipotalamuse, kortekse, hipofize, neurotransmitere I ostale dijelove mozga – alata za razmišljanje). To samo pokazuje da je nemoguće da svatko prihvati nečiju teoriju, iskustvo, znanje, vjeru, ljubav, ukuse, dojmove na isti način. Nemoguće je svakoga uvjeriti u ispravnost neke teze ili općenito uvjerenja i postupka, nemoguće je svakoga staviti pod isti režim.

Nemamo svi istu percepciju, viđenje realnosti, kao i recepciju ulaznih podataka tj. sustav primanja informacija I izvršavanja jer imamo različitosti u sebi, na sebi i oko sebe. Izgrađuje nas odgoj, a on nikad nije isti na kolektivnom nivou jer odgoj je imao svoj prethodni odgoj, npr. odgoj prvog djeteta nije isto što i odgoj drugog djeteta u obitelji, jer se u međuvremenu izgradilo dodatno iskustvo odgajatelja. Čitav život su nam informacije i iskustva o informacijama. Kad nas već uspoređuju sa robotima i žele od nas da u svakodnevici to i postanemo, ne obrađujemo svi istom brzinom, koncetracijom I kapacitetom sve podatke koje unašamo u sebe putem naših osjetila. Nemamo svi iste radne memorije, procesore I hard diskove, čak I da imamo, imali bismo različite operativne sustave. Čak I da to imamo isto, imamo I dalje različite sisteme, jer kod nekih su sustavi zagađeni virusima pa imaju npr. sporiju – drugačiju obradu. Pa zašto onda netko živi u uvjerenju
da svi možemo biti potpuno isti u nekom društvu? Nikada, ali nikad neće biti ujedninjenja u potpuno svim segmentima života, nikad se svi zakoni neće poštivat jer od milijarde i milijarde ljudi na planeti, barem će jedna osoba radit tu neku zabranjenu radnju. Vraćamo se na poantu, a to je različitost u nama.

Uzaludni su svi pokušaji slaganja reda u sistemu I s tim se moramo pomirit. Koliko god se mi u životu trudili slagati red, kad tad će doći red na neočekivanu promjenu, a ta promjena je zakon prirode I njoj se ne možeš suprotstaviti. Potresi I ostala resetiranja prirode, kao I starenje I prolaznost. Prema tome – prolazi sve, osim iskustva, a ono ima svoje sjećanje koje je također naraslo na iskustvu. Da se cirkularna forma iskustava odvija u prostoru I vremenu u zakonima prirode,  zaslužna su isključivo 4 elementa. To su Mir, Ljubav, Zajedništvo I Poštovanje.

Da, dajem si za pravo da ih pišem velikim slovima jer ti elementi su ključ postojanja I oni jedini ne nestaju u cijelom kontekstu prolaznosti. Njih se ne može izmjeriti, oni kose svim matematičkim, kemijskih i fizičkim pravilima. Svjestan posljedica, ali iz hrabrosti i iz poštovanja prema njima, želim da pobjede i to gramatičko pravilo, predlažem da ih svi počnemo pisati velikim početnim slovom, jer možda konačno počnemo buditi svijest u nama o njihovoj potencijalno dobroj I ne izmjernoj važnosti. To su naši bogovi, guru-I, svećenici I idoli – Mir, Ljubav, Zajedništvo I Poštovanje. Tko radi kontra njih, tko gura svoj ego kontra tih interesa imat će negativno iskustvo I odašiljat će spiralu negativnih uzročno posljedičnih manifestacija. Iskustvo dakle ima svoj puls, u plusu ali I u minusu, jer prijenos informacija nekad nije pozitivno obavljen zbog razno raznih šumova I grešaka u komunikacijskom kanalu, neka iskustva su I zastarjela pa se često ko
se sa iskustvima novijeg tijeka.

„..Vidimo do kud nas je staro dovelo
Sa koljena na koljeno prenosit znanje vrlo je opasno
Pogotovo ako se krivo shvaća, baš kao sada
Misliš da sam na nečem ludom jer ne furam hlaće kako spada?
I da sam u krivu, ja sam samo kao neki
A ti si u pravu jer sudiš ljude po obleki?…“

(Tram 11 – „Des Mozges“ ; verse by Target)

Ako pogledamo malo u povijest fakat nam nije teško vidjet sve greške I sjebove, ali i šanse da „metodom – kako ne postupati“ konačno nađemo Mir I ostale elemente usklađene u harmoniju.  Na temelju tog staro-civilizacijskog i društvenog iskustva, zapravo se da vidjeti rečenica na koju je jako puno puta naglašavao moj profesor iz osnovne škole, a ona je glasila “Povijest se ponavlja”. Ustvari se u vremenu I prostoru mijenjaju likovi I lokacije, a iskustvo (u aspektu postupaka) se ponavlja, za svakog od njih, i dan danas to dotiče svakog od nas. Možda čak i sve krene od neke relativno dobre ideje, namjere I želje za primarnu dobrobit cjelokupnog kolektiva bilo u stvarnoj istinskoj namjeri ili u startu pod krinkom. Kod transformacije teorijske ideje u djelo, postaje odjednom sve suprotno kad se ego pojedinca na neki način želi bahato I sebično uzdići u moru individua u korist svojih subjektivnih ciljeva. Baš kao I u Orwellovoj “Životinjskoj farmi”
krenu podjele i uvjeravanja nadređenih prema masi.

Nešto loše postane primarni cilj i golema količina negativne energije zavedenog naroda koji je “popušio spiku” rezultira ratovima, pa daljnjim rađanjem novih sustava koji opet prožive isto. “Hoplaaa” evo nas, pad faraonskog carstva, pad rimskog carstva, pad osmanlijskog I kineskog carstva, pad kraljeva, pad feudalizma, pad fašizma I nacizma, pad komunizma I socijalizma. Tako non stop “tapkamo” na mjestu I “opaaa” evo nas u sadašnjosti – ljudi zabriju da je I to dobro, al realno je to da živimo nešto što će kad tad postati prošlost. Možete se kladit na to I dobit okladu! Netko mi je rekao da je danas demokracija I kapitalizam. Zovite to kako got želite. Polako smo u sadašnjem sustavu sve više Informirani o nečemu što se zove korporatizam, konzumizam I globalizacija za koju mnogi kažu da je tiha kolonizacija, odnosno koloniziranje bez ispaljenog metka. Ne vezano uz tu doktrinu, logika zdravog razuma zna da svaki sustav ima svoju pozitivn
u I negativnu konotaciju, a najbolje mu se osobine isčitavaju pri osnutku dok one najgore na kraju, logično zato se I ruši u konačnici.

Kad jednom počnu točne dijagnoze bolesti jednog društvenog uređenja, kad se argumenti neprestano nagomilaju I nagomilaju, kad se probudi čovjek, krug se zatvara I forma (tog bivšeg) sustava postaje nekakva opčeprihvacena negativna asocijacija u budućem slijedu. Stalno se, iz vijeka u vijek, iz šupljeg u prazno, gradi novi sistem koji ponovo u početku daje balans a kasnije su ljudi ponovo osviješteni da su od njih napravljene ovce. Znate onu izreku “isti drek samo drugo pakovanje”?

Kad pogledamo u rikverc, svijesni smo da je to sve slično na neki način, uvijek postoji netko ko drugome želi pisat budućnost I određivat sudbinu I to ga veseli. Igranje Boga, igranje sa tuđom sudbinom I karmom, to je kao ona sebična ljudska rečenica “e baš nebu tak-bilo bu kak ja velim!”, a narod pod utjecajem veli “bravoo! Živio!..vidiš kak je on/ona hrabar/hrabra..” Konstantno netko svoju inteligenciju I druge atribute gura u položaj da bude argumentirano nekome nadređen, da mu naređuje, diktira, piše zakone I kroji put I neku svoju briju poretka, koji u 90% slučajeva zakaže kad se na kraju vremena pokaže da je nadređeni uživao veću korist + pohlepu I aroganciju + ne uvažavanje potreba podređenog pojedinca. Možemo si međusobno diskretno ukazivati na nedostatke i biti umjereno i diplomatski (sa biranim riječima) kritični, ali ko smo mi da jedni drugima sudimo? Tko sam ja da Tebi sudim? Neki se igrom slučaja nađu na poziciji da sude, al
i nažalost ima onih kojima tuđa sudbina u njihovim rukama pruža osobnu satisfakciju.

„…samo poseban tip ljudi želi kontrolirat zakon,
nakon izlaska iz studija vidio sam vraga,
kako sjedi s dva murjaka u policijskoj patroli,
samo poseban tip želi trpat druge u zatvor,
tisuću ljudi, tisuću ćudi
samo jedan život…“
(Panoptik & AC3PO – Sve po starom (Pegaz 2))

Ne vjerojatno kolko je toga bilo kroz prošlost, kultovi ličnosti, ideologije, uspoređivanje sebe sa božanstvom i nečim nadnaravnim (francuski kralj Luy, faraoni kao božanstva, Cezar, Hitler i ideja o arijevskoj rasi), blesavi kraljevi, monarhi, diktatori pa sve do dan danas: predsjednici, ministri, premijeri/kancelari (npr. Clinton i oralni seks, Berlusconi i maloljetnice, Sarkozy i deportacija roma). Došli smo i do uređenja u društvu kad u najbanalnijim situacijama, u svakodnevnom životu, kao npr. na poslu,  imaš  poziciju da si na udaru utjecaja od  5 ili više šefova (nadređenih koji ti diktiraju): poslovođa, voditelj smjene, rukovoditelj poslovnice, menadžer za regiju (area manager), direktor, izvršni direktor, vlasnik (po nekoliko njih..). Ili npr. agende dioničkih društava sa raznoraznim vijećima I skupštinama, gdje svaki član na neki način ima pravo šefovat, te na taj način imat veći utjecaj nego li najniže hijerarhijski postavljen radnik u pogonu koji ima najmanje pravo glasa, a crnci, proljeva znoj u hektolitrama i  najveće tjelesne posljedice snosi na kraju! Zanimljivo je i to da kad (ako) pogriješiš svi oni su spremni ukazat na pogrešku, što ponekad rezultira destimulacijama i degradacijama, ali kad napraviš dobar poslovni pothvat, rijetki su slučajevi da budeš pohvaljen od svih njih.

Svakako pogledati video 🙂

Interesantno mi je i to, dakako ne podcijenjujuci ljude već aludirajući na sistem, da cca tridesetak profesora ti „gura“ znanje u glavu tijekom života, znanje koje se može jednostavno pročitati u već ionako otprije napisanim knjigama i udžbenicima i na taj način sa vlastitom slobodom percepcije naučiti, a ne slušajući nečiju ispričanu verziju već napisane verzije. Posrednik znanja je u kasnijim godinama školovanja, pogotovo u današnje vrijeme, sve više i više ne potreban. Tolke knjižnice po gradovima i internet kao univerzalna virtualna neograničena knjižnica su najbolji način da dođeš do onoga što te zaista zanima u životu, a ne da tratiš vrijeme na predmet koji ti je nametnut zbog „školskog programa“. Na internetu barem imaš slobodu biranja i slobodu vjerovanja u informaciju, dok u školi to moraš slušat, naučit, napisat i odgovarat – jednostavno moraš, a „moraš“ znači prisila. I domaća zadaća? Ukida širine slobodnog vremena, ponekad ključan faktor u zaključivanju ocjena a potpuno ne logicno. Poanta je što ministarstva školstva(administrativno – po nečijem nalogu) namjerno cenzuriraju znanje i trpaju djecu sa obavezama da se „isključe“ jer bi u suprotnom, u budućnosti bio prevelik broj inteligentnih ljudi zbog kojih postoji potencijalna opasnost moguće masovne opozicije čitavoj vladajućoj strukturi. Kao argument tome postoji rečenica u Orwellovoj 1984.-toj godini: „…kad bi svi podjednako uživali u slobodnom vremenu i sigurnosti, velika većina ljudi koja je normalno zaglupljena siromaštvom, postala bi obrazovana i naučila bi misliti svojom glavom; kad bi jednom u tome uspjeli, prije ili kasnije shvatili bi kako povlaštena manjina nema nikakve funkcije, pa bi je prema tome i uklonili. Na dugi rok, hijerarhijsko je društvo bilo moguće jedino na temelju siromaštva i ne znanja“.

Čemu tolike potrbe da se drugog usmjerava, pod izlikom nekakvog “reda” koji je nastao na nečijim teorijama zasnovanim na tuđem iskustvu, što je kasnije postalo ustaljena općeprihvaćena praksa?  Kak nastaje realnost? Neki znanstvenik iz nekog polja znanosti napravi proučavanje (izgradi svoje iskustvo), napiše znanstvenu studiju (javno obznani svoje iskustvo)  I nastaje teorija (iskustvo kao pravilo) koju netko prihvati kao realno stanje pojave (iskustvo kao zakon). To tada postaje alfa I omega nekog sustava, sve dok netko ne ode u samu srž, u “beat” tog iskustva I dokaže suprotno. Primjerice nekad je bilo ozakonjeno orobljavati pripadnike crne rase iz Afrike I to je bilo opća prihvatljiva stvar. Kolko glup možeš bit da to smatraš normalnim? Ili npr. nekad su ljudi slijepo tvrdili I bila je to jedina prihvatljiva teorija – da je Zemlja ravna. Hehe, nije tako stari moji, sjebali ste se, a tko vam garantira da ste I danas u pravu oko nekih stvari koje smatrate normalnima? On! Čovjek! On vas uvjerava da je nešto drugačije, jer već tisućama godina on misli da je najbolji. Kompleks ega kojeg jedino ljudska vrsta posjeduje dok, čista priroda vas, vjerujte mi, uvijek uvjeri u pravo stanje svijesti .

Ajmo bit realni I pogledat okolo sebe, sve životinje se od pamtivijeka kreću po svom prirodnom zakonu, bar je tako bilo, dok nije došao on – čovjek. On je taj koji uzme pticu I zatoči ju u krletku, on je taj koji psa drži na nekoliko kvadratnih metara u dvorištu I oko vrata mu stisne lanac, on je taj koji je od svinje napravio zatupljenu životinju i onda ju zakolje i rastrančira i poždere (nakon tog se čak i glasa kao svinja). On je taj koji ubija slonove, nosoroge, jelene, lavove, zečeve radi odjeće I bogatstva, on je taj koji zgnječi pauka, mrava, muhu ili pčelu – zato jer mu jednostavno smeta. Čovjek je I najinteligentnije I najdobrotvornije stvorenje na planeti, a ujedno je i sigurno jedno od najzločestijih bića u svemiru. Samo posebno zločesta bića vole ubijat, silovat, mučit, vrijeđat, stavljat druge u tamnice, pisat zakone da bi drugi bili u nekakvom redu. Čemu taj red? Zašto čovijek I ljudska vrsta želi red? Red, rad I disciplina! Odgovor je jedostavan – strah, strah I samo strah.

„Moram to imat“ veli osoba koja želi posjedovat sitnicu u bilijuntnom sustavu materijalnih stvari na ovoj planeti. „Kak je mala zgodna, moram ju imat, ma još večeras“ npr. veli osoba koju vuku seksualni nagoni i životinjska težnja za dominacijom i iskaljivanjem užitka. „Moram završit taj fax i naći si dobar posao“ veli osoba koja teži za nekom vizijom karijere (koja je po nečijoj teoriji idealna i „baš to tak mora bit“), to također kaže osoba koja želi imat visoke prihode i ne želi da joj netko drugi diktira. Takva želja da ti nitko ne naređuje je oke, al upravo kad želiš postat neki boss koji drugima naređuje, postaješ ono što ne želiš da netko tebi bude (kad malo bolje pogledaš, time postaješ ono što zapravo ne voliš). „Moram popit taj lijek inače ću umrjet“, „moram si jednu zapalit, čoeće lud sam“, „moram na fejs, opće ne znam kaj se dešava“, „moram točno u pet do pola 6 bit na kolodvoru inače će mi pobijeć bus, onda moram u tramvaj, tam putuje taj i taj, a on me čudno gleda..“ i bla bla bla i tisuću na milijuntu bla bla bla. Apsolutna iluzija života s tim „moram imat, moram postignut, moram se borit, moram se mučit, moram se davat, moram se žrtvovat, moram, moram, moram, moram“. I onda slijedi ne vjerojatno indirektno samouvjeravanje kroz razgovor gdje se direktno uvjerava drugog, konkretno u smislu „pa ja to volim, to je moj životni cilj, to me ispunjava, ta borba me vuče“. Glavni faktor kod mnogih (naravno ne kod svih ljudi, ali kod velike večine) je taj da se boje, stalno govore „moram“ jer su od malih nogu učeni krivo. Učeni su „e ako budeš bio takav i onakav, e onda budeš imao“, umjesto da se djecu uči „Ti već jesi, vidjet ćeš u vremenu da jesi“. Bez zajebancije  to je to! Mnogi misle da se na taj način djeca umisle, a to nije istina. Poanta je da se zamisle, da vizualiziraju, onda lakše to postignu jer se vide već u budućnost
i, slijedi im samo put kroz vrijeme, a ne borba i žrtva. Objasnit ću malo kasnije u tekstu.

Čitav je koncept društva na našoj planeti koncipiran da jedan drugog u većini slučajeva tjera sa tim „moraš“. Roditelji tjeraju djecu „moraš“, profesori tjeraju učenike „moraš“, ministarstvo tjera učitelje „moraš“, predsjednik vlade tjera ministre „moraš“, čelnici svjetskih vlada tjeraju vladu „morate ovo ili ono“, korporacije i bankari tjeraju svjetske vlade „morate ovo i ono“, tajna društva tjeraju korporacije i bankare „morate ovo i ono“, a vladajuće elite tjeraju tajna društva opet sa tim „morate“ dok samo čisto i bezobrazno zlo već tisućama godina tjera vladajuće elite ovog svijeta na „moram ovo i ono“.

Mržnja je ko bolest, ko virus, ide po svim slojevima društva, upravo ste vidjeli spiralu (tek jednu od njih gro). Putanja kojom mržnja putuje po društvenoj, klasnoj, financijskoj i svakoj piramidalnoj hijerarhijskoj ljestvici. Rješenje je uništenje te piramide u oblik kruga P.L.U.R.-a (Peace, Love, Unity, Respect = Mir, Ljubav, Zajedništvo, Poštovanje), i o tome ću dakako ovdje opširno pisati. Ta mržnja i sila koja viče „moraš, inače ćeš biti ovakav ili onakav“…ili….“moraš, inače nećeš imati“ je oblik ucjene i straha. Uzrok toga zašto je čovjek toliko postao zločest u istrebljenju životinja i biljaka i u kreiranju ratova i uništenja svega što si on u svojoj predodžbi (percepciji) postavio kao „loše“. Čovjeka je tolko izdresirao drugi čovjek, bilo putem medija, politike, škole, vojske, medicine ili crkve, u toliko jadnoj mjeri da je čovjek (skoro svaki) non-stop zabrinut, vjecito u strahu. Uče ga da se boji (to je onaj „str
ah-strah-strah“ posljedični sindrom) jer uvijek mu je netko nadređen, uvijek netko ima „big brotherov“ pogled nad njim (a pojedinac ima strah od eliminacije), naravno pod pokroviteljstvom institucija (kojom vladaju oni sa vrha piramide iz prethodnog ulomka), stalno mu vele da mora, da se pokori i žrtvuje, da se plaši, da sije strah i bol, što nasmijava i veseli nekog ko je to sve izmislio. Ako zvuči nevjerojatno i ne možeš nikako povjerovat, sjeti se čovječe da si bio plašen od svinjske gripe i kravljeg ludila i ptičje gripe i navodnih smakova svijeta i osto si živ i evo te, shvaćaš da su to bile izmišljotine koje se puste kao oblik informacije u ljude da ih se splaši da posjećuju doktore (da im poraste posao i eventualni učinak/postotak po pacijentu) ili da farmaceutskoj industriji poraste posao sa proizvodnjom i prodajom izmišljenih cjepiva. Također tad su sve novine pune naslova o tome, a promakne ti ono bitno, kao npr. da ti je tada premijer po
krao pola države a nisi primjetio.

Ovdje se radi o takozvanoj „matrici“, odnosno nečijoj viziji i ideji koja se manifestira u realnost. Nevjerojatno, ali najbolje je usporedivo sa nekakvom videoigricom ili sa crtićem, odnosno filmom. Netko napiše scenarij, pusti ga u obliku realnosti u medije, konzument se informira i tada svijesno ili nesvijesno odbaci ili živi nečiji scenarij. Prije tih „blitz matrix“ primjera, valja spomenuti one stare ukorijenjene kalupe razmišljanja, duboko uvučene u ne pisana pravila i ljudske tradicije. Čuo sam jednu zanimljivu priću od jednog susjeda, starijeg gospodina. Priču koja me još više potaknula na razmišljanje kako mi zaista živimo nečiju matricu i nečiji tuđi kodeks realnosti. Taj stariji gospodin mi je ispričao sljedeće:

„Pitao sam se neki dan jedno pitanje, na prvi pogled blesavo pitanje, zašto kosim travu? „Da bude lijepa“ pomislim brzo. „Hmm, možda ipak malo prebrzo mislim“, zaključim, pa stanem i krenem malo razmišljat. Jebote, trošim benzin, a skup je, 10 kn po litri (upravo mi je jedan obrok ispario u nebo), sa Ispušnim plinom onečišćujem zrak, siječem maslačke i tratinčice i tjeram pčele, stvaram buku s kojom tjeram u ludost savsvijet dole u travi, pa čak i susjedov pas laje na to sranje jer je svjestan da tu nekaj ne valja, mačka se sakrila na drvo jer i ona kuži sa svoja 32 slušna mišića u ušima da tu nekaj ne štima. Jednom riječju – uništavam. Uništavam radi nekakvog reda? To onda nije red. Na kraju krajeva i namučim se dok pokosim tu svu kvadraturu, zmuči me pa mi je to i još jedan dodatni razlog da se zapitam zašto? Na čitavoj planeti, u kompetnoj galaksiji i jednom bezgraničnom svemiru i u beskonačno velikim prostranstvima svih
svemira, ja, jedno malo malecko biće, mala kap u moru, jedinka, točkica u čitavom životu, umjesto da istražim sve granice ovog života, umjesto da sam sad negdje u ljubavi i miru, kad već imam to blagoslovljeno stanje zdravlja, dvije noge, ruke, oči, glavu i mozak – ja delam i kosim nekakvu malecku zelenu točkicu na zemlji da „bude lepa“ jer je to netko u prošlosti rekao i izmislio da je trava lijepa ako je pokošena. Nasmijem se i sretan ko dijete jer nema više benzina prestanem kosit. Legnem si u travu, pogledam to nebo i sretan sam..a gle, iz ljutnje postao sam sretan“.