Meditacija je stanje kada nema rasipanja energije. Kada je mir (ne napetost i ne razdvojenost) tada se energija ne rasipa nego je ona na okupu; tek kada se javi konflikt, tada je mir narušen i dolazi do rasipanja. Međutim, što znači: „Konflikt“?
Dakle; čim postoji razdvojenost na „vidioca“ i „viđeno“ – čim postoji „odnos“ – znači da je narušeno izvorno Jedinstvo: Jedinstvo energije na okupu. Tu razdvojenost donosi ono „ja“, koje sve promatra, ali i egzistira, isključivo kroz odnos između „ja“ i „promatranog“ (onoga što nije „ja“); a to „ja“ je nitko drugi nego li – EGO! Također, čim se pojavi on (čim mu prionemo) mi ocjenjujemo (vršimo vrednovanje) „ono što jeste“ u odnosu na „ono što želimo da bude“, i konflikt je posijan.
To što „želimo da bude“ je samo projekcija prošlosti, a mi robujući EGU, stalno živimo na toj relaciji – uvijek slijepi za „ono što jeste“.
Prema tome, kad god nema EGA („ja“, koje razdvaja) tada smo u jedinstvu sa „onim što jeste“ i tada smo u duševnom miru. To stanje je lako ostvarivo pri bilo kojoj fizičkoj aktivnosti: dovoljno je da unutar sebe nismo podijeljeni! …Bilo što da činimo, budimo istinski svjesni toga što činimo – imajmo aktivnu pažnju (opažanje bez prianjanja, bez uplitanja „energiziranih“ misli, koje prianjaju i donose razdvojenost). Budimo CJELOKUPNI: nemojmo činiti jedno a misliti o drugome …još ako nam i osjećanja govore nešto sasvim treće, onda smo stvarno „Rascijepljeni“ i zaista u velikom problemu. Budimo ovdje i sada! – Time je energija NA OKUPU i mi smo u jedinstvu sa njom: biće nam je Cjelokupno. Tada smo u duševnom miru i u „Oceanu svjesnosti“ – aktualni Svjedoci svega onoga što nam trenutak donosi.
Pošto je moj duševni mir isključivo u mojoj nadležnosti, to znači da sam isključivo sam odgovoran za svako njegovo narušavanje. Što to zapravo znači? – Pa mi smo, robujući zabludi, često u stanju da kažemo: „On me je iznervirao!“, „Oni su me napravili ludim!“ itd. – ali to su, zaista, ništa drugo nego samo samonametnute zablude kojima naš vlastiti EGO nastoji skinuti odgovornost sa sebe, svaljujući krivicu na cijeli (ostali) svijet. EGO nikada neće priznati svoju odgovornost, krivicu ili slabost, i zato uvijek pribjegava lažima, iluzijama i zabludi, i zavija se u njih. …Istina je, međutim, sasvim drugačija, i ona glasi: Ništa, ali zaista ništa, ne postoji „izvan“ mene – svi uzroci su u meni samom; EGO je Entitet svih Uzroka i svih Posljedica – njihov Početak, Sredina i Kraj. Nema EGA – nema UZROKA – nema POSLJEDICE; i – kraj!
Robujući EGU mi smo ovisni i slabi. Uslijed toga lako i često podliježemo raznim iskušenjima, a time samo jačamo EGO i održavamo ga vitalnim. Stoga, iskušenja (žudnje) je neophodno nadilaziti – a nadilazimo ih jasnim uvidom u njihovu, iluzornu suštinu; time ujedno, nadilazimo i svoje slabosti. Činjenica jest da su moje slabosti moji gospodari. Tako, što više slabosti imam (što im više robujem) to sam slabiji i lakše me je izbaciti iz duševnog mira.
Međutim, ništa – ali zaista ništa – „izvanjsko“ (izvan mene) ne posjeduje svoju vlastitu energiju kojom će, na bilo koji način(!), djelovati i utjecati na mene; samo ja sam sam taj koji – bilo kad, bilo gdje i bilo kako – utječem, i uopće mogu uticati na sebe samoga i to: REMETEĆI SVOJ, IZVORNI, DUŠEVNI MIR. – Samo o mene samoga ovisi da li će nešto izvanjsko uopće moći da utječe na mene; ja sam sam za sebe apsolutno odgovoran! …EGO je taj koji snosi potpunu odgovornost; ali on nikada neće priznati svoju imanentnu Slabost, te odgovornost uvijek prebacuje na druge.
Zato, ne robujmo EGU, nego ga budimo svjesni i spoznajmo istinu:
– Ako nešto može poremetiti moj duševni mir, uzrok tome uistinu nije nečija netrpeljivost, ili čak osobni animozitet, prema meni, kao ni nekakva „zla sudbina“, nego je stvarni uzrok mojoj uznemirenosti: moja osobna slabost i nesavršenost – slabost da uspijem zadržati unutarnji mir i ne dopustiti „prianjanje“ za izvor provokacije! – Zaista je to cijela istina: izvana se može događati bilo što, ali tek ako i sam prionem za to „Dešavanje“ – tek tada se to i meni DOGAĐA. …Dok god ne Prionem, ja sam u duševnom miru i meni se ništa ne događa. A što konkretno rečeno znači: Svojom unutarnjom razdvojenošću ja „viđenom“ dajem energiju („oživljavam“) kojom ono utječe na mene samoga. – I koliko sam razdvojeni, toliko sam i podložniji!
Prema tome, ništa – apsolutno ništa! – ne može da utječe na mene, jer samo i isključivo od mene ovisi da li ću da podlegnem pod sam utjecaj; a ako i podlegnem – tada je to moj vlastiti utjecaj, jer jedino što ikada, ikako, zaista može djelovati na mene je MOJA VLASTITA OTUĐENA ENERGIJA, koja djeluje iz dubina moje Vlastite svesti a ne odnekuda „izvana“!!! …Tko je „otuđio“ tu, moju, energiju? – Pa ja sam je sam od sebe otuđio, svojim razdvajanjem od Duševnog Mira.
I, zaista, mi se čitavog svog života suočavamo, i sukobljavamo, isključivo sa svojim vlastitim „demonima“ – svojim vlastitim „vampirolikim predstavama“ („krvopijama“ naše vitalne, životne energije) – čija konzistentnost, suštinski, u potpunosti jest iluzorne prirode. To su one, „donkihotovske vjetrenjače“ naše životne odiseje.
Dakle; da li je moguće da me netko „iz provocira“? NE. …To što se netko ne slaže sa mojim mišljenjem ili stavovima, nipošto nije uzrok moje nervoze – to može samo da bude zgodan povod, izgovor; a pravi uzrok jest to što sam previše Slab da bih obuzdao, odnosno „ukrotio“, svoj EGO.
Sve u svemu: Nikada, i ni u kom slučaju, nemamo pravo kriviti bilo koga drugoga, ili bilo što drugo, za ono što se meni osobno događa! …Ova istina ima neusporedivo dublje, sveobuhvatne i suptilnije implikacije nego što bi se to uopće moglo uvidjeti bez njenog suštinskog razumijevanja.
Izvor: apsolutnaistina.com
Vezani postovi:
Comments are closed.