Svaki oblik ljudske spoznaje – mitski, religijski, mistični, umjetnički ili znanstveni – nužno se temelji na nekom obliku reda.
Red, u najširem smislu postaje sinoniman sa pojmom smisao ili smislenost.
Apsolutno sva spoznaja, izuzev potpunog nihilizma (paradoksalnog odbijanja mogućnosti spoznaje), svoje temelje baštini na povlaštenosti spram nekog reda ili smisla koji se pretpostavlja nekom području ili cjelini.
Mogli bismo reći da je red ili smisao jedna od primarnih i najvećih potreba ljudskoga bića kada se hvata u koštac sa bilo čime. Smisleni ”red” je najdublje povezan sa ljudskom srećom, znanjem te bio-socio-psihološkim identitetom naše vrste.
Doduše, jedno zanimljivo i škakljivo pitanje oduvijek se poput sjene šuljalo za nama, a sa vremenom je postalo jedno od centralnih epistemoloških opredjeljenja:
Postoji li zbilja nekakav red ili smisao, a koji bi bio posve neovisan o promatraču? Dakle, postoje li potpuni kaos ili potpuni red istinski(ontološki, suštinski) ili samo kada ih čovjek takvima proglasi i/ ili ima potrebu vidjeti?
Znanost je u nekima od svojih aksioma, uz stroga promatranja i široki konsenzus znanstvenika, pristupila određenim vrstama reda znatno uspješnije od nekih drugih spoznajnih oblika.
S druge strane, ako bi u svjetskim religijama pokušali iznaći univerzalne konsenzuse našli bi možda jednaku snagu oko nekih viših pretpostavljenih ili ”objavljenih” oblika reda; počevši od univerzalnog morala sve do idealizma ili filozofsko-religijske metafizike.
Očito je da se neki redovi (ili neke interpretacije) kose među sobom, čak vrlo napadno. Neki se pak uopće ne tiču jedni drugih, a mnogi interferiraju među sobom bez štete po njihov pojedinačni ”signal”.
Naime, sveobuhvatni redovi poput religijskih a u novije vrijeme i neki znanstveni(znanost također na sebe veže određenu filozofiju) međusobno znaju voditi posve različitim pravcima. Logika kao jedan od čovjeku inherentnih poredaka nalaže nam kako neki redovi ne mogu (primjerice kreacionizam i teorija evolucije ili korpuskularna teorija sa teorijom struna) biti istovremeno točni te da su među sobom isključivi. Netko dakle, ili ne uviđa neki postojeći red, proziva red tamo gdje on ne postoji ili drugačijim redovima(teorijama) tumači dostupne podatke, život ili prirodu.
Ateist i teist žive svoje živote po drugačijim spoznajnim redovima, iako im se mnogobrojni drugi redovi posve poklapaju, npr. politički pogledi kao društveni redovi i načini življenja u zajednici. Čak i moralno djelovanje im ne mora biti bitno drugačije, iako im se motivacija za moralno djelovanje može razlikovati.
Čovjek ima sposobnost pronaći – udahnuti red – tamo gdje ga nekoć nije bilo. Počevši od subatomskih reakcija i razloga zašto čestice imaju masu pa sve do patnje nedužnih i zagrobnog života – tumačene su drugačije po drugačijim redovima. Oko nekih oblika reda složiti se mogu gotovo svi stanovnici planete, dok se oko drugih oblika vode polemike, pa i krvavi ratovi već tisućljećima.
U znanosti, svaka teorija ikada oformljena pokušaj je suočavanja sa određenim redom uočenim u prirodi – konstrukcija smislenosti nakon dugotrajne opservacije i eksperimenta koji izaziva prirodu da odgovori na naša pitanja.
Mitologije su također određena sapiens sapiensova proto-forma stvaranja smislenoga reda u životu i životnom iskustvu u cjelini.
Svaki oblik reda ili smisla implicira te posjeduje određenu zakonitost.
Pojam zakona, a njime i uzročnosti, neuklonjivi su iz reda.
Pored zakona pojam koji dobrim dijelom prati koncept reda, jeste vjera. U ovom smislu, ona se očituje u određenom opredjeljenju i prihvaćanju određenog reda za koji nemoraju postojati nepobitni empirijski dokazi – a koji može biti svjestan ili namjeran, dok može biti usvojen te nesvjestan. Neki su tradicijom transgeneracijski naslijeđeni, slično ustroju kromosoma, sklonosti prema nekoj umjetnosti ili znanosti, pa i konfesiji. Drugi se pak mogu odabrati nakon godina ili desetljeća traganja te konačne posvete.
Nije velika novost da se čak i čvrste empirijske činjenice mogu tumačiti posve različitim oblicima reda te paradigmama različite naravi, dometa te implikacija koje prikazuju različite slike svijeta ili svemira. Jezikom znanosti rečeno: isti skup empirijskih činjenica i opservacija može biti tumačen posve različitim teorijama. Znanstvenici imaju vjeru u sustav u koji rade, bez obzira što nekada napuštaju taj sustav i mijenjaju pardigmu, mijenjajući time pardigmu. Slično kao što i preobaraćen čovjek ili čovjek koji je tijekom godina prestao vjeovati u Boga – također mijenjaju svoju vjeru i paradigmu.
Naravno, čovjek vrlo često zaboravlja da stvari koje mu se čine sigurnima, red koji uočava u svijetu, sebi ili svojim bližnjima ipak bitnim dijelom ostaje ”na vjeru” te kako ne posjeduje potpunu i nepobitnu sigurnost. Sigurni možemo biti, ako ne idemo putem apsolutnog skepticizma, samo u pojedinačne obrasce koji predstavljaju jednu manifestaciju ili jedan od više segmenata nekog reda. Primjerice, red koji uviđamo kao mijena dana i noći, predstavljen kao okretanje Sunca oko Zemlje, dalje transformiran u eliptično okretanje Zemlje oko Sunca u igri centrifugalnih i centripetalnih sila(kao i mnogobrojnih drugih utjecaja). Čak i ta sigurnost ograničena je na vjeru u znanstvene knjige i udžbenike, vjeru u trenutnu znanstvenu paradigmu, zatim poimanje svijeta kao bitno materijalnoga.
Gotovo da ne postoji ona istina oko koje bi se svi na svijetu složili jednakom snagom. Osim te da, kao što je Descartes označio, postojim(o).
Uzevši jednu znanstvenu teoriju kao primjer određenog reda koji je osnovan na provjerenim empirijskim činjenicama, laik ili čak zadrti znanstvenik bi možda pomislio kako se nema što mnogo sumnjati, dati vjeri da zaigra neku ulogu kada je u pitanju npr. teorija velikog praska, standardni model u kvantnoj fizici, bakteriološka teorija zdravlja u medicini, teorija libida u psihologiji itd.
Stoljeća rada pokazali su kako vjera te osobna uvjerenja igraju vrlo veliku ulogu u stvaranju teorija i odabiru teorija. Svaka teorija predstavlja jednu određenu konstantu reda – univerzalnu kozmičku istinu koja nadilazi zbir, ma koliki god on bio, svih dostupnih empirijskih podataka. To upravo i jeste jedna od vrijednosti teorije, jer kada ne bi transcendirala ovo što je već opipljivo i vidljivo ne bi bilo nikakvog potencijalnog napretka u toj teoriji, predviđanja i daljnjeg istraživanja na njezinoj osnovi.
Teorije su dakle kritičke hipoteze koje moraju odgovoriti testu vremena i testu prirode. U njima je pak sadržan jedan veliki skok; od opisa postojećih procesa sve do dalekosežnih očekivanja upućenih samoj prirodi prirode. Taj skok – pogled u nepoznato – donekle je ocrtan i u implikacijama jedne teorije. Naravno, svaka teorija predstavlja donekle iskrivljen, reduciran odraz prirode u ogledalu ljudskog (raz)uma – odraz naravi prirode spojen sa odrazom naravi čovjeka. Susret. On se slično hologramu razdvaja na dva traka i opet spaja u jedan – stvarajući nekakav red kojega čovjek postulira već tisućama godina; kroz mit, religiju, magiju, filozofiju, umjetnost, nadri-znanost i modernu znanost; kroz red i smisao.
Svaki oblik reda u svijetu i sam postaje svijet i svemir. On postaje vizija, paradigma, uvjetna istina i naposljetku, kriterij po kojemu se živi, poima i na žalost; ratuje.
Posebice kada su u pitanju red i kaos, znanstvena disciplina u modernoj fizici nastala tek prije tridesetak godina: ”deterministički kaos” te njegov matematički aparat ”fraktalna geometrija” upravo su se uhvatili u koštac sa jednim od najstarijih ignoriranih problema u prirodi; neredom u naoko uređenim sustavima te u onima koji su sami po sebi kaotični. Kao što je rečeno, znanost je najsnažnije bazirana na nekom obliku reda kojega se pokušalo zauzdati i ovjekovječiti putem interpretacije, modeliranja i potrage za istinom.
Naime, ono što se čitavo ovo vrijeme u znanosti držalo po strani upravo je činjenica kako obrasci u prirodi, ono što bih nazvao ”lokalni redovi”, uopće nisu posve determinirani te čak i konstante pod povećalom variraju – mijenjajući svoje veličine za određeni manji iznos. Kao vrlo male prirodno se zaokružuju na najveću decimalu, bez da itko zna zbog čega do tih fluktuacija dolazi te kakva je uzročno-posljedična struktura neuređenih sustava i onih koji se čine uređenima a na svojim ”rubovima” polagano prelaze u ‘nered’. Najočitiji primjeri takvih fenomena su turbulentni sustavi ili turbulencija u fluidima te ekosustavu u cijelosti. Poput riječnog toka, strujanja zraka, vrenja itd.
S druge strane, iskustvena činjenica i znanstveni zakon ostaje; svaki sustav teži neredu ili entropiji te čak i njegove uređene strukture posjeduju zametak nereda. Te fenomene nereda kao i sustave koji su sami po sebi kaotični(turbulencije) proučava dakle grana determinističkog kaosa i njezini ”dinamičari fluida” ili ”kaotičari” – kako su ih podrugljivo nazivali dok je nova disciplina tek bila u nastajanju te svojevrsni akademski i eksperimentalni presedan.
Poanta cijele priče o kaosu te razlog zbog kojega je ova grana uopće nastala jest činjenica da su istraživači i pioniri (poput Edward Lorenza, Michael Henona, Robert Maya, Benoit Mandelbrota i drugih neovisnih istraživača sa različitih polja) otkrili određene obrasce u samom kaosu. Otkrili su ”kaotične obrasce” koji se matematički prikazuju kao tzv. ”neobični atraktori” te koji posjeduju svoju vlastitu prepoznatljivu strukturu. Drugim riječima, ova disciplina determinističkoga kaosa koja nije ograničena na bilo koje područje već je doista kozmički globalan fenomen, napravila je napredak u istraživanju samoga kaosa uvidjevši unutar istoga (ili nametnuvši mu logikom čiji vrhunski izraz jeste matematika) smislene obrasce ili red. Nešto dalje od fizičara, a služeći se upravo tom disciplinom uz pomoć specifične matematičke analize, fizioterapeutkinja i profesorica kineziologije Valerie Hunt otkrila je kako ljudsko energetsko polje također posjeduje vrlo uređene, smislene frekvencijske obrasce koji variraju u jačini ovisno o mentalnom ustroju individualnog čovjeka.
* * *
Simpatičan primjer načina na koji ljudi običavaju percipirati ili utkati određeni red stvarima pružio je Paul Watlzlawick, psihoterapeut i teoretičar komunikacije u svojoj vrlo zabavnoj i informativnoj knjizi ”Koliko je stvarno stvarno?” Riječ je o nizu brojeva koji može i ne mora biti nasumičan. Naime, decimale broja 3,14 (glasovitoga ”Pi”) od druge do desete(niz brojeva: 41592653) djeluju posve neuređeno – baš kao igra slučaja. Doduše matematičaru taj je niz potpuno uređen i svaki naredni broj potpuno mu je predvidljiv. Naš zaključak o neuređenosti redoslijeda brojeva zasnovan je na nepoznavanju njegovoga unutrašnjeg reda.
Postavlja se pitanje: postoji li doista jedan nasumični, posve neuređeni niz brojeva bez ikakve nutarnje ili vanjske strukture ili reda tj. reda koji čovjek ne bi nakon dužeg proučavanja mogao pridati nekome nizu bojeva?!
Naime, redoslijed brojki 1,2,3,4,5,6,7,8,9…čini se posve uređenim i logičnim, a samo je jedan od statistički mogućih ishoda koje možemo dobiti slučajnim izbacivanjem tih brojki; ishod ništa više ili manje slučajan od 937856142 ili bilo kojeg drugoga. Ideja reda ili smisla, bilo to niza brojki ili životnih okolnosti može dakle biti kreiran, nametnut, pretpostavljen, skriven, pronađen, a u nekom lokalnom smislu može biti i dokazan(tako se i zbiva eksponencijalan rast znanstvenih činjenica te formalnog znanja općenito).
Spencer Brown u knjizi ”Vjerojatnost i znanstveno zaključivanje” napisao je:
”Suština slučajnosti je shvaćena kao odsustvo obrasca. Ali ono sa čime se do sada još nismo naučili suočili je da odsustvo jednog obrasca logički zahtjeva prisustvo nekog drugoga. Reći kako neki niz ne posjeduje obrazac predstavlja matematičku proturječnost.”
Paul W. citirajući ga teži ilustrirati shvaćanje kako red i kaos uopće nisu, nasuprot općem uvjerenju, objektivne istine već su određene gledištem promatrača. Relativne kao i fizička pozicija promatrača.
Osobno, ne bih olako mogao prihvatiti ovaj relativizam koji obuhvaća sve iskustvene fenomene, iako na primjeru matematike i apstraktnih entiteta tvrdnja lako biva istinita. Doduše, matematika je logička konstrukcija a logička konstrukcija ljudski je kognitivni konstrukt. Zaključak se nužno nameće; logički aparat ljudske psihe svijet i fenomene percipira primarno kroz ”prizme” određenoga reda ili kroz obrasce. Čovjek nikada nije bio naklonjen i prijateljski raspoložen spram ideje potpunoga kaosa, besmisla ili posvemašnje slučajnosti. Osim vrlo rijetkih (u novijim datumima) apsolutnih nihilista i umjetnika koji su se nadahnjivali tom idejom.
Od međuljudskih do međupredmetnih odnosa, od biokemijskih kauzalnosti sve do karmičkog zakona ili takozvanog ‘sudnjega dana’, u našem poimanju okolnoga svijeta, prirode, sudbine, duhovnog života pa i vječnosti, glavnu ulogu imaju upravo obrasci višega i nižega reda. Obrasci koji se vežu na zakone, ovi na uzročnosti a svi zajedno na uvjerenja o stvarnosti.
Pitanje kojim se filozofi dobacuju već stoljećima te kojim sam započeo tekst: je li naš kognitivni aparat koji percipira svijet kao niz obrazaca ili smislenih redova samo naše ”viđenje” ili je priroda doista takva? Vidimo li prirodu kakva jest ili vidimo samo prirodu naše prirode, spoj njezine i naše istine koja se lomi i pada u to problematično zrcalo koje zovemo spoznajom?! Postoji li ikakav smisao izvan onoga tj. onih koje sami nadjenemo prirodi i našim životima?
Čovjeku je gotovo nepojmljivo pomisliti, vjerovati ili živjeti sa spoznajom da sve što vidimo uopće nema svoj istinski korelat u prirodi. To da vidimo samo našu privatnu antropocentričnu sliku onoga što doista jeste, jer smo biološki/ psihološki ograničeni na ”način” gledanja.
Legendarni filozof Immanuel Kant u svojoj filozofiji zastupa upravo ovu vrstu stava; čovjek percipira isključivo kategorije vlastitoga uma te do prave stvarnosti ili ”stvari po sebi” nema pristupa. Stotine glasovitih filozofa i teologa posljednja dva stoljeća bori(lo) se grčevito kako bi Kantu osporilo ovakav spoznajni stav koji vodi u apsolutni skepticizam te relativizam: nemogućnost spoznaje.
Jedna vrlo bitna karakteristik stavka pri poimanju reda jest što se čovjek ili spoznajna grana o kojoj je riječ, ne zadovoljava nekim strogo ”lokalnim” redom, već ga uvijek logički i intuitivno proširuje na cjelokupno polje ljudskoga iskustva. Dakle, jedan gravitacijski red, koji je ”lokalni”(u smislu da se odnosi samo na jedan uski dio poretka svekolike prirode) dobar je primjer kako se red teži širiti sve dok ne obuhvati čitavo područje, čitavu fiziku i kozmologiju primjerice. Nitko ne sumnja u red gravitacije, jer nam se svakodnevno očituje iz sekunde u sekundu na brojne načine. No taj red transformiran u viši red Einsteinove specijalne, a zatim i opće teorije relativnosti obuhvaća oblasti koje se i dan danas testiraju unatoč priznatosti teorije.
Naime, viši red teorije gravitacije obuhvaća putovanje kroz vrijeme i crvotočine, maksimalnu dozvoljenu brzinu kretanja, zakrivljenost svemira koji je ”ograničen ali neomeđen” i brojne druge implikacije od kojih je neke (ne)moguće eksperimentalno provjeriti. Primjeri ”lokalnih” redova koji se šire sve dok ne obuhvate čitavo područje ili čak čitavu prirodu vidimo u svakoj religiji, gotovo svakom filozofskom i duhovnom sustavu. Vidimo ga i u staroj frojdovskoj psihoanalizi, marksizmu te naposljetku cjelokupnoj znanosti koja je prihvatila filozofiju čije postavke se ne mogu strogo empirijski dokazati već su također uvjerenja o naravi svemira i onoga što ne možemo neposredno iskusiti.
Pojam reda najuže je vezan za čovjekovu percepciju – to nije u pitanju. U pitanju ostaje stara problematika relativnosti u uvjetima stvaranja redova, uvjetima struke, mentaliteta te oni kulturološki i prostorno- vremenski.
U pitanju je također, što je to red? Obrazac u prirodi, obrazac u našem poimanju prirode ili obrazac nastao njihovim fenomenološkim spojem; kao što na primjer tvrdi kopenhagenska interpretacija kvantne fizike. Pitanja će uvijek biti otvorena iako su na njih ponuđeni mnogi dobri kao i mnogi definitivni odgovori. Pitanje je, gdje tražite odgovore, zašto baš tamo, koliko ste uporni i koliko ste otvoreni za novo?!?
Comments are closed.