Ove negativne namjere stvorene su u djetinjstvu kao obrana od bola, jer je svijet doživljavan kao neprijateljski i bolan. Negativne namjere su ekspresija našeg najdubljeg straha da je negativnost u nama naša zadnja realnost. Neke od naših negativnih namjera proizlaze iz masovnog mišljenja da je život borba, i da je potrebno da bi bili sretni da budemo jači od drugih i da moramo ići svojim putem. Da je egocentrizam mudar, a život baziran na ljubavi i suosjećanju dosadan i učinit će nas slabim. Moramo znati da nas egocentrizam nikada neće učiniti sretnim. Jedini način da budemo ispunjeni je da vjerujemo u život, spremnost da surađujemo s drugima, da sudjelujemo u životu dajući i primajući.
Napustiti negativne namjere, afirmirati pozitivne namjere
Kad smo postali potpuno svijesni negativnih namjera, specijalno njihovog temelja u traumama djetinjstva i masovnim krivim vjerovanjima, bacili smo se u nepoznati svijet novih izbora, nadilazeći naše strahove i uništenje skočivši ravno u njih. Ambis može nestati tako da uđemo u njega. Samo tako možemo naučiti da nećemo biti uništeni, nego da ćemo uživati u ljepoti življena (suočiti se sa strahom tako da ga proživimo).
Najviše dobivamo s pozitivnim afirmacijama tek kada smo postali svjesni negativnih namjera.
Kada otpustimo negativne namjere, mi kreiramo prazan prostor. Pozitivno obećanje, afirmacija, tada ispunjava taj prostor (inače je potiskivanje):
• Imam namjeru da dam cijelog sebe životu. Ja ću vjerovati da će moje slobodno davanje samog sebe biti cijenjeno i vraćeno. Želim potpuno sudjelovati u davanju i primanju u životu.
• Biram da odrastem i da zauzmem mjesto kao odrasli među odraslima. Preuzimam odgovornost za sebe samog i za kreiranje moje vlastite sreće u životu.
• Odričem se svoje hladnoće i okrutnosti. Biram radije ljubav nego snagu. Želim imati sve svoje osjećaje, tako sam spreman biti iskren i ranjiv.
• Dajem svoje najbolje životu i zaslužujem najbolje od života.
Izbor da se povežemo s ljubavi i istinom – duboko mijenja naš život.
1. Prvi je korak u sagledavanju tamnog dijela ličnosti priznati sebi da nismo savršeni.
2. Treba promatrati negativne crte u nama objektivno i suosjećajno, bez osude, u poziciji objektivnog promatrača koji zna da ma koliko bilo veliko zlo u nama, da ga postupno možemo transformirati. U suprotnom javit će se bol, strah ili druge negativne emocije.
3. Zamoliti nekoga tko nas dobro poznaje, prijatelja, kojem ćemo se otvoriti i zamoliti ga da nam kaže svoje mišljenje o nama. Biti sa samo jednim čovjekom ono što jesmo, bez maske, djeluje iscjeljujuće.
4. Svaku večer zapisati kratko one situacije koje su izazvale u nama negativne osjećaje. Po malo ćete vidjeti da postoji osnovni obrazac, odnosno shema koja se neprestano pojavljuje, a u skladu je s nesvjesnim vjerovanjem iz djetinjstva. Što je neka povreda ( emocija + vjerovanje = imidž ) dublje zakopana u nesvjesno, to ima dublji utjecaj na ponašanje (moram se brinuti za druge po svaku cijenu=žrtva; nesmijem pokazati svoje potrebe – kasnije u životu osoba se osjeća neispunjeno, jer ne pokazuje svoje potrebe, niti ih je svjesna, pa drugi ni ne znaju da ih ima – tako život uvijek iznova potvrđuje njene krive nesvjesne zaključke svorene u djetinjstvu). Tako dolazimo do onog dijela ličnosti koji je nesvjestan. Ovakvi imidži uvijek privlače situacije i ljude u životu, a da toga nismo svijesni. Svatko od nas ima te nezrele crte sebi.
5. Kad ste shvatili shemu, tek tada počinje pravi posao. Pronaći shemu, razumijeti je emocionalno i razriješiti je dugotrajan proces. Meditirajte, razmišljajte i pokušajte ponovno proživjeti situacije u kojima se javlja.
Što ćemo više sagledavati svoju negativnu stanu, to ćemo više biti svjesni svoje lijepe strane, naše Istinske ličnosti. Objektivnim sagledavanjem nas samih, objektivnije ćemo sagledavati i druge i život sam. Skloni smo da da u potpunosti odbacimo ljude kod kojih vidimo negativne crte i reagiramo prema njima upravo onako kako reagiramo i prema sebi. Ako sudimo drugima, sudit ćemo i sebi. Ili reagiramo samo na njihove lijepe crte, a negiramo one koje to nisu, pa smo ogorčeni kad ih uočimo. Ta crno-bijela tehnika je ona ista koju onda primjenjujemo na sebe. A to stvara stalne sukobe i borbe.
Dakle, ako prihvatimo sebe u cijelosti, takvima kakvi smo upravo sada, dobivamo šansu za rast, a to onda povećava naše samopoštovanje i ljubav prema nama samima. Tako ćemo postajati sve sposobniji u životu i sve više oblikovati naš život, a to znači i pozitivno utjecati na druge.
Emocionalni rast i njegova funkcija
Da bismo upoznali sebe na dubljoj razini moramo sebi dozvoliti da svi naši osjećaji postanu svjesni da bi ih mogli razumjeti i tako im omogućiti rast. Nažalost, emocije su najzapostavljeniji aspekt ličnosti i rijetko se skladno razvijaju s ostala dva dijela – fizičkim i mentalnim. Treba reći da zrelija ličnost ima usklađene ta tri aspekta ličnosti – emocionalni, fizički i mentalni. Rekli smo da emocije se ne razvijaju s ostatkom ličnosti jer su u djetinjstvu zabranjivani tzv. antisocijalni osjećaji kao što su to ljutnja, bijes, mržnja, zavist, ali i drugi osjećaji kao tuga, bol, radost. Roditelji to čine jer se boje osjećaja kojih su se i sami odrekli u djetinjstvu. Danas je znanost toliko napredovala da se zna koliko je proživljavanje osjećaja bitno za njihov rast. Tzv. negativni dio ličnosti ili ranjeno dijete u nama sačinjavaju nezreli osjećaji koje sada u odraslom dobu treba prvo priznati sebi, a onda i konstruktivno proživljavati da bi oni rasli i pretvarali se u svoju suprotnost – mržnja u ljubav, slabost u snagu itd.
Maska je negiranje tih nezrelih osjećaja u nama. Tako u odraslom dobu nismo svjesni da rasplakano, zahtjevno, ljuto i bespomoćno dijete još postoji u nama. Kad je jedan dio našeg razvoja spriječen, mi neprestano mislimo da nam treba duga osoba, roditelj, koja će nam dati dozvolu da osjećamo i činimo. Tako dugo dok još trebamo dozvolu druge osobe da bismo bili sretni, mi se još uvijek nalazimo u poziciji djeteta, ali je problem u tome da se dijete nalazi u nesvjesnom, dok na svjesnom mislimo da smo odrasli. Najviše snage gubimo upravo zbog nepoznavanja ove činjenice.
Osjećamo se ovisnim o vanjskim autoritetima i situacijama i očekujemo da oni ispune naše potrebe i želje. Budući da te potrebe možemo samo onda ispuniti ako odrastemo, a to znači da budemo sposobni, kroz svoj vlastiti napor, trud i dosjetljivost, da se pobrinemo za svoje sklonište, hranu, pažnju i sigurnost. No, u svim tim područjima moramo uspostaviti kontakte, suradnju i komunikaciju s drugim ljudima.
A to međusobno djelovanje je potpuno različito od pasivnosti i ovisnosti malog djeteta. Potpuno odrasla osoba upotrebljava svoje najbolje strane da bi mogla sudjelovati s drugima u primanju i davanju.
Naš osjećaj za pravdu omogućava nam da se otvorimo za komunikaciju. A naš osjećaj tko smo nam omogućava da se konstruktivno obranimo ako nas netko hoće povrijediti. Ova ravnoteža u komunikaciji dolazi samo kroz osobni rast, jer dijete zadovoljava svoje potrebe kroz roditelje.
Jedan dio nas je još uvijek dijete koje ovisi o drugima da bi zadovoljilo svoje potrebe. Što više vršimo pritisak na druge da zadovolje naše potrebe, to su oni manje spremni to učiniti, čak kad bi to bilo i na njihovu korist. Što je potreba dulje vremena nezadovoljena, to ona više motivira, pa počinjemo biti ogorčeni, ljuti, mrzimo one od kojih očekujemo da zadovolje te potrebe. Postajemo ovisni o njima i sve se više trudimo da bi ih prisilili da nam daju ono što mislimo da nam treba. I začarani krug je stvoren – što više tražimo, to manje dobivamo, sve smo više ogorčeni i ovisni o drugima. Mrzimo ih, a tražimo da nas vole i to povećava krivnju.
Postajemo očajni jer zbog zadovoljenja naših potreba izdajemo sebe, svoju istinu i ono najbolje u nama. Osjećaji postaju potpuno zgrčeni i potisnuti. Što više vršimo pritisak na druge, to smo bespomoćniji. Pritisak se može pokazati na razne načine: popuštanje u različitim stupnjevima, pasivan otpor, prkos, povlačenje, odbijanje suradnje, agresija, zastrašivanje, uvjeravanje kroz lažnu snagu ili autoritarnost. Duboko u sebi mislimo:”Moraš me voljeti i dati mi što trebam.”
Izlaz iz tog stanja nalazi se u spoznaji da smo u odraslom dobu sposobni putem snage naših osjećaja davati i primati ljubav. Jer tako dugo dok se grčevito držimo za neku osobu očekujući da će ispunjenje doći kroz nju, mi sami sebe porobljujemo u istinskom smislu te riječi. Što to više radimo, manje smo svjesni svojih osjećaja. A trebalo bi proživjeti ljutnju i strah koji se onda transformiraju u dobre osjećaje. Tako se smanjuje ovisnost, a povećava sposobnost da otpustimo i oslobodimo druge i sebe. Rekli smo da ono što moramo imati po svaku cijenu, da će nam, ako i dobijemo, samo štetiti, jer nikoga ne možemo prisiliti da nas voli. Ako drugima dajemo slobodu koju želimo za sebe – da volimo koga želimo, da budemo u krivu a da nam se ne sudi – bit ćemo slobodni i moći ćemo se obraniti na pravi način, a slabost, tjeskoba i strah će se smanjivati u stupnju u kojem ćemo tako postupati. Onoliko koliko budemo dozvoljavali drugima njihova prava, toliko ćemo pronaći naša vlastita prava. Tada će i naši odnosi cvjetati.
Kako razviti nezrele emocije?
Kad naš mentalni razvoj ide prema zrelosti prolazimo kroz razne periode, učimo i radimo pogreške. Ono što smo mislili u ranim godinama, sazrijevajući vidimo i drugu stranu koju prije nismo vidjeli, pa mijenjamo mišljenje. No, bilo je korisno za nas da smo radili te pogreške, jer kako bismo inače cijenili istinu. Nikada ne možemo doći do istine izbjegavajući pogreške. To je ojačalo naše mentalne sposobnosti i logiku.
Nitko se ne buni kad proživljavamo bol kad fizički i mentalno rastemo. Također je bol kod emocionalnog rasta koristan i konstruktivan. Većinu vremena mi ignoriramo da to područje rasta uopće postoji i da mu je potrebno odrastanje. Da bi one rasle u odraslom dobu moraju se proživjeti, izraziti s ciljem da bismo ih razumjeli. Emocije iz djetinjstva kao što su to ljutnja, ogorčenost, mržnja, koje mogu biti vrlo jake, i koje su potisnute i zbog toga smo otupili svoju sposobnost osjećaja, pa osjećamo u skladu s očekivanjima maske, dakle, mislimo emocije. One se moraju ponovno proživjeti da bi sazrele. Moramo proživjeti osjećaje kakvi trenutno u nama jesu.
Kad god su te emocije bile izražavane u djetinjstvu slijedila je kazna. Zbog toga su i bile potisnute. I danas postoji enorman strah, da ako se one pokažu da će se dogoditi to isto i da će nas drugi onda napustiti. Greška leži u tome da biti svjestan onoga što se osjeća i dati tome odušak kroz djelovanje je jedno te isto. A imati takve emocije, pa ih konstruktivno proživjeti i odgovorno priznati, znači biti iskren. Ružnoća tih emocija se transformira ljepotom naše iskrenosti i odgovornosti. A tako i upoznajemo sami sebe.
Kad tako napravimo, uvidjet ćemo ogromnu razliku između pukog dozvoljavanja nezrelim i destruktivnim emocijama da se iživljavaju da bismo se oslobodili pritiska i davanja oduška sebi bez smisla i cilja, i ponovnog proživljavanja sa svrhom da bi ti osjećaji rasli. Ako to ne činimo, jer vjerujemo da možemo potisnuti te osjećaje, neprestano će se ponovno aktivirati i biti sve jači. Shvatit ćemo da se uistinu često prisiljavamo da osjećamo suprotno od onoga kako se stvarno osjećamo.
Ako se unutarnja ljutnja pravilno ne shvati i proživi na konstruktivan način, dijete u nama se okomljuje na nas, uništavajući nas i druge. Treba pronaći u sebi to ljuto dijete koje želi napasti imat ćemo kontrolu nad rastućim negativnim osjećajima, bez da ih potiskujemo. Tako ćemo ih proživjeti i učiti od njih. Treba pronaći područje u kojem ste ogorčeni da ne brinu o vama, gdje ne dobivate što želite. Jednom kad budete svjesni razloga za svoju ljutnju, bit ćete si sposobni pomoći, jer ćete vidjeti besmislene zahtjeve malog djeteta. To je početak promjene kad uvidite da ste ljuti na druge koji vas sprječavaju da budete svoja maska. Nakon prvog bolnog otpuštanja bolnih emocija i uvida da to nije štetilo ni vama ni drugima, doći će tople emocije koje se nisu mogle izraziti dok ste negativne držali pod kontrolom.
Dakle ponovnim konstruktivnim proživljavanjem osjećaji postaju zreli. Prolazeći kroz period koji smo propustili u djetinjstvu i adolescenciji, osjećaji će konačno postati zreli, a mi se više nećemo morati bojati tih osjećaja koje smo potiskivanjem pokušali kontrolirati. Moći ćemo im vjerovati, biti od njih vođeni – zato što je to konačni cilj zrele osobe koja dobro djeluje. Zdrave emocije će učiniti našu intuiciju pouzdanom, postojat će uzajaman sklad između mentalnih i emocionalnih osobina. Jedne se neće suprotstavljati onim drugima. A to će opet pojačati našu sigurnost i samopouzdanje. Nemamo se čega bojati ako postanemo svjesni onoga što je već u nama. Negiranje nečega što postoji ne čini da to prestane postojati, a upravo to više ili manje svi činimo. Jedino kad se suočimo s onim što je u nama, naš već puno zreliji intelekt može odlučiti koje obrasce će zadržati a koje neće. Nakon što smo postali svjesni djetinjastih emocija, imat ćemo ključ za rast u cjelovita ljudska bića. To znači sebe prihvatiti onakvima kakvi trenutno jesmo i kad odlučimo početi skidati masku, osjećat ćemo olakšanje. Postat ćemo sposobni osjetiti negativne emocije na način koji omogućuje rast ili uvid.
Kako postići stvarnu promjenu osjećaja
Svatko od nas zna kako je potrebno biti pristojna osoba, ne griješiti, voljeti druge, imati vjeru i biti ljubazan s drugima. No znanje o tome nije dovoljno, jer znanje o tome i biti stvarno sposoban se tako ponašati su dvije različite stvari. Mi stvarno nećemo povređivati druge, ali ne možemo sebe prisiliti da uvijek osjećamo tako da ne želimo povrijediti druge. Mi se možemo ponašati ljubazno prema drugima, ali se ne možemo prisiliti da uvijek i osjećamo ljubaznost. Niti možemo prisiliti sebe da volimo druge. Naši osjećaji ne ovise o našoj volji. Promjena naših osjećaja je polagan proces samorazvoja i samospoznaje.
Kako početi taj proces promjene naših osjećaja?
Ne možemo ništa mijenjati dok ne vidimo što je stvarno u nama. Najveći problem u razvoju je to što ljudi sami sebe varaju tko su u stvarnosti. Ovdje ne govorimo o nesvjesnom djelu ličnost, nego o jednom kojeg možemo nazvati predsvjesnim i koji bismo mogli opaziti kad bismo to htjeli pokušati. Obično mislimo da ako nešto ne vidimo da to onda niti ne postoji. Možda to i nije jasna misao, ali se tu radi o osjećaju koji nije jasno spoznat, i to ukazuje na masku. Svi mi znamo da je pogrešno činiti, misliti ili osjećati negativno. No ispod maske nalaze se još uvijek takvi osjećaji, ali mi ih negiramo i to je najveća pogreška jer stvara mnoge probleme u životu, više nego bilo što radimo svjesno.
Da bi to promijenili treba sebe vidjeti onakvima kakvi jesmo u ovom trenutku našeg razvoja, sa svim našim pogreškama, ali i onim djelom koji je već u istini. To je osnovni uvjet razvoja.
Problem je što želimo biti savršeni tako da ne vidimo greške u nama ili negativni dio ličnosti. Istinsko ja u nama i negativni dio ličnosti žele iste stvari, ali su im motivi različiti. Na pr. negativni dio želi pomoći dugoj osobi zato da bi se mu se drugi divili, a Istinsko ja želi pomoći zbog dobrobiti drugog čovjeka (dajemo bezuvjetnu ljubav). Da bismo se razvijali treba stalno provjeravati naše motive da bismo ih pročišćavali. Trebamo također znati da negativni dio u nama upravo to ne želi raditi. To je zbog toga što vidjeti u sebi nešto negativno je neugodno i bolno, a drugi razlog je što je taj dio naše ličnosti lijen i nikada ne želi raditi. Savršeniji možemo postati samo tako da prvo vidimo naše nesavršenosti i počnemo ih mijenjati. To je prvi korak.
Drugi problem je kad već riješimo neki problem naše očekivanje da će se naš život brzo promijeniti i biti bez problema. Da bi se naš život značajno promijenio treba vremena i puno rada na sebi, tj. poznavanja sebe. Poznavati sebe znači potpuno upoznati negativnost u nama, što još uvijek ne znači da smo je i prevladali. Upoznati negativnost u nama možemo samo krajne poštenim promatranjem samih sebe. To znači biti svjestan svojih misli i osjećaja, pa razlikovati iz kojeg dijela naše ličnosti potječu. Na pr. glas negativnosti može govoriti: “ja ne vjerujem ljudima”, “nemam vremena promatrati sebe” itd. Kad smo svjesni tih misli i osjećaja tada oni nemaju moć nad nama jer možemo birati da ne činimo po njima. Postajemo jači od naše negativnosti. Isto je tako važno da nejasne osjećaje prevedemo u jasne misli. Ključ je u tome da si postavimo primjerena pitanja. Prvo je pitanje: Što je ovdje istina? Želim znati cijelu istinu. Drugo pitanje je: Da li želim znati istinu o određenoj situaciji? Ako doista budemo istinski željeli vidjeti istinu, čak i ako dio nas to još ne želi zbog straha, pa još napada druge, okrivljava ih i optužuje, naći ćemo istinu. Istinsko ja će tada sa svojim dobrim osjećajima postajati sve jače.
Da bismo ostvarili sreću, harmoniju, ljubav i unutarnju sigurnost trebamo se odreći: samosažaljenja, varanja samih sebe, arogancije, a trebamo postati uporni, strpljivi, hrabri i dati si vremena.
Tu nema čarobnog štapića ili brzopoteznih metoda – to je rad na sebi barem dvije godine da bi se pokazali značajniji rezultati – promjena osjećaja, iako se pozitivni efekti počinju odmah pokazivati u smanjenju napetosti i drugim čimbenicima boljeg života i okolnosti.
Za početak napravimo popis naših mana. Ako se možete sjetiti samo dvije ili tri, tada imate dokaz da ne poznate sami sebe. Tada, da bismo ubrzali naš razvoj možemo zamoliti nama bliske osobe da nam kažu naše mane. To nas uči poniznosti, jer ako nam je to teško učiniti, onda je to jasan znak da nam je to potrebno. Tako osvještavamo onaj dio koji ne vidimo sami. Za to će nam biti potrebna snaga volje i samo disciplina da bismo se borili protiv svojih mana, što se ne može dogoditi ako ih gurnemo u nesvjesno. Rekli smo da ono čega nismo svjesni ima moć nad nama. Proces se sastoji u tome da promatramo sebe onakvi kakvi jesmo u trenutku. Bez taštine, bez želje da budemo bolji nego što jesmo. Prihvatite ovu sadašnju stvarnost iz dva razloga:
1. prije nego se možemo promijeniti, prvo moramo vidjeti što to moramo mijenjati. Za to nam je potrebna nova navika objektivnog promatranja sebe bez uljepšavanja.
2. to će nas naučiti istinskoj poniznosti koja nas vodi u istinsku neovisnost. Jer kad vidimo sebe objektivno, više nema potrebe ovisiti o tuđem mišljenju – znamo tko smo i poštujemo sami sebe. Naši nedostaci u očima drugih više nisu važni. Više nam nije važno poniženje, postali smo neovisni.
3. pogledajmo što ja nama najteže. Ako je za vas najteže pokazati slabost, onda vam je to najpotrebnije da biste postali slobodni. Ili, ako vam je teško odreći se svoje taštine, ili svoje sebičnosti, tad je to upravo ono u što biste se trebali upustiti; slobodno po svom izboru, a ne zato što vas kriza prisiljava da to učinite, jer tada je to puno bolnije.
Treba promatrati svaki dan koji je prošao i razmisliti što vam je najteže učiniti.
Nekima će najteže biti reći istinu, drugima to može biti pokazati se bez svojih maski, bez da pokušaju ostaviti dojam na druge, ili da budu skromni ostajući u pozadini itd.
Svi imaju različite poteškoće i svi ih mogu relativno lako upoznati, samo ako to istinski pokušaju.
Nakon određenog vježbanja počet ćete promatrati svoje reakcije na sasvim drugačiji način – vidjet ćete svoje osjećaje kojih do sada uopće niste bili svjesni i vidjet ćete iznenada povezanost vanjskih problema s unutarnjim reakcijama.
Ono što najviše demotivira je to što većina ljudi ne vidi razlog za ono što im se događa. No, na putu upoznavanja sebe sve se više uočava uzrok i posljedica i to nam daje sve veću snagu u životu, a početne teškoće se sve više smanjuju. Kako sve više budemo usklađivali naš život s načelima, sve više zadovoljstva ćemo osjećati. Postignuće će se pokazivati u sve većoj moći nad našom negativnošću koja će se polako smanjivati.
Prošli puta govorili smo o tome kako emocionalno rasti. Rekli smo da je važno raspoznavati glasove negativnosti i Istinskog ja u nama da bismo mogli birati iz ljubavi, a ne iz straha. To znači neprestano željeti tražiti istinu o tome što se događa u nama i oko nas, da bismo se uskladili s načelima.
Treba istraživati svoje misli, osjećaje, reakcije i djela. Da bismo mogli riješiti vanjske probleme moramo prvo riješiti unutarnje, jer vanjski su samo preslika unutarnjih.
Da to neće odmah riješiti vanjske probleme, ali da ćemo odmah osjećati više snage i radosti u životu, jer ćemo susretati život s punim srcem, bez straha, bez samosažaljenja i bez straha da ćemo biti povrijeđeni.
Sve će u životu dobiti dublje značenje ako budemo radili na tome da spoznamo sami sebe. To zapravo znači spoznavati negativni dio u nama i kako se on manifestira, kako se skriva iza naših isprika, da bismo mogli početi mijenjati naš život.
Treba neprestano tražiti istinu o tome iz kojeg dijela ličnosti potječe naša motivacija da ne bismo činili po lošem dijelu.
Većina ljudi uopće nije svjesna da se borba između tame i svjetla vodi svaki dan u nama, jer ne zna kako funkcioniramo.
Već sama želja da vidimo istinu omogućuje da ne reagiramo sklopom navika iz djetinjstva i da ugradimo tipku “stanka”, pa onda reagiramo iz ljubavi.
Pričali smo o tome kako “ranjeno dijete” u nama reagira – nesvjesni dio ličnosti vrlo netočno percipira sadašnju situaciju na osnovu možda jedne sličnosti s onom situacijom iz djetinjstva, pa reagiramo nezrelo.
Treba vidjeti ne samo naše crte koje nazivamo greškama i koje nas sprječavaju da rastemo – povrjeđujući sebe, a to znači i druge – nego i naše strahove, koji su već sami po sebi greške.
Naši strahovi povrjeđuju nas i druge jer nas sprječavaju da vidimo istinu, činimo iz ljubavi i razumijemo.
Zato spoznati i razriješiti naše strahove je važan dio razvoja i rasta. Rekli smo da samospoznaja počinje onoliko objektivnim sagledavanjem sebe koliko smo to u stanju, dakle naših dobrih kvaliteta i naših mana koje treba napisati. Pisanje nam omogućava dublju koncentraciju kojom još bolje možemo opažati sami sebe. Slijedeći korak bi bio da zamolimo nekog tko nas dobro poznaje da nam pošteno kaže što misli o nama. To će biti prvi korak u nadilaženju naše taštine i naša prva pobjeda koja će nas motivirati da nastavimo spoznavati sebe. Jako je važno da taj posao ne radimo sami. Ljudi koji su uvijek sami, bez obzira koliko mnogo radili, bez obzira koliko pametno čitali i studirali, bez obzira koliko pokušavaju biti pošteni sami sa sobom, blokiraju se što sprječava da sebe istinito vrednuju, dok se to automatski događa kad se otvaraju drugom ljudskom biću. To opet zahtijeva određenu količinu poniznosti, koja se ne pojavljuje lako u početku.
Kasnije postajemo sposobni da otvoreno govorimo o svojim poteškoćama, slabostima i da primamo kritiku.
Kada smo ono što jesmo barem s jednom osobom, s minimumom maske i obrana, to djeluje kao lijek.
Osim toga, to je i čin ljubavi prema drugoj osobi kojoj se pokazujemo u istini, a ne u našoj masci. Recite drugoj osobi da se nećete ljutiti i povrijeđeno reagirati ma što vam ona rekla. Ma koliko bi vas to viđenje moglo povrijediti, shvatite da je sigurno barem trun istine u njemu i razmislite o tome. Možda će upravo taj trun istine otvoriti vrata novog razumijevanja vas samih.
Treći korak je pisanje dnevnika u kojem pišite upravo one situacije u kojima je bilo neugode i ljutnje. Iako u početku nećete vidjeti povezanost, polako će se pokazivati shema po kojoj se događaju situacije, a koje ne biste inače postali svjesni.
Vesna Gračner
Izvor: http://www.stkpula.hr/dragotadic/trazimoistinu.php
