Rastapanje Osobe Na Vatri Istine (2. dio) – Okretanje Pozornosti Prema Sebi

nova vizija 9Jednom kada shvatite da ono što vi jeste nije ograničeno isključivo na osobu, nego štoviše, da je osoba tek jedan djelić onoga što vi jeste, tada se vaša pozornost okreće od onoga što je projicirano “izvan” i “oko” vas prema izvoru iz kojeg ta projekcija dolazi, prema onome što “nosi” osobu i što joj daje život.

Naravno, duboko ukorijenjeni osjećaj osobe o kojem je bilo riječi u prethodnom postu neće nestati samo tako, ne možemo samo mentalno reći: “Ja nisam osoba” i onda očekivati da će nekim čudom sva njezina obilježja jednostavno nestati sama od sebe. Ne, moramo to osjetiti, moramo promatrati i doživjeti to razdvajanje, tu promjenu percepcije neposredno kroz bivanje. Moramo iskusiti pravu i istinsku narav svog sebstva koja nadilazi skučena ograničenja poistovjećivanja s osobom i dopustiti da se ta istina otkrije našem umu kao nepobitna! Da se naš um slegne u tom shvaćanju i razumijevanju.

A jedini način da dođemo u dodir s istinom našeg bića je da budemo u miru i tišini sami sa sobom. Ono što mi jesmo može biti prepoznato i otkriveno jedino kada je um smiren u bivanju lišenom želja, strasti i strahova u kojem se spontano otkrivaju uistinu zapanjujući i moćni uvidi. Savršen odraz je vidljiv jedino kad je površina vode potpuno mirna. Ne prije. Nema tu filozofije, to je u samoj prirodi stvari.

Kad god sam prisutan samo kao biće, a ne kao osobni identitet, događa se nešto zanimljivo. Osjećaj “nas samih” se spontano proširuje u bivanju i naše biće se prirodno otvara prema sve širem prostoru, razliježući se njime i obuhvaćajući sve to unutar sebe. Možda ste primijetili da se najbolje i najprirodnije osjećate “kao doma” na otvorenom i da nekako prirodno naginjete područjima gdje vam pogled slobodno i nesmetano seže po cijelom obzoru. Razlog zbog kojeg je tome tako je taj što nam se u tom promatranju odražava istinska priroda našeg bića – neograničenost, sloboda, prostor. U tom prostoru, vrijeme vam jednostavno postaje pretijesno. Vi osjećate da ste daleko “širi” od vremena i posmatrate kako ono prolazi pokraj vas, ali vi se više ne krećete zajedno s njim, ne povijate se njegovom protoku, niste pod njegovim imperativom, nego tiho prebivate izvan njega kao bezvremena prisutnost koja ga obuhvaća u kontinuiranom bivanju ovdje i sada. Jasno, vi i dalje sudjelujete u “odvijanju” života i pojavnosti kao i dosad, na isti način, i tamo ste prisutni, ali ono sada više ne zaokuplja vašu potpunu pažnju. Vaš fokus više nije “jedino” tamo. Niste više uvučeni duboko, ne poistovjećujete se toliko čvrsto sa pričom uma, i strah jednostavno počinje blijediti, više nema onako oštar žalac kao što je imao dosad, njegova prijetnja više nije toliko zastrašujuća, i osjećaj osobe se spontano rastvara suočen s veličanstvenošću bića. Uronjeni u tu duboku i sveprožimajuću mirnoću i prostranost odjednom otkrivamo slobodu koja od nas ne zahtijeva da budemo bilo tko ili bilo što posebno, sve naše osobne ideje i projekcije o tome tko smo bili, tko bismo trebali biti, naše zamišljene uloge i poistovjećivanja, naše želje kao i naši strahovi odjednom potpuno gube svoj smisao. Mi smo jednostavno ovdje, prisutnost koja se kreće u slatkoći bivanja kroz prostor bez ikakvih obilježja ili potreba za definiranjem same sebe, bez pretenzija da budemo bilo što drugo osim toga što već ionako jesmo.

Jer, dosada smo, kao osobe, navikli cijeloga života sebe doživljavati kao pokretnog, izdvojenog od života, kao onoga koji se mijenja zajedno sa svim ostalim promjenjivim stvarima i pojavama, kao opipljiv i strogo određen identitet s početkom i krajem određenim u vremenu. No sada je drugačije. Ono što u tišini jasno mogu vidjeti je to da sam “JA” (Biće) uvijek u centru svega, a sve ostalo se pojavljuje meni i oko mene! Cijeli svijet u svoj svojoj slavi i veličanstvu dolazi u postojanje jedino sa našim JA JESAM! MI MORAMO BITI TAMO DA BI SVIJET MOGAO BITI! Gotovo u čudu, kao posljedica ovog jednostavnog zapažanja, budimo se u spoznaji da se sve na neki način doista vrti oko nas, ako malo bolje pogledamo, iako nas sve što znamo i što smo od rođenja naučili nekako odvraća od tog uvida, zar ne? Treba uistinu biti miran i osvijestiti to duboko. Jer, to je činjenica koja nas prati cijeloga života, sa nama je od prvog dana, ali nam nekako uvijek uspijeva izmaknuti, ostaje u drugom planu, ne primjećujemo ju jer smo neprestano upućeni prema “izvanjskim” događanjima, vječno nam nešto drugo odvlači pozornost.

Mi smo toliko sigurni u svom uvjerenju da znamo sve o svijetu izvan sebe i tako spremni povjerovati svemu što smo naučili i pridavati tome nevjerojatnu važnost i pozornost, ali smo nekim čudom potpuno nezainteresirani činjeinicom da NE ZNAMO ZAPRAVO NIŠTA SUŠTINSKI O SEBI! Zamislite! Sve znamo, sve smo prostudirali, stručni smo na toliko mnogo različitih područja, sve nam je poznato, ali na onom najvažnijem, koje se tiče središta našeg svemira, tapkamo u mraku. Jer, ostaje jedna zapanjujuća činjenica, a ta je da se NE SJEĆAMO SVOG VLASTITOG ROĐENJA! Zamislite! Ne znamo kako se ovaj svemir pojavio oko nas, otkuda sve to? Zar ne? Kako onda možemo biti sigurni da znamo bilo što drugo? Naravno, naučeni odgovor i spremno objašnjenje koje se odmah javlja u našem umu je to da smo rođeni kroz svoje roditelje, ali možemo li mi to potvrditi vlastitim iskustvom? Doista? Mi samo prihvaćamo objašnjenja drugih zdravo za gotovo! No, što se nas samih tiče, našeg vlastitog doživljaja i spoznaje, naše porijeklo je neodređeno, obavijeno debelim velom tajne, mi smo se jednostavno samo pojavili usred radnje, nekako, osjećaj “ja jesam” i svjesnost su se spontano pojavili sami od sebe, naizgled niotkuda i postali samosvjesni. I mi smo na temelju povezivanja tog osjećaja bivanja s tijelom izgradili svoju priču o tome gdje se nalazimo i tko smo, prihvativši ideju da smo odvojeni od svega i da je sve izvan nas čvrsto i zadano. Tu smo mi, tu su drugi ljudi, mjesta, stvari, pojave, vrijeme. Tamo negdje je svemogući Bog, mi smo odvojeni od njega…itd. I ta nam priča djeluje sasvim prihvatljivo jedno određeno vrijeme, čini se da se poklapa savršeno sa stvarnošću koju doživljavamo i upoznajemo oko sebe.

No onda se tijekom života susrećete sa nekim zanimljivim, ali na prvi pogled prividno nebitnim nedosljednostima koje vam otvoreno ukazuju na činjenicu da ovaj život i ovaj svemir unatoč svemu što “mislite da znate” o njemu, i nisu baš tako strogo određeni ili egzaktni kao što se to na prvi pogled može činiti. Primjerice, kao jedna od takvih nedosljednosti, pojavljuje vam se misterij nepostojanja najvećeg, konačnog broja! Zamislite, nitko na svijetu, niti jedan matematičar, nije u stanju odrediti koji je broj najveći u nizu i gdje taj niz završava! Jednostavno ga nema. Niz je beskonačan! Kako je to moguće u svijetu gdje je sve čvrsto zadano, određeno i poznato? To je, s racionalnog stajališta gledano, u najmanju ruku čudno, zar ne? Razlog zbog kojeg je moguće da ne postoji najveći broj je taj što su svi brojevi u svojoj suštini beskonačna dijeljenja najvećeg i jedinog broja – BROJA 1 koji obuhvaća sve druge. Također, ne možete odrediti početak vremena, kao ni njegov kraj, zar ne? Ne možete reći – vrijeme će završiti za toliko i toliko, tada i tada. Kao što ne možete reći ni kada je počelo, ili što je bilo prije početka vremena, zar ne? To su pojmovi i koncepti na koje naš um nema odgovor. A kada um nema odgovor ili objašnjenje na određenu pojavu, jednostavno to zanemaruje i ostavlja po strani a nastavlja obrađivati ono što zna. To je razlog zašto takvim suštinskim pitanjima tako rijetko poklanjamo svoju pozornost. Jer sve pokušavamo shvatiti i razumijeti umom. Ista je stvar i sa svemirom. Nemoguće je odrediti točan broj zvijezda ili galaksija u svemirskom prostranstvu. Opet beskonačnost, opet misterij… Također, zapažate da velika svemirska prostranstva i strukture sunčevih sustava, primjerice, svojim izgledom i kretanjem neodoljivo podsjećaju na strukture atoma ljudskog tijela. Tu vam se, primjerice, ukazuje na činjenicu da je sve ogledalo malog u velikom i velikog u malom u beskonačnom slijedu! Jeste li to zamijetili? Zatim imamo zanimljiv slučaj s energijom. Definirana kao količina raspoložive snage i vitalnosti koja omogućuje određenu aktivnost, energija je nešto što se ne može stvoriti niti rastvoriti ili iscrpiti, nego samo mijenjati iz jednog oblika u drugi. Shvaćate? Ako pogledamo izvan okvira “znanog”, sve nas nekako upućuje na beskonačnost, neograničenost, bezuzročnost, spontanost, nigdje nema čak ni naznaka o nekakvom kraju, ali jednako tako ni o početku, čini se kao da cijeli ovaj svemir JEDNOSTAVNO JEST... I na kraju, dolazimo do misterija Boga. Kad ga pokušamo pronaći, onakvog kakvog smo ga naučili doživljavati kroz religije, kao pojavnog, kao entitet koji je “negdje tamo”, shvaćamo ubrzo da to nije tako jednostavno. Nigdje ga nema, ne postoji tako nešto opipljivo i određeno u što bismo mogli uperiti prstom i reći “to je Bog”. To je ujedno i razlog zašto je ateizam toliko rasprostranjen. Zaključili su da ako Boga ne mogu pronaći “tamo negdje”, ako ne mogu dobiti materijalnu potvrdu njegovog postojanja, da ga nema nigdje i da ne postoji! I tako, mi živimo svoj život postavljajući si sva ta zapanjujuća pitanja o svemiru, Bogu i životu, no, nekim čudom istovremeno propuštamo uočiti ono očigledno i uistinu zapanjujuće. A to je činjenica da bi bilo koje pitanje o Bogu ili životu uopće moglo biti postavljeno, MI moramo biti tamo da bismo ga postavili! Shvaćate li?! Postojanje Boga, kakav god on/ona/ono bio, mora biti potvrđeno od nas! Zastanite i posvijestite ovo na trenutak. Tko drugi osim nas samih može potvrditi postojanje Boga? Nitko! Samim time, mi moramo biti tu “prije” bilo kakve ideje i koncepta o Bogu. Bog kao takav ne može postojati bez nas. Samo kad mi jesmo i Bog je. Ovo nije izjava proizašla iz napuhanog ega ili osjećaja samovažnosti. To je jednostavno opažanje proizašlo kao posljedica gledanja iz novog, svježeg kuta oslobođenog naučenih i uvriježenih dogmi. Jer, nepobitna činjenica našeg života je ta da smo mi centar našeg svemira, i da se sve ostalo pojavljuje nama, mi sve što doživljavamo, doživljavamo “iz sebe”, mi vidimo da se drugi ljudi rađaju i umiru, ali sami ne možemo potvrditi da smo rođeni, ne možemo “ući u trag” našem izvoru. Nitko od nas to ne može! Dakle, kako onda možemo tvrditi da znamo bilo što o Bogu ili bilo čemu drugome ako nismo odvojili vrijeme da najprije istražimo tko smo “mi” kome se taj Bog pojavljuje? Ne navodi li nas to samo po sebi već na jedan zanimljiv zaključak? U korijenu samog našeg pitanja i potrage, odgovor nam se očituje sam od sebe. Sveti Franjo Asiški je to viđenje izrazio riječima: “Ono što tražiš je već to odakle tražiš.”

Ovo je toliko dubok uvid koji zahtjeva mnogo više od puke mentalne percepcije da bi njegova istina doprla do našeg uma. On zahtijeva posvećenost i duboku kontemplaciju. Ovo nas uistinu treba zanimati i zaintrigirati da bismo mogli shvatiti. Površna mentalna špekulacija o tome nas ne može dovesti do spoznaje i jasnoće.Treba to dobro prožvakati u bivanju i jednostavno promatrati, istraživati, osjećati, igrati se s tim i spoznati intuitivno…

Tada vam postaje jasno da je jedino u što možete biti nedvojbeno sigurni i u što se možete pouzdati samo to “da jeste”, u vlastiti osjećaj bivanja. Ali, nekako, shvaćate da je to samo po sebi dovoljno…i jedino važno, a sve ostalo sporedno. To nekako automatski dovodi vašu pozornost natrag na vas same i navodi vas na potpuno i suštinsko propitivanje svega što ste mislili da znate. Jednostavno, sve što ste naučili i prihvatili kao istinito i stvarno izvan dosega vašeg neposrednog iskustva i zapažanja, počinjete promatrati u sasvim drukčijem svjetlu, nekako sa blagom zadrškom, sa odstojanjem. Jer, toliko mnogo toga u suštini ne možete potvrditi. Zbog toga više ne zagrizate tako lako na svaku mentalnu udicu, koncept ili uvjerenje koje vam se ponudi. Odjednom, postaje vam sasvim jasno na što je Sokrat ukazivao kad je rekao: “Znam da ništa ne znam”.

Kad se malo dublje posvetite promatranju i propitivanju toga tko ste vi i gdje se zapravo nalazite, u vama se počinje događati suštinska promjena percepcije, događa se korjeniti pomak u načinu doživljavanja i sagledavanja svega, i ono što iz tog novog kuta gledanja možete vidjeti vašem umu djeluje zaprepašćujuće, otkvačeno i nemoguće, čak i zastrašujuće na trenutke, ali ipak, to viđenje je uvijek prisutno. Nekako, u fokus vaše pažnje navire blaga i mistična intuitivna spoznaja da je sve što možemo vidjeti “izvan sebe”, dakle ono što obuhvaćamo pogledom i cjelokupnom osjetilnom percepcijom, na neki način već sadržano unutar nas, uključujući naše vlastito tijelo i našu osobnost! Ono što doživljavamo je neodvojio od nas samih! “Ja jesam” je u srži i korijenu svega što percipiramo. Svi ljudi, mjesta i događaji kao i njihovo događanje su već u nama. Dakle, mi kad gledamo van, zapravo ne gledamo “van” (na način na koji smo naučili doživljavati značenje pojma van) nego “unutra”. Počinjete osjećati i spoznavati da ništa drugo ne postoji samo za sebe, u onom objektivnom, konačnom i zadanom smislu kako smo to navikli doživljavati, a da je NEOVISNO OD VAS! Svijest koja se uzdiže iz osjećaja “ja jesam” automatski spaja onoga koji doživljava i doživljeno. Nema separacije, nema odvajanja. Percepcija, promatranje, objedinjuje promatrača i promatrano. Sve što vidite je produžetak vas samih, ekspresija vas! Tada shvaćate jednu zapanjujuću činjenicu: Mi se rađamo u same sebe! To u čemu mi postojimo, ovaj svemir, je naše vlastito biće/bivanje, to smo mi sami! Ovaj svijet je naša vlastita kreacija, naša imaginacija. Svijest u svom manifestiranom, ispoljenom obliku je refleksija, odraz našeg sebstva! Sve je proizašlo iz tog prostora bivanja kao njegov odraz da bi moglo biti prepoznato!

Mi nismo samo oni koji doživljavaju život. Mi smo život koji doživljava sam sebe. Naša zabluda leži u tome što smo sebe obično navikli doživljavati samo kao krajnje iskušavatelje doživljavanja, i naša pozornost je pretežno bila usmjerena samo na taj segment, dok smo ostale zanemarivali, ali mi smo istovremeno i život, oni koji ga doživljavaju i doživljeno, sve u jednom.

To je toliko intimno viđenje da vam ga zapravo nema tko drugi potvrditi niti opovrgnuti osim vašeg vlastitog doživljaja i neposrednog iskustva koje se rađa u vama kroz promatranje. Ali to viđenje mijenja cijeli vaš život iz temelja. Jer, svrha i smisao svakog promatranja je razumijevanje. A ono što je razumljeno, odnosno shvaćeno, ne može biti odvojeno od onoga koji shvaća! Kontepmplirajte nad ovim, posvješćujte to i doći ćete do tog uvida.

Promatrajte pažljivo i uvidjet ćete da vam je sve to što vidite oko sebe nekako blisko i srodno na jedan čudesan i čaroban način koji nadilazi racionalni um. Mirno i pažljivo promatranje svega će vam pomoći da se izliječite od iluzije odvojenosti. Prestat ćete se doživljvati kao zasebne i ponosne pojedince sa strogo određenom definicijom sebe u odnosu na druge i vidjet ćete da je u suštini granica između vas i drugih samo pojavna, iluzorna.

To najjasnije možete vidjeti u očima drugih živih bića u kojima se krije tračak stvarnosti, u kojima tinja ona temeljna iskra bivanja koja u sebi sadrži nagovještaj istine!
U njima se ogleda ono vječno što se tako vješto skriva ispod svega i što animira sve viđeno i pojavno. I kada komuniciramo s drugima to je zapravo samo komunikacija tog jednog bića (nas) koje gleda samo na sebe iz različitih kuteva preko očiju mnogih. Potvrda ove istine možda je najbolje vidljiva kad jednostavno pozdravite nekog “potpunog stranca” na cesti ili započnete neobavezni razgovor s njim. U većini slučajeva, takva otvorena komunikacija na razini bića ih hvata nespremnima, i nešto prije nego um sa svim svojim identifikacijama stigne odreagirati u čovjeku (ovisno o jačini ego identifikacije, naravno), nešto iskonsko spontano i instinktivno reagira na vaš pozdrav. Vidjet ćete to sasvim jasno ako pokušate. Nema potrebe za upoznvanjem, za objašnjavanjem, za nikakvim uvodima. Jednostavno, biće prepoznaje biće u svom čistom, izvornom stanju i samo po sebi odgovara u znak tog prepoznavanja, kao da vam radosno uzvraća što ste zamijetili i prepoznali njegovu prisutnost. Sve živo reagira na ljubaznost.

Ono što nas uglavnom odvraća od tog jasnog viđenja je ta ogromna površinska pojavna raznolikost i mnogobrojnost koja neprestano pleše i titra posvuda, toliko se mnogo stvari događa istovremeno i toliko je mnogo različitih pojavnih elemenata da se naš um ne može snaći u svemu tome dok njegova pozornost neprestano skače s jedne stvari na drugu. Ne može sagledati što je ispod svega toga. On donosi zaključke isključivo na temelju onoga što vidi na površini i prosuđuje. Njegova pozornost je previše usmjerena na pojavne oblike i osobine svakog pojedinog vala da bi mogao uvidjeti da se svaki od tih mnogobrojnih valova, ma koliko različit bio, uzdiže iz istog oceana. Ovo je nemoguće razumijeti ako se promatra samo s razine uma, osobe, ega. Previše je buke, previše je šumova, previše skretnica pažnje. Jedino na razini bića, na razini koja je dublja od pojavnosti ovo postaje očigledno i jasnoća dolazi sama od sebe.

Sebstvo se izrazilo kao sve i onda ostalo skriveno u pozadini, zajedno s umom i svom njegovom bukom. No, kad smo dovoljno mirni i tihi, naš um počinje primjećivati prisutnost nečega što je mnogo šire, mnogo dublje od njega samoga, nešto što je uvijek tamo, što je univerzalno i zajedničko svemu što živi, što je u osnovi svega, i nekako se otvara prema tome, smiruje se u tom shvaćanju.

Tada vam postaje očigledno kako je zbog zaborava te jednostavne i očigledne istine i preusmjeravanja pažnje, preko očiju mnogih “drugih” presvučen debeli plašt osobne identifikacije koji ih sprječava da vide čisto i jasno. Također, postaje vam jasno da svekolika patnja, nastranosti, devijacije u odnosima, nasilje, ludosti i ostale bolesti ega proizlaze isključivo iz tog zaborava! Naša nemogućnost ili nesposobnost da vidimo jednotu i jedinstvo u svemu, i temeljno nepoštivanje različitih ekspresija života uključujući i nas same kao takve je razlog zbog kojeg se izvanjski svijet i sve u njemu čini takvim kakvo jest.

Jednom kad to jasno vidite, vaša prirodna i jedina moguća reakcija je suosjećanje i Ljubav prema svemu. Tada prestaju sve igre, sva uspoređivanja, prosudbe i kritike i ostaje čista Ljubav koja za sve želi samo najbolje, koja svojim bivanjem isijava istinu onoga što jest i podsjeća na tu istinu. Ljubav u kojoj osjećate i znate da svi ti drugi postoje kao različiti jedino u izražaju, u manifestiranom polju pojavnih oblika, ali da ne postoji nitko drugi u suštini osim “JA”. U njihovim očima vidite vlastiti odraz. U svemu vidite odraz sebe. Sve je to vaše! Tada ne možete učiniti ništa što bi povrijedilo drugo živo biće jer razumijete da na taj način samo povređujete sebe.

Jer, kad svi mi ne bismo bili JEDNO, tada ne bi moglo biti zajedničkih iskustava, ne bismo mogli biti u mogućnosti doživjeti zajedničko iskustvo i dijeliti ga. Shvaćate li? Mi svi na temeljnoj razini dijelimo ovaj svijet i život i njegova suštinska iskustva su nam svima zajednička, zar ne? Srodna. Bez obzira na barijere jezika i kultura. Svi smo upoznati s njima. Za sve nas se uobičajene životne okolnosti pojavljuju na više-manje jednak način i sasvim prirodno se možemo poistovjetiti sa doživljajima i uživjeti se u emocionalna stanja drugih (poput radosti ili tuge, zadovoljstva i boli, tragedija i ushićenja), jer su nam poznata iz vlastitog iskustva. Shvaćate? Sama činjenica da vi čitate ove riječi, a ja ih pišem, znači da smo mi jedno. I to ne govorim u nekom nedefiniranom “filozofsko-metafizičko-hipotetičkom smislu”, nego upravo ovdje i sada. Jer, ja ih pišem a one se pojavljuju vama. Vi ih možete doživjeti kao dio svoje stvarnosti! A ako je to moguće, tada to automatski podrazumijeva da naše stvarnosti nisu odvojene jedna od druge. JA SAM U VAMA I VI STE U MENI, MI SMO JEDNO! JEDNA SVIJEST! JEDNO BIĆE! NE POSTOJI NITKO DRUGI I NIŠTA DRUGO IZVAN NAS, onako kako smo mi naučili doživljavati smisao pojma “izvan”. S koje god strane ili polazišne točke krenuli, na kraju uvijek završavamo na istom mjestu – sve se u konačnici svodi na prostor, ljubav, ljepotu, slobodu, svjesnost, jednotu.

IZVAN NAS NE POSTOJI BOG KAO TAKAV, KAKO SMO NAUČENI I UVJETOVANI DOŽIVLJAVATI BOGA. BOG SE OČITUJE U NAMA, KAO NAŠA VLASTITA PRIRODA U SVAKOM TRENUTKU U KOJEM LJUBAV PREMA MALOM, SEBIČNOM “JA” PROŠIRIMO, ODNOSNO ZAMIJENIMO LJUBAVLJU PREMA VELIKOM “JA”, ODNOSNO JEDNOTI, PREMA SEBI KOJE PREPOZNAJEMO U SVIMA I U SVEMU!

To je taj veliki misterij, kako sve može prividno biti raznoliko a opet biti jedno koju naš um ne može shvatiti. Našem umu je nepojmljiva pomisao da bismo mi mogli biti uzrok pojavnog svijeta kojeg doživljavamo jer smatra da mi ne možemo biti toliko moćni da bismo mogli održavati nešto toliko kompleksno i nesagledivo kao što je svemir sa svim njegovim detaljima i mogućnostima. No, istina je da do sada nikada nismo gledali dalje od osobe, nismo istraživali niti upoznavali druga obilježja svoje istinske prirode, svog bića, da bismo mogli reći sa sigurnošću što sve možemo ili ne možemo, što mi jesmo ili nismo. A osim toga, činjenica ostaje – da bi svijet mogao biti, mi najprije moramo biti tamo. Kad nas nema, nema ni svijeta. Dakle, tko smo mi? Ne možemo znati dok ne upoznamo sebe. Jedino naše srce zna. Zato, slušajte i čitajte s dubljeg mjesta. Neka ova izjava propadne dublje od vašeg uma. Jer, jedino kroz um smo odvojeni.

Ono što stoji između nas i LJUBAVI nije ništa drugo osim našeg VLASTITOG UMA! Naš vlastiti um je ono što trebamo nadići, što trebamo savladati. Naša prepreka u suštini nisu iluminati, bankari, novi svjetski poredak – kako god ovo možda čudno zvučalo mnogima koji ovo čitaju, jer to su sve izvanjske manifestacije koje poput gorućih grumena lave neprestano izbacuje vulkan STRAHA unutar našeg vlastitog uma i pretvara ih u naizgled stvarne izvanjske događaje. Boriti se s izvanjskim posljedicama tog straha čije su manifestacije toliko mnogobrojne da im se ne nazire kraj je dobar način na koji možemo uvijek iznova rasipati vlastitu energiju i držati svoju pažnju podjeljenom i rastresenom, odnosno uvijek gledati “negdje drugdje”. To je kao da netko ili nešto želi da naša pažnja bude stalno usmjerena prema tome što se događa “vani”, u “stvarnom svijetu”. Ali zamislite, i dopustite na trenutak mogućnost da je sve ovo projekcija našeg vlastitog uma koja nas zavodi hrpom pokretnih slika da ne prepoznamo pravu prirodu ovog života i sebe samih. Svo to izvanjsko “kaotično događanje” u suštini služi da bi nam odvuklo pažnju. Da budemo dovoljno zabavljeni kako svoj pogled i pažnju ne bismo skidali s kaosa i usmjerili ju na pravo mjesto, prema samima sebi, prema miru, prema bivanju. Zove nas da se uključimo, da pridamo važnost kaosu, nemiru, nesigurnosti i strahu, želi nas namamiti da povjerujemo tome, da budemo zastrašeni time i da ostanemo pod dojmom da smo “unutar” toga kao zaseban i odvojen usamljeni fragment, da smo inferiorni, da se i dalje nastavimo doživljavati isključivo kao osobu! Jedino dok smo podijeljeni, nama se može manipulirati. Geslo “podijeli pa vladaj” u svjetlu ove spoznaje poprima sasvim dublje značenje jer vam jasno ukazuje na onoga koji u suštini dijeli i razdvaja – vaš um! Kad uvidite način na koji vas um pokušava uvjeriti u to, recite mu: “Bravo, dobar pokušaj, ali ja ću ipak ostati u bivanju.” Um će onda još više navaljivati, pokušat će vas zastrašiti, namamiti i reći: “Ej, ali pogledaj sve što se događa oko tebe, pogledaj kako je sve u rasulu, vidi samo koliko patnje ima u svijetu, pogledaj samo koliko mnogo djece gladuje, koliko je mnogo ratova, koliko nasilja, siromaštva, nepoštenja, koliko eksploatacije, zagađenja, kako te svi žele kontrolirati, novi svjetski poredak ti je pred vratima, kontrola i oduzimanje sloboda su sve prisutniji, chemtrailsi, čipiranje… Ne osjećaš li kao svoju dužnost da se uključiš i pokušaš pronaći rješenje TAMO IZVAN sebe? Ne osjećaš li da bi se trebao barem malo zabrinuti i poduzeti nešto po tom pitanju?” Taj glas je toliko intiman u nama, čini se toliko istovjetan sa našim istinskim sebstvom da u mnogo slučajeva zagriznemo tu udicu i krenemo za tom sugestijom. Ali baš tada bismo trebali zastati i vidjeti kamo nas to vodi? Vodi li nas to prema istini, prema rješenju problema ili dublje prema problemu, u iluziju? I čiji je to glas, uopće? Uvidjeti ovo je od suštinske važnosti.

“Hvala ti na ponudi, ali ja već poduzimam nešto, tako što prepoznajem i uviđam laž u kojoj leži srž svih problema i usredotočujem se na njihovo rješenje, na istinu – LJUBAV! I moja jedina odgovornost je odgovornost da BUDEM LJUBAV.”

Sve vas na neki način želi odvratiti od toga da postupite u skladu sa istinom, sa urođenim prirodnim bivanjem koje osjećate u svom srcu i da se usmjerite prema mišljenju, procjenjivanju, prosuđivanju i sukobu. Jeste li primijetili to? Strah je taj koji će vas pokušati ograničiti i spriječiti da učinite ono što cijelim svojim bićem osjećate da trebate učiniti. Promatrajte sebe i to će vam postati vidljivo i jasno. Kad god učinite nešto što nije u skladu sa istinom vašeg bića, koliko god čvrsto opravdanje vaš um imao za taj dotični čin, “nešto” u vama će trenutačno znati da to nije istinito, da to nije način na koji srce postupa. Milijarda ljudi vam može doći i uvjeravati vas da to nije ništa i da je sve to u redu, ali jedino vi znate u sebi istinu, jer istina izvire iz vas.

Srce vam radosno pjeva: “Jednota” ali um vam s druge strane šapće: “Podjela, podjela”. Što je od toga naučeno i lažno, a što izvorno i istinito? Pogledajte unutar sebe i pronađite mjesto duboko u vama koje ne poznaje podjele! Što sada vidite, gledajući iz te pozicije? 😀

Namaste, uz par prigodnih pjesmica za posvješćivanje! 😉

http://novavizija.blog.hr

Comments are closed.