Kad se vozimo autom i netko nam presječe put i ugura se ispred nas, psovat ćemo mu kroz staklo, gestikulirati, prijeteći ga gledati …To je trenutak kad iz nas djeluje gmazovski mozak koji reagira bez ikakva razmišljanja. Kako neutralizirati tog impulsivnog gmaza koji stvara kaos u svakodnevnom životu, a na globalnom planu svijet lišen svake humanosti? Zapravo vrlo jednostavno – samo treba pričekati jednu sekundu prije nagonske reakcije. Udahnuti i obuzdati se. To je sekunda koja bi ovaj svijet učinila boljim mjestom za život.
Što biste rekli kad bi vam netko rekao da u jednoj sekundi možete promijeniti svijet? I to ne malo nego iz samog temelja, da možete sve izokrenuti naglavce? Kad biste u to i na trenutak povjerovali, možda biste se zapitali: Okej, recimo da je to moguće, što trebam učiniti? Odgovor bi bio još besmisleniji, a glasio bi: Ništa. Ne trebate učiniti baš ništa. Zapravo, ne da ne trebate, nego ne smijete ništa učiniti. U tome se krije čarolija ovog trika.
Čaroliju omogućava način na koji radi naš mozak. Ali ne, ovoga puta ne mislim na sve one priče o tome kako sami svojim uvjerenjima stvaramo stvarnost, koje doduše smatram točnima, ali takvi zahvati uvijek zahtijevaju da se uroni u podsvjesne i duboko ukorijenjen programe o tome tko smo, kakvi smo, što je zapravo svemir u kojem živimo i u kojoj mjeri jesmo ili nismo odvojeni od tzv. „vanjskog“ svijeta. Koji se ipak sustavno čini dovoljno uvjerljivim da često konformistički (ili pak zbog mnogih obaveza koje igra postojanje sa sobom nosi) jednostavno odbacimo sve te modele (poput holografskog svemira) o tome kako je svijet samo prikaz u našoj glavi pa otuda treba početi s promjenama.
Ne, doista na umu nemam ništa metafizičko. Tek jedan mali mentalni trik osvješćivanja koji mi je pao na pamet dok sam razmišljao o modelu neuroznanstvenika Paula D. MacLeana prema kojem usred mozga, negdje u njegovu temelju, imamo ono što se službeno zove „R-kompleks“ („Reptilian Complex“), tzv. „gmazovski mozak“. To je navodno evolucijski ostatak našeg razvoja od jednostaničnih organizama do ljudi. Od svega što smo prošli u razvoju navodno smo ponešto zadržali, a na tom evolucijskom putu su se našli i gmazovi, pa otuda i „gmazovski mozak“.
Upravo je taj „gmazovski mozak“ odgovaran za sve naše tipično gmazovske reakcije, kojima naš ljudski svijet obiluje (mada ne bi trebao) – teritorijalnost, hijerarhija, strah radi preživljavanja, posljedična agresivnost (impuls „udari bez razmišljanja ili bježi“), hladnokrvno ponašanje, nagle izljeve bijesa, želja za dominacijom, sklonost ritualima… U svojoj Pulitzerom nagrađenoj knjizi ‘The Dragons of Eden’ (‘Zmajevi iz Raja’), Carl Sagan spekulirao je gmazovskom podrijetlu ljudi i također istaknuo da se u jezgri ljudskog mozga nalazi trag naše gmazovske prošlosti, taj ‘R-kompleks’, koji obavlja funkcije ‘dinosaura’ – već spomenuto agresivno ponašanje, teritorijalnost, rituale, te uspostavljanje društvenih hijerarhija.
Sve ovo zvuči nekako poznato zar ne? Kako i ne bi, kad je očigledno da su upravo suvremena politika i korporacije čisto oživotvorenje tih principa. Svi smo jako teritorijalni, potežemo sjekiru rad djelića vrta ili, fraktalno-geometrijski, šaljemo vojske i stvaramo krvoprolića zbog dijelova tla smatrajući da je to jedini način da preživimo; hijerarhijski smo odgojeni pa se sustavno oni donji uvlače gornjima pred kojima drhte, iz nikome posve jasnih razloga (možda opet strah za preživljavanjem?); na svim vodećim položajima pravila igre određuju da se treba ponašati pragmatično, ‘logički’ i hladne glave odluke donositi u smjeru manje štete – vojni obrazac u stilu „ako sto ljudi treba poginuti da bi tisuću preživjelo upravo to treba učiniti bez trunke sažaljenja“ itd; svi želimo jedni drugima dominirati (što je očigledno opet izraza straha za preživljavanjem), a koliko je lako kod ljudi stvoriti reakcije bijesa ne moram vam pričati. Vozili ste se valjda nekad u tramvaju ili sudjelovali u prometu kao vozač ili stajali u nekom redu na šalteru…
Baš sam neki dan ujutro nazočio jednom takvom primjeru ‘gmaza’ na djelu na križanju ispred svog nebodera. Neka biciklistica je prelazila pješački prijelaz na biciklu, pješacima je bilo zeleno, a neki automobil je skretao u tu ulicu, morao zastati zbog nje i potrubio joj. Ne bih ni primijetio tu situaciju da pažnju cijele ulice nije privukla ljutita galama te biciklistice na vozača, izgledalo je kao da se spustila neka unutarnja brana i kao da je sto vragova izletilo iz nje – vriska, gestikulacija, mahanje šakama, nesputani izljev pravedničkog gnjeva… No, je li bio pravednički? I sam sam biciklist, i često kršim sva moguća pravila, pa ih zato i poznajem.
A ta pobješnjela djevojka bila je barem u dva prometna prekršaja. Kao prvo, prelazila je ulicu preko pješačkog prijelaza vozeći biciklom, što je – ne bez razloga – zabranjeno. Biciklist, prema zakonu, mora gurati bicikl preko pješačkog prijelaza, jer ako samo odnekud dojuri može predstavljati poprilično iznenađenje za vozača koji bi pješaka uočio i stigao reagirati, ali munjevito dvokotačno vozilo malo teže. Drugo pravilo koje je biciklistica prekršila ticalo se činjenice da se vozila biciklom po nogostupu. S druge strane ulice na nogostupu ucrtana je biciklistička staza te je trebala nju koristiti, a ako nema staze – nalažu prometna pravila – tad je trebala voziti desnom stranom kolnika.
I tako se zapravo uopće nije smjela nalaziti tamo gdje se nalazila i galamila. Tko zna, da je pričekala koju sekundu i razmislila možda bi priča završila tako da bi se ona ispričala vozaču, a i vozač njoj.
No, ponekad je tako ekstatično prepustiti se gmazu. Mračna je to ekstaza.
Svijet i izgleda kao da ga je skrojio sam R-kompleks, gospodin „gmazovski mozak“. Doduše, ima isti 
taj svijet i puno tonova humanosti, suosjećajnosti i suradnje, kad se spustimo na niže razine svakodnevnog života, ali zadržimo još koji trenutak u glavi ovu širu sliku. Jer taj korporativni militaristički „gmazovski“ svijet ipak animiraju ljudi. Oni su vojnici, oni su generali, oni su premijeri i bankari, oni su mali diktatori na šalterima banke ili u vidu predstavnika stanara ili nekog službenika u općini koji rano ujutro mrzi samog sebe, a već od devet cijeli svijet. I svi oni igraju zadane uloge, spremno u stranu odgurujući svoju ljudsku prirodu.
Ali ne radi se čak ni o ulogama u društvu. Kad se vozimo autom i netko nam presječe put i ugura se ispred nas, psovat ćemo mu kroz staklo, gestikulirati, prijeteći ga gledati ako već nećemo pokušati vratiti zamišljeni izgubljeni položaj u prometu.
To je trenutak kad iz nas djeluje gmaz koji se bori za teritorij i reagira impulsivnom agresijom bez ikakva razmišljanja , a ne sisavac, a ne daj bože onaj koji si tepa da je „homo sapiens“, sav satkan od razuma.
Kad ste na nekom poslovnom sastanku, nećete se jednako ponašati ako ste hijerarhijski na najvišem položaju među prisutnima ili ako ste hijerarhijski nisko. Glas, držanje, izbor riječi, sve će biti drugačije.
I to je trenutak kad u vama djeluje gmaz.
U drastičnim primjerima, ako se nađete u po život opasnoj situaciji, i možete se spasiti jedino tako da nekom drugom izazovete smrt, to ćete vjerojatno i učiniti. Jer i to se gmaz bori za preživljavanje. Čovjek bi možda razmišljao iz neke empatične više sfere u kojoj njegov život ionako pripada nekom višem kozmičkom redu ili kozmičkoj inteligenciji.
Kako neutralizirati tog gmaza koji stvara kaos u svakodnevnom životu, a na globalnom planu svijet lišen svake humanosti?
Zapravo vrlo jednostavno – samo treba pričekati jednu sekundu prije nagonske reakcije. Udahnuti i obuzdati se. Toliko (ako ne i manje) potrebno je našem neokorteksu, onom naprednom dijelu mozga koji koristimo za mnogo toga, pa i za razmišljanje, da se upali.
Neka budala mi je presjekla put na cesti i ugurala se ispred mene? …(ne reagiraj) …Hm, zapravo, pa što onda? Možda osoba za upravljačem tog automobila ima neki problem pa joj se žuri na važni sastanak ili bolnicu. Ili po dijete u školu? Siguran sam bi ta osoba imala neko dobro objašnjenje da se sad nađemo i popričamo. Hm, a možda je takav potez u prometu napravila polu-slučajno? Sjećam se kad sam u nekim prilikama bez pravog razloga nekog preticao i prestrojavao se. A par minuta kasnije opet sam bio mirni sudionik prometa. Što mi je bilo koji trenutak ranije, vrag će znat’. Uz sve to, meni se ionako zapravo sada uopće ne žuri. A da mi se i žuri, taj automobil me u tome ne bi smetao. Ionako se vidimo na slijedećem semaforu. Kao da se u gradu uopće negdje može stići brže nego što se može, to jest nego što je omogućeno trenutnim prometnim okolnostima?
Sve navedeno u ovom primjeru neokorteks izvrti u jednoj desetinki sekunde. Ali mu treba dati tu jednu desetinku, otvoriti bar malo prostora za njega, jer on je kao dobroćudni medo, malo je veći, sporiji i složeniji od manjeg i naglog bratanca R-kompleksa, ali kad se ‘zalaufa’ nemoguće ga je zaustaviti. I ne boji se. On nekako zna da mu zapravo nitko ne može ništa. Ima integritet.
Napravio sam mnoge mentalne eksperimente poput ovog navedenog, na mnogim situacijama koje sam promatrao sa strane. Probajte i sami. Posvuda možete promatrati nagle isprovocirane reakcije iz gmazovskog mozga i potom možete zamišljati alternativne scenarije, u kojima osoba nije dopustila gmazu u sebi da dođe do izražaja nego je odgodila nagonsku reakciju samo za sekundu. Ta sekunda mijenja cijeli scenarij i, posljedično, ishod. U kojem ima daleko manje štete i razbijenih nosova, a daleko više razumijevanja i možda čak novih prijateljstava.
Ta sekunda je zapravo granica između svjetova, točka razdvajanja ili bolje rečeno – točka sastajanja. Odšuti, zastani, razmisli, promatraj, ne reagiraj odmah – i otputuj na planet koji pripada ljudima. Nisam se još odvažio zamišljati utjecaj te čarobne sekunde na poslovni svijet, vojske i ratove, politiku, ‘opasne’ četvrti…To je neistraženo područje. Ali jedno je sigurno: jedini gmazovi oko kojih trebamo brinuti ne stižu iz svemira ili drugih dimenzija, oni su u nama.
Sretna je okolnost da smo mi ti koji posjedujemo ključ od njihovih vrata, jer mi smo pravi vlasnici te sekunde koja čini razliku.
Izvor: radioliberum.com
.
Comments are closed.