Sveobuhvatni red D. Bohma
Jedan specifičan red (smisao) formiran na bliskom eksperimentalnom poznavanju prirode i dugogodišnjem istraživanju upravo je ideja implicitnog reda potekla od eminentnog teoretskog fizičara David Bohma.
Ono što Bohm obilježava kao istinski velikog mislioca činjenice su postignuća na ortodoksnom polju fizike(kvantne fizike te fizike plazme) rad sa najvećim umovima struke 20. stoljeća te hrabrost da se upusti u nove vode, istraživačka područja i teoretiziranje koje posve sigurno nadilazi granice rigidnih teorija moderne fizike pa i fizike kao takve. Njegov interes i utjecaj ideja obuhvaćaju biologiju, psihologiju, filozofiju, religiju, umjetnost kao i budućnost društava, a njegova najdublja i sveobuhvatna ideja bila je ta da iza vidljivog i opipljivoga svijeta počiva dublji, implicitni red ili poredak. U pitanju je poredak: ”nedjeljive cjeline i međupovezanosti” koji govori u prilog ne samo starim duhovnim istinama istočnjačkih religija, misticizma i idejama jedinstva svega što jest, već i onim novim znanstvenim otkrićima koja streme u istome pravcu.
U svojem je eksperimentalnome radu proučavajući ponašanje elektrona u plazmi(gustom plinu od pozitivnih iona i elektrona) otkrio da se čestice prestaju ponašati individualno te djeluju kao povezani djelići jedne ”žive” cjeline. Zajedno su djelovali kao posve koherentni organizam koji je na nekoj razini ”svjestan” sebe kao cjeline te se ponaša sa time u skladu.
Jedan upečatljiv primjer ”skrivenoga” reda kojemu je Bohm svjedočio 1960. godine potakao ga je na razmišljanje. U pitanju je bio uređaj od dva staklena cilindra, čiji međuprostor je ispunjen glicerinom kao izrazito viskoznom tekućinom. Kada se u nju stavi kapljica tinte a vanjski cilindar se pri tome okrene – kapljica se rasprši i postane nevidljiva. Ono što se zapravo dogodi jest to da se kaplja tinte razvuče u nit toliko tanku da je posve neuhvatljiva golom oku; tinta se doslovno umota u glicerin kao niz molekula. Kada se cilindar okrene u suprotnome smjeru, nit se stane sabijati, postane vidljiva te se ubrzo vrati u prvobitno stanje kapljice – odmota se. Bohm je uvidio kako to ”rastakanje” tinte u glicerinu nije stanje neuređenosti već stanje skrivenoga, nemanifestiranoga reda.
Još dok je pisao knjigu o kvantnoj fizici koja ga je proslavila te postala klasikom, imao je problema sa prihvaćanjem postojeće interpretacije kvantne fizike. Nije se nikako mogao pomiriti sa opće prihvaćenom postavkom da subatomske čestice ne posjeduju objektivnu stvarnost, a posebice to kako su njihove ne-lokalne veze smatrane potpunim indeterminizmom; potpunim slučajem ili neredom.
Bohm je držao kako na djelu mora biti nekakav skriveni red, nekakvi uzročnost višeg i suptilnijega reda. S tim u vidu razvio je vlastitu originalnu koncepciju poznatu kao ”uzročna teorija kvantne fizike” koja je išla nasuprot cijelog standardnog modela i tumačenja kvantne fizike. Njegov model nije dočekan sa lovorikama, sudeći da je okrenuo leđa čitavom znanstvenom konsenzusu kvantnih fizičara. Istomišljenika je našao u nikome drugome do Alberta Einstena sa kojim je mjesecima strastveno raspravljao o svojim idejama te o suptilnom ”redu unutar kaosa”. Stari Albert je također dijelio Davidovo nezadovoljstvo sa postojećom teorijom kvantne fizike, iako su se oboje divili njezinoj sposobnosti predviđanja.
David Bohm ostati će zapamćen po dvama radikalnim znanstvenim teorijama
kauzalnoj interpretaciji kvantne fizike i
teoriji implicitnoga reda i nepodijeljene cijelosti.
Subatomske čestice po njemu nisu jednostavne čestice bez strukture već vrlo kompleksni dinamički entiteti. U svojoj kauzalnoj interpretaciji odbija ideju da je njihovo kretanje na fundamentalnoj razini samo neodređena igra slučajnosti. Smatrao je kako slijede svojevrsnu preciznu putanju određenu ne samo konvencionalnim fizikalnim silama već i onim suptilnijima, a koje on naziva ”kvantni potencijal”. Ta sila usmjerava kretanje čestica pružajući im ”aktivne informacije” o okolišu u cijelosti, slično kao što brod navode radarski signali.
Godine 1959. Bohm je zajedno sa mladim istraživačkim studentom Yakir Ahronovom pronašao bitan primjer tj. eksperimentalni dokaz kvantne međupovezanosti. Otkrili su kako u određenim uvjetima elektroni mogu ”osjetiti” prisuće magnetnoga polja iako se kreću u području gdje je jačina toga polja jednaka nuli. Fenomen je postao poznat kao Ahronov-Bohm efekt (AB efekt), a kada je otkriće prvi puta objavljeno mnogi su fizičari reagirali sa nevjericom. Do danas, unatoč brojnim eksperimentalnim potvrdama ovog efekta radovi nekih znanstvenika i dalje povremeno tvrde kako kvantna međupovezanost ne postoji. Mnogi fizičari (uključujući Bohma) smatraju te ”ne-lokalne” veze kao potpuno trenutne ili istovremene. Alternativni pogled je taj da djeluju putem mnogo suptilnijih, nefizikalnih energija koje putuju brzinom mnogo većom od svjetlosti. Naravno, ovaj pogled nema mnogo pristaša sudeći kako eksplicitno proturječi Einstenovoj teoriji relativnosti.
Svoje viđenje naravi ”stvarne stvarnosti” ili fundamentalne razine postojanja kao dubokog, implicitnog reda i nepodijeljene cijelosti Bohm uspoređuje sa riječnim tokom na čijoj se površini može vidjeti vječita izmjena obrazaca krugova, virova, valova, mreškanja itd. a koje očito nemaju posve neovisnu egzistenciju od toka na kojemu nastaju. Ti su fenomeni, kao analogija našeg vidljivog svijeta i njegovih mnogobrojnih obrazaca apstrahirani od vodenog tijeka ili implicitnog reda te se pojavljuju i nestaju u posvemašnjem procesu protjecanja. Njihova neovisnost relativna je, baš kao i autonomija njihovog kretanja i djelovanja. Još jedna metafora kojom se Bohm služi dok opisuje implicitni red je hologram, po kojemu je svemir poput jednog gigantskoga ”tekućeg holograma” ili ”holokretanja” u kojemu je totalitet reda zadržan (u implicitnome smislu) u svakoj regiji prostor-vremena. Dakle, svaki djelić sadržava ”sliku” ili informaciju o cjelini. Kao hologram, naš vidljivi ”materijalni” svijet ili eksplicitni red vrsta je projekcije iz više dimenzijskih ravni stvarnosti, a zamjetljiva stabilnost i čvrstoća objekata i entiteta koji ih sačinjavaju generirani su i održavani neprekidnim procesom ”umatanja i odmatanja” jer se subatomske čestice konstantno rastaču u implicitni red te se iznova re-kristaliziraju.
Taj proces očit je u vakuumu svemira za koji se do nedavno mislilo da predstavlja odsuće ili negaciju materije-energije ili vakuum u apsolutnom smislu.
Kvantni potencijal u kauzalnoj interpretaciji kvantne fizike odgovora i suglasan je implicitnome redu. Doduše, produbljujući teoriju Bohm predlaže kako kvantni potencijal biva organiziran i vođen od strane jednog super-kvantnog potencijala koji predstavlja drugi implicitni red ili super-implicitni red. Moguće je da postoje neograničeni nizovi ili hijerarhije implicitnih(onih koji generiraju) redova od kojih su neki relativno zatvorene petlje dok drugi nisu. Viši implicitni redovi organiziraju one niže koji pak i sami utječu na one veće. Ovdje dolazimo do spekulativnog vrhunca Bohmove teorije koja se od fizike uspela gotovo ka vrsti metafizike i obuhvatila čak i mentalne aspekte ljudskoga života.
Na ovim i ostalim svojim idejama nastavio je raditi te ih je razvijao cijeli svoj život. Nada mu je bila da jednoga dana ljudi prepoznaju onu fundamentalnu međupovezanost svih stvari kako bi povezanost prepoznali i među sebi samima kao humanoj zajednici te se udružili u izgradnji više holističkog i harmoničnog načina življenja. Bohm se nije bojao bodljikavih ograda i ograničenja koje je fizika postavljala svojim kadrovima, niti autoriteta ili profesionalne alijenacije – barem ne toliko da bi se konformistički priklonio mišljenju većine samo jer je ono prisutno. Otkrivamo kako u Davidu Bohmu živi onaj unikatni filozofski duh kakav je velikim dijelom okopnio u prirodnim znanostima, a čija pojava, slično pojavi Sokrata, potresa ustaljene norme i nudi novu perspektivu, pa makar to bila i ona čije vrijeme još nije došlo.
David Bohm ponudio je svoj razrađeni odgovor na gotovo sva pitanja vezana za danu problematiku, upotpunjene kako dokazima tako i smionim, ustrajnim radom. David je možda i najveći pristaša kozmičkoga reda od svih modernih znanstvenika te je živi dokaz kako čovjek od čistokrvnog kaosa, među rijetkima preostalima u znanosti, poput mitološkog Demijurga stvara red, baš kao što su i antički filozofi postulirali:
”…jer red je bolji od nereda”.
Čovjek sam po sebi ima fundamentalnu potrebu, pa i više od toga, ima kognitivnu narav te intuitivno određenje da svijet, svemir i druge oko sebe promatra kroz neku vrstu uređenog obrazaca ili barem naslućenog reda. Potpuni kaos -bar se tako čini- ne uči nas ničemu. Ljudsko biće nije baždareno za potpuni indeterminizam, a religija i znanost kao dvije naoko suprotstavljene spoznajne grane, u isti glas potvrđuju tu snažnu sklonost redu te ljudskim neumornim udahnjivanjem boje na onu crno-bijelu kartu kozmosa, te široke ”ničije zemlje” koja se gotovo nikada nije činila kao jalovi kaos. Od mitologije pa sve do fizike plazme.
Comments are closed.