Razotkrivanje iluzija za koje vjerujemo da su stvarnost

Iluzija misli-Vi niste vaše misli

Većina ljudi čitav život provede zarobljena unutar zidina vlastitih misli. Nikada ne zalaze s onu stranu uskog, personaliziranog osjećaja vlastitog ja koje je stvorio um, a uvjetovala prošlost. U vama se, kao u svakom ljudskom biću, skriva dimenzija svijesti daleko dublja od misli. To je sama bit onog tko vi jeste. Možemo je nazvati prisutnost, svijest neuvjetovana svjesnost. U drevnim učenjima govori se o unutarnjem Kristu ili o Buddhinoj prirodi. Otkrivanje te dimenzije oslobada i vas i svijet od patnje koju nanosite sebi i drugima dok je ono >malo ja<, stvoreno umom, sve što poznajete, jedino što upravlja vašim životom. Ljubav, radost, kreiranje, trajni unutarnji mir ne mogu prožeti vaš život osim kroz tu neuvjetovanu dimenziju svijesti. Ako makar i povremeno misli koje vam prolaze glavom možete prepoznati kao puke misli” ako možete postati svjesni vlastitih mentalno-emocionalnih reaktivnih obrazaca dok se odvijaju, tada se ta dimenzija već pojavljuje u vama kao svijest u kojoj se dogadaju misli i emocije, kao bezvremeni unutarnji prostor u kojemu se otkriva sadržaj vašeg života.

Struja razmišljanja posjeduje golemu moć koja vas lako može povuči sa sobom. Svaka misao se pretvara da je osobito znaćajna. Zeli potpuno obuzeti vašu pažnju. Evo nove duhovne metode da vaše vlastite misli ne shvačate previše ozbiljno. Kako li je samo ljudima lako pasti u zamku svog misaonog zatvora! U svojoj žejli za znanjem, razumijevanjem i kontrolom, ljudski um svoja mišljenja i stavove pogrešno smatra istinom. Tvrdi: eto, tako stoje stvari. Morate biti vći od misli da biste shvatili da kako god protumaćili “svoj život” nečiji tuđi život ili ponašanje, kako god prosuđivali bilo koju situaciju, to nije ništa drugo nego gledište, jedna od mnoštva mogucih perspektiva. To je samo puka gomila misli. No, stvarnost je sjedinjena cjelina u kojoj je sve medusobno isprepletenq gdje ništa ne postoji samo za sebe. Razmišljanje razbija stvarnost u fragmente, rasijeca je na konceptualne djeliće. Um koji razmišlja koristan je i moćan instrument, ali vas ujedno jako ogranićava kad potpuno preuzme vaš život, kad ne shvatite da predstavlja samo mali dio svijesti koja jeste.

Mudrost nije proizvod misli. Duboka spoznaja stvarne mudrosti izvire iz jednostavnog čina kad nekome ili nečemu posvetite potpunu pažnju. Pažnja je praiskonska inteligencija, sama svijest. Ona rastvara prepreke koje stvara konceptualna misao, a prati je spoznaja da ništa ne postoji samo za sebe. Pažnja udružuje onoga koji promatra i ono promatrano u sjedinjenom polju stvarnosti. Pažnja iscjeljuje odvojenost.

Kad god vas obuzme kompulzivno razmišljanje izbjegavate stvarnost. Tada ne želite biti gdje jeste. Ovdje i sada. Dogme – religijske, političke, znanstvene – izraslaju iz pogrešnog uvjerenja da misao može obuhvatiti stvarnost ili istinu. Dogme su kolektivni konceptualni zatvori. Neobčtno je to što ljudi vole svoje zatvorske čelije jer im pružaju osjćiaj sigurnosti i lažan osjećaj ,ja znam”.

Čovječanstvu ništa nije nanijelo veću patnju od njegovih dogmi. Istina je da se svaka dogma prije ili poslije raspada, jer stvarnost će naposljetku razotkriti njezinu lažnost. No, ako ne prepoznamo njezinu temeljnu zabludu, zamijenit će je neka druga.  Koja je to temeljna zabluda? Poistovjećenost s mišlju. Duhovno budenje je budenje iz sna misli. Carstvo svjesnosti mnogo je prostranije nego što ga misao može obuhvatiti. Kad više ne vjerujete u sve što mislite, iskoračujete iz misli i jasno uviđate da vi niste mislilac. Um postoji u stanju ,oskudice* i zato uvijek žudi za još

nećim. Kad se poistovjetite s umom, lako vas obuzima dosada i nemir. Dosada ukazuje na to da um žudi za dodatnim poticajima i za dodatnom hranom za misli te da njegova glad nije zadovoljena. Kad vam je dosadno, glad uma možete zadovoljiti prelistavanjem časopisa, telefonskim pozivom, gledanjem televizije, pregledavanjem internetskih stranica, kupnjom ili – što nije neuobičajeno – prenošenjem mentalnog osjećaja praznine i potrebe za nečim na tijelo a tada je nakratko možete zadovoljiti hranom. No, možete ostati u stanju dosade i nemira, promatrajući kako to izgleda kad vam je dosadno i kad ste nemirni. Dok u taj osjećaj unosite svijest, nenadano se oko vas otvara prostor ispunjen tišinom. Kako se osjećaj unutarnjeg prostora širi, osjećaj dosade će poćeti slabiti u svom intenzitetu i znaćenju. Tako vas čak i dosada može podučiti

tome tko jeste, a tko niste. Otkrivate da vi niste ta osoba kojoj je dosadno.. Dosada je jednostavno uvjetovano kretanje energije u vama. Niti

ste vi osoba koja je bijesna, tužna ili ustrašena. Dosada, bijes, tuga ili strah nisu vaši, nisu nešto osobno. To su stanja ljudskoga uma. Ti osjeičji dolaze i prolaze.

Ništa od onoga što dolazi iprolazi niste vi.

,Dosadno mi je.” Tko je svjestan toga?

“Bijesan sam, tužan, uplašen.” Tko je svjestan toga?

Vi ste spoznaja, a ne stanje koje spoznajete.

Predrasude bilo koje vrste podrazumijevaju da ste poistovjećeni

s umom koji razmišlja. To znadi da više ne vidite

drugo ljudsko biće, nego samo vlastito mišljenje o tom

ljudskom biću. Svođenje životnosti drugog ljudskog bića

na ideju već je samo po sebi oblik nasilja.

Razmišljanje koje nije ukorijenjeno u svijesti služi samom sebi i nefunkcionalno je. Pamet u kojoj nema mudrosti iznimno je opasna i destruktivna. To je trenutaćno stanje većine pripadnika ljudske rase. Jačanje misli u obliku znanosti i tehnologije, iako samo po sebi nije ni dobro ni loše, također je postalo destruktivno, jer razmišljanje koje iz njih proizlazi nije ukorijenjeno u svjesnosti. Transcendiranje misli sljedeči je korak u ljudskoj evoluciji.

To je sada naš hitan zadatak. Ne znaći da više ne trebamo razmišljati, nego samo da se ne trebamo više

potpuno poistovječivati s mišlju, da misao više ne treba vladati nama. Osjetite energiju svog unutarnjeg tijela. Mentalna buka istog se trenutka usporava ili prestaje. Osjećajte energiju u svojim rukama, nogama, trbuhu i prsima. Osjetite život

koji jeste, život koji oživljuje tijelo. Tijelo tada postaje staza koja vodi u dublji osjećaj životnosti ispod kolebljivih emocija i razmišljanja. U vama postoji životnost koju možete osjetiti čitavim svojim Bićem, a ne samo glavom. U toj prisutnosti u kojoj ne morate razmišljati, živaje svaka vaša stanica. Pa ipak, ako vam je u takvom stanju misao potrebna zbog nekog praktićnog zadatka, na raspolaganju vam je. Um i dalje može djelovati i djeluje prekrasno kad se njime koristi obuhvatnija inteligencija onoga što vi jeste, i kad se kroz to izražava. Možda niste zamijetili da se kratka razdoblja u kojima ste “svjesni bez misli” sasvim prirodno i spontano već pojavljuju u vašem životu. Možda se bavite nekom tjelesnom aktivnošću, jednostavno hodate, možda čekate na šalteru u zraćnoj luci i toliko ste potpuno prisutni da se

uobičajena mentalna statčna buka povlaći, a na njezino mjesto dolazi svjesna prisutnost. Možda promatrate nebo ili slušate nekoga bez ikakvih unutarnjih mentalnih primjedbi. Opažanje vam je savršeno jasno i misao ga ne zamagljuje. Umu ništa od toga nije važno, jer on ima pametnijih stvari za razmišljanje. Osim toga, i ne pamti takve stvari i zbog toga možda niste ni zamijetili da se to već dogada. Istina je da je to najznatajnije što vam se može dogoditi. To je podetak pomaka od razmišljanja prema svjesnoj prisutnosli. Neka vam u stanju >neznanja< postane ugodno. Ono će vas odnijeti s onu stranu uma, jer um uvijek pokušava zaključivati i tumačiti. Plaši se neznanja. Zato, ako se možete ugodno osjećati u neznanju, već ste nadrasli um’ Iz tog stanja tada izranjaju dublje spoznaje koje nisu konceptualne. Umjetničko stvaranje, sportovi, ples, podučavanje, savjetovanje – vještina na bilo kojem podrućju podrazumijeva ili da um koji razmišlja više uopće nije uključen ili da je barem smješten na drugo mjesto. Stvari u svoje ruke preuzimaju moć i inteligencija koji su veći od vas, ali u biti jedno s vama. Više se ne odvija proces donošenja odluka, nego se spontano dogada ispravno djelovanje, kojim ne upravljate vi. Majstorstvo života ne zahtjeva kontroliranje. Uskladujete se s obuhvatnijom sviješiu, a ona djeluje, govori, obavlja poslove. Trenutak opasnosti može donijeti privremeni prekid u struji razmišljanja i tako vam dopustiti da iskušate što to znaći biti prisutan, budan, svjestan. Istina je daleko obuhvatnija nego što bi um to ikada mogao shvatiti. Nijedna misao ne može obuhvatiti Istinu. U najboljem slučaju može ukazivati na nju. Primjerice, mogla bi reći: ,Sve su stvari u biti jedno. To je ukazivanje, a ne objašnjenje. Razumijevanje tih riječi značilo bi duboko u sebi osjetiti istinu na koju te riječi ukazuju.

Iluzija vremena

Na prvi se pogled doima da je sadašnji trenutak samo jedan od mnoštva trenutaka. Svaki se dan vašeg života naizgled sastoji od tisuća trenutaka u kojima se dogadaju razliilte stvari. No ako se malo bolje zagledate, zar uvijek ne postoji samo jedan jedini trenutak? Zar život nije uvijek samo ovaj trenutak?

Ovaj trenutak – Sadašnji trenutak – jedino je od čega nikada ne možete pobjeći, jedini stalan čimbenik vašegživota. Sto god se dogadalo, kako god vam se život mijenjao, jedno je sigurno: uvijek je Sadašnji trenutak. Budući da ne možete pobjeći od Sadašnjeg trenutka, za- što ga ne biste srdaćno dočekali, zašto se ne biste sprijateljili s njime?

Kad se sprijateljite sa sadašnjim trenutkom, osjećat ćete se kao kod kuće gdje god se nalazili. Ako se ne osjećate ugodno u Sadašnjem trenutku, nelagodu ćete nositi sa sobom kamo god pošli. Sadašnji je trenutak takav kakav jest. Uvijek. Možete li ga takvim prihvatiti? Podjela života na prošlost, sadašnjost i budućnost proizvod je uma, i u konadnici puki privid. Prošlost i budućnost su misaoni oblici, mentalne apstrakcije. Prošlosti se možemo prisječati samo u Sadašnjem trenutku. Pamtite dogadaj koji se dogodio u Sadašnjem trenutku i pamtite ga u sadašnjosti. Budućnost je, kad se dogodi, Sadašnji trenutak. Stoga je Sadašnji trenutak jedini stvaran, jedino što uvijek postoji.

Ako pažnju usmjerite na sadašnji trenutak, to nije nijekanje onog što vam je u životu potrebno, nego prepoznavanje onog najvažnijeg. Tada se mnogo lakše možete uhvatiti u koštac s manje važnim stvarima. To ne znači da trebate reći: “Više se ne bavim problemima, jer postoji samo Sadašnji trenutak. Nije tako. Najprije otkrijte ono najvažnije, pretvorite Sadašnji trenutak u svog prijatelja, a ne u neprijatelja. Priznajte ga i poštujte. Kad je Sadašnji trenutak temelj i najvažnija žarišna točka vašeg života, tada se život odvija s lakoćom. Sto je važnije u poslovima kao što su pospremanje posuđa, sastavljanje poslovne strategije, planiranje putovanja – sam rad ili rezultat koji želite postiii djelovanjem?

Ovaj ili neki budući trenutak? Odnosite li se prema ovom trenutku kao da je prepreka koju morate nadvladati? Imate li osječaj da morate stiči do nekog budućeg trenutka koji je mnogo važniji? Gotovo svaki čovjek živi tako većinu svog života. S obzirom na to da budućnost nikada ne stiže, osim u obliku sadašnjosti, takav je način života nefunkcionalan. U njemu se stvara trajna atmosfera nelagode, napetosti i nezadovoljstva. Tu nema poštovanja života, koji jest sadašnji trenutak i nikada ne može biti ništa osim sadašnjeg trenutka. Osjetite životnost u vlastitom tijelu. To vas usidruje u Sadašnji trenutak. U konaćnici ne preuzimate odgovomost za život sve dok ne preuzmete odgovornost za ovaj trenutak – Sada- šnji. To je zbog toga što je Sadadnji trenutak jedini u ko- jemu možete pronaci život. Preuzimanje odgovornosti za ovaj trenutak znaći da se ne suprotstavljate  “takvosti” Sadašnjeg trenutka, ne sukobljavate se s onim što on jest. To znaći da ste uskladeni sa životom. Sadašnji je trenutak takav kakav je, jer ne može biti drukčiji. Ono što su budisti oduvijek znali sada potvrduju fizičari: ne postoji izdvojena stvar ili dogadaj. Ispod povr- šine sve su stvari medusobno povezane, sve su dio sveukupnosti kozmosa koji je stvorio oblik ovog trenutka.

Kad prihvatite ono što jest, tada se uskladujete s moći i inteligencijom samog života. Tek tada možete postati pokretać pozitivnih promjena u svijetu. jednostavna, ali radikalna duhovna metoda jest i prihvaćanje svega onog što izroni u Sadabnjem trenutku – kako iznutra, tako i izvana. Kad vam se pažnja prebaci na Sadabnji trenutak, javlja se osjećaj budnosti. Kao da se budite iz sna, iz sna o misli, iz sna o prošlosti i budućnosti. Ispunjeni ste jasnočom i jednostavnošću. Više nema prostora za stvaranje problema. Postoji samo ovaj trenutak, takav kakav jest. Onog trenutka kad pažnju usmjerite na Sadašnji trenutak, spoznajete da je život svet. Kad ste prisutni, sve što zamjecujete postaje sveto. Sto više živite u Sadašnjem trenutku, to više osjećate jednostavnu, ali duboku radost Postojanja i svetosti sveukupnog života. Većina ljudi Sadašnji trenutak zamjenjuje s onim što se dogada u Sadašnjem trenutku, ali toje pogrešno. Sadašnji trenutak obuhvatniji je od onog što se u njemu dogada.

Sadašnji trenutak je prostor u kojemu se odvijaju dogadaji. Zato nemojte pomiješati sadrižaj ovog trenutka sa Sada- šnjim trenutkom. Sadašnji je trenutak obuhvatniji od bilo kojeg sadržaja koji se u njemu pojavljuje. Kad zakoračite u Sadašnji trenutak, iskoračili ste iz sadr- žaja svog uma. Usporava se neprestana bujica razmišljanja. Misli više ne vladaju vama, ne uvlače vas do kraja u sebe. Izmedu misli se javljaju praznine – prostranost, ti- šina. Počinjete spoznavati da ste prostraniji i dublji od vlastitih misli.

Misli, emocije, osjetilni opaižaji i sve ono što doživljavate sačinjava sadržaj vašeg života. >Moj život< je ono iz čega crpite osječaj vlastitog ja; >moj život< je sadržaj, ili vi barem u to vjerujete.

Nikako da uvidite najočigledniju činjenicu: vaš najskriveniji osječaj Ja Jesam ni na koji način nije povezan s onim što se dogada u vašem životu, ni na koji način nije povezan sa sadržajem. Osjećaj Ja Jesam sjedinjen je sa Sadašnjim trenutkom. Uvijek ostaje isti. U djetinjstvu i starosti, u zdravlju ili bolesti, u uspjehu ili neuspjehu, Ja Jesam – prostor Sadašnjeg trenutka – na svojoj najdubljoj razini uvijek ostaje nepromjenjiv. Često ga pogrešno smatramo sadržajem i stoga ]a Jesam ili Sadašnji trenutak doživljavate samo blijedo i neizravng kroz sadržaj svog života. Drugim riječima: vaš osjećaj postojanja zamagljuju okolnosti, bujica razmišljanja i mnoštvo stvari ovog svijeta. Sadašnji trenutak biva zarnagljen vremenom.

I zato zaboravljate da ste ukorijenjeni u Postojanju, zaboravljate svoju božansku stvarnost i izgublli ste se u svijetu. Kad ljudska bića zaborave tko su, pojavljuje se zbunjenost, bijes, depresija, nasilje i sukobi.

No, kako je samo lako prisjetiti se istine i tako se vratiti svom domu: ja se ne svodim na svoje misli, emocije, osjetilne opažaje i iskustva. Ja se ne mogu svesti na sadržaj svog života. ]a jesam život,  ja jesam prostor u kojemu se sve dogada. ]a jesam svijest,  ja jesam Sadašnji trenutak. Ja Jesam.

Iluzija vjerovanja

Vjerovati znaci NEZNATI. Ne znati ništa o tome u što vjerujete,jer da znate, tada ne bi imali potrebu vjerovati,tada bi znali.

Primjerice,vi vjerujete da čete sutra umrijeti,što drugim riječima znači da postoji nada,sumnja da možda nećete. A kad bi znali da ćete sutra umrijeti, tad nema mjesta sumnji. Kad bi znali da ćete sutra umrijeti, znajte da od tog trenutka više ništa ne bi bilo isto. To je ta razlika VJEROVATI i ZNATI. Kad znate, više ništa nije isto.

Iluzija sreće

Sreća je naše prirodno stanje, sreća se nalazi u nama, a ne izvan nas, tako da traženje sreće u događajima, okolini, posjedovanju određenih stvari, novcu, partneru ….jest udaljavanje od sreće. Kako nešto što je u nama, pronaći izvan nas?

Sve što današnje čovječanstvo radi, svaka osoba na ovoj planeti, čini s ciljem postizanja stanja sreće. Bilo da ide na posao, bavi se sportom, raznim hobijima, sve radimo s istim ciljem: da budemo sretni. Idemo na posao da bismo zaradili novac, kad zaradimo novac kupujemo stvari koje smo željeli, ispunjavanjem želje, odnosno posjedovanjem stvari koju smo željeli, postižemo stanje sreće.

No, gdje se rađa ta sreća, gdje je osjećamo, dali je osjećamo u novom kompjutoru, autu, partneru, novoj kući … ili je osjećamo u nama? Kako smo već prije ukazali, sve što radimo, radimo s istim krajnjim ciljem, ciljem postizanja stanja sreće. No kako smo izmanipulirani, kontrolirani strahovima, sreću koja se nalazi u nama, tražimo izvan nas: tražimo je u događajima, postignućima, stvarima, itd. No zaboravljamo, pronašli mi sreću, odnosno postigli mi stanje sreće novim i bolje plaćenim poslom, autom, osvojenom medaljom ….. sreću ćemo uvijek osjećati u nama, a ne u postignućima ili stvarima koje ćemo posjedovati.

Za sreću treba jako malo, odnosno ništa, no kako smo izmanipulirani, dostizanje stanja sreće za većinu ljudi je noćna mora. Neki rade dva, pa čak tri i više posla kako bi zarađenim novcem, ispunjavanjem normi,želja ( novi auto, kuća, vikendica, plazma, mobitel…) postigli stanje sreće. No to je čista iluzija, ganjanje sjenki. Trendovi se iz dana u dan mijenjaju, novi ljepši automobili, kuća sa bazenom, veća jahta, 3D TV ……. Naši apetiti sve više i više rastu, treba nam sve više kako bismo postigli stanje sreće, odnosno moramo raditi sve više da bismo zaradili što više a zatim sa tim novcem kupili stvari koje nas čine sretnima. Odnosno kupili stvari pomoću kojih ćemo postići stanje sreće, sreće koja se nalazi u nama a ne u stvarima.

Ali moramo biti svjesni: sve što nas usrećuje, može nas i unesrećiti.

Novi automobil nas može usrećiti, ali kad se nešto potrga, razbijemo ga, ili nam ga ukradu, može nas i jako unesrećiti. Tako je sa svime, bilo da se radi o auto, mobitelu, kući, djevojci/dečku …. Auto možemo razbiti, mobitel možemo izgubiti, kuća nam se može zapaliti, djevojka/dečko nas može prevariti, ostaviti….

Traženje sreće van nas samih, je patnja. Patimo zbog ne imanja auta, patimo zbog potrganog auta. Patimo zbog toga što nemamo partnera, patimo zbog toga što nas je partner ostavio. Ili jednostavno rečeno, patimo zbog ne postignutih, nametnutih normi. A kad ih postignemo, onda patimo zbog njihova gubitka.

Jedna od najvažnijih stvari u postizanju stalnog stanja sreće, jest SADAŠNJI TRENUTAK. SADA. Ne možemo biti sretni jučer ili sutra, sretni možemo biti samo SADA, jer SADA je jedino što i postoji. Sve što nam se dogodilo i sve što će nam se dogoditi, dogodilo se, odnosno dogodit će se SADA. Sadašnji trenutak je vječno sada, sada u kojem mi živimo.

No većina ljudi, odnosno čitavo čovječanstvo, živi sve samo ne sadašnji trenutak. Sada, ne postoje problemi. Problemi, odnosno negativne misli, postoje samo ako živimo okrenuti prema onom što je bilo ili što bude. Pošto većina ljudi živi u onom što je bilo, ili što bude, jedini način za postizanje sreće pronalaze u materijalnom, u onom što su postigli/kupili, odnosno što će postići/kupiti.

Kad živimo u onom što je bilo, ili što bude, živimo u iluziji vjerovanja, no najstrašnije je to što nas te iluzije najčešće i povrijede. Kad se stvari ne dese na način na koji smo ih mi predvidjeli, a predvidjeli smo ih na temelju iluzija prošlosti, tada ne postižemo stanje sreće, već razočarani ne postizanjem određenog cilja, normi, usmjereni na ono što je bilo ili što bude, odaljeni od sadašnjeg trenutka postižemo stanje razočarenja, depresije.

Želite li biti sretni? Neprekidna sreća je neuzrokovana. Prava sreća je neuzrokovana. Vi me ne možete učiniti sretnim. Vi niste moja sreća. Pitajte probuđenu osobu: “Zašto ste sretni”, i reći će vam: “Zašto ne?”

Sreća je naše prirodno stanje. Sreća je prirodno stanje male djece kojima Kraljevstvo pripada dok nisu zagađena i zatrovana glupošću našeg društva. Ne morate činiti ništa kako biste postigli sreću, jer se sreća ne može postići. Zna li itko zašto? Zato jer je već posjedujemo. Kako možete postići ono što već posjedujete? Zašto je onda ne osjećate? Zato što nešto morate odbaciti. Morate odbaciti svoje iluzije. Ne morate dodati ništa kako biste bili sretni, morate nešto odbaciti. Život je lak, život je radostan. Teške su samo vaše iluzije, težnje, pohlepa, nastojanja. Znate li od kuda dolaze te stvari? Iz poistovjećivanja sa svakakvim etiketama, mislima, vjerovanjima!

Iluzija slobode

Dali je današnje čovječanstvo slobodno, dali smo mi kao pojedinac slobodni? Svi oni koji odgovaraju sa DA, nažalost žive u velikoj zabludi, stvorenoj iluziji slobode.

Što je to sloboda? Kada bih rekao da 99% čovječanstva nema točan odgovor na ovo pitanje, možda bi izgledalo nevjerojatno, no nažalost to su činjenice, 99% stanovnika ove planete ne znaju što je sloboda, odnosno imaju iskrivljene poglede na shvaćanje slobode, tako da ono što je suprotno slobodi, smatraju slobodom.

Sloboda je sloboda, ne postoji alternativa slobodi, ili smo slobodni ili nismo. Danas smo slobodni onoliko koliko nam to dozvoljavaju zakoni, bilo religijski, sustava ili neki drugi, onoliko koliko nam to dozvoljavaju strahovi. Danas sloboda ne postoji, mi smo rođeni kao robovi, i umiremo kao robovi a da toga nismo niti svjesni. Pošto živimo u nametnutoj iluziji slobode, protiv ropstva se ne možemo niti boriti, pobuniti, jer kako ćemo se pobuniti ako vjerujemo da smo slobodni.

Kako tražiti, zahtijevati slobodu za svaku osobu na ovoj planeti, ako vjerujemo da je svaka osoba slobodna? U koliko postoje zakoni, propisi, pravila, u tome slučaju SLOBODA ne postoji. U tom slučaju mi smo robovi, zatvorenici okovani zakonima/propisima/odredbama …itd. Danas je zakonom propisano skoro pa sve, točno se znade što smijete a što ne smijete, odnosno do koje mjere ste slobodni.

Biti slobodan znači raditi što te volja do onog trenutka kada svojom slobodom, ne narušavaš/ukidaš tuđe slobode. Biti slobodan podrazumijeva izbor, da sami određujemo na koji ćemo način živjeti, naravno do one mjere do kada svojim izborom, slobodom ne ugrožavamo, odnosno ukidamo tuđu slobodu, izbor. Strah je suprotnost slobodi, izboru. Ako živimo u strahu (sram, ljubomora, mržnja, zavist, ismijavanje..), znači da nismo slobodni, naša sloboda je ograničena strahovima, o tome tko će što reći, misliti, pričati o nama. U tom slučaju sloboda ne postoji, pošto funkcioniramo u okvirima straha koje trenutno osjećamo.

Izbor podrazumijeva visoko stanje svijesti. Da bismo učinili izbor, prvo moramo posjedovati informaciju, informacija stvara znanje, znanje podiže razinu svijesti, a svijest se diže iznad strahova i omogućuje izbor, činom izbora dolazimo do spoznaje mogućnosti izbora, i samim time se dižemo iznad programiranih vjerovanja, uvjerenja, strahova. Spoznajom izbora, naši izbori postaju naši a ne tek programi uvjetovani strahom.

Istinski slobodni možemo biti  kada poštujemo i volimo sebe, međutim čovječanstvu, i na kolektivnoj i na individualnoj razini, to dosta teško polazi za rukom. Kao posljedica toga, tu antipatiju, čak mržnju prema sebi, duhovni rak u

nama samima, projiciramo u svijet. Unutarnji kaos tako postaje vanjski kaos o kojem slušamo na vijestima. Neki od najagresivnijih ljudi koje sam sreo bili su oni koji nisu imali nimalo ljubavi i poštovanja prema sebi. Promijenimo li svoje misli i stavove, promijenit će se i život na ovoj planeti. Iscjeljujući sebe, iscjeljujemo svijet.

Iluzija straha

Razmislite o sljedećem ključnom aspektu ljudskog postojanja, nečemu što nam se ne može oduzeti: danas je prvi dan ostatka naše vječnosti, a Izvor svega toga posjeduje ljubav za sve nas: neopisivu i vječnu. Kada se ponovno povežemo sa svojim razinama koje nisu podložne ometajućim vibracijama, počinjemo osjećati tu nevjerojatnu ljubav i emitirati je u ovaj fizički svijet. Kada se povezete s tom ljubavi, ljubavi bez osuđivanja i uvjeta, strah i krivnja jednostavno prestaju postojati. Tada znate da se nemate čega bojati. Strah je naša vlastita kreacija, a naš um i srce imaju moć da ga unište. Čuo sam kako je netko rekao da je strah ključan za naše preživljavanje zato što nas sprečava da, na primjer, prelazeći ulicu izletimo pred automobil ili da skočimo u kavez s lavovima. Međutim, strah i svjesnost nisu jedno te isto. Ne trebate se bojati da biste znali posljedice nekog čina i izbjegli te posljedice. Štoviše, strah je često uzrok neugodnih događaja, a ne zaštita od njih.

Iskorištavanje straha i manipulacija njime omogućila je ljudima  da dovode razne države u sukob na način da im iznesu (često izmišljene) agresivne namjere jedne zemlje prema drugoj. Svaka zemlja iz straha od onoga što druga zemlja planira ili navodno planira učiniti poduzima energične korake. Svaka misli: „Moramo ih uništiti prije nego što oni unište nas.” „Prvi započnite kontranapad”, kao što je jedan nogometni trener znao govoriti. Rat je najvećim dije- lom fizička manifestacija straha. Strah je suprotnost ljubavi, poštovanja i povjerenja – zaštitnika od rata i nesklada. Uklonimo li strah u sebi, uklonili smo svoj doprinos strahu u svijetu. A uklanjanje straha iz svijeta uklanja rat i nesklad. Još jedanput, stvar počinje s nama. Strah je nedjeljivo povezan s manjkom osjećaja vlastite vrijednosti i samopoštovanja. Sve troje posljedica je toga što potvrdu da smo u redu tražimo izvan sebe.

Razlog zbog kojeg većina ljudi kaže da ne mogu govoriti u javnosti je strah. A strah proizlazi iz brige oko toga što će publika o njima misliti. U publici traže potvrdu da je ono što govore i rade ispravno i strahuju od ljudi koji će odbaciti ono što govore ili će ih smatrati budalama. Stavite budućeg javnog govornika u praznu prostoriju ili među pouzdane članove obitelji i prijatelje i bit će dobar u izražavanju svojih gledišta. Stavite ga pred publiku i jedva će govoriti zbog nesigurnosti i nedostatka samopouzdanja.

Kada se počnete povezivati s pravom prirodom ljudskog bića i razumijevati tu prirodu, potvrde da ste ispravan čovjek počet ćete tražiti u sebi. Nije bitno što ljudi  vama misle i govore. Imaju pravo misliti što žele – a imate i vi. Jedina osoba koju morate uvjeriti da je ono što radite ispravno ste vi sami. Naravno, treba čuti sva stajališta i informacije, međutim ako ste usklađeni s tim tokom intuicije s viših razina vašeg postojanja, vi i samo vi ćete znati što je za vas ispravno

činiti i govoriti. Jednom kada to shvatite i živite, više nećete stajati pred publikom zabrinuti zbog toga što će ljudi misliti, jer ćete prihvaćati da imaju potpuno pravo da se s vama ne slažu. Tada ćete znati da je ono što je doista važno ono što o sebi mislite. Možda najučinkovitiji oblik gušenja informacija je sam strah onih koji razmišljaju

drukčije od statusa quo, ali se boje progovoriti i prenijeti drugima ono što znaju i osjećaju. Vrijeme je da tomu dođe kraj. Mnogi ljudi mi govore da se boje za moju sigurnost zbog „sila” koje kritiziram i raskrinkavam u ovoj knjizi i u Pobuni robota, kao i zbog onoga što govorim u medijima na predavačkim turnejama. Mogu iskreno reći da, ruku na srce, ja ne osjećam taj strah. Nastojim izbjegavati nepotrebnu gnjavažu koja će utjecati na moju sposobnost

prenošenja svojih saznanja široj publici, međutim kada vjerujem u neku stvar i u to da ju treba prenijeti drugima, ne bojim se posljedica. Kao prvo, osjećam se izuzetno zaštićenim na način koji ne mogu opisati riječima, a kao drugo, što je najgore što mi se može dogoditi? Da moje vječno jastvo napusti ovu fizičku ljusku i prijeđe u drugi,

paralelni svijet, drugu valnu dužinu stvarnosti. To mi ne zvuči previše loše. Imao sam tu blagodat da sam u Velikoj Britaniji godinama bio podvrgnut intenzivnom i jedno vrijeme stalnom ismijavanju. Bilo mi je nemoguće prošetati ulicom, praktički bilo gdje otići, a da netko u mene ne upire prstom, viče na mene ili mi se smije. To je prestalo, no i dandanas je prisutno kod onih koji su bez razmišljanja i bez pitanja

prihvatili ono što mediji govore o stvarima za koje se zalažem. Ta su mi iskustva pokazala da golema većina vlastite umove prepušta drugima i, što je na osobnoj razini

najvažnije, da vas nitko ne može zaustaviti, bez obzira na to što ljudi govore o vama ili kako se prema vama odnose, ako se ne date zastrašiti i ako samopouzdanje tražite u sebi, a ne u drugima. Od kakve je važnosti što drugi misle o vama? Ljudi cijelo vrijeme mijenjaju svoja mišljenja i ako se neprestano nastojimo prilagoditi prevladavajućim uvjerenjima, samo postajemo klonovi tuđih mišljenja – često programiranih mišljenja – umjesto da budemo vladari vlastitog srca, uma i sudbine. Ne postoji ništa čega bismo se trebali bojati.

Iluzija krivnje

Kada na vikend-radionicama koje priređujem govorimo o krivnji, nikada me ne prestanu iznenađivati divni ljudi preda mnom koji na dirljiv način govore o krivnji koju osjećaju. Prekrasne duše koje zrače toplinom i ljubavlju ponekad razotkrivaju čitav život unutarnjeg previranja i emocionalne boli uzrokovane krivnjom. Krivnja uništava njihove živote i strašno je destruktivna za osjećaj vlastite vrijednosti i tok intuitivnih energija iz viših domena. Krivnja je, kao i strah, tvorevina čija je svrha kontrola.

Međutim, ponavljam, kada analizirate ono što nas tjera da osjećamo krivnju, vidite da su to programirane „vrijednosti” koje najvećim dijelom potječu iz generacija koje su daleko iza nas. Diljem svijeta postoje rimokatolički svećenici sa seksualnim porivima koje nastoje potisnuti te zbog tih prirodnih poriva osjećaju krivnju, što njihove dane ispunjava duševnim bolima. Znate li zašto su prisiljeni prolaziti kroz tu besmislicu? Zato što je jedan papa 1074. godine odlučio da svećenstvo treba živjeti u celibatu. Seks i partnerske veze možda su najstrašnije od svih nebrojenih sredstava za izazivanje krivnje. Ako je čovjek imao seksualno iskustvo s nekim tko nije njegov službeni partner osjeća se krivim, a ako se to pročuje društvo koje je programirano da bez pitanja preuzima naslijeđene „vrijednosti” tjera ga da se još više osjeća krivim. Čime bi tabloidi svakog dana punili stranice da ne osuđuju moral bogatih i slavnih?

I koliko je kvalitetnih ljudi, koji svijetu imaju mnogo za ponuditi, uništeno takvim „ekspozeima” u novinama koje ne bi znale što je moral ni da ih pogodi ravno u lice? No, čekajte malo. Tko je rekao da je izražavanje ljubavi za drugo ljudsko biće (još jedan aspekt nas samih) pogrešno, osim ako se radi o službenom partneru? Jeste li to odlučili vi? Momak na ulici? Tko? Religija je to odlučila, prije više tisuća godina, kao što objašnjavam u Pobuni robota. A tko ili što upravlja religijom? Dok su odlučivali tom obliku „moralnosti”, ti isti ljudi također su gorljivo tvrdili da je Zemlja ravna i da je Jeruzalem središte svemira. Unatoč tome, mi i dalje osuđujemo sebe i druge te se ili osjećamo krivima ili tjeramo druge da se osjećaju krivima na temelju toga što su odlučili ljudi prije više tisuća godina. To je jednostavno suludo.

Tko je vlasnik vašeg tijela? Vi ili netko drugi? Tko je vlasnik vaših osjećaja i vašeg duhovnog jastva? Vi ili netko drugi? Prihvatite li gore spomenuto nametanje, odgovor glasi – „netko drugi”. Dopuštate im da vam nameću obrasce razmišljanja i ponašanja koji vam, ako im se opirete, stvaraju strašnu krivnju. Područje ljubavi, seksa  odnosa minsko je polje krivnje koje mnoge ljude sprečava da se povezu sa svojim pravim i cjelovitim jastvom. Pogledamo li što se nalazi iza riječi i klišeja koji okružuju odnose, ne nalazimo ljubav. Nalazimo jednu vrstu posjedovanja. Volim te, dakle posjedujem te. No, što je prava ljubav? To je ljubav koja je beskrajna, koja ne osuđuje i ne postavlja uvjete, to je ljubav kada osobu volimo zbog toga što ona jest, a ne ono što mi tražimo da bude ako želi da je volimo. To je ljubav kada nekoga volimo tolik

da želimo da iskusi koja god iskustva su mu potrebna da bi se razvijao, napredovao i ostvario ono zbog čega je ovdje. Tada nemamo želju posjedovati drugo ljudsko biće, želimo ga samo voljeti. Koliko ljudi može iskreno reći da nekoga na taj način voli? Ne govorim da ne trebamo poštivati osjećaje partnera. Naravno da trebamo, međutim i mi imamo osjećaje i životni plan za iskustva, služenje svijetu i razvoj. Kada pogledate što ljude tjera da osjećaju emocionalnu bol zbog seksa i odnosa, to je najvećim dijelom rezultat programiranja. Nema veze s onim stoje ispravno ili pogrešno. Sve je povezano s onime stoje društvo tijekom stotina godina isprogramiralo kao ispravno ili pogrešno.

Rodi li se osoba u krutom društvu koje potiskuje seks, kada njezin partner počne izražavati fizičku ljubav prema nekom drugom, osoba će se osjetiti emocionalno ugroženom, premda se ljubav koju je njezin partner osjećao prema njoj nije smanjila ili se čak povećala. Međutim, da se ta ista osoba rodila u društvu koje je puno ljubavi i koje je seksualno otvoreno, u kojem je međusobno izražavanje fizičke ljubavi jednako prirodno kao i more ili nebo, u potpuno istim okolnostima neće se pojaviti ista emocionalna bol. Seks je, duboko sam uvjeren, pretvoren u oblik potiskivanja, kontrole i ograničavanja. A glavni faktor za postizanje sve tri stvari je krivnja. Nadalje, ako se smanji snaga korijenske (seksualne) čakre, tada ne apsorbiramo dovoljno energije za ostvarivanje svog punog potencijala. To utječe na naš životni vijek i kreativnost.

S jedne strane, seks se predstavlja, zahvaljujući utjecaju religije, kao nešto grešno i prljavo, a s druge strane je za mnoge postao isključivo fizičko iskustvo, sredstvo za oslobađanje fizičkih želja i frustracija. Po mom mišljenju, oboje je nakarada onoga što seks doista jest. Doista bih volio naglasiti da postoji ogromna razlika između seksa (fizičkog) i duhovne ljubavi (fizičke i duhovne). Čin duhovne ljubavi eksplozija je duhovne energije. To je višedimenzijski izraz duhovne, emocionalne i fizičke ljubavi i sve te energije se stvaraju i sjedinjuju na način da pozitivno utječu na oba uključena pojedinca i na Zemlju. Duhovna ljubav između dvoje ljudi pozitivan je doprinos svijetu zbog obrasca ljubavi i misli koji proizvodi. Dakle, zašto bi se zbog tog osjećali krivima? Neke istočne filozofije prihvaćaju tu istinu

i njihovi pogledi na seks i na odnose znatno su drukčiji od zapadnih verzija koje su, kao što sam vidio u groznoj publikaciji britanskog Ureda za zdravstveno obrazovanje (Health Education Authority)1, seks pretvorile u duhovni ekvivalent umjetne

oplodnje.

U trenutku orgazma naše fizičke, emocionalne, mentalne i duhovne razine postaju Jedno i mi postajemo Jedno s našim najvišim potencijalom. Svi naši energetski centri tada su širom otvoreni. Ako je namjera duhovna i zasnovana na ljubavi, to je trenutak kada se možemo povezati i osjetiti blaženstvo tog iskustva. Međutim, kao i kod svega, postoji loša strana toga kada je namjera negativna. U tim okolnostima orgazam otvara naše energetske centre za zlonamjernu svijest s nižih vibracija i to je, čini mi se, razlog zbog kojeg mnogi mračni ezoterijski obredi uključuju iskustvo seksa i orgazma. Svaki puta kad pogledam nešto što nam pomaže da se nanovo povežemo sa svojim najvišim potencijalom – bila to seksualna ljubav, ljubav prema sebi ili slobodan protok informacija – otkrivam da je to, sračunatom namjerom s razine Zatvorskih Čuvara, iskrivljeno i izmanipulirano. Naš pogled na seks i na odnose ogledni je primjer: u kolektivnom ljudskom umu on stvara plimne valove krivnje. Toj temi posvetit ću jednu od svojih sljedećih knjiga. I opet, trebamo slijediti intuiciju.

Osjećamo li kao ispravno izražavati fizičku ljubav prema nekome, tko god to mogao biti? Vaš um će vam možda, u sve većoj panici, vikati „krivnja”. Međutim, što govori vaš osjećajni centar, vaše srce? Ako u srcu osjećate da je to najprirodnija stvar na svijetu, što bi u tome moglo biti loše? Moguće je voljeti više od jedne osobe istovremeno. Moguće je, na mnogo različitih načina, istovremeno voljeti sve ljude i sve oblike života. Moguće je voljeti i one koji vole nas i one koji nas mrze. Zašto govorimo da svi trebamo voljeti sve kako bi izgradili bolji svijet, a osjećamo krivnju u situacijama kada su uključena naša tijela? Sve je to krajnje proturječno. Naposljetku, tijelo je samo nosilac našeg vječnog jastva. Veličanstven nosilac, da, i naš produžetak dok se nalazimo u inkarnaciji, međutim ono je svejedno nosilac, a ne vječno jastvo.

Ne radi se o tome da zazivam društvo slobodne ljubavi, „kuća je otvorena, svi su pozvani”. Na pojedincu je da vidi što mu govori njegovo srce i intuicija te da odluči. Ako ljudi žele živjeti zajedno i nemati seksualna iskustva s nikim drugim, izvrsno, divno, fantastično. Međutim, dok oni imaju pravo donijeti odluku, sukladno tome što misle da je ispravno za njih – drugi imaju jednako pravo donijeti drukčiju odluku. Ne radi se o tome da je odluka bolja ili lošija, samo je različita. Dakle, nema razloga da osjećamo krivnju ni opravdanja za nametanje krivnje od strane onih koji žele da se svi drugi prilagode njihovom pogledu na ćudoređe.

Društvo od nas traži da se osjećamo krivima zbog poprilično mnogo stvari. Pamtimo kako smo se odnosili prema svojim roditeljima. Osjećamo krivnju ako u svojim životima nismo postigli ono što su naši roditelji željeli. Smatramo da smo ih iznevjerili. Možda osjećamo krivnju zbog toga kako smo se odnosili prema svojoj djeci ili drugima koje volimo. Osjećamo se krivima ako mnogo radimo i nismo dovoljno sa svojom obitelji. Osjećamo se krivima ako ne radimo dovoljno i ne možemo svojoj djeci priuštiti stvari koje su programirani željeti. Navedite što bilo, i netko će, negdje, zbog toga osjećati krivnju.

Dosta!

 

Strah i krivnja su tu da nas kontroliraju, da nas podijele, da nas umanje i da nas ograniče. Otpustimo ih. Te se stvari moraju promatrati iz mnogo šire, duhovne perspektive.

Prije svega, mi izabiremo gdje ćemo se i s kime inkarnirati. Biramo svoje roditelje i oni biraju nas. Umjesto da se držimo krivnje i ogorčenja zbog, kako nam se čini, nesretnog djetinjstva, ili zato što smo iznevjerili svoje roditelje, upitajmo se zašto smo izabrali ta iskustva i zašto su ih izabrali naši roditelji. Što je to što bi se trebalo iznjedriti, za sve strane, iz te interakcije ljudi? Koja je njezina svrha?

Moj mi je otac zadavao nevolje i na mentalnoj i na emocionalnoj razini, međutim to se iskustvo pokazalo ključnim za to da postignem mentalnu i emocionalnu čvrstoću koja mi je bila potrebna da izađem na kraj s onim što mi se događalo od 1990. godine. Iskustva koja su moja djeca i žena proživljavala zbog onoga što sam ja govorio i činio, na njih su imala jednak učinak. Kad iskustva koja su nam se u nekom trenutku činila užasna promotrimo s vremenskim odmakom, sa znanjem koje su nam donijele protekle godine, prepoznajemo ih kao darove koji su nam pomogli da prekinemo programiranje

plitkog, izmanipuliranog i površnog svijeta u koji smo se dah zarobiti. Nismo ovdje da bismo ispunjavali ambicije svojih roditelja. Ovdje smo da na najdjelotvorniji način služimo Planeti, da rastvorimo vrata zatvora i da ubrzamo ne samo vlastiti već i kolektivni razvoj. Isto tako, nismo ovdje da namećemo svoja uvjerenja i ambicije svojoj djeci. Nismo ovdje da bismo služili sustavu kojeg su stvorili manipulatori i koji zahtijeva da dan za danom radimo pod tuđom kontrolom i osjećamo se krivima ili manje vrijednima ukoliko to ne radimo. Niti smo tu da igramo materijalnu igru, dopuštajući da se osjećamo užasno zbog krivnje zato što svojoj djeci ne možemo priuštiti nešto što njihovi prijatelji možda imaju. Možemo im dati nešto što je neprocjenjivo. Možemo im pružiti svoju bezuvjetnu ljubav i možemo im pomoći da se povezu sa svojim najvišim potencijalom. To se ne može kupiti u prodavaonici s kompjuterskim igrama.

Još jedan oblik krivnje koji osjećaju ljudi koji se bude jest krivnja zbog toga što nemaju „savršene” misli pune ljubavi svo vrijeme i za sve. Tu prema sebi moramo biti blagi. U ovom neuravnoteženom svijetu događaju se neke strašne stvari i nismo imuni na osjećaje koje one privlače. Kada sam vidio Billa i Hillary Clinton kako pred

kamerama u Bijeloj kući sjede okruženi malom djecom i izvlače političku korist iznužasnog bombaškog napada u Oklahoma Cityju, mogu vam reći da nisam imao pretjerano lijepe misli. Niti sam imun na frustriranost kada me napadaju oni koji govore  „slobodi”. Ono što je bitno jest na koji se način s takvim osjećajima nosimo. To je bitno različito od toga da ih ne osjećamo. Da ih ne osjećamo, bili bismo roboti. Što smo otvoreniji za višu svijest, to nam je lakše misliti pozitivno, međutim evolucija je proces, i ako se osjećamo loše zato što se osjećamo loše, to će nas samo zadržavati na mjestu stvaranjem dodatne krivnje.

Iluzija stvarnosti

Koliki broj ljudi koji ovu priču o iluziji odbacuju kao glupost uopće zna

da oni čak i ne vide svojim očima? Oni ‘vide’ svojim mozgom. To je jedino mjesto na kojem postoji ‘svijet’ za koji mislite da je ‘oko’ vas. Do ovih zaključaka nisam došao sjedeći u zamračenoj prostoriji i pušeći travu; to je priznata znanstvena činjenica. Naše oči samo pretvaraju svjetlost u električne signale koji se neprestano šalju mozgu na interpretiranje. Ta ‘vidljiva svjetlost’ ograničena je na vrlo uzak djelić elektromagnetskog spektra, koji i sam čini tek 0,005 posto materije/energije u poznatom svemiru. Unutar tog mikroskopskog frekvencijskog raspona mi dekodiramo ‘vid’ u ‘fizičku’ stvarnost. Oči ne šalju mozgu trodimenzionalne prizore šume ili djece koja se igraju u parku, ili bilo čega drugog što mislimo da vidimo oko sebe. One šalju električne signale. Tek kada mozak dekodira te signale u prividnu trodimenzionalnu realnost, svijet za koji vjerujemo da je ‘oko’ nas počinje postojati. Nema svijeta ‘oko’ nas kako ga mi doživljavamo; sve se događa u našim mozgovima, ili

Primarni vizualni korteks

se barem događa na jednoj razini iluzije. Dok gledate ovu knjigu zaista se čini da je ona izvan vas, ali ona postoji samo u vašoj glavi – a kao ‘fizičko’ tijelo, i vi također! Način na koji knjigu osjećate i vidite električni su signali dekodirani u vašem mozgu, a isto vrijedi kada čujete, mirišete ili kušate. Uho, poput svih drugih organa za primanje podražaja, pretvara vibracije u električne signale koji se šalju u mozak na interpretaciju u zvuk. Buka je u vašoj glavi. Ne postoje čak ni boje, osim kao neuroni koji se aktiviraju na određen način.

Boje su različite valne dužine koje mozak dekodira iz ‘bijele’ svjetlosti u elektromagnetskom spektru. Mi ‘vidimo’ samo ono što nam mozak kaže da vidimo a to, kao što su pokusi pokazali, ovisi o tome što vjerujemo da vidimo. Ne postoji nešto kao što je Svemir, jer postoji po jedan svemir u svakom mozgu, svaki s drugačijim opažanjem (Slika 18). Električno kretanje pojedinih misli sada se može pratiti skeniranjem pomoću najnovije tehnologije, i ono što vjerujemo određuje put kojim će se misao kretati. Obratite pažnju na tu riječ – vjerujemo. Sada možemo početi shvaćati dublje razloge iza iluminatske kontrole ‘obrazovanja’ i medija, posebno televizije.

Ako u ljudski mozak mogu usaditi set programiranih ideja o svijetu i tome što je stvarno, ta vjerovanja će, putem mozga, urediti ono što ljudi ‘vide’. Taj proces uređivanja konstruirat će realnost na način da ona bude u skladu s onim što vjeruju da bi trebali vidjeti. Na taj način mi ubacujemo detalje koji podržavaju unaprijed stvorena vjerovanja, a izbacujemo ono što je s njima u suprotnosti. Ono što mislimo da vidimo diktirano je unaprijed stvorenim idejama, i to je razlog zašto nam ih sustav neprestano nastoji implantirati. Kako zovemo informacije koje nam televizija predstavlja? Televizijski programi. Televizija nam prodaje vizije.

DOBRO – LOŠE I ILUZIJA ISTIH

Što je dobro a što je loše?

Naši životi se sastoje od bezbroj dobrih i loši stvari, događaja, trnutaka itd. Naš život je cjelina protkana takozvanim lošim i dobrim stvarima. Što je dobro? Kada nađemo idealnog partnera, sagradimo kuću, kupimo auto … dali to oslikava nešto dobro? U tom trenutku zasigurno da. Život jest sadašnji trenutak, ali protkan sa bezbroj događaja na koje mi gledamo, etiketiramo ih dobrima ili lošima. Trenutak kupnje novog auta zasigurno možemo etiketirati dobrim trenutkom, no dali je on stvarno dobar, to ćemo tek vidjeti u beskonačnom sadašnjem trenutku. Za kupnju novog auta možemo potrošiti zadnju kunu, ili se zadužiti u nekoj od banaka na nekoliko godina. Auto možemo razbiti za dan, mjesec, godinu ili nikad. Ako razbijemo auto, popravak će nam zasigurno stvoriti mnoge financijske i druge probleme, što znači da ćemo taj događaj zasigurno okarakterizirati, etiketirati lošim.

Kada smo kupili auto, taj smo događaj nazvali dobrim, no isti taj auto, kad smo ga razbili etiketirali smo ga lošim. Razbijanje auta, odnosno etiketa loše stvar koja nam se dogodila, ne bi bila moguća da nismo kupili taj auto, koji smo čin kupnje etiketirali nečim dobrim.

Prema ovom, svako dobro prethodi nečem lošem a loše prethodi nečem dobrom. Pa možemo zaključiti da su naši životi protkani dobrim i lošim događajima. Da nam se nije dogodilo nešto loše, ne bismo završili tamo gdje nam se dogodilo nešto dobro. No to je još jedna iluzija dobrog i lošeg.

Ne postoji ni dobro ni loše, već sve jednostavno postoji, sve je onako kako i treba biti, jer da nije, ne bi niti bilo.

Dobro, loše, sve je to dio programiranosti našega uma, programi koje smo pokupili od naših roditelja, rodbine, prijatelja, okoline… Nešto je loše, samo ako mi o tome stvorimo sliku, kažemo da je loše. Na slomljenu ruku mogu gledati kao na nešto loše, neću moći igrati nogomet, plivati, voziti auto itd. Ili mogu gledati ovako: neću ići na posao dva tjedna, lijepo ću se odmoriti, imat ću više vremena da provedem sa djecom, da čitam knjige, da odem do prijatelja…itd. Sve je stvar uma, programiranosti. Mi biramo, mi imamo moć na koji ćemo način etiketirati neki događaj, samo prvo moramo postati svjesni te moći. Moramo postati svjesni iluzija vjerovanja o dobrom i lošem, moramo postati svjesni da je sve baš onako kako i treba biti, jer da nije ne bi ni bilo, sve je škola i sve je prožeto ljubavlju stvaratelja, odnosno svega sa svime.

Pištolj se može koristiti za razbijanje oraha, ali se može koristiti i za ubijanje, sve je stvar izbora, programiranosti na koji ćemo način gledati na njega, u koju ćemo ga svrhu koristiti. Isto je i sa “lošim” događajima, ništa nije loše ako mi to ne etiketiramo lošim, odnosno ne tražimo u tom događaju samo loše. Ono što mi nazovemo lošim, može prethoditi nečem dobrom, pa zar je onda to loše, bilo loše? A ono što je dobro može prethodit nečem lošem, pa zar je onda to dobro, bilo zaista dobro?

ILUZIJE

Mi smo uskomešane čestice koje vibriraju…

Materija je više od 99.9999% praznina! Nema ničega osim uskomešane čestice koja vibrira kao luda i koja čini da vjerujemo da je materija čvrsta. Kako to? Kako nemožemo vidjeti kroz materiju ako je ona 99.9999% prazna? Zašto vidimo i doživljavamo čvrstoću? Kako to da nismo učili u školi, u svih tih 12 razreda, da je materija gotovo sasvim prazna? Zašto nam nije rečeno da je materija iluzija? U čemu je tajna? Zašto nas zaglupljuju…???

Mi nismo slijepi za boje – mi smo slijepi za dimenzije i denzitete…

Jedna od tajni je u ovome – naše telo je leća – filter. Ono vidi i doživljava fizičku realnost, koja u sebi i po sebi u stvari, ne postoji – ona je iluzija. Tamo vani nema objektivne realnosti! Mi je kreiramo u svojim glavama. To je kao kada bismo mogli raspoznati samo crvenu boju i onda rekli: Vidim crvenu građevinu – sve je crveno! Vjerovatno vidimo samo milionti dio realnosti koja nas okružuje. Sve druge realnosti su profiltrirane kroz naš sistem svijesti. Mi smo okruženi svim tim realitetima, ali ljudsko biće nema iskustva o njima i ne primjećuje ih. Mi čak ni ne pretpostavljamo da one postoje! Kakvo iznenađenje…

Sve stvari su polja sila energije…

Sledeća točka: ne postoji objektivna realnost odvojena od promatrača. Realnost koju doživljavamo selektiramo iz Apsolutne Realnosti koja nas okružuje. Mi samo doživljavamo svoju percepciju Stvarnosti! To znači da u stvari – fizička realnost kao objektivna realnost ne postoji. Naša percepcija je realnost koju mislimo da doživljavamo i formirana je od Beskonačne Realnosti u koju gledamo. Svi mi pojedinačno kreiramo svoju vlastitu realnost percepcijom! Teško je povjerovati – znam! Sve stvari u kreaciji su aspekti jednih drugih i svjesna energija može doživjeti druge energije. Te druge energije nisu obavezno one koje su svjesne kao ljudska bića. Neke su manje svjesne, neke su svjesnije. Postoje različiti stupnjevi svijesti…

Univerzum je odnos energija…

Ove energije su u stvari polja energetskih sila (svijesti) i jedna energija reagira na drugu. Ova reakcija je ono što nazivamo njenom percepcijom ili doživljajem! Na primer, ljudska energija može doživjeti energiju drveta i energija drveta je takođre u stanju doživjeti ljudsku energiju. Možemo upotrebiti svaku kombinaciju energija i sve dok su u okviru određenih opsega, one mogu imati iskustvo jedna o drugoj. Univerzum je odnos Energija … Svijesti. To je odnos razmjene energija ili svijesti! Sve to je vrlo jednostavno. Razlog zašto možemo opaziti druge ljude je taj što smo u stanju osjetiti njihovu energiju. Karizmatični ljudi izazivaju ugodne osejćaje, a neki drugi čine da se osjećamo izbačenim iz ravnoteže. Neki izazovu jezu…

Nema ničega izvan nas …

Mi svi kreiramo svoju individualnu realnost od Beskonačne Holografske Apsolutne Realnosti koja nas okružuje i u kojoj živimo. Mi živimo u njoj i jesmo ona! Također bi mogli nazvati tu realnost i Božijom Realnošću! U stvarnosti postoji samo Bog … samo Duh! Postoji samo Um ili Svijest! Postoji samo kvantna juha! Mi smo Jedno sa tom Apsolutnom realnošću, ali doživljavamo samo dio njene Kontinuirane cjelovitosti. Ta apsolutna realnost je kao paleta sa koje selektiramo svoju realnost kao što slikar bira boje sa svoje palete. Ono što vidimo i doživljavamo kao fizičku realnost je izbor posebnih vibracija suštine Univerzuma. Apsolutna realnost u kojoj živimo se također naziva Univerzalni um…

Kreacija je uvek nova…

Univerzalni um je/sadrži svijest kao i podsvjesno, ili takozvani Ne-Bitak. Drugim riječima, taj Um ili Bog nije statička energija – to je dinamična energija koja se stalno mijenja. Kreacija je uvek nova! Ne postoji ništa izvan univerzalnog uma, jer sve stvari i bića žive unutar kontinuirane cjelovitosti. Mi jesmo kontinuirana cjelovitost univerzalnog uma. To je naš um, ali mi isključujemo sve realnosti osim fizičke! Priče iz prošlosti su Apsolutnu Realnost ili kvantnu juhu nazivale – Ništa. To zaista jest gnijezdo Ništavila iz koga se rađaju sve stvari da bi se manifestirale. Sve stvari su kreirane iz Apsolutne Realnosti upravljenom energijom koju nazivamo misli ili um. Što smo više u stanju fokusirati svoje misli, to smo sposobniji za kreiranje. Škola na Zemlji služi da bi se ovo naučilo. Mi smo kreatori početnici!

Napomena o Lekcijama…

Lekcije su mala metafizička sjedinjenja koja su kreirana usmjerenim energijama misli i koje se manifestiraju na vašem ekranu. One čine misli izražene u obliku riječi i njih čitaju mnogi ljubitelji lekcija. Ove lekcije su monolozi jer čitav Univerzum jest monolog! Ne postoji ništa osim Svemogućeg i ta sila se ne obraća nikome drugom nego sebi. Uvijek je bilo i uvek će biti… The Cosmic Cookie List…

Propuštamo više nego što vidimo ili doživljavamo…

Samo zbog toga što doživljavamo život u materijalnom obliku preko tijela ili filtera, zamišljamo budalasto da je materija sve što postoji. Naše materijalno tijelo i naš svjesni um su sinhronizirani sa percepcijom koju kreiramo iz svoje okoline. Mi ne primjećujemo sve te druge energije ili realitete jer nismo sinhronizirani sa njima (sada ih nemožemo percipirati). Oni potiču iz drugih dimenzija i realiteta. Budući da doživljavamo samo djelić onoga što se događa – mi smo obmanuti svojim ljudskim sistemom svijesti. U tom smislu naš sistem svijesti predstavlja izvjestan neuspjeh, sa druge strane, to je brilijantno djelo kreacije, svjesno samo-određenih aspekata kreacije. Prava majstorija, za sve to postoji svrha! Veliki Su-Kreatori su vrlo, vrlo vješti…

Mi svi kreiramo svoju vlastitu jedinstvenu percepciju iz realnosti u kojoj plivamo…

Slična stvar se dešava kada gledamo TV. Tamo nema slike – mi je kreiramo tako što je promatramo. Isto se događa kada gledamo film. Nema pokretnih slika na ekranu – mi kreiramo slike koje se pokreću tako što gledamo sekvence nepokretnih slika. Slično je i sa uobičajenom realnošću materijalnog svijeta – mi ga kreiramo dok živimo u njemu. Naša osjetila, naš mozak i svjesni um su odgovorni za to. Vani je Apsolutna Realnost koja sadrži sve realitete. Sve stvari postoje unutar Apsolutne Realnosti ili unutar Univerzalnog Uma. Jedine stvari koje ne postoje unutar Apsolutne Realnosti su stvari koje kreiramo ponovo, iz minute u minutu. Čak i to je diskutabilno, jer čitav život je simultani doživljaj. Iz perspektive fizičke realnosti – mi smo uvijek u glavnom toku kreacije…

Ljudska bića – minijaturni Univerzumi ….

Možemo nazvati Apsolutnu Realnost beskonačnom Holografskom Kvantnom Juhom i ona sadrži sve realitete ili iluzije (oni su jedno te isto). Iz te kvantne juhe mi kreiramo fizički univerzum koji je naš svijet. Sigurno, uključujući i vaš monitor! Sva bića i sve stvari kreirane iz Beskonačne holografske kvantne energije su prolazni aspekti Cjeline. U međuvremenu mi smo kompletan minijaturni univerzum, duplikat Originala u punom pogonu. Zapravo, mi jesmo Original – ali nismo svjesni toga! Imamo iste kvalitete kao i sila koju ponekad nazivamo Svemogući! Tako, mi smo Apsolutna Realnost i možemo opaziti sami sebe kao Holografski Duplikat koji egzistira unutar Apsolutne Realnosti. Mi kreiramo svoju percepciju realiteta, iluzija, osobnih istina i univerzume putem snage i kvaliteta misli koje usvajamo. Mi zbog toga jesmo – živuća istina! Mi kreiramo svoj Svijet i svoju Istinu dok ih doživljavamo. Svi su oni jedinstvene kreacije…

Ne učimo mnogo u učionicama…

Mi kao ljudska bića (duše u materiji) smo ograničili sami sebe na samo nekoliko oktava realnosti dok je spektrum beskonačan. Sada slijedi vrlo važna točka: čitava shema deluzije/iluzije je održavana i pokretana od strane vladara našeg svijeta! Ne postoji škola ili institucija na svijetu koja će nam nešto reći o iluzornosti postojanja, a mi ipak provodimo 12 do 15 godina u tim velikim učionicama. Koji vic! Zašto je to tako?

Ljudska bića su roboti ispranog mozga…

Vladari svijeta žele da ljudska vrsta postoji u ograničenom stanju sa ispranim mozgom. To im olakšava da nama vladaju i dominiraju. To čini da vjerujemo i reagiramo na sve vrste fikcija i/ili besmislica. Ta zbrka ili fikcije uključuje sve postojeće filozofije, religije i političke koncepte kao i svakodnevni način života. Kao i naš financijski sistem, medicinski sistem i zločinačko obmanjivanje medija. Sve nas to okupira vjerom u svjetovno i besmisleno. Oni nas čak nateraju da odemo u rat i ubijamo svoju braću i sestre. Kakva igra! Ispran nam je mozak od dana kada smo rođeni. Vladari svijeta žele da vjerujemo samo u realnost svjesnog uma! Taj um nam kaže da su stvare onakve kakve ih vidimo. Nisu! Realnost koju doživljavamo je rezultat mentalne navike, zaglavljeni smo u mentalnom kolosjeku i prinuđeni da se rađamo iznova i iznova samo zbog toga. Mi spavamo! Probuditi se u „ono što jest“ – je individualni podvig. Postoje mnoge i mnogo bolje realnosti od ove koju većina ljudi sada doživljava …

Vraća se domu svoga oca…

Čitav fizički univerzum, uključujući i svijet u kome živimo, je iluzija. Međutim, on je realan za one koji žive u toj iluziji i vjeruju u nju. Kada naše tijelo umre, energija naše duše kreće ka energetskim realitetima viših dimenzija/denziteta. Ona automatski odlazi na odgovarajući nivo univerzalnog uma. Ili kao što se pretpostavlja da je Isus rekao: ona se vraća domu svoga oca. Tamo susrećemo druge duše na sličnom nivou uma ili vibracija. Svi se vraćamo na odgovarajući nivo energetskih vibracija i kritički ispitujemo svoje putovanje na Zemlju. U međuvremenu razmislite o ovome: nadam se da ste iskusili sve svoje lekcije. Jednom kada ih sve probate i usvojite – idete direktno na nebo. Šalim se, naravno… haha!

Možemo vidjeti da se to događa svuda oko nas…

Vladari svijeta se protežu sve do viših realiteta univerzuma i čovječanstvo je tokom mnogo tisuća godina kontrolirano od strane negativnih vanzemaljskih snaga. Kao što znamo, to stvara pakao od života na Zemlji koji ćemo prevazići u budućim vremenima. Svijetom vlada Strah umesto Ljubavi! Energije Straha i Patnje su hrana za te vanzemaljce. Svijet zbog toga pati. To je razlog što ima toliko ratova! U bliskoj budućnosti naš trodimenzionalni način života će biti odbačen u našem svijetu. Možemo vidjeti kako se to događa oko nas. U međuvremenu neki od nas su željeli iskusiti fenomenalan završetak ovog perioda i to je razlog što nas je toliko ovdje. Majka Zemlja je uslijed toga pomalo prenastanjena, ali neće biti zadugo. Vrijeme ističe…

Programirali smo svoj um iluzijom…

Naše iluzorno postojanje na Zemlji je kreirano od strane kreatora u nama, kojim upravlja um populacije na svijetu. Svi mi (manje ili više) smo suglasni oko stvarnosti koju doživljavamo, dok je u stvari ono što vidimo virtualna realnost koju osnažujemo vjerovanjem u nju! Programirali smo svoj um iluzijom. Mi obmanjujemo sami sebe, a da to neznamo! U međuvremenu nas nitko ne uči što se zbilja dešava. Imamo velike institucije za učenje i sve one nas uče vjerovati u svijet osjetila – svijet vladara koji su na vlasti. Ti vladari su vrlo zadovoljni sobom. Njih same kontroliraju negativni vanzemaljci, a mi smo obmanuti sa lijeve, sa desne strane i iz sredine. Život na Zemlji je postao rezultat Laži…

Velike duše su dolazile na Zemlju…

Da, ti vladari uključuju sve svjetske vođe, sve religije i gotovo sve političare. Religije su inspirirane negativnim vanzemaljskim snagama koje imaju svoje baze na i nad planetom. Prvobitno, religije su utemeljene od strane Naprednih duša sa drugih planeta koje su došle na našu planetu da nam pomognu da se civiliziramo. Velike duše su dolazile na Zemlju. Buda, Isus, Muhamed su samo najpoznatiji među njima. Bilo je mnogo velikih duša koje su došle na Zemlju da nam pomognu. Međutim, polako ali sigurno, religije su preuzeli zlonamjerni ljudi gladni vlasti. Ponovo su napisali bibliju i to je rezultiralo ružnom povijesti koju poznajemo. Religije ne potiču od Boga… Bog je Kreacija! Bog ne osniva religije… Bog JEST! Religije su sistem kontrole koji su postavili ljudi…

Svijet suradnje, dijeljenja, razumijevanja i ljubavi…

Sigurno – istina je neobičnija od mašte! Na primjer: mnoge od planetranih snaga su sposobne kreirati takozvana čuda, kao „Lady of Lourdes“ i druga. Tisuće takozvanih čuda se dešavaju širom svijeta. Sva su lažna! Pogledaj ovdje… http://www.soulwise.net/99faking.htm. Putem holografskih projekcija i drugih tehničkih sredstava oni kreiraju figure od svjetla koje izgledaju realne. Vjernici su obmanjeni besmislicama. Svijet se može promijeniti samo ako uvidimo prevaru ovih snaga koje nama vladaju. Mi smo kreatori svoje sudbine. O nama ovisi. Možemo opozovati stari svijet i iznova stvoriti novi i drugačiji svijet. Svijet suradnje, dijeljenja, ljubavi i razumijevanja koji će zamjeniti ambiciju, takmičenje, agresivnost i zavist. To se može dogoditi samo ako se naš stupanj svijesti poveća. Svjesnost prepoznaje rezumijevanje i ljubav kao odgovor…

Učimo svoju djecu besmislicama…

Tamo vani ne postoji objektivna fizička realnost bez nas i ono što doživljavamo je svijet iluzije koji smo sami kreirali. Prihvatili smo ga kao realnog i većina ljudi vjeruje da je to jedini svijet koji postoji! Unutar tog svijeta mi smo kreirali sve vrste sistema vjerovanja, filozofije i obrazovne institucije, koje sve podržavaju Veliku Laž! Vidite li u čemu je problem? Mi smo u neprilici. Učimo svoju djecu besmislicama i mnogi postaju učitelji koji druge uče to isto. Svijet je postao posao ega i njegovih osjetila, dok mase ne prepoznaju realnost Duša i Duha.

U Laž je lakše vjerovati nego u istinu.

U međuvremenu sjetite se… Fizička realnost je, sama po sebi,

Uvjerljiva konstrukcija u svijesti od strane svijesti.

Želim vratiti se u 1745.g. i biti kralj…

Nepostojanje objektivne realnosti bez promatrača koji je kreira – znači to da su naša budućnost i naša prošlost nedeterminirane realnosti. To također znači da se možemo inkarnirati u prošlosti i stvoriti potpuno novu realnost koja će biti drugačija od onoga što mislimo da prošlost jest! U stvarnosti mi smo majstori vremena i prostora! Koncept reinkarnacije unutar prostora i vremena je nalik filmu ili video-traci. Možemo je premotati u svakom trenutku – na bilo koje mjesto. Tako, ako skoknemo u prošlost, napravimo/snimamo novu traku. Molim te, Kalinda, nemoj premotavati traku unatrag – to će potpuno zbuniti povjesničare. Povijest nije ništa drugo do – njegova-priča ( his-story ). Problem je što povjesničari i mase ljudi koje ne razmišljaju vjeruju u nju…

Iluzija odvojenosti

U prvom filmu ciklusa Matrix, Neo («Izabrani») je prevladao ‘smrt’ i u hotelu

po imenu ‘Srce grada’ preobrazio svoju svijest s onu stranu iluzije. U jednom filmu

punom simbolike to očigledno nije bila slučajnost. Preko srca se povezujemo s Jednotom svega i vidimo kroz veo iluzije, veo strahova.

Govorimo o tome kako smo odvojeni od Jednote, ali taj izraz koristim samo radi jednostavnosti. U stvari, mi uopće nismo odvojeni. I ne možemo biti, zato što je Jedno uvijek Jedno. Preciznije rečeno, nasjeli smo na iluziju odvojenosti, dvojnosti i polarnosti, i kao takvi stvaramo holografski privid odvojenosti. Ne trebamo se ponovno povezati, jednostavno moramo shvatiti da nikada nismo ni bili odvojeni. Osjećaj podijeljenosti indoktrinirana je iluzija. Prividno iskustvo odvojenosti javlja se kada zatvorimo našu srčanu čakru, našu izravnu vezu s Jednotom, i postanemo opčinjeni iluzornim svijetom ‘glave’, uma. Srčana čakra ili vrtlog ravnotežna je točka ostalih šest velikih čakri, s to je izraz Jednote: ravnoteža svega . Eto što je ‘ljubav’: ravnoteža svega. Ravnoteža – Jednota svjesna sebe – nema polova između kojih bi vibrirala. U Jednom se ne može oscilirati zato što može postojati samo jedno ‘Jedno’. Kao što sam i sam iskusio u Amazoni,

Jednota ne vibrira, ona je mirna. Zato duhovni ljudi govore o miru u srcu. Oni govore o miru Jednote koji izražavamo kroz srčani vrtlog. Što kažemo kada smo suočeni s nevoljama ‘svijeta ? «Boli me srce zbog toga» i «Srce mi se slama». Ti osjećaji odnose se na Jednotu koja promatra iluziju kroz srce i našu empatiju s drugim izrazima Jednog koji trpe posljedice iluzorne odvojenosti. Srce me boli zato što znam da ne mora biti tako, i znam kako bi moglo biti samo kad bismo zbacili lance koji nas vežu za iluziju. Doživljavamo li svijet kroz srce, a ne kroz glavu, cjelokupna se naša stvarnost preobražava. Umjesto da mislimo’ što da učinimo, mi to osjećamo, ili to znamo u srcu, mjestu na kojem osjećamo ljubav ili osjećamo bol. To je naša veza s Jednim u našem stanju zatočenosti u Matrixu. Iluminati neprestano nastoje zatvoriti srčani vrtlog kroz događaje koji potiču strah, ogorčenost i želju za osvetom. Cijeli svjetski ekonomski sustav uređen je s tim ciljem – poticati natjecanje i sukob koji dijele osjećaj Jednog i stvarati svakodnevan ciklus stresa koji potječe od utrke za materijalnim snom’ i iluzornim ‘uspjehom’, ili pak nastojanja da se preživi od mrvica ostavljenih za one izgurane u stampedu do korita s napojem. Teže je otvoriti srce ako mrzite čovjeka koji je na radnom mjestu koje vi želite ili kada mjesec traje daleko duže od plaće. Kako bi stvarali energiju straha o kojoj ovise njihovi gospodari,

Iluminati moraju zatvoriti srčanu čakru, jer samo tada možemo biti pod utjecajem emocionalnih stanja za koja srce zna da su samo iluzije uma. Energija teče tamo kamo je usmjerena pažnja, kažu, a mi smo pod pritiskom da fokusiramo svoju pozornost na strah, ogorčenost, osvetu i preživljavanje. Frustracija snažno guši srce. Nije nikakvo iznenađenje što su istraživanja pokazala kako osobe s visokom agresivnošću i neprijateljskim raspoloženjem imaju sedam puta veću vjerojatnost da će umrijeti od srčanog napada od onih s niskim rezultatom.  Te emocije zatvaraju srčanu čakru i smanjuju protok energije, što stvara stlačeno polje energije koje se na fizičkom srcu manifestira kao srčani napad. To je mehanizam kojim stres uzrokuje bolest srca. No, ukoliko ne prepustimo svoju stvarnost tim izmanipuliranim emocijama uzdižemo se iznad njih, pa one više ne upravljaju našim zdravljem ili načinom na koji vidimo sebe i druge. Kada osjećamo i znamo u svome srcu, otkrivamo empatiju sa svim drugim izrazima Jednog. Srce se ne identificira s time da je Amerikanac ili Britanac, Židov ili Arapin. Ono se identificira samo s Jednotom, ravnotežom, poštenjem i pravdom za sve. Srce radi ono za što vjeruje da je ispravno, bez obzira o čemu ili kome se radi. Oni koji manipuliraju mentalitetom Johna

Waynea u Americi kako bi dobili podršku za svoje osvajačke ratove ne bi imali nikakvih izgleda kad bi se obraćali otvorenim srcima. Srca bi odmah odbacila ideju nasilja protiv bilo koga. Srce zna da to stvara samo još više nasilja i da je svako nasilje napad Jednoga na sebe. Uz otvorena srca svi bi ratovi prestali zbog nedostatka zanimanja za njih. Ali Iluminati premošćuju mudrost srca i ciljaju na glavu koja stvarnost doživljava u kategorijama ‘mi’ i ‘oni’, dobri momci (mi) i loši momci (oni). Glava vjeruje da je Amerikanac ili Britanac, Arapin ili Židov. Ona vidi samo dijelove, ne cjelinu. Vjeruje u svjetlost i tamu, lijevo i desno, dobro i zlo; a takva tvrdokorna uvjerenja stvaraju iluzornu dvojnost. Glava prilagođava ono što ‘vidi kako bi to potvrđivalo njena uvjerenja i vidi ono što joj se kaže da vidi. Primjer za to je vjerovanje u od Boga blagoslovljenu Ameriku, Zemlju slobodnih koja ispunjava bogomdanu sudbinu donositelja mira i pravde svijetu kroz poticanje nasilja i nepravde. Svaka je ideologija Matrix na djelu. Ideologija je iluzija da postoji samo jedan put, a njeni zagovornici su fanatici koji, u svojoj arogantnoj opsjednutošću sobom, nastoje nametati svoja uvjerenja drugima. Kako može postojati samo jedan put ako imate posla s beskonačnošću? Može postojati samo bezbroj putova zato što je Beskrajno svemogućnost. Mudrost je raznolikost; ideologija j e . . . , pa > jednostavno glupa. Wilson Bryan Key piše:

«Istog trenutka kada netko prihvati objektivnu stvarnost, vječnu istinu,postao

je ranjiv, osjetljiv na manipuliranje i izvanredno podložan iskorištavanju.

Prestao je funkcionirati kao autonomna, kreativna jedinka koja razmišlja,

živeći u integriranom, međuovisnom svijetu.»

Ako možete dati naziv ili titulu onome što jeste i u što vjerujete, Matrix vas drži u šaci. Nije me briga zovete li sebe Amerikancem, Arapinom, Židovom, Australcem, Afrikancem ili Kinezom; vi razmišljate u okvirima podijeljenosti i malenog. Ili ste Kršćanin, Hindus, Budist ili Musliman? Onda vas Matrix drži. To su ideologije, vjerovanja u neku apsolutnu istinu u beskraju mogućnosti. Nikada ne postoji samo jedan odgovor. Zagovornici tih religija žestoko će poricati da su to ideologije, posebno Budizam. Ali čim se mogu nazvati nekim imenom, onda to jesu. Istina jednostavno jest; svi mi jednostavno jesmo. To je sila bez imena. Kada «mislimo» i promatramo otvorenim srcem, pristupamo beskrajnoj ravnoteži, ljubavi, mudrosti, znanju. Intuicija postaje vodič koji nas vodi kroz labirint manipulacije što zarobljava glavu u iluziji koju ona smatra stvarnom. Vidjeti ne znači vjerovati; čak ni osjetiti ne znači vjerovati; znati znači vjerovati, ili točnije, znati znači znati. Vjerovanje je iluzija uma. Kad se prepustimo srcu, glava počinje promatrati stvarnost iz druge, šire perspektive. Čineći tako, postaje Jedno sa srcem, i ono što mislimo i osjećamo postaju jedno zato što se oni sjedinjuju i znaju. Kad se to dogodi, za dušu je to Dan primirja; rat je završio. Unutarnji mir postaje

vanjski mir zato što su dvoje samo jedno. Sukob u Vanjskom’ svijetu samo je odraz rata u svima nama. Pomirimo li se sami sa sobom, pomirili smo se sa samim životom, j e r mi smo sam život. Kad to učinimo, Iluminata više neće biti jer će biti izbrisani iz našeg shvaćanja stvarnosti jednako kao što onaj čovjek nije mogao vidjeti svoju kćer. Iluminati su također iluzije naših umova, kao što je i mozak koji nastoje programirati. Čak su i naši umovi izvan mozga iluzije. Ista je stvar i sa srčanom čakrom, iako je to iluzija više razine. Ona je samo stepenica do prave, sveobuhvatne Jednote, gdje ne postoje ni srce ni duša ni glava; samo ravnoteža svega,

Sveznanje, koje jednostavno ‘jest’. Iluzija (um) stvara iluziju (stvarnost). Jednota svega jedina je istina, sve drugo je opsjena. Mistik Sri Aurobindo Ghose briljantno je opisao lijek za sve navedeno: «Ne samo što moramo razbiti zamku uma i osjećaja nego također moramo pobjeći iz zamke mislioca, zamke teologa i graditelja crkve, mreže Riječi i okova Ideje. Sve je to u nama i čeka da zazida duh oblikom; ali mi moramo uvijek ići dalje, uvijek odbacivati manje radi većeg, konačno radi Beskonačnog; moramo biti spremni napredovati od prosvjetljenja do prosvjetljenja, od iskustva do iskustva, od stanja duše do stanja duše… Ne smijemo se vezivati čak ni za istine u koje najčvršće vjerujemo, jer one su samo oblici i izrazi Neopisivog koje odbija ograničavati se na bilo koji oblik ili izraz.» Mi nismo naša tijela. Mi nismo naši mozgovi. Mi nismo čak ni naše misli. Mi smo tišina, mir, između njih. Čak i dok mislimo, širimo iluziju. Živimo u svijetu koji je uređen na način da ne bude ni tih ni miran. Na svakim vratima prema Jednom nalaze se čuvari. Drže nas zaposlenima, zaposlenima, zaposlenima kako bi održali brbljanje uma. Razvoj gradova koncentrira ljude i stres, kretanje i buku.

Gdje je tišina? Gdje je mir? Oni su u nama i to je mjesto kamo trebamo otići kako bismo doživjeli Jedno. Vrijedi svakodnevno odvojiti vremena za smirivanje uma i ulazak u tišinu i mir gdje znanje čeka da razgovara s nama. Sri Aurobindo je rekao: «Kako bismo otkrili novu zemlju u nama, moramo ostaviti za sobom onu staru.» Meditacija je jedan od načina postizanja toga, iako ja to radije nazivam sjedenje u miru. Mogu se čuti mnoge gluposti o meditaciji, ovoj ili onoj metodi. Upoznao sam mnoge ovisnike o meditaciji koji nisu ništa prosvjetljeniji od onih koji se time nikada ne bave. Upoznao sam mnoge ovisnike o psihoaktivnim drogama u sličnom stanju. Nije stvar u meditaciji ili drogama, nego u tome kamo ćete dopustiti da vas one odvedu, ili, točnije, kamo ćete dopustiti da sami sebe odvedete.

Mirno sjediti, barem za mene, znači predati se svom srcu i pustiti da vas ono povede kući. Ako to nikada niste radili, može biti frustrirajuće pokušavati zaustaviti klepetaljku u glavi. Zato nemojte ni pokušavati. Činite li to, dajete joj snagu kroz svoju pažnju. Nemojte pokušavati bilo što učiniti, samo budite. To umu oduzima snagu: ponavljajući to otkrit ćete da brbljanje prestaje i da možete ući u bezvremena stanja Jednote gdje nema pitanja, nema čak ni riječi; postoji samo znanje, bivanje. To je kao da duboko udahnete, odmaknete se za korak i pogledate život iz druge perspektive. Ono za što ste vjerovali da je tako važno postaje sve nevažnije kada nestaju podjele i jedinstvo je sve što preostaje. Unutar carstva iluzije vizualizacija je koncentrirana misao (poput «molitve»), a misao stvara holografsku stvarnost. Vizualiziranje onoga što želite stvoriti u holografskom iskustvu može biti izuzetno djelotvorno za manifestiranje vaših želja.

Kroz to možemo iskusiti što god želimo – ugodno ili neugodno, noćnu moru ili naš najljepši san. Naša vjerovanja određuju iskustvo. Televizijski vidovnjak iz mog djetinjstva običavao je reći: «Misli sretno i bit ćeš sretan.» Ali to nema nikakve veze sa srećom; radi se o manifestiranju stvarnosti kroz osjećaj za stvarnost. Ako znamo da smo Jednota i da je sve ostalo iluzija, možemo uživati u holografskom ‘svijetu’ i zabavljati se. Možemo iskusiti sve što nam je na raspolaganju – bilo što. Život nije «ili-ili», već «i-i». Naša ograničenja samo su naš osjećaj ograničenja. Iluzija nas može kontrolirati samo kada mislimo da je stvarna, baš kao što nas mađioničar ne može prevariti kada znamo kako izvodi svoje trikove. Iz poznavanja Jednote i manifestiranja ‘stvarnosti’ kroz misao, možemo stvoriti iluziju koja nam se sviđa, potpuno svjesni da je to ono što radimo. Oslobodimo li um straha, sumnje i osjećaja ograničenosti, možemo živjeti u iluzornom raju znajući da mi

jesmo raj – Jedno.

Trčimo ovdje ukrug po Vremenskoj omči poput miša u kotaču, vjerujući u ‘vrijeme’ koje ne postoji. Što se brže ‘krećemo’ ‘naprijed’, brže ‘stižemo’ ‘natrag’, a u stvari, cijelo vrijeme ne idemo nikamo. Koja smijurija. Naša tijela ‘umiru’ samo zato što mislimo da umiru. Mi osjećamo bol i trpimo bolesti samo zato što tako mislimo. Starimo samo zato što mislimo da starimo. Udaramo glavom o čvrst zid koji ne može biti čvrst; udaramo nožnim prstom o stol, a stol je iluzija, kao i prst. Bojimo se budućnosti, a ona ne postoji. Žalimo zbog prošlosti, a ona ne postoji. Bojimo se nepoznatog, a mi smo Sveznajuće.

Kako kaže jedna kineska poslovica: «Konačno, na kraju kad je sve gotovo i kad

sva pitanja imaju svoj odgovor, ne preostaje ništa drugo nego sjesti i dobro se nasmijati.«

Ha, ha, ha, he, he, he, he, hu, hu, hu, ha, ha, ha, he, he, he, hu, hu, hu. Hoćeš reći

da Mjesec nije stvaran? Nije. Ha, ha, ha, he, he, he, he, hu, hu, hu, ha, ha, ha, he, he,

he, hu, hu, hu. A što je sa Suncem? Nema ga. Uuuuaaa, ha, ha, ha, he, he, he, he, hu,

hu, hu, ha, ha, ha, he, he, he, hu, hu, hu. Ali ja hodam po Zemlji, zar ne? Ne, stojiš

na svom vlastitom umu. Ha, ha, ha, he, he, he, he, hu, hu, hu, ha, ha, ha, he, he, he,

hu, hu, hu. OK, vidimo se sutra? Ne postoji sutra. Događa se sada, baš kao i jučer.

Ha, ha, ha, he, he, he, he, hu, hu, hu, ha, ha, ha, he, he, he, hu, hu, hu. Koliko je sati?

Koliko god ti misliš da je. Ha, ha, ha, he, he, he, he, hu, hu, hu, ha, ha, ha, he, he,

he, hu, hu, hu. Ne, stvarno, šališ se, j e f da? Vučeš me za nos? Jok, istina je, časna

riječ. Stvarno je istina? Aha – ako misliš da j e ! Ha, ha, ha, he, he, he, he, hu, hu, hu.

Ha, ha, ha, he, he, he, hu, hu, hu. Stani, zaboljelo me. Ne, ne može me boljeti, bol je

iluzija. Ha, ha, ha, he, he, he, he, hu, hu, hu. Za umrijeti od smijeha. Ali kakva divna

spoznaja. Mi smo Beskrajna Jednota. Ne možemo ‘umrijeti’, i sve smo što odlučimo

biti kroz čitavu vječnost. Što god se dogodilo, mi smo učinili da se to dogodi

i imamo beskrajnu moć to promijeniti.

Sve je stvar izbora. Bez truda, bez rada, bez posla, bez uštedevine i novca.
Samo izbor, ovog trenutka, izmedu straha i ljubavi.

 

Sastavio: Velimir Gašparić