Ljudska vrsta nije niti blizu spoznaji na koji način svemir funkcionira, a naš je pogled na stvarnost vrlo skučen i zatvoren.Svijest (što god ona bila) ima dominantnu ulogu, u sebi krijući vrata u druge svjetove, a izraz Davida Iceka „zatvor pet osjetila“ odista dobro opisuje naše sadašnje stanje.
Jedno od najintrigantnijih područja ufologije postalo je poznato pod imenom ‘otmice’. Sigurno vam ne zvuči nepoznato – barem zbog toga što je poslužilo kao predložak za slavne TV-serije “Dosjei X”, “Uljezi” i “Oteti” (“X-files”, “Intruders” i “Taken”.)
Mnogo je varijacija, ali postoje neke univerzalne karakteristike iskustva otmica. Ukratko, oteti su najčešće prinudno odvučeni prema moćnoj svjetlosti, često dok voze ili spavaju u krevetu. Skoro bez iznimke, kasnije se ne mogu sjetiti izgubljenog razdoblja vremena. Vrlo često nose psihičke, ali i fizičke ožiljke svojih iskustava. Psihički “ožiljci” pokrivaju raspon od noćnih mora i tjeskobe do kronične živčane uznemirenosti, depresije i čak psihoze, a fizički ožiljci, ništa manje tajanstveni, obuhvaćaju ubodne rupice i znakove rezanja te ogrebotine, opkeline i rane.
Iskustva otmica – mada vrlo stvarna i traumatična za ljude koji su ih proživjeli, i s velikim utjecajem na njihov cjelokupni život – uistinu nalikuju izmišljotinama inspiriranim trećerazrednim sf-filmovima. Neki susreti s izvanzemljanima tijekom otmica su zlokobni, traumatizirajući i tajanstveni. Drugi izgledaju kao da u sebi kriju iscjeljujuće ili obrazovne namjere. Najčešće, pričaju otimani, bića ili ljudi im kažu ili ih upozore da ne pričaju o svojim iskustvima. No, na većini otetih je ionako primijenjena neka metoda blokiranja pamćenja pa do svojih sjećanja često moraju doći pomoću raznih psihoterapeutskih metoda.
Daleko od takvoga stava na početku nije bio niti pokojni dr. John Mack, profesor psihijatrije na Medicinskoj školi Harvard , autor (ili koautor) deset cijenjenih knjiga iz različitih područja psihijatrije, uključujući i «A Prince of our Disorder», biografiju T. E. Lawrencea ( poznatog i kao Lawrence od Arabije) nagrađenu Pulitzerovom nagradom.
1994. je napisao knjigu “Otmica – susreti ljudi s nezemljanima”), a 1999. slijedila ju je knjiga «Pasoš za svemir: ljudska transformacija i susreti s nezemljanima»)..
Mackov pristup temi bio je drugačiji od pristupa njegovih prethodnika koji su istraživali „otmice, jer je smatrao da se niti jedan rad do tada nije bavio onim što se njemu učinilo ključnim u cijelom fenomenu otmica, a to su implikacije na ljudsku svijest i na otvaranje percepcije raznih stvarnosti “iza” manifestiranog fizičkog svijeta te potrebe za promjenom našeg mjesta u kozmičkom poretku. U predgovoru knjige je i napisao da se ona ne bavi tek NLO-ima ili otmicama ljudi od strane nezemljana, već pitanjem na koji način fenomen otmica, u isto vrijeme traumatičan i transformativan, može proširiti naš doživljaj nas samih i naše razumijevanje stvarnosti te probuditi naše uspavane potencijale istraživača svemira bogatog misterijom, značenjem i inteligencijom.
Dr. Mack je zaključio da otmice nije moguće objasniti samo psihijatrijski. Štoviše, čak ih nije moguće objasniti niti unutar zapadnjačkog okvira promatranja svijeta. Takva spoznaja slavnog je psihijatra stavila pred izbor – ili će iskriviti i razvući psihologiju, zanemariti fizičke tragove, slučajeve kod male djece i čak dojenčadi te povezanost s NLO-ima te nastaviti inzistirati na psihosocijalnom objašnjenju otmica u skladu s prevladavajućom znanstvenom ideologijom Zapada, ili će ostati otvoren prema mogućnosti da je okvir naše dogovorene stvarnosti preograničen te da unutar njega nije moguće u potpunosti objasniti ova iskustva. U tom slučaju, kako bismo razumjeli što se zbiva, potrebna nam je nova znanstvena paradigma.
Mack je zaključio da se čini kako otimani neamerikanci opisuju veći broj varijacija nezemaljskih entiteta od Amerikanaca. Opisi se kreću u rasponu od sićušnih ljudi do visokih bića s kapuljačama, a među njima se nalaze i gole individue obaju spolova te humanoidna bića svih vrsta ili oblika glave, stopala i ruku. Primjerice, u rujnu 1992. godine Macku je jedan nizozemski par NLO-posjetitelje opisao kao majušne, rekavši i to da su se pojavili u bojama duge – zelenoj, narančastoj i ljubičastoj.Profesor Mack je ustanovio da su opisi otmica otprilike slični. Osobe prije otmice čuju zujanje i vide svjetlost što dolazi iz broda, a kada ugledaju mala siva bića kako dolaze po njih, već su paralizirani. Opisi kruškoglavih niskih stvorova, velikih crnih očiju i u jednodijelnim kombinezonima, koji komuniciraju telepatski, također se većinom podudaraju, kao i pokusi koji se obavljaju na otetima.
Mack je ustanovio da su još slabije od samih slučaja otmica dokumentirane posljedice njihova iskustva. Brazilska psihologinja Gilda Moura, koja je radila s otimanima, izvijestila je o paranormalnim sposobnostima koje su u Brazilu mnogi otimani sticali nakon susreta s nezemljanima. Bile su to telepatske sposobnosti, vidovitost, vizije i primanje duhovnih poruka koje se često tiču svjetske ekologije, budućnosti ljudskog roda ili socijalne pravde. Prema Mouri, mnogi otimani nakon svog iskustva odluče promijeniti profesiju.
Fenomen otmica Macka je doveo do uvida da mi sudjelujemo u svemiru ili svemirima koji su prepuni inteligencija od kojih smo se odrezali, izgubivši osjetila pomoću kojima bismo ih mogli spoznati. Za razliku od svega nabrojanog, kaže Mack, fenomen otmica dohvaća nas tamo gdje živimo. On grubo ulazi u fizički svijet, bez obzira je li jest ili nije od ovog svijeta. Kao logični nastavak istraživanja fenomena otmica, Macka je počelo zaokupljati istraživanje drugih vrsta inteligencija, koje postoje bilo na ovom ili nekom drugom svijetu, ili čak u nekoj drugoj dimenziji. Kroz rad s otimanima zaključio je da ljudska vrsta nije niti blizu spoznaji na koji način uopće svemir funkcionira, dok je naš sadašnji pogled na stvarnost počeo smatrati vrlo skučenim i zatvorenim.
Kad otmica počne (obično tijekom noći ili, češće, tijekom jutarnjih sati) osoba isprva može misliti da je riječ o snu. Ali pažljivo ispitivanje će otkriti da osoba uopće nije zaspala ili da je iskustvo počelo u svjesnom stanju nakon buđenja. Također, osoba može osjetiti fini pomak svijesti, ali to stanje je stvarno, baš poput onog “normalnog”. Ponekad, kad osoba tijekom razgovora ili hipnoze otkrije da je ono što je smatrala snom bilo zapravo bizarno, zastrašujuće i živo iskustvo za koje se može prisjetiti da se događalo više puta i za koje ne postoji objašnjenje, dolazi do šoka ili tuge.
Nakon prvog kontakta, osobu se najčešće “odlebdi” – najčešće korištena riječ – niz hodnik, kroz zid ili prozor kuće ili pak kroz krov automobila. Obično su otimani zapanjeni otkrivši da su prošli kroz čvrsti predmet, a da su pritom osjetili samo mali osjećaj vibracije. U mnogim se slučajevima čini da je izvor energije zraka svjetlosti ili “rampa” za prevoz otetoga do letjelice koja ga čeka. Oteti je obično u društvu jednog, dva ili više humanoidnih bića koji ga vode do broda. U jednom trenutku osoba shvati da je ukočena ili potpuno paralizirana dodirom ruke ili instrumenta jednoga od tih stvorenja. Oteti i dalje može pomicati glavu i obično vidi što se zbiva, iako često zatvara oči da bi izbjegao stvarnost toga što se s njime zbiva. Ta bespomoćnost predstavlja značajan dio zastrašujuće prirode toga iskustva.
U knjizi „Alien Agenda“ Jima Marrsa, odličnog i sistematičnog pisca i novinara među obrađenim temama, našlo se, naravno, i poglavlje o otmicama, kao najčudniji dio priče o NLO-ima. Dok neobične letjelice možemo staviti u svoj mentalni okvir (jer i mi imao letjelice i jer i mi letimo u svemir), pa makar izveli i neki pogrešni zaključak, iskustva otmica stavljaju nas pred kušnju. Istu kušnju u kojoj su se našli i drugi istraživači otmica, od kojih su neki, poput dr. Macka koji su, stavivši sve dostupne podatke na hrpu, zaključili da se iskustva otmica zbivaju u paralelnom svijetu ili bar malčice odmaknutom od našeg. Da su više nalik šamanskim iskustvima nego pravim otmicama. Drugim riječima, ljudi ne umišljaju, sve im se to zaista događa, ali pomalo s onu stranu.
I dok su, kako kaže psihijatar John Mack, u zapadnoj znanosti šamanska iskustva smatrana tek subjektivnim doživljem, nečim što zapravo nije stvarno nego neka vrsta halucinacije, jer – osim priča – šaman nikad ne bi ništa donio „s druge strane“, kod iskustava otmica prvi put se događa da taj svijet, u kojem se zbiavju ta neobična iskustva za koja se ne može jasno reći jesu li subjektivna ili objektivna, ostavlja fizički trag u našem svijetu – poput ožiljaka, usadaka ili pak naopakom okrenutih pidžama. Znači , ona se STVARNO događaju. Ali opet – par sivih bića koji noću uđu sobu, paraliziraju i oduzmu volju svim prisutnima i onda osobu odlebde kroz zid van pa u svemirski brod – to je zaista malo previše za nas , zar ne? A i za one kojima se to događa.
Najuporniji i najtemeljitiji istraživači NLO-a davno su došli do zaključka da nam za NLO-e možda nije dovoljna naša percepcija svemira iz Zvjezdanih staza, u kojoj se mora letjeti od planeta do planeta koz svemir da bi se susrelo s drugim bićima. Francuski astrofizičar Jacques Vallée u knjizi „Passport to Magonia: From Folklore to Flying Saucers” („Pasoš za Magoniju: od folklora do letećih tanjura“) davno je iznio tezu da su suvremeni „izvanzemljani“ možda ono isti što su u prošlosti bili vile, vilenjaci, ili patuljci.
Pomalo je to na tragu crtici iz 1907. godine, kad je pjesnik William Yeats potaknuo na istraživanje antropologa Evansa-Wentza s kalifornijskog sveučilišta da se zaputi na dvogodišnje putovanje po Irskoj, Škotskoj, Wallesu i Cornwalu, kako bi razgovarao s ljudima koji su se susreli s vilenjacima, vilama, patuljcima i slično. Yeats je Evansu rekao da susreti s vilama i vilenjacima postaju sve rjeđi kako vrijednosti 20. stoljeća zamjenjuju stara vjerovanja te da ih je potrebno dokumentirati pre nego ta tradicija potpuno nestane. Možda su ljudi tada u polumračnim šumama i sunčanim livadama zaista bili svjedoci pojavljivanju čudesnih stvorenja i možda su mogli spaziti patuljke kako se skrivaju iz korijena stabla ili vile koje plešu po livadi? To je bilo zato jer su znali da postoje. Danas znamo da ne postoje, pa ih ne vidimo.
Tako opisan svijet je svijet povratne sprege u kojem svijest (što god ona bila) ima dominantnu ulogu, u sebi krijući vrata u druge svjetove, a izraz Davida Iceka „zatvor pet osjetila“ odista dobro opisuje naše sadašnje stanje. Slučaj koji ću kasnije spomenuti ukazati (vezan uz konzumaciju nekih gljiva) 1960-tih godina nije bio usamljen. Mnogi su hipici pokušali učiniti isto što i šamani – gljivama otvoriti ‘vrata percepcije’, što je – kao što je općepoznato – naslov knjige po kojoj su The Doors sebe nazvali.
Pitanje svijesti općenito je tek dodirnuto područje. Jedan od onih koji ga istražuju je Institut za noetiku, koji je osnovao Edgar Mitchell, astrofizičar i bivši astronaut te šesti čovjek koji je hodao po Mjesecu . On se ne slaže (kao što je objasnio u intervjuu u emisiji Na rubu znanosti) s „idealističkim filozofskim shvaćanjem“ da je svijest temelj svega: „Na temelju svog rada u kvantnoj fizici u posljednjih desetak godina, mislim da ako uzmemo u obzir kvantno sprezanje čestica, koje danas dobro razumijemo, dakle kvantno sprezanje čestica u nelokalnom smislu toga sprezanja, mogu to definirati, zapravo mogu postulirati da je to temeljni stupanj svjesnosti u prirodi. Drugim riječima, čestice koje se sprežu, bez obzira na to gdje se nalazile u svemiru u odnosu jedne naprama drugoj, trenutačno su svjesne da se nešto događa onoj drugoj. One reagiraju na to. Ako to definiramo kao svjesnost, to je najtemeljniji aspekt onoga što zovemo svijest.“
Znanost je naša suvremena tehnika kojom potvrđujemo našu percepciju i ono što smatramo istinitim. Ali već 400 godina, od vremena Newtona i Descartesa, znanstvena zajednica pomalo izbjegava neuhvatljivu temu svijesti jer je uvjerena da to spada u teologiju, a ne u znanost. Tek su neki, u današnje vrijeme, počeli preispitivati zastarjele ideje i pokušati razumjeti svijest iz perspektive znanosti. Sigurno jest: s ubacivanjem svijesti u jednadžbu više apsolutno ništa neće biti kao prije.
U posljednjih desetak godina dr. Schempp iz Njemačke otkrio je tzv. kvantni hologram – nelokalnu kvantnu strukturu. Schempp je otkrio da sve emisije (kao grupa) iz nekog predmeta, bez obzira radi li se o ljudskom tijelu ili zgradi, nose informacije o tome fizičkom tijelu. Te informacije zove kvantni hologram. Nije lokalan, kao i ostali kvantni fenomeni, i prenosi informacije nelokalno, pa se može reći da se prenosi poljem energije nulte točke. Mitchell je dodao da dokazi upućuju da je to temelj naše percepcije i podsjetio na izreku da je intuicija naše šesto osjetilo, ali ako su ovi podaci točni, onda je intuicija naše prvo osjetilo jer se temelji na kvantnim informacijama koje su postojale puno prije nego što su nastali naši osjetilni mehanizmi. I evo nas opet pred ‘vratima percepcije’. Zatvorenima, jer smo naučeni da ne izlazimo iz ‘zatvora pet osjetila’. Za to očito treba….napraviti nešto sa sviješću.
Dakle kvantni hologram, čini se, služi kao prijenosnik informacija, može se naći posvuda a, kako je Mitchell objasnio, temelji se na fenomenu emisije i apsorpcije na kvantnoj razini prirode. Najvažnije jest: čini se da je to mehanizam pomoću kojeg priroda uči. Razmjena informacija između materijalnog objekta i njegova okoliša dokazuje da je evolucija sustav koji uči, a ne da se nasumično razvija. Taj pristup daje sasvim novi pogled na biologiju i evoluciju u kakvu se danas s takvom sigurnošću vjeruje usprkos svi njenim rupama , ali vjerojatno će proći nekoliko desetljeća prije se to zbilja shvati, ako su Institut za noetičke znanosti i drugi istraživači na pravom tragu.
Zapravo je riječ o neatraktivnom, ali izuzetno važnom izrazu: povratna sprega. Dobivanje kvantne rezonancije jednako je situaciji kada se trzne jedna violinsku žicu u prostoriji, a zvuk iz slično ugođene violinske žice odjekuje na drugoj strani prostorije. Kvantna rezonancija daje nam osjećaj međusobne povezanosti i čini se da je odgovorna za sve fenomene poput gledanja na daljinu i drugih izvanosjetilnih pokusa, a nalazi se u temelju naših najosnovnijih perceptivnih mehanizama, tj. svih naših osjetilnih mehanizama. Možda je to naslućivao pjesnik William Yeats, promatrajući kako je ljudska svijest 1907. postajala sve usklađenija s tehno-svijetom, a sve manje usklađena sa svijetom duhova šuma, rijeka i planina. Možda više nije rezonirala s njim, pa su patuljci i vile – ‘nestali’.
Mitchell smatra da se veći dio tzv. mističnih iskustava može objasniti kvantnim principima i da su drevni istraživači to dobro pretpostavili, ali zapravo nisu znali što se događa. Budući da se proučavanje svijesti sve više prihvaća u fizikalnim znanostima, kao i činjenica da se kvantni principi mogu primijeniti i na biologiju, Mitchell smatra da ćemo otkriti fantastične nove stvari o nama samima.
Evo sad zanimljivog slučaja o kojem sam pročitao u Marrsovoj knjizi „Alien Agenda“. Riječ je o istraživaču i kalifornijskom umjetniku Jeffersonu R. Weekleyu, koji je 1992. prijavio ugodnu posjetu bića nezemaljskih bića kao rezultat psihodeličnog eksperimenta. Iako je priznao da se upoteba moćnih psihodelika može uzeti i kao glavni razlog da se njegova priča smatra tek halucinacijom izazvanom drogom, zanimljivo je zabilježiti sličnost te priče s drugim pričama o posjetima nezemaljskih bića (ako su nezemeljske) tijekom iskustava otmica.
Tri mjeseca nakon što je konzumirao gljivu koja ja sadržavala psilocibin, Weekley je rekao da se probudio usred noći i otkrio da tri male figure stoje kraj njegovog kreveta. „Bili su bijeli s malim i krhkim tijelima, velikim trokutastim glavama i velikim svijetlim crnim očima“, rekao je Weekley. „Obuzeo me strah. Osjećao sam se bespomoćno. Bića su samo stajala i buljila u mene. Zaista su bili tamo! Odašiljali su osjećaj iznenađenja i znatiželje. Onda sam nekako znao da nisu oni došli do mene nego da sam ja nekako ušao u njihov svijet. Odlučio sam se ponašati kao da imam lucidni san i zaželio sam da se ‘probudim’. Mogao sam osjetiti osjećaj zbunjenosti koji je dolazio od ta tri bića dok su uzmicali od mene. Vratio sam se u normalno stanje svijesti i pogledao okoloo. Sad je soba bila prazna“.
Weekley je rekao da ga je ovo i druga iskustva usmjerilo da se zainteresira za literaturu o NLO-ima, zato jer je opis popularnih „sivih“ bio vrlo sličan malim bićima koja je vidio u svom domu. No, dodao je: „Ti mali ljudi su bili znatiželjna i zaigrana bića koja su više bila nalik patuljcima nego nezemaljskim znanstvenicima koji rade zastrašujuće genetske eksperimente na osoboma protiv njihove volje.“ Rekao je i: „Znao sam da ta bića nisu s nekog drugog planeta. Ona postoje u svijetu odmah do naših vrata i čekaju da mi prođemo“. Kako je to nekako zaključio, stavivši sve podatke na hrpu, i Jacques Vallee.
A neki drugi su to i doživjeli. Najdokumentiranije spoznaje o nevjerojatnim mogućnostima svijesti i čudnovatoj prirodi svijesti i svijeta stižu iz istraživanja ‘gledanja da daljinu’ (remote viewing). I istraživanja ‘gledanjem na daljinu’.
Izvor: radioliberum.com
Comments are closed.