Daleko u Indiji jedan čovjek je spozano ko on jeste, spoznao Istinu iza oblika koji ju naizgled skriva. I ta Istina mu je rekla da je On jedina Istina i da cijeli Univerzum postoji zbog njega.
Tada je spoznao da je On stvorio ovaj Univerzum radi samog sebe, igre radi. Stvorio je svijetove i ljude i sva bića. Igrao je igru sam sa sobom. Znao je da je i bez toga On mogao da spozna Sebe jer nema granice tom Sebe.
Spoznao je da je niz života igrao igru potrage za sobom, uzalud dolazeći do praga ali prekidajući potragu misleći da On ne može biti kreator Univerzuma, On sam po Sebi.
Tada Istina nije stala. Pokazala mu je da je ONA sama ON i to je bila Istina koja je jedina bila stvarna i da On nikada nije napuštao Sebe, već da je duboko usredsređen u svojoj biti cijelo vrijeme. Pokazala mu je da ne postoji ni on kao oblik, ni Univerzum, ni bića, ni smisao, ni potraga..
Samo on duboko apsorbovan u Sebi. I da je sve ovo bio samo oblik sna koji je on sanjao sa sobom. Uvijek Sam i Svoj.
Jedan Jedini.
Daleko odatle, u jednom parku New Yorka, prosijak je sjedio.
Njegove oči su svijetlile svjetlom nesagledive dubine djelomično svijestan ljudi koji su ga žalili, davali mu novčiće, bacali kamenje, djece koja su ga zadirkivala, ljudi koji su mu se sklanjali sa puta.
Još jednom se nasmijao.
Planeta je zadrhtala.
Univerzum zaplakao.
Sam bog izenadio se.
I u tom iznenađenju Spoznao:
Da je on samo san jednog prosijaka, koji je On Sam.
Comments are closed.