Postoje praktični koraci koje možemo poduzeti jednostavnom promjenom stava, a to je moguće učiniti odmah. Treba nam strast za slobodom i pravdom, koja se odnosi na sve ili se ne odnosi ni na koga.
Ako samo jedna osoba nije slobodna, nema slobode, jer se sloboda ne može dijeliti na one koji je imaju i one koji je nemaju. Ne možete biti malko slobodni, individualno ili kolektivno, jednako kao što ne možete biti malko trudni. Ili imamo slobodu ili je nemamo, a u ovom trenutku je nemamo zato što odbijamo izraziti ono što nam pripada. Sloboda nije dar od strane nositelja tamnih odijela ili vojnih uniformi, ona je naše prirodno stanje, naše neograničeno i vječno pravo.
Manipulalori su radili da nam je oduzmu, ali mi se ne trebamo ‘boriti’ da nam se ona vrati, zato što nikada nije nestala. Mi smo još uvijek slobodni a, kao Beskonačna svijest, uvijek ćemo to i biti. Problem je u tome što smo prestali izražavati tu slobodu, i dopustili drugima da to učine. Oni koji svjesno stoje iza zavjere ne mogu sami kontrolirati šest milijardi ljudi već moraju navesti narod da se meñusobno kontrolira. Oni to čine preko svojih uniformiranih marioneta koje svakodnevno nameću upravo onakvo orvelovsko društvo u kakvom će morati živjeti njihova djeca, oni to čine preko svojih ministarstava propagande, glavnih medija popunjenih ‘intelektualnim’ prostitutkama koje nam prodaju sustav koji, da ponovim, drži njih i njihovu djecu na nišanu. Oni to čine i preko
pripadnika oružanih snaga, a ovi ubijaju ljude koje nisu nikada upoznali i o kojima ne znaju ništa, zato što je tako rekao neki drkadžija u tamnom odijelu koji bi se usrao u gaće na samu pomisao da ode onamo kamo šalje druge.
Posljedica takvog perverznog
stanja stvari je da su te marionete sve bliže danu kada će njihove vlastite obitelji i djeca
biti mikročipirani državni zombiji. Kada policajci, vojnici i ‘novinari’ budu imali uvid
i dalekovidnost da se pobune i odbiju biti oruñem fašističkih gospodara, vidjet će se
koliko malo moći gmazovski hibridi u biti imaju. Njihova je moć naprosto moć koju im svaki dan daju ljudi – „Da gospodine, ne gospodine, što god vi kažete, gospodine”.
Kada bi se oni novinari s Pox televizije i ostalih prestali žaliti na cenzuru i pristranost te jednostavno zalupili vratima ili krenuli kolektivno štrajkati dok pristranost ne prestane, oni koji namještaju vijesti bili bi otkriveni, a kada bi to učinio dovoljan broj ljudi, mediji glavne struje više ne bi mogli funkcionirati. Medijski plaćenici to ne čine, zbog mješavine neznanja o načinu na koji su iskorišteni i stalno prisutnog pitanja koje redovito zvuči poput posmrtnih zvona na pogrebu slobode: „Kako bi to utjecalo na mene?” Kada bi policijski službenici odbili provoditi zakone donesene samo radi stvaranja diktature, političari i ljudi u sjeni ne bi imali načine da narodu nametnu svoju volju. Jadno je promatrati policajce kako izigravaju rekelaše u službi diktatora koji živote svoje djece i unučadi žele učiniti mikročipiranom bijedom. Policajci se ne bune,
zbog neznanja o načinu na koji su iskorišteni i pitanja: „Kako bi to utjecalo na mene?”
Isti je slučaj s vojskom. Političari ne napadaju zemlje niti sami bombardiraju, ubijaju ili sakate nevine. Oni narede vojnicima da to učine dok ih tretiraju s krajnjim prezirom,
kao „mutave, glupe životinje”, da citiram Kissingera. Kada bi trupe odbile klali i bili zaklane, više ne bi bilo osvajačkih ratova niti kontrole. Oni se ne bune, zbog mješavine
neznanja o tome kako su iskorišteni i pitanja: „Kako bi to utjecalo na mene?” Kada bi samo ove tri skupine odbile biti pijunima orvelovske države, zavjera bi se urušila i, kao
što sam nekima od njih rekao, ubrzano se približava trenutak kada će mnogi očajnički željeli da su odbili biti pijuni. „Što ste radili kada se pojavila fašistička država, mamice i
tatice?” „Mi smo je provodili, dušo; i daj se makni od tog televizora!” Ove propagandne i represivne profesije moraju se informirati o tome što se doista dogaña i smoći hrabrosti
da nešto poduzmu. No, nemojte očekivati suviše.
Nama treba masovno mirno odbijanje suradnje sa sustavom koji nas želi kontrolirati, jer bez naše suradnje on nema nikakvu moć. Na svijetu ima milijarde ljudi, a svega je šačica onih koji su na pozicijama stvarne moći. Kada masovno kažemo ‘ne’ njihovim naredbama i nalozima, oni ne mogu ništa. Umjesto da se žalimo a zatim ipak pokoravamo, moramo odbiti pokoravati se zakonima koji nemaju uporišta u pravednosti i zdravom razumu te samo služe kontroli i zabranama. Nema potrebe za nasilnom pobunom, već samo za mirnom ne-suradnjom. Orvelovski svijet se može
uvesti jedino ako mi to dozvolimo, omogućivši im da koriste metodu „zavadi pa vladaj’.
Mreže gmazovskih hibrida manipuliraju onima koji ne podliježu novim zakonima kako bi se ovi suprotstavili i osudili djelovanje onih koji protiv istih zakona prosvjeduju. Zatim, kada stupi na snagu novi zakon koji utječe na grupaciju koja je osuñivala, dok oni prosvjeduju, počnu ih osuñivati oni koji su i sami prosvjedovali protiv nečeg trećeg. Od ključne je važnosti da se ujedinimo za slobodu svih i da podržimo svakoga u njegovoj potrazi za poštenjem i pravdom. Dok se međusobno prepiru, ljudi krče put prema vlastitom ropstvu i ropstvu svoje djece. Fašistička globalna država neće se odnositi samo
na jednu stranku, rasu ili religiju, već na Sve njih. Služe se tehnikom demoniziranja jedne religije ili skupine i okretanja ostalih religija, skupina i ljudi protiv nje. Kad je ta skupina uništena, istu stvar čine sa sljedećom dok se sve ne izredaju.
Kako izreka kaže:
Najprije su došli po Židove, ali nisam se za njih založio zato što nisam Židov. Onda
su došli po komuniste, ali nisam se za njih založio jer nisam komunist. Zatim su došli
po sindikaliste, ali nisam se za njih založio jer nisam sindikalisl. Zatim su došli po
mene, ali više nije bilo nikoga tko bi se za mene založio.
O slobodi drugih trebamo voditi računa jednako koliko i o svojoj. Nepravda je
nepravda bez obzira u kojem se obliku javlja i koga pogađa.
Ujedinimo se i oni padaju
Stvarna snaga promjene trebaju biti ‘obični’ ljudi, kako ih se naziva s visoka. U stvari ne postoje ‘obični’ ljudi, već neobična Beskonačna svijest u zamci iluzije ‘običnosti’ .
Milijuni su ljudi na položajima vlasti i milijarde ‘običnih’ ljudi. Mislim da vidim izlaz iz toga. Milijuni kontroliraju milijarde pomoću straha i metode „zavadi pa vladaj” i s time će nastaviti sve dok u odnosu na te dvije stvari ne promijenimo percepciju. Svoje opredjeljenje da radimo ono što znamo da je ispravno moramo učiniti jačim od našeg straha od posljedica. Ako to učinimo u dovoljno velikom broju i odbijemo da nas se zavadi i da sc nama vlada, zavjere više neće biti. „Zavadi pa vladaj” možete vidjeli posvuda: u religijama, rasama, politici, platnim razredima, interesnim skupinama i svim aspektima društva. Svaka se skupina bori za nadmoć i teži napredovanju na račun ostalih. Srednju klasu huškaju protiv radničke klase, kršćanstvo i judaizam protiv islama, lijeve protiv desnih, bijelce protiv crnaca, a crnce protiv onih ne tako crnih.
Odmahujem glavom i svakodnevno očajavam nad mentalitetom dječjeg vrtića koji održava ovaj konstruirani sukob.
Taj nered može srediti jedino svjesni pomak prema
višoj Svijesti, jer bez toga se ništa neće niti se uopće može promijeniti. Mi smo zarobljeni
iluzijom tako što poistovjećujemo ono što jesmo s kompjutorskom razinom stvarnosti
– s Joeom Bloggsom, s Mary Smith. Kada se počnemo poistovjećivati s Beskonačnom
svjesnošću, podjele između nas počet će se rastvarati jer ćemo uvidjeti da nema ‘nas’ već
jedino beskonačno ‘ja’ u svim svojim jedinstvenim izrazima. Borimo se sami protiv sebe, uvjereni da se borimo protiv drugih, pa je čitav globalni skukob zapravo samoranjavanje.
Metoda „zavadi pa vladaj” zavadila je i zavladala cjelinom te joj je namjestila da ratuje sama sa sobom. Najveći od svih koraka ka preporodu slobode jest shvaćanje da smo mi Beskrajna svjesnost koja doživljava ‘fizičko’ iskustvo te prestanak vjerovanja da je iskustvo ono što mi jesmo. Sve proizlazi iz toga.
Čak i prije nego se ova razina razumijevanja potpuno ne usvoji možemo donijeti
odluku da prestanemo težiti nadmoći nad drugima. Želja za ‘nad-moći’ umjesto moći stvaranja izrazito je gmazovska osobina koja se izražava kroz gmazovski mozak. Osim toga, to je klasična potvrda nesigurnosti. Oni koji su sigurni u sebe nemaju želju za nadmoći nad drugima. Zašto i bi? Oni nemaju potrebu dokazivati koliko su moćni i uspješni putem vanjskih simbola kao što su uniforme, titule ili položaj. Oni ne trebaju potvrdu od drugih da su uspjeli, jer su već u miru sami sa sobom. Takvi ljudi djeluju na temelju pravde, a ne iz želje da pokažu koliko su moćni zloupotrebom svog položaja radi nametanja svoje volje drugima. To vidim cijelo vrijeme na svim razinama društva, čak do razine nekih malih diktatora koji vode sportove za djecu. „Ja sam glavni i bit će po mome makar ovo što namećem bilo komično, djetinjasto i bezobrazno do krajnosti.”
Na mnogo načina niži rangovi moći znaju biti više opsjednuti kontrolom nego neki iznad njih, vjerojatno zato što moraju sakriti veću količinu nesigurnosti.
Proveo sam mnogo zabavnih trenutaka promatrajući „lokalnog policajca” u mome gradu kako maršira ulicama, nareñuje i doživljava orgazam kad opazi automobil kojem je prije pet minuta isteklo parkiranje. On misli da je jako moćan, a zapravo je samo oruñe sustava koji će ga na koncu ispljunuti kao košticu.
Oslobodimo jedni druge
Ako doista želimo igrati ulogu u preporodu slobode moramo prestati tražiti moć nad drugima te se moramo pomiriti s činjenicom da su ljudi različiti i da smiju uživati pravo
na slobodu izbora i izražavanja čak i kada se ne slažemo s onim što govore ili rade.
Moja je filozofija jednostavna: čini što te volja sve dok to ne namećeš drugima. Prvi
dio te rečenice može vam se činiti kao poziv na kolektivan džumbus, ali zato drugi dio
osigurava da to tako ne bude. „O, kažeš dakle da bi ljudi onda trebali imati slobodu da ubijaju i zlostavljaju djecu?” Ne, nikako. Teško da bi to udovoljilo kriteriju o nenametanju vlastite volje drugima. Ova jednostavna rečenica: „Čini što te volja sve dok to ne namećeš drugima”, sadrži i slobodu djelovanja kao i slobodu od tuđeg djelovanja. Takvo bi bilo društvo u kojem bih ja volio živjeti. Zlo mi je od ljudi koji drugima govore što smiju, a što ne smiju činiti. Čujem kršćane kako se žale na orvelovsku kontrolu koja na njih utječe, dok drugim ljudima govore što se smije a što ne smije na osnovu nekakvih uputa
koje su našli u Bibliji, koju je napisao tko zna tko i tko zna kad. „Homoseksualnost je vražja rabota” čujem neke da govore. Pa dobro, onda to nemoj raditi, druškane, samo ne govori drugima što mogu, a što ne mogu radili. Suprotstavljam se svakom nametanju homoseksualnosti, kao što se suprotstavljam svakome tko teži da se ona stavi izvan zakona, a isto je i u odnosu na sve drugo. Ako ti se to ne sviđa ili to ne odobravaš, onda to nemoj raditi. Jedino me zanima nameće li se nešto ljudima protiv njihove volje.
Roditelji moraju poštivati pravo svoje djece da idu svojim putem i slijede svoje
vlastite želje, a ne da nastoje koristiti krivnju i ostale tehnike manipulacije kako bi ih
‘vodili’ u pravcu koji njima, roditeljima, odgovara.
Mi donosimo djecu u ovu stvarnost kako bi je djeca slobodno doživjela, a ne da bismo im bili doživotni diktatori. Možemo ih savjetovati, naravno, ali oni moraju donijeti odluke o onome što rade i kamo idu kada dosegnu dob u kojoj takve odluke mogu donositi. Roditelji ispunjeni ljubavlju to poštuju i, makar se s odlukom svoje djece ne slagali, uvijek su tu kao podrška bez obzira
na sve. Svaki roditelj koji teži da nametne vjeru, sustav vjerovanja ili životni stil svojim potomcima je psihološki fašist i treba mu reći diplomatski ili na druge načine kamo da si to metne. Mladi se ljudi trebaju buniti protiv takvih prisila i odbiti žrtvovanje svoje jedinstvenosti. Jedino se tako može probiti krug. Ako to uznemirava roditelje, pa žalim slučaj. Povezanost između roditelja i djeteta treba biti partnerska, a ne diktatorska.
Ne slažem se s religijskim školama bilo koje vrste zato što su to mjesta indoktrinacije vjerovanjima daleko ekstremnija od općeg obrazovnog sustava. Ukoliko mladi ljudi žele biti sljedbenici religija, sretno im bilo, no to mora biti stvar slobodnog izbora nakon što su ispitane druge mogućnosti, a ne posljedica kontrole uma zvane „vjerska škola” nametane gotovo od roñenja. Roditelji koji šalju svoju djecu u vjerske škole nemaju poštovanja prema njihovoj slobodi izbora. Na isti način, djeca ne smiju govoriti svojim roditeljima što da rade ili ne rade sa svojim životima. Sloboda je uvijek dvosmjerna ili uopće ne postoji. Tvoja je sloboda i moja sloboda.
To je samo igra
Ono što sam u grubim crtama iznio u ovom poglavlju će, ukoliko se bude primjenjivalo,
dovesti do svršetka zavjere i njenog orvelovskog svijeta tako što će okončati vjerovanja
i načine ponašanja koji su omogućili da do njih dođe. Zidovi zabrana i ograničenja će se
srušili kada prestanemo gušiti sami sebe i jedni druge, i kada prestanemo dopuštati da
različitosti uvjerenja i percepcija budu pukotine kroz koje djeluje strategija „zavadi pa
vladaj”. Kada smo pomireni s nekim tko izgleda, ponaša se i misli drugačije nego mi,
više nećemo biti u zavadi. Kad nema zavade ni podjela, nestaje mogućnost za vladanje manjine nad većinom. Meñutim, najveća promjena života u ovoj stvarnosti nastupit će kada pukne ljuska i kada se sjetimo tko smo i gdje smo. Mi smo sve (i ništa); mi smo svugdje (i nigdje); mi smo sve što postoji, što je ikada postojalo i što će ikada postojati, u vječnom i beskrajnom SADA. Nas su samo izmanipulirali da to zaboravimo. Ne postoji „moja malenkost”, osim ukoliko dopustimo da naša uvjerenja stvore takvu iluziju, a čak ne postojimo ‘mi’, već jedno beskonačno ‘ja’.
Kako je ova knjiga neka vrst sažetka mog rada nakon više od dvadeset godina
iskustva i istraživanja, završit č u j e s moja dva omiljena navoda iz ranijih knjiga. Citirat
ću sjajnog američkog komičara Billa Hicksa, koji nas je napustio 1994., u dobi od
samo trideset i dvije godine. Mogu ljudi citirati sve omiljene mistike i ljude koji sjede
prekriženih nogu do u beskraj, ali taj je čovjek razumijevao stvari jednako duboko,
ako ne i dublje od većine njih. Divno je opisao stvarnost: u jednom od svojih viceva:
„Materija je samo energija kondenzirana do spore vibracije; svi smo mi jedna svijest koja sebe subjektivno doživljava; ne postoji smrt, život je samo san, a mi smo maštanje o nama samima”. Izvanrednog li sažimanja istine koja n am se već toliko dugo uskraćuje.
Na završetku tog čina, Bili oblači kaput, stavlja svoj kaubojski šešir i s tom mišlju napušta publiku: Svijet je kao vožnja u lunaparku, za koju kad kreneš, misliš da je stvarna, toliko je
moćan naš um. Voziš se gore dolje, okolo naokolo, te bude uzbudljivo, pa strašno, boje su vrlo jarke i sve je jako glasno. Odreñeno nam vrijeme bude zabavno. Neki se ljudi tu već voze jako dugo, pa se počnu pitati: „Je li to stvarno? Ili je samo igra?”
Drugi su se sjetili pa se vraćaju i govore nam: „Hej, ne brini, nema te čega biti strah – ikad – jer ovo je samo igra.” A takve ljude mi ubijamo.
„Ušutkaj ga! Uložili smo brdo novca u ovaj lunapark! Ušutkaj ga! Vidiš moje brigama izbrazdano čelo; vidiš moj debeli račun u banci, moju obitelj? li, pa, onda to mora biti stvarno”: To je samo igra. Ali mi uvijek ubijamo one dobre momke koji nam pokušavaju reći da smo dopustili demonima da se raspojasaju. No, nije bitno jer… to je samo igra, koju možemo promijeniti kad god poželimo. To je samo odluka. Nema napora. Nema briga. Nema posla. Nema ušteñevine ni novca. Samo izbor, u ovom času, između ljubavi i straha. Oči raširene strahom žele da slavite veću bravu na vrata, da kupite veći pištolj i da se izolirate. Nasuprot tome, oči pune ljubavi sve nas vide kao jedno.
Evo što možemo učiniti da promijenimo svijet, istog časa. Uzmimo sav novac kojeg svake godine potrošimo na naoružanje i obranu i potrošimo ga na hranu, odjeću i obrazovanje siromašnih, a novca će nam i priteć’ – sve dok ne podmirimo potrebe svakog pojedinog ljudskog bića – nakon čega zajedno možemo istraživati svemir, unutarnji i vanjski, zauvijek… u miru.
Ovo je naša igra, naša odluka kamo želimo ići. To je ono što su se manipulatori
svojski trudili sakriti nam. No istina je izašla na vidjelo, dobri duh je oslobođen, a što ćemo učiniti s ovim znanjem naša je vlastita odgovornost. Možemo „promijeniti svijet” ili pobjeći i sakriti se. Kao i uvijek, kao što je rekao Bili, sve se svodi na odabir između straha i ljubavi.
Hvala na pažnji i uživajte u vožnji.
Život nije zadatak. U životu ne postoji apsolutno ništa za postići osim razumijevanja da ne postoji apsolutno ništa za postići !
Maharishi Mahesh Yogi
Izvor: znakovi-vremena.net
Comments are closed.