Što nam nitko ne govori o digitalnom novcu
Dok se u javnosti digitalna valuta prikazuje kao tehnička inovacija i simbol napretka, ono što izostaje iz rasprave je suštinsko pitanje: **tko kontrolira novac – i pod kojim uvjetima?**
Jer novac nije samo sredstvo plaćanja – on je **alat slobode**, pristupa, dostojanstva i izbora.
U nastavku donosimo **šest ključnih istina o digitalnoj valuti** koje bi trebale biti u središtu svakog razgovora – ali ih mnogi izbjegavaju. Ne zato što nisu važne, već zato što otvaraju nezgodna pitanja o moći, nadzoru i našoj budućnosti.
Vrijeme je da ih postavimo – jasno, precizno i bez straha.
1. **CBDC nije isto što i digitalno bankarstvo – i to treba jasno razdvojiti**
Većina ljudi misli: “Mi već plaćamo karticama, sve je već digitalno – pa u čemu je problem?”
Ali:
**CBDC (Central Bank Digital Currency)** je **fundamentalno drugačiji** od onoga što danas zovemo “digitalnim novcem” (kartice, PayPal, Revolut…). To je **novac bez posrednika, ali pod direktnom kontrolom središnje vlasti**.
“CBDC nije samo novi alat plaćanja – to je novi društveni ugovor oko toga tko kontrolira novac, pristup i uvjete transakcija.”
2. **Uvođenje CBDC-a je bez presedana: prvi put u povijesti novac je i kod i politika**
Nikada dosad **novac nije bio istovremeno**:
* 100% programabilan,
* 100% nadziran,
* 100% ovisan o infrastrukturi,
* i **potencijalno opoziv** (može se poništiti, isteći ili postati neupotrebljiv).
“Prvi put u povijesti imamo novac koji može imati ‘rok trajanja’, uvjete korištenja ili zabranu određenim korisnicima. To nije monetarna reforma – to je inženjering ponašanja.”
3. **”Tehnološka neutralnost” je mit – tko dizajnira sustav, oblikuje društvo**
Sustavi nisu neutralni – oblikuju ponašanje.
Primjer: sustav koji omogućava automatsko kažnjavanje “nepoželjne” potrošnje, ili u budućnosti, penalizira “neetične emisije CO₂” kroz osobni novac – nije sustav plaćanja, nego **sustav uvjetovane poslušnosti**.
“Digitalna valuta, ako nije dizajnirana s granicama vlasti, vrlo lako postaje algoritamski sistem ponašanja – ne plaćanja.”
4. **”Digitalna inkluzija” se često koristi kao izgovor za potpunu digitalnu ovisnost**
Uvođenje digitalne valute često se pravda “pomoći financijski isključenima”. Ali ako se ukine gotovina, **svi postaju ovisni o sustavu koji ne kontroliraju**, i nitko ne može “izaći”.
“Prava inkluzija ne znači uvesti sve u digitalni sustav – već omogućiti **slobodan izbor** između gotovine i digitalnog novca.”
5. **Gubitak gotovine znači i kraj otpornosti na krize – ekonomske, političke i tehničke**
Ako sustav padne (struja, cyber napad, politička nestabilnost), **gotovina postaje jedini preostali alat razmjene i preživljavanja**.
“Gotovina nije arhaična – ona je digitalni ‘fallback’, jedini decentralizirani oblik novca koji radi kad sve drugo stane.”
6. **Moralna implikacija: Bez slobodnog novca – nema slobodnog čovjeka**
To je dublje pitanje od tehnologije – to je **pitanje dostojanstva, autonomije i slobode izbora**.
Bez mogućnosti da samostalno raspolažeš svojim novcem – gubiš kapacitet za otpor, solidarnost i suverenitet.
“Ako je vaš novac uvjetovan – onda ni vi niste slobodni. A bez slobode raspolaganja novcem – nestaje sloboda izbora, pa i sloboda mišljenja.”
ZAKLJUČAK:
Digitalna valuta možda donosi brojne tehnološke prednosti, ali i izazove koji sežu daleko izvan financijskog sustava. Ovih šest ključnih točaka otkriva kako digitalni novac može postati instrument nadzora, kontrole i gubitka temeljnih ljudskih prava.
Stoga nije dovoljno samo prihvatiti novu tehnologiju zbog njene efikasnosti – važno je razumjeti tko ima moć, koje su granice te moći i kako sačuvati slobodu izbora u financijskom sustavu.
Zaštita prava na gotovinu i transparentna javna rasprava oko uvođenja digitalne valute nisu samo pitanja ekonomije – to su pitanja opstanka demokracije i ljudskog dostojanstva.
Vrijeme je da kao društvo otvoreno razgovaramo o tome i da zajednički odlučimo kakvu budućnost želimo.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
