Stvaranje vlastite stvarnosti

Nečiji pravi život često je život koji on ne živi

Oscar Wilde

 

Koliki broj ljudi koji ovu priču o iluziji odbacuju kao glupost uopće zna da oni čak i ne vide svojim očima? Oni ‘vide’ svojim mozgom. To je jedino mjesto na kojem postoji ‘svijet’ za koji mislite da je ‘oko’ vas. Do ovih zaključaka nisam došao sjedeći u zamračenoj prostoriji i pušeći travu; to je priznata znanstvena činjenica. Naše oči samo pretvaraju svjetlost u električne signale koji se neprestano šalju mozgu na interpretiranje. Ta ‘vidljiva svjetlost’ ograničena je na vrlo uzak djelić elektromagnetskog spektra, koji i sam čini tek 0,005 posto materije/energije u poznatom svemiru. Unutar tog mikroskopskog frekvencijskog raspona mi dekodiramo ‘vid’ u ‘fizičku’ stvarnost. Oči ne šalju mozgu trodimenzionalne prizore šume ili djece koja se igraju u parku, ili bilo čega drugog što mislimo da vidimo oko sebe. One šalju električne signale.

Tek kada mozak dekodira te signale u
prividnu trodimenzionalnu realnost,
svijet za koji vjerujemo da je ‘oko’ nas
počinje postojati (Slika 17). Nema svijeta
‘oko’ nas kako ga mi doživljavamo;
sve se događa u našim mozgovima, ili
Primarni
vizualni
korteks
se barem događa na jednoj
razini iluzije.
Dok gledate ovu knjigu
zaista se čini da je ona
izvan vas, ali ona postoji
samo u vašoj glavi – a kao
‘fizičko’ tijelo, i vi također!
Način na koji knjigu osjećate
i vidite električni su
signali dekodirani u vašem
mozgu, a isto vrijedi
kada čujete, mirišete ili
kušate. Uho, poput svih
drugih organa za primanje
podražaja, pretvara vibracije
u električne signale
koji se šalju u mozak
na interpretaciju u zvuk.
Buka je u vašoj glavi. Ne
postoje čak ni boje, osim
kao neuroni koji se aktiviraju
na određen način.
Boje su različite valne dužine
koje mozak dekodira
iz ‘bijele’ svjetlosti u elektromagnetskom spektru. Mi ‘vidimo’ samo ono što
nam mozak kaže da vidimo a to, kao što su pokusi pokazali, ovisi o tome što
vjerujemo da vidimo. Ne postoji nešto kao što je Svemir, jer postoji po jedan
svemir u svakom mozgu, svaki s drugačijim opažanjem (Slika 18). Električno
kretanje pojedinih misli sada se može pratiti skeniranjem pomoću najnovije
tehnologije, i ono što vjerujemo određuje put kojim će se misao kretati.
Obratite pažnju na tu riječ – vjerujemo. Sada možemo početi shvaćati dublje
razloge iza iluminatske kontrole ‘obrazovanja’ i medija, posebno televizije.
Ako u ljudski mozak mogu usaditi set programiranih ideja o svijetu i tome što
je stvarno, ta vjerovanja će, putem mozga, urediti ono što ljudi ‘vide’. Taj proces
uređivanja konstruirat će realnost na način da ona bude u skladu s onim što
vjeruju da bi trebali vidjeti. Na taj način mi ubacujemo detalje koji podržavaju
unaprijed stvorena vjerovanja, a izbacujemo ono što je s njima u suprotnosti.
Ono što mislimo da vidimo diktirano je unaprijed stvorenim idejama, i to je
razlog zašto nam ih sustav neprestano nastoji implantirati. Kako zovemo informacije
koje nam televizija predstavlja? Televizijski programi. Televizija nam
prodaje vizije.
Smisao političkih izbora, u Americi kao i u drugim zemljama, nije raspravljanje
o pitanjima i tome što bi kandidati radili u uredu; oni su usmjereni
na usađivanje slike radi uređivanja stvarnosti birača. To su simplicističke mantre
i laži koje političari i njihovi propagandisti neprekidno ponavljaju kao papige.
To je toliko djelotvorno da su u studenom 2004. uspjeli uvjeriti oko pola
američkog biračkog tijela da je George W. Bush čovjek koji ih najbolje može
zaštititi od terorizma, iako: (a) on je sam terorist monumentalnih proporcija;
(b) njegove odluke izazvale su smrt desetaka tisuća iračkih civila i, u vrijeme
pisanja ove knjige, smrt preko 1000 američkih vojnika; i (c) šalje druge da se
bore u ratovima koje je zakuhao, dok on svoj život provodi vodeći brigu da
nikada ne vidi ni jedan jedini metak ispaljen u bijesu. Ali jednom kada je vjera
u ‘Johna Waynea Busha’ usađena, mozak oblikuje stvarnost u skladu s njom.
Drugi primjer je kada promatrate razgovor dvoje ljudi koji jedan o drugom
imaju unaprijed stvorene ideje. Nijedan od njih ne sluša što drugi govori ili
kako to govori, jer njihovo ukorijenjeno vjerovanje uređuje riječi i ton tako
da se uklapaju u ono što oni vjeruju o drugoj osobi. Mi to radimo sa svakom
slikom koju mislimo da vidimo.
U knjizi Priče iz Vremenske omče govorio sam o hipnotizeru koji je bio
unajmljen da zabavlja goste na jednoj zabavi. Onome što se dogodilo svjedočio
je Michael Talbot, autor izvanredne knjige Holografski svemir (TELEdisk,
Zagreb, 2006.). Čovjek po imenu Tom uveden je u hipnotičko stanje i tada je
dobio za jesti krumpir za koji je vjerovao da je jabuka. Tomu je on izgledao i
imao okus kao jabuka, jer je vjerovanje koje mu je usadio hipnotizer oblikovalo
njegovu stvarnost dok je njegov mozak dekodirao električne signale iz jezika.
Hipnotička sugestija jednostavno je reinterpretirala signale, u ovom slučaju
iz krumpira u jabuku. To vrijedi za svih pet osjetila. Postoji stanje zvano sinestezija
u kojem osjeti postaju pobrkani, a signale interpretiraju kriva osjetila.
Gledao sam dokumentarac Britanske televizije u kojem je čovjek po imenu
James Wannerton dekodirao zvuk u okus. Imao je različit okus za svaku riječ.
Svaki put kad bi čuo ime ‘Derek’ osjećao je okus voska iz uha, a ime jednog
drugog gosta u njegovom pubu izazivalo mu je okus mokrih pelena (kako to
zna??). Ja bih na njegovom mjestu našao prijatelja koji mi ima okus po crnom
vinu. Drugi ‘sinesteti’, kako ih zovu, vide boje kada čuju ili vide riječi. Gospođa
po imenu Dorothy Latham ispričala je za emisiju da kada čuje riječi, također
ih vidi kao šarene vrpce koje se naizgled nalaze pred njom. Kada čuje muziku
vidi vatromet boja. U ovoj stvarnosti sve je frekvencija, uključujući boju, i ono
što se može dekodirati kao zvuk kroz jedno osjetilo može se dekodirati kao
boja kroz drugo.
Kod sinestezije se osjeti miješaju, i to je ono što rade hipnotizeri (i Iluminati)
– usađuju lažna vjerovanja koja utječu na mozak tako da on dekodira
električne signale u skladu s njima. To je poput reprogramiranja računala, i ja
sam vidio demonstracije jednostavnosti takvog reprogramiranja. To uključuje
transformiranje ateista u pobožne vjernike u par sekundi; to su manipuliranja
umom koja izvode evangelička ‘bijela odijela’ na masovnim obraćenjima’ i skupovima
s ‘čudesnim ozdravljenjima’. Bolesnici na pozornici, i publika u cjelini,
uvode se u stanje slično transu, u kojem su otvoreni za hipnotičke sugestije.
Iznenada, ‘Predajem svoj život Isusu’ (i svoj novac svećeniku) postaje njihova
nova stvarnost. Oni kažu ‘Isus je u mom srcu’, a zapravo je ‘bijelo odijelo’ u
njihovoj glavi. Mnogi lažni ‘vidovnjaci’ koriste iste tehnike.
Kada netko kaže da je vidovnjak bio 100 posto u pravu, to je često zato što
su njegova usađena vjerovanja filtrirala sve ostalo što je bilo pogrešno.
Hipnotizer na zabavi Michaela Talbota rekao je Tomu da po povratku u
budno stanje neće moći vidjeti svoju kćer. Prije nego što je pucnuo prstima,
hipnotizer je doveo kćer i postavio je da stoji ravno pred svojim ocem, tako
da je Tom sjedio gledajući u njen trbuh. Kada je ‘izašao’ iz transa pitali su ga
vidi li svoju kćer u sobi. ‘Ne’, rekao je. Njegova kći se počela smijati, ali Tom ju
nije mogao čuti. Hipnotizer je otišao iza kćeri i stavio svoju ruku uz donji dio
njenih leđa. Rekao je da nešto drži u ruci i pitao Toma može li reći što je to.
Tom je izgledao pomalo zbunjeno, jer se to njemu činilo sasvim očigledno. ‘U
ruci držite sat’, rekao je. Hipnotizer ga je pitao može li pročitati posvetu na satu,
što je Tom učinio. Cijelo to vrijeme njegova je kći stajala između njega i sata!
Nemoguće? Fantastično? Nimalo. Hipnotički usađeno vjerovanje da njegova
kći nije tamo izbrisalo ju je iz informacija koje je Tomov mozak primao, i kada
je njegova ‘stvarnost’ bila neurološki konstruirana, nje nije bilo na vidiku. Nakon
što je kći uklonjena iz njegove osobne iluzije – ili filma – više ga ništa nije
sprječavalo da vidi što je iza nje.
Bilo bi dobro da razmislite o ovoj priči kada sljedeći put bez pitanja povjerujete
u ono što vidite. Kada sam upitao Sanusija naroda Zulu, Creda Mutwu,
zašto više ljudi ne može vidjeti reptilske entitete, odgovorio mi je da je to zato
što oni toliko odudaraju od ljudske stvarnosti da ih mozak uklanja iz onoga
što ‘vidi’. To je jedan od razloga zašto neki ljudi vide duhove, a drugi ne. Mistik
Sri Aurobindo Ghose rekao je da većina ljudi ima ‘mentalni paravan’ koji im
priječi da vide iza ‘zastora materije’. To je očigledno točno, a ‘zastor materije’ je
vidljiva svjetlost unutar elektromagnetskog spektra.
Što onda jest stvarno? Sve što vjerujete da je ili se može izmanipulirati tako
da vjerujete da je. Na primjer, programirani smo da vjerujemo u oskudicu hrane,
resursa, vode i svega ostalog. Ali kako može postojati oskudica iluzija? Samo
ako u to vjerujete. Albert Einstein je rekao da mi ne vidimo prirodu onakvu
kakva ona stvarno postoji, nego prirodu izloženu našim metodama opažanja.
Teorije određuju što možemo i što ne možemo vidjeti. To je točno, ali mogao je
otići korak dalje i reći da nema prirode kakva ‘stvarno postoji’, osim kao iluzija.
Čovječanstvo je u hipnotičkom transu jednako kao i subjekt u hipnotizerovoj
predstavi; zapravo čak i više, jer čovjeka na pozornici obrađuje samo jedan hipnotizer
kroz kraće vrijeme. U svakodnevnom životu svi smo mi bombardirani
hipnotičkim implantatima. Dok smo mladi imamo roditelje i učitelje koji nam
govore što je stvarno i moguće, a kroz život imamo medije i pritisak vršnjaka
koji čine to isto. Baš kao što subjektu u hipnotizerovom showu kažu da se među
publikom nalazi slon ili da jede bananu kada zapravo jede limun, tako nama
govore da je Osama bin Laden organizirao napade od 11. rujna i da liječnici i
znanstvenici glavne struje znaju o čemu govore. On to nije učinio i oni ne znaju,
ali ako vjerujemo u ta sranja, konstruirat ćemo svoju stvarnost tako da se slaže s
njima. Kao rezultat, podržavat ćemo rat protiv terorizma, uzimat ćemo prepisane
lijekove koji nam često štete više od bolesti koju tretiraju i prihvatit ćemo da
kada znanstvenik kaže da Beskrajna Svijest ne postoji, to mora biti istina.
Tehnike kao što su totalitarističko šuljanje i problem-reakcija-rješenje
glavni su primjeri načina na koje Iluminati nastoje usađivati vjerovanja koja
će oblikovati stvarnost tako da odgovara njihovom planu. Čovječanstvo je u
transu, vidi ono što mu se kaže da vidi, baš poput onog Toma sa zabave. Mi ne
moramo tražiti prosvjetljenje i istinu, već smo prosvijetljeni. Samo se moramo
konačno probuditi, trgnuti se iz transa, i sjetiti se tko smo. Kao što je rekao
psihijatar R. D. Laing: ‘Ako ne znam da znam, mislim da ne znam.’ Još jedan
njegov komentar koji jezgrovito opisuje jadno stanje čovječanstva je: ‘Nešto
zaboravimo, a onda zaboravimo da smo zaboravili.’ To opisuje kako je svijest
postala zarobljena u iluziji, ili onome što ću zvati Matrix!. Jedan aspekt ‘po-
1engl. ‘matrix’ = matriks, kalup, matrica. Prim. prev.
kreta’ New Age su ‘ovisnici o radionicama’ koji idu od seminara do seminara,
od gurua do gurua, pokušavajući pronaći nešto što već imaju. Ne uspijevaju
to pronaći jer su previše zauzeti traženjem. Mislimo da je prosvjetljenje kao
pronalaženje igle u plastu sijena, a ono je u stvari spoznaja da nema ni igle ni
sijena. Stanje transa je ono što nas sprječava da uvidimo tu istinu.
Iluzija ide čak i dublje od naših vjerovanja koja oblikuju našu stvarnost.
Mislim da sam to počeo shvaćati prije nekoliko godina kad sam doživio svoje
prvo iskustvo viđenja pozadine kozmičke kompjutorske igre. Bilo je to kao da
gledam svijet kroz one 3D naočale koje zovu Viewmasters. Daju vam dvije verzije
iste slike, po jednu za svako oko, pa mozak ravne fotografije pretvara u iluzoran
trodimenzionalni prizor. Ako ste to ikada doživjeli, sjetit ćete se kako je
3D efekt bio jako naglašen, mnogo više od normalnog. Počeo sam gledati svijet
na taj način, u početku nakratko, a zatim u sve dužim razdobljima. Izgledao
je kao trodimenzionalna verzija nečega što možete vidjeti na Nintendu. Kada
danas hodam ulicom čini mi se kao da sam u sceni iz filma Matrix. Nisam u
svijetu, odvojen sam od njega – promatram, a ne sudjelujem. Uvijek me šokira
kad mi se netko obrati dok doživljavam svijet na taj način, jer imam osjećaj
da sam ljudima nevidljiv. Kada pogledam naizgled ‘čvrste’ zgrade i automobile,
izgleda mi kao da bih mogao gurnuti ruku kroz njih. To može zvučati uvrnuto
svakom tko prvi put sluša o tome, ali kako bi oni mogli biti išta drugo nego
iluzija kad su samo električni signali koje dekodira mozak? ‘Svijet’ uopće nije
čvrst, on je samo iluzija čvrstoće. U jednoj od svojih knjiga Carlos Castaneda
citira svoj izvor, šamana ‘Don Juana’, koji je rekao:
‘Mi smo promatrači. Mi smo svijest, mi nismo objekti, nemamo čvrstoću. Mi
smo bezgranični… Mi, ili bolje rečeno naš razum, zaboravljamo [to] i tako cijele
sebe zarobljavamo u začaranom krugu iz kojeg se rijetko uspijevamo osloboditi
za života.’
Kvantna fizika istražuje i pokušava razumjeti subatomsku razinu stvarnosti
ili, jednostavnije rečeno, proučava energiju u valnom obliku i čestice koje postoje
ispod ‘fizičke’ stvarnosti atoma i ‘materije’. Primijećeno je da na tim razinama
‘zakoni’ konvencionalne fizike (koji su ionako iluzije) ne vrijede, i dokazano je
da je ideja da je fizički svijet čvrst nemoguća. Fizička razina je, kažu znanstvenici,
izgrađena od atoma. To ime potječe, kako nam kažu, od jednog starog Grka
po imenu Demokrit, koji je iznio prvu zabilježenu tvrdnju da se materija sastoji
od sićušnih čestica koje je on nazvao atomi. Ali čekajte malo. Ako su atomi
građevni blokovi našeg ‘čvrstog’ svijeta,
kako to da su atomi najmanje čvrsta
tvar koju možete zamisliti? U stvari, oni
uopće nisu čvrsti! (Slika 19).
Znam da nisam išao na fakultet
(hvala ti, Bože), ali čak i ovako neobrazovan
(hvala ti, Bože) u stanju sam
vidjeti da je ovo malo kontradiktorno.
Kako nešto što nije čvrsto može biti
građevni blok koji tvori ovaj ‘čvrsti’ zid
u koji upravo gledam? Ne može – to
rade naši mozgovi. S pojavom kvantne
fizike znanost je morala priznati da
atomi nisu čvrsti. Znanosti je poznato
da oni sadrže još manje čestice, jezgru
(sastavljenu od protona i neutrona) oko
koje, izgleda, kruže elektroni. Atomi
koji tvore ‘fizičku’ materiju najvećim su
dijelom ‘prazni’, toliko da čak i ilustracije
toga navode na krivu predodžbu
jer u knjizi ili znanstvenom radu nema
dovoljno mjesta da se točno prikažu
omjeri veličina čestica i ‘praznog prostora’. Neki je autor rekao: ‘Kad bi atom
bio veličine katedrale, jezgra bi bila otprilike veličine novčića od deset centi.’
Ostalo je ‘prazno’ za percepciju pet osjetila, jer se sastoji od energije koja vibrira
na valnim dužinama većim od ‘fizičkih’, a kada ulazimo dublje u subatomsku
razinu pokazuje se da su i čestice prazne. Ukoliko bilo što dovoljno snažno
uvećate i odete dublje od atoma, otkrit ćete da ništa nema čvrstoću. Ne, čak ni
zgrade, automobili, planine ili kosti u vašem tijelu. Sve je iluuuuuuuuzija! Ako
vam je teško to prihvatiti, razmislite o svojim snovima. Sanjate u trodimenzionalnim
slikama, a ipak nitko ne tvrdi da su oni čvrsti, zar ne? Stvarnost je ista
takva – svijet snova za koji vjerujemo da je stvaran.
U svoj ‘Viewmaster’ način gledanja ne ulazim uzimanjem droga, to se razvilo
bez da sam ja išta svjesno činio kako bi se to dogodilo. Ali tri prilike kada
sam uzeo takozvane psihoaktivne droge potvrdile su mi do u detalje istu temu
koja se stalno javlja. Živimo u kolektivnom snu, izmanipulirani tako da vjerujemo
da je on čvrst i ‘stvaran’. Kao što sam opširno opisao u knjizi Priče iz Vre-
menske omče, 2003. bio sam pozvan da održim izlaganje na jednom okupljanju
u amazonskoj prašumi u Brazilu, i tu se sudionicima pružila mogućnost da
iskuse psihoaktivni učinak biljke ayahuasca. Južnoamerički šamani ovu biljku
već stotinama godina koriste za uvođenje ljudi u druge razine svijesti koje su
inače nedostupne za naših pet osjetila. Biljka sadrži mnoge snažne halucionogene
spojeve, uključujući dimetiltriptamin, ili DMT, sastojak koji se prirodno
javlja u metabolizmu sisavaca i životinja.
Ayahuasca je poznata kao ‘biljka učitelj’ i ‘biljka bogova’, jer ljudima omogućava
da dožive nevidljive razine i dimenzije gdje se može vrlo mnogo naučiti
o sebi, životu i stvarnosti, i gdje mitski ‘bogovi’ prebivaju na frekvencijama
izvan raspona pet osjetila. Zapravo, organizatori su me pozvali na taj događaj
zato što su prethodni sudionici često viđali reptilske entitete i slike u svojim izmijenjenim
stanjima svijesti. Ali opet, sve su te stvarnosti također signali koje
dekodiraju frekvencijska polja koja zovemo mozak/tijelo. Droga jednostavno
mijenja prirodu procesa dekodiranja i priključuje vas na drugi izvor informacija.
Neki ljudi imaju divna iskustva s tom biljkom, dok drugi upadaju u doista
mračna mentalna i emocionalna stanja. To ovisi o osobi i o tome kuda će ju
odvesti njen um. Moja dva iskustva bila su nevjerojatno moćna i preobrazila
su moj osjećaj stvarnosti. Dugo sam bio svjestan da je ‘svijet’ iluzija, ali sad su
se pojavile neke ozbiljne pojedinosti.
Uzeo sam ayahuascu tijekom dvije noći u obliku pića, okusom sličnog
likviriciji, iz male čaše, nakon čega bih legao na madrac usred tame, velike,
okrugle, drvene građevine u tropskoj prašumi.
Nakon otprilike jednog sata počeo sam ulaziti u izmijenjeno stanje svijesti.
U početku sam vidio vrtloženje boja kad bih zatvorio oči; išao sam sve
dublje i dublje kroz razine svijesti, sve dok nisam stigao do stanja nevjerojatnog
mira i blaženstva. To je bilo izvan straha, sumnje, krivnje i žaljenja; izvan
vremena, pa čak i vibracija. Sve je bilo mirno, a ponekad poput usporenog vala.
Na prvoj seansi u sobi smo bili samo Zoe, koji mi je pomagao, i ja. Kad je ayahuasca
počela djelovati, počeo sam govoriti glasom koji nije bio nimalo sličan
mom. Riječima nisu prethodile misli, one su samo polako i snažno izvirale bez
moje pomoći. Počelo je sa ‘Ja sam ljubav’, a zatim ‘Ja sam sve i sve je ja, ja sam
beskrajna mogućnost’. Nakon toga sam osjetio kako energija počinje strujati
iz središta mojih grudi i ispunjavati prostoriju. Ljudsko energetsko polje u toj
stvarnosti prožeto je nizom vrtloga poznatih kao ‘čakre’, što je drevna sanskrtska
riječ koja znači ‘svjetlosni kotači’ (Slika 20). Ona u središtu grudi zove se
srčana čakra, i to je pravi izvor ideje da se ljubav osjeća srcem. Nju danas sim-
bolizira fizičko srce, ali ljubav se izražava kroz srčanu čakru ili vrtlog koji nas
povezuje s ljubavlju svega što postoji, a to je veza koju manipulatori očajnički
pokušavaju ugušiti djelovanjem na um i mikročipovima. Naglasio bih da je sve
to povezano s ovom stvarnošću, jer su i čakre također iluzija.
Snaga energije koja je prolazila kroz mene bila je fantastična. Bilo je to kao
da netko steže moje grudi u točki iz koje se činilo da energija navire u sobu.
Neonka na stropu počela je treperiti, a zatim su se tri neonke upalile punom
snagom. Pitao sam se zašto su se svjetla upalila kad se seansa trebala održavati
u potpunom mraku. Ali nitko nije dotaknuo prekidač, i ona su se upalila bez
struje, napajana nekim drugim oblikom energije. Kazetofon se također palio
i gasio, ali dok sam osjećao kako energija struji kroz mene mogao sam razumjeti
zašto su strujni krugovi podivljali. Energija je promijenila tok, i osjetio
sam kako tvori luk od mojih grudi
do moje glave, poput neke nevidljive
duge. Tada sam počeo tečno
govoriti u svom izmijenjenom stanju.
Riječi su govorile o Beskrajnoj
Svijesti, nazivajući je imenima ‘Beskrajno’,’
Jednota’i’Jedno’.Sve je bilo
Beskrajna Svijest, govorile su riječi.
Podjele i polarnosti bile su iluzija
lažne virtualne stvarnosti koju zovem
Matrix, i iza zastora iluzija sve
je bilo Jedno. Nije postojalo ja ili
mi, samo Beskrajno Ja. Čak i unutar
igre s virtualnom stvarnosti sve
je bilo ista Jednota, i samo je iluzija
ostavljala utisak razdvojenosti. Razlika
je bila između Jednote svjesne
sebe i Jednote koja je zaboravila
što je. Kada budem odsad nadalje
govorio o Jednoti, to će se odnositi
na Jednotu svjesnu sebe, za razliku
od one uhvaćene u iluziju podjela.
Drevni indijski vedski tekstovi
pričaju sličnu priču. Hinduistički
mistik iz osmog stoljeća, Shankara,
rekao je: ‘Izvan granica Maye [iluzije] nalazi se Brahman [Beskrajna Svijest].
Ne postoji ništa drugo.’
Druge noći u Brazilu iskustvo s ayahuascom bilo je još dublje i, dok je
moja svijest letjela amo-tamo kroz stvarnosti, začuo sam glasan i jasan ženski
glas koji je govorio vrlo dostojanstveno i razgovijetno. To, naravno, nije bila
neka žena u fizičkom tijelu koja je govorila kroz glasnice. To je bila svijest koja
mi se obraćala telepatski, a moj je mozak ta frekvencijska polja dekodirao u
riječi koje sam mogao razumjeti. Ja sam čuo riječi na engleskom jeziku, ali da
sam bio Talijan ili Pakistanac, dekodirao bih polja svijesti u te jezike. ‘Davide’,
rekao je glas, ‘odvest ćemo te tamo odakle si došao, kako bi se sjetio tko si.’ S
tim riječima odveden sam na razinu nevjerojatnog blaženstva, još dubljeg i
čudesnijeg od onog prethodne noći. Tamo nije bilo nikakvih podjela, nikakvih
polarnosti, nije bilo bijelog i crnog, nas i njih. Nije bilo vremena, mjesta, vibracija.
Sve je samo bilo, i to je stanje postojanja koje se mora iskusiti da bi se moglo
shvatiti. Ja nisam bio svoje tijelo; bio sam svijest, sva svijest, sve što postoji
u bilo kojem obliku. Sve je jednostavno bilo. Bio sam Jednota, Svemogućnost.
Ali, još sam uvijek bio svjestan sebe, bio sam ‘jedinka’ s vlastitom točkom promatranja
unutar cjeline. Bio sam tu i bio sam tamo. Bio sam svugdje i nigdje,
sve i ništa. Bio sam i nisam bio, i bio sam sve ‘između’. To može zvučati kao
hrpa besmislica, ali kasnije će postati jasno zašto je obuhvaćanje polarnosti
put do Jednote, potpunosti. ‘Ovo je Beskrajno, Davide’, rekao je glas. ‘Odavde si
došao, i ovdje ćeš se «vratiti».’
Rečeno mi je da zapravo postoji samo jedna stvar koju moram znati,
i mojoj su se glavi počele ponavljati ove riječi: ‘Beskrajna Ljubav jedina je
istina – sve ostalo je opsjena’. Počeo sam oblikovati pitanje u svojim mislima:
‘Stvarno misliš – sve?’ Ali prije nego se misao uspjela do kraja pojaviti,
glas ju je prekinuo. ‘Beskrajna Ljubav jedina je istina – sve ostalo je opsjena;
nema ‘ali’, nema izuzetaka, to je to.’ Postojanje jedne Beskrajne Svijesti jedina
je istina, sve je drugo mašta te Svijesti – iluzija. Također bih trebao definirati
‘Ljubav’, kako se koristi u ovoj knjizi. To nije verzija – ‘Volim te, draga, jesi za
jednog na brzaka?’, ili bilo koja druga kriva interpretacija u sličnom smislu.
U kontekstu Beskrajne Ljubavi, Ljubav je ravnoteža svega. Beskrajna ‘Ljubav’
je također Beskrajna Inteligencija, Beskrajno Znanje, Beskrajno Sve. Tako ona
jest i nije; ona je svugdje i nigdje, sve i ništa. Ona je Svemogućnost u savršenoj
ravnoteži.
‘Glas’ mi je govorio otprilike pet sati, i te se noći za mene podigao još jedan
zastor. Počeo sam shvaćati nove razine igre zahvaljujući onom što sam na-
učio u iskustvu s ayahuascom, sve dubljim uvidima koji su uslijedili, znanjima
koja su mi donijeli sinkroniciteti u mom životu i načinu na koji sam sve bolje
prozirao ovaj ‘čvrsti’ svijet iluzija. Te nove razine su središta svijesti, kontrole i
manipulacije iz kojih potječu ‘Reptili’ i ‘Iluminati’. Kroz ostatak knjige opisivat
ću stvarnost onako kako sam ju počeo shvaćati kroz sve ove izvore informacija
i uvida.
Velik dio toga može se potkrijepiti dokazima koji se pojavljuju na prvim
linijama znanosti, posebno u dijelu koji je poznat kao kvantna fizika. Ali ja ću
ići dalje od toga, zbog čega velik dio neće biti ‘dokaziv’ onako kako to ljudski
um zahtijeva, pa će ljudi sami morati odlučiti što misle, ili još bolje, što znaju
o tome što će pročitati. Ne želim bilo koga uvjeravati da je ovo istina ili mu
govoriti kakva bi njegova stvarnost trebala biti; Matrix to već dovoljno dobro
radi i bez moje pomoći. Dakle, krećemo u skidanje iluzorne koprene koja je
bila navučena na naše iluzorne oči.
Jednota je Beskrajna Mogućnost s bezgraničnom maštom u manifestiranju
bilo čega i svega. Ovaj ‘fizički’ svijet jedan je primjer. Uzevši to u obzir,
kako je glupo refleksno odbacivati priče o gmazovima koji mijenjaju oblik i
drugim neljudskim entitetima samo zato što su one toliko drukčije od onoga
što se doživljava kao ‘normalno’. Ne postoji ‘normalno’ unutar Beskrajne Mogućnosti,
i takva kratkovidnost samo pokazuje koliko je većina ljudi ograničenih
nazora. Kao što kaže jedna naljepnica za automobil koju sam vidio u
Kaliforniji: ‘Smijete mi se zato što sam drugačiji; ja se smijem vama zato što
ste svi jednaki.’ Sedam mjeseci nakon iskustva u Brazilu naišao sam na jedan
drevni hinduistički mit. U njemu se kaže da je ljudska svijest nastala kao mali
val koji je odlučio napustiti ocean svijesti – ‘bezvremene, besprostorne i vječne’.
Kad se osvijestila u svom ‘odvojenom’ stanju, kaže mit, zaboravila je da je
bila dio beskrajnog oceana i osjetila se izoliranom i usamljenom. To je otprilike
ono što je meni, drugim riječima, ispričao glas. Upotreba riječi me sputava,
jer je puno dublje nešto osjećati ili znati, nego opisati to riječima. Ali, u biti,
mašta Jednote stvorila je iluzornu razinu, jedan od bezbroj takvih ‘svjetova’
unutar Beskrajne Mogućnosti. Taj ‘svijet’ počeo je zaboravljati da je Jednota,
poput sna koji zaboravlja da je sanjač. S tom amnezijom pojavio se fenomen
koji zovemo strah, izraz Svemogućnosti koja se ne može manifestirati unutar
ravnoteže Jednote. Strah se javlja samo s postojanjem iluzija odvojenosti i
podjele, kada svijest sebe doživljava kao dio, a ne kao cjelinu. Strah je sjena
iluzorne odvojenosti.
Izvrsne slike Neila Haguea (pogledati sekciju u boji) simboliziraju kretanje
od Jednote do podijeljenosti i straha (Slike 21 do 26). Najprije je mašta
dobila ‘oblik’, zatim je došla iluzija odvojenosti, za kojom je slijedilo manifestiranje
straha koji je počeo živjeti vlastitim životom. Stvaranje Matrixa, svijeta
snova, nije bilo ni dobro ni loše, ni ispravno ni pogrešno. Jednostavno je bilo.
Problem nije toliko u strukturi Matrixa, koliko u sili koja ga kontrolira. ‘Matrix’
je iluzorna virtualna stvarnost koju je oteo strah, i kojom on sada vlada. Glas u
Brazilu rekao je da ljudi, kad su u strahu, pronalaze utjehu u poznatom i predvidljivom,
i to je ono što se dogodilo u Matrixu. To je za svijest bila neka vrsta
fućkanja u mraku, kojim je sebi pružala utjehu poznatog jer se bojala onoga
što leži iza. Pretpostavljam da biste ju mogli zamisliti kao izgubljeno dijete
odvojeno od mame i tate. Što je najveći strah čovječanstva u njegovom svakodnevnom
životu? Strah od nepoznatog. Wilson Bryan Key odlično je opi-
‘Ljudi mrze neizvjesnost. Neizvjesnosti
stvaraju tjeskobe. Kako bi
smanjili tjeskobu, ako već ne postoji
stvarna struktura, ljudi će jednostavno
izmisliti neku ili prihvatiti već gotovu
strukturu stvarnosti koju serviraju
mediji… ta su opažanja, naravno,
izmaštane konstrukcije.’
Matrix je upravo to, izmaštana
konstrukcija kolektivnog uma. Ova
‘fizička’ razina Matrixa – koju ja zovem
Vremenska omča – stvorena je
kako bi pružila osjećaj poznatosti koji je ublažio strah od nepoznatog izazvan
iluzornom odvojenošću, i ona je bila daleko ugodnije iskustvo nego što je u
to našoj stvarnosti. Mogli biste zamisliti Matrix kao misaonu projekciju, kao
film projiciran na kinematografsko platno. Opstanak projekcije ovisio je o projektoru.
Ali projekcija, čin imaginacije, zaživjela je vlastitim životom kada je
dobila pristup vlastitom izvoru energije. Taj izvor, objasnio mi je glas, bio je
strah. Sada je san zavladao sanjačem. Matrix – strah sa sviješću o sebi, kako ga
je opisao glas – razvio je vlastiti plan i pokušavao stvoriti što je moguće više
straha kako bi osnažio i proširio samoga sebe. Razlog zašto Matrixu treba strah
kao izvor energije je to što on jest strah. Što njegove manipulacije stvore više
straha kroz ratove, sukobe, stres, krivnju i agresivnost, to je veća njegova sposobnost
širenja ovog ciklusa proizvodnje straha. Dok mi je opisivao sve ovo,
glas mi je pokazivao prizore iz Disneyevog crtanog filma Čarobnjakov šegrt, u
kojem je čarobnjak stvorio jedan entitet koji je trebao raditi sve poslove koje
čarobnjak nije želio raditi, ali onda je entitet preuzeo vlast i počeo kontrolirati
čarobnjaka. Priča o Frankensteinu također dobro simbolizira ono što se dogodilo.
Zarobljena svijest potpala je pod kontrolu vlastitog straha u labirintu
samoobmanjivanja i manipuliranih iluzija (Slika 27).
(Trebao bih objasniti kako definiram svijest za potrebe ove knjige. Sve
je svijest, ali postoje različite razine svijesti u ovisnosti o tome koliko je nešto
povezano s Beskrajnom Jednotom. Usporediti svijest Jednote svjesne sebe s
onim što zovemo ljudski ‘um’ isto je kao usporediti Einsteina s pečenim zrnom
graha. Zapravo, razlika je toliko fantastična da ne može biti usporedbe. Dakle,
kada u ovoj knjizi govorim o svijesti, pod time mislim na svijest izvan uma,
izvan Matrixa.)
Kada zaboravimo da smo Beskrajna Svijest koja živi u iluziji, sve ostalo
gubi perspektivu. Jednog popodneva bio sam na trajektu katamaranu sa svojim
sinom Jaymieom, na 15-minutnom putovanju od Engleske do našeg doma
na otoku Wight. Kad smo isplovili iz luke, spustila se magla zbog koje nismo
mogli vidjeti kopno ni u jednom smjeru. Trajekt obično nekoliko minuta plovi
uz englesku obalu, a onda naglo skrene udesno i uputi se prema otoku. Neovisno
jedan o drugom, i Jaymie i ja počeli smo se pitati zašto ovaj put nismo
skrenuli. Prošli smo pored jedne od velikih betonskih ‘utvrda’ u moru koja,
čak i za vrijeme oseke kada trajekt plovi dužim okolnim putem, predstavlja
zadnju točku na kojoj počinjemo skretati. Ali obojici nam se i dalje činilo da
nastavljamo ići ravno naprijed i daleko od otoka. Baš dok smo se pitali što bi
se to moglo događati, počela su se pojavljivati svjetla otočkog lukobrana i mi
smo shvatili da smo cijelo vrijeme plovili u pravom smjeru. Postali smo dezorijentirani
(‘izgubljeni’) zato što smo ostali bez ključne koordinate – pogleda
na kopno. Da smo je imali, bilo bi nam jasno što se događa i u kom smjeru
plovimo. Ali kad smo ostali bez toga, sve druge koordinate, poput utvrde, izgubile
su perspektivu. Mi smo zapravo bili skrenuli kod utvrde, ali bez kopna
koje bi nam poslužilo kao referentna točka to nije bilo očigledno. To je ono što
nam se događa u Matrixu. Nakon što izgubimo iz vida temeljnu koordinatu
– da smo Beskrajna Svijest koja proživljava iluziju – gubimo referentnu točku
pomoću koje možemo razumjeti sve ostalo. Mislimo da idemo u određenom
pravcu (da smo ljudi u ‘stvarnim’ tijelima koji doživljavaju ‘stvaran’ svijet), dok
je sve to u stvari manipulirani san. Druga stvar koju treba primijetiti je da smo
i Jaymie i ja bili uhvaćeni u istu iluziju, a to je značilo da smo jedan drugom
potvrđivali stvarnost, čineći je ‘stvarnijom’. Tako je i s čovječanstvom – ‘svi
znaju da je tako’!
Frankensteinski Matrix je superhologram koji nam servira svijet snova.
Dennis Gabor otkrio je hologram kasnih 1940-ih i dobio Nobelovu nagradu
za svoj rad. On je trodimenzionalan objekt pretvorio u frekvencijski uzorak na
fotografskom filmu i ponovno ga pretvorio u trodimenzionalnu holografsku
sliku. Hologrami se stvaraju tako da se laser usmjeri na komad fotografskog
filma (Slika 28). Laser se usmjerava na film kroz poluprozirno ogledalo. Jedan
Na fotografskoj
ploči formira se
interferencijski
uzorak Razdvajač zrake
(poluprozirno ogledalo)
Predmet
Subjektna zraka Laser
dio svjetlosti odbija se u drugom
smjeru i prema objektu koji želite
fotografirati. Sada imate lasersku
svjetlost usmjerenu na film (poznatu
kao referentna zraka) i dio
svjetlosti koji je skrenut prema
objektu (poznat kao objektna zraka).
Ta objektna zraka, koja nosi
vibracijsku sliku snimanog objekta,
zatim se također usmjerava na
fotografski film. Kada pogodi film
‘sudari’ se s referentnom zrakom –
svojom ‘drugom polovinom’ – što
stvara ono što je poznato kao interferencijski
uzorak između dviju zraka. Princip se može usporediti s bacanjem
dvaju kamenova u baru i promatranjem načina na koji se stvoreni valovi
sudaraju i međusobno interferiraju. Oni formiraju uzorak koji je valni prikaz
dvaju kamenova, mjesta gdje su pali i brzine kojom su pali. Interferencijski
uzorak snimljen na holografskom filmu izgleda vrlo slično valovima u bari.
To je niz linija koje su naizgled nasumične i besmislene (Slika 29). Ali kad taj
uzorak osvijetlite istim tipom lasera, iznenada se pojavi naizgled trodimenzionalna
slika fotografiranog objekta (Slike 30, 31, 32, 33 i 34). Slike se mogu činiti
čvrstima, ali kroz njih možete gurnuti ruku, i čim isključite svjetlo hologram
nestaje, jer je samo iluzija. Laseri se koriste zato što daju stabilnu, fokusiranu
zraku poznatu kao ‘koherentna svjetlost’ i projiciraju jednu frekvenciju. Koherentna
svjetlost je ona čija zraka ostaje uska i na velikoj udaljenosti, i ne širi se
i ne slabi kao svjetlost ručne svjetiljke.
Matrix, igra virtualne stvarnosti, je superhologram koji projicira beskrajne
druge holograme, uključujući i ljudsko tijelo, i oni su svi, po samoj svojoj
prirodi, iluzije (Slika 35). Jedna od zadivljujućih karakteristika holograma je to
što je svaki dio manja verzija cjeline. Koliko god rezali film u manje i manje
dijelove, kad ih osvijetlite laserom uvijek će vam dati manju cijelu sliku. Ako
normalnu fotografiju izrežete na četiri dijela, svaki od njih će očigledno sadržavati
četvrtinu cijele slike, ali kod holograma nije tako. Svaki dio filma uvijek
će dati umanjenu verziju cjeline. Tako je ljudsko tijelo umanjena verzija cijelog
holograma Matrixa, i pretpostavljam da bi se moglo reći da je Matrix napravio
čovjeka prema vlastitoi slici. To znači da, budući da hologram ljudsko tijelo
ima mozak koji komunicira sa svim dijelovima tijela i dekodira informacije
koje se vraćaju, Matrix kao cjelina također mora imati neku verziju mozga. On
komunicira sa svojim ‘stanicama’ (ljudskim tijelima i drugim oblicima života)
i obrađuje informacije koje od njih prima. To je način na koji primamo našu
kolektivnu stvarnost i također ju mijenjamo kroz signale koje nesvjesno šaljemo
natrag u ‘mozak’ Matrixa – središnji kompjuter (Slika 36).
Svaki dio tijela je umanjena verzija cijelog tijela, i to je razlog zašto svaka
stanica sadrži sve informacije potrebne za stvaranje cijelog ljudskog oblika.
Kasnije ću istražiti zdravstvene implikacije toga, jer to rješava mnoge znanstvene
‘misterije’. Glavna struja znanosti nije uspjela pronaći mjesto u mozgu
koje sadrži svu memoriju, jer se ono što nazivamo memorijom nalazi u cijelom
mozgu i tijelu. To mora biti tako, jer je ono hologram.
Ljudi s tumorima, kojima odstrane velik dio mozga, ne gube određena
sjećanja. Može se dogoditi da ih se, općenito, ne sjećaju tako dobro, zato što su
prešli na nižu razinu holografske memorije na kojoj je jasnoća manja nego kad
je ona cijela. Ali ne događa
se da potpuno izgube neka
sjećanja i da im druga ostanu
kristalno jasna, kao što
bi bilo da su im sjećanja
smještena u jednom području.
Hologramsko tijelo
pohranjuje informacije
dobivene od svih osjetila,
i zato nešto što namirišemo
može potaknuti sjećanja
jednako snažno kao
vid ili sluh. Čak je i to još
jedna razna iluzije, jer ako
je mozak hologram, također
mora biti iluzoran. On
je, kao i sve ostalo u ovoj
stvarnosti, ‘fizički’ izraz
frekvencijskog polja ili rezonancije.
Usput rečeno,
holografska priroda tijela
znači da su u dekodiranje
pet osjetila uključeni cijeli
mozak i tijelo, a ne samo
Vizualni korteks’ i druga
područja u mozgu koja se
povezuju s ovim specifičnim
zadaćama.
Ovo je savršeno vrijeme za opisivanje strukture koja kontrolira našu stvarnost,
zato što imamo računala, internet, holografsku fotografiju i televiziju, koji
su na mnoge načine slični Matrixu. Ali moram naglasiti da kada kažem da je
Matrix poput kompjutera ili softverskog programa, te izraze koristim samo
kako bih simbolizirao glavnu ideju onoga što mislim, jer mi današnja računalna
tehnologija pomaže u opisivanju tih koncepata. Kad se radi o Matrixu, čak
su i najfantastičniji od današnjih kompjutora i programa kao da usporedite
koturaljke sa svemirskim šatlom, pa čak ni taj jaz ne uspijeva dobro ilustrirati
razliku. Usput, ako ne znate ništa o kompjutorima, a skloni smo pretpostaviti
da su danas svi upoznati s tim stvarima, softver je set
elektroničkih instrukcija koje kompjutor čita i na koje
odgovara. Još jedan bonus u opisivanju našeg iluzornog
svijeta je filmski ciklus Matrix, koji je pružio briljantan
vizualni prikaz virtualne stvarnosti koju doživljavamo.
Nisam mogao vjerovati kad se pojavio prvi od tih filmova,
jer je bio izvrsno sredstvo za prenošenje onoga što
sam ranije pokušavao objasniti isključivo riječima. Bez
toga i kompjutorskih tehnologija, bilo bi teško odlučiti
odakle početi s opisivanjem kako funkcionira Matrix,
ali s njima je puno lakše.
Živimo u visoko sofisticiranoj verziji igre virtualne
stvarnosti ili, drugim riječima, holografskog Interneta
koji stvara iluziju trodimenzionalnosti. Jedno od velikih
pitanja koja ljudi postavljaju glasi: ako sami stvaramo
svoju iluzornu stvarnost, zašto svi vidimo isti osnovni
svijet u prizorima s ulice, ljudima, automobilima, cestama,
šumama i planinama? Odgovor je da nam sila
koja manipulira Matrixom šalje frekvencijske signale, a
mi ih dekodiramo u kolektivnu stvarnost koju nazivamo
svijet (Slika 37). Tome dodajemo element osobnog
utoliko što se razlikujemo prema našim mišljenjima o
tome što zajednički ‘vidimo’, ali svi dijelimo istu osnovnu
stvarnost zato što dekodiramo iste signale Matrixa.
Ova stvarnost nije tamo vani, ona je ‘ovdje unutra’ – u
našim glavama. Ili, točnije rečeno, ona je u našim genetskim
bankama podataka – DNK. Kao što je rekao pisac
Edgar Allan Poe: ‘Sve što vidimo i što nam se pričinja
samo je san unutar sna..’ hologram unutar holograma.
U kasno ljeto 2004. sreo sam prijatelja Mikea Lamberta
iz klinike Shen na otoku Wight u Engleskoj. Mike
je iscjelitelj koji neprestano širi granice svoje struke u
potrazi za dubljim razumijevanjem. Kako obično biva,
to ga nije učinilo popularnim među medicinskim autoritetima,
pa čak ni među onima koji pokušavaju diktirati
norme unutar takozvanih alternativnih ili komplementarnih
terapija. Još nisam vidio hijerarhiju bilo
.
koje vrste koja ne bi pokazivala istu
sklonost kontroliranju događaja i
obrani statusa quo. Nebitno je što
hijerarhija predstavlja; sama činjenica
da se radi o hijerarhiji dovodi do
ponovnog stvaranja istog mentalnog
sklopa. Čak se i antihijerarhijske
hijerarhije ponašaju na jednak
način – pogledajte ‘radikalne’ i anarhističke
organizacije. ‘Ravno, red,
red, vaš anarhistički komitet odlučio
je kakva će biti pravila. Mučno je
vidjeti da takav stav kontrolira područje
alternativnih terapija. Kako
bilo, Mike Lambert je 1980-ih napisao
rad daleko ispred svog vremena
o DNK ili deoksiribonukleinskoj
kiselini. Ona je genetička knjižnica
tijela koja se nalazi u svakoj stanici,
i svako od nas ima oko 120 milijardi
milja te stvari. DNK je to što prenosi
kod za naše tjelesne osobine, ali ona
je i puno više od toga. Sadrži preko 100 bilijuna puta više informacija od naših
najsofisticiranijih uređaja za pohranu podataka. Poznati DNK kodovi predstavljaju
približno samo tri do pet posto mapiranog ljudskog genoma, a ostalih
95% do 97% konvencionalna znanost još ne razumije.2 Mike mi je pokazao sažetak
onoga što je napisao prije toliko godina, i dok sam na brzinu pregledavao
dokument, dvije stvari pogodile su me kao šaka u glavu:
1) DNK svih oblika života, svega od ljudskog bića do reptila, mačke, psa,
stabla, cvijeta, ribe, kukca, svega, sastoji se od istih kodova poznatih kao A, G,
C i T (adenin, guanin, citozin i timin).
2) DNK je kristalična struktura koja prima, emitira i pojačava frekvencije
‘svjetlosti’.
Ti bokca, pomislio sam. To je to! Eto kako to rade – to je ono što nas
priključuje na Matrix. DNK! Pogledate li crtež strukture DNK vidjet ćete da je
ona dvostruka zavojnica koja, kad se odvije, izgleda poput dvaju ljestava {Slika
38), iako neki istraživači vjeruju da ih je nekada bilo puno više. Zavojite stube
u masonskom simbolizmu odnose se na DNK koja predstavlja ključ za kontrolu
ljudi, a isti se simbol može naći u tajnim misterijskim školama drevnoga svijeta.
Slijed baza A, G, C i T određuje genetska obilježja, kako će izgledati vaše
tijelo i hoće li imati oblik miša, slona ili sunovrata (Slika 39), a u tome postoji
još jedan element koji ću uskoro objasniti. Razlike u DNK između vrsta daleko
su malobrojnije od njihovih sličnosti. Devedeset posto DNK kod čovjeka i miša
je jednako, postoje enormne paralele između DNK čovjeka i kućne muhe. Kao
što je pisalo u jednom članku San Francisco Chronidea: ‘…DNK je univerzalan
softverski kod. Od bakterija do ljudi, osnovne instrukcije za život napisane su
istim jezikom.’ A taj jezik je jezik Matrixa.
Kad biste DNK vidjeli pod vrlo velikim povećanjem, ona bi izgledala poput
zmije (Slika 40) i, nimalo slučajno, jedan od glavnih simbola diljem drevnog
svijeta bila je slika dviju uvijenih zmija, danas poznata kao kaducej (Slika
41). Simbol je to medicinske struke. DNK, temelj ‘fizičkog’ oblika, izgleda poput
gmaza, a najstariji dio ljudskog mozga poznat je kao R-kompleks ili reptilski
mozak. U sljedećem poglavlju objasnit ću kako se u sve ovo uklapaju Gmazovi
i Iluminati. Ono što nazivamo ‘fizičkim’ zapravo je holografska iluzija, i osnovni
oblik DNK, kao i sve ostalo, frekvencijsko je polje, neka vrsta floppy-diska ili
CD-a na kojem se nalazi genetski program. Moramo razmišljati u kompjutorskim
pojmovima da bismo najjednostavnije razumjeli kako to funkcionira.
Kod razmnožavanja fizički izraz toga vidimo kao očeve spermatozoide
koji se spajaju s majčinom jajnom stanicom i bebu koja se razvija iz tog sjedinjenja.
Ali na energetskoj razini, iza holografskog trodimenzionalnog prikaza,
to su dva softverska programa koji se kopiraju na novi disk. DNK oca i majke
se downloadaju (engl. ‘to download’ = snimiti, «skinuti» podatke s interneta
ili kompjutorske mreže. Prim. prev.), a rezultat je ‘disk’ ili program koji sadrži
njihovu fuziju – bebu. To je način na koji se prenose genetska obilježja i defekti.
Downloadani materijal koji sadrži kompjutorski virus ili grešku prenijet će
se na novi ‘disk’, na ‘sljedeću generaciju’. Tijelo se stvara od jednog oplođenog
jajeta (programa), i to se kopira i kopira sve dok u odraslom čovjeku ne bude
između 50 i 100 bilijuna stanica. Svaka
od njih sadrži istu knjižnicu instrukcija
koje se čitaju ovisno o njihovoj funkciji,
baš kao što računalo čita softver.
Čitač tjelesnog softvera zove se
RNK, ili ribonukleinska kiselina, koja se
obično javlja u obliku jednog lanca. Jednostavno
rečeno, DNK je poput diska ili
šablone, a RNK je poput lasera koji čita
informacije s diska i prenosi ih stanicama
(Slika 42). RNK određuje funkciju
stanice izborom informacija koje prepisuje
s DNK i predaje stanici. Ako prepiše
jedan set podataka ili ‘jezika’ s DNK bit
će moždana stanica; ako izabere drugi
odsječak bit će stanica u jetri. Jedan
dio RNK dekodira informacije DNK, a
drugi dio odlučuje koje će informacije
dekodirati. Glavna struja znanosti još je
daleko od potpunog razumijevanja RNK
– načina na koji ona djeluje i što utječe
na odluke o dekodiranju. Ali ovdje leži
još jedan veliki ključ za stvaranje stvarnosti.
Na spomenute odluke RNK može
utjecati Matrix preko DNK ili kroz intervenciju
svijesti radi zaobilaženja tjelesnog
programa. Na njih također djeluju mentalni i emocionalni utjecaji poput
stresa i trauma te elektromagnetska i kemijska zagađenost, uključujući aditive
u našoj hrani i piću. Oni mogu destabilizirati proces čitanja RNK i uzrokovati
pogreške u dekodiranju koje vode do bolesti.
Svi ovi faktori, pa i drugi, mogu utjecati na način na koji RNK čita DNK,
što je od temeljne važnosti za fizičko i mentalno zdravlje i naše doživljavanje
stvarnosti. To je važno razumjeti, jer iako DNK pohranjuje podatke, RNK je
ta koja određuje koji će podaci biti izabrani i upotrijebljeni. Računalo može
imati tvrdi disk, ali kompjutorski operater odlučuje koje će informacije s diska
aktivirati i upotrijebiti. RNK je laserski čitač koji odlučuje kakav ćemo doživljaj
stvarnosti iskusiti – kao u primjeru hipnotiziranog Toma koji nije mogao
vidjeti svoju kćer. RNK je čitala njegovu stvarnost kroz DNK u skladu s njegovim
programiranim uvjerenjem da ona nije u sobi. Kako RNK čita DNK
također određuje naše fizičko i mentalno zdravlje. Ona može odlučiti hoće li
pročitati genetsku grešku ili će je zanemariti. Zato kada u daljnjem tekstu budem
govorio o DNK ili o DNK mreži, pod tim ću podrazumijevati i rad RNK
i njene odluke što će transkribirati i prenijeti.
Usput, kaže se da ‘praksa čini majstora’ i to je istina, jer su um i tijelo poput
kompjutora koji čita softver. Kada nogometaš uporno vježba neku vještinu,
nastali podaci snimaju se na ‘disk’ i mogu se upotrijebiti kasnije za vrijeme utakmice.
Kada dobije loptu u određenoj situaciji, ‘kompjutor’ će reagirati prema
snimljenim podacima. Ako dobro vježbate imate dobre rezultate, i obrnuto.
Kada treniram svoga sina Jaymiea na golu, uvijek mu govorim da vježba onako
kako bi htio igrati, jer računalo ne prepoznaje razliku između vježbe i utakmice
– on samo reagira na ulazne podatke koje je snimio za određenu situaciju.
Ista je stvar s bilo kojom vještinom koju želite razviti, iako, bez obzira koliko
vježbali, neki će imati veću ‘prirodnu’ spretnost u nekim stvarima od drugih
zbog temeljnog programa koji su ‘naslijedili’ u startu.
Ono što me najviše zapanjilo u radu Mikea Lamberta bio je odnos između
DNK te primanja i prijenosa informacija. Kako je istaknuo, DNK je kristal
koji emitira svjetlosnu energiju u obliku fotona do te mjere da ga neki uspoređuju
s ‘ultraslabim laserom’ (isto vrijedi za RNK). Predvodnici znanstvenog
istraživanja počinju shvaćati da je DNK savršena antena i odašiljač. U jednom
se članku na internetu tvrdi:
‘Svojim karakterističnim oblikom – isprepletenom dvostrukom zavojnicom –
golema molekula DNK predstavlja gotovo idealnu elektromagnetsku antenu. S
jedne je strane izdužena, čime predstavlja štapnu antenu, koja može vrlo dobro
primati električne impulse. S druge strane, gledana odozgo, prstenastog je oblika
i time vrlo dobra magnetska antena.’
Preko tog prijemnika/odašiljača povezani smo s Matrixom. Već dvije godine
govorim i pišem da je naša stvarnost poput holografskog interneta. Naša
tijela slična su računalima povezanim na World Wide Web (Slika 43). Kompjutor
može putovati kroz kolektivnu stvarnost koju zovemo internet, posjećivati
stranice s vijestima, sportom, stranice o okolišu, pornografiji, bilo što. Preko
mreže također može komunicirati s drugim kompjutorima kroz ono što zovemo
e-mail i networking, kada se računala povezu i rade zajedno. Svi kompjutori
S 

na svijetu koji su spojeni na internet dijele istu kolektivnu stvarnost, isti matriks.
I ljudi dijele kolektivnu stvarnost, i mi možemo surfati kroz naše iluzorne
holografske zemlje, ljude i interese. Možemo pratiti vijesti (stranice s vijestima),
igrati sport (sportske stranice), djelovati u grupama za zaštitu okoliša (stranice
o okolišu) ili pokušavati povaliti svakog muškarca ili ženu koja nam se sviđa
(pornografske stranice). Princip je potpuno isti. Naša kolektivna ‘fizička’ stvarnost
je poput holografskog interneta, a naša tijela su biološki kompjutori. Poznato
nam je da je World Wide Web izgrađen od telefonskih linija i kablovskih
mreža, ali mene je zanimalo kako se stvara naša kolektivna stvarnost. Kad sam
pročitao da je DNK kristalični odašiljač i prijemnik laserskog tipa svjetlosti,
dobio sam odgovor na svoje pitanje. Matrix je bio razotkriven.
Kad se ta spoznaja razvila, uvidi su počeli preplavljivati moj um. DNK je
zapravo kompjutorski terminal preko kojeg smo logirani u Matrix i primamo
njegovu kolektivnu stvarnost – iluzije koje nas drže u ropstvu. Einstein je rekao:
‘Stvarnost je iluzija, iako prilično tvrdokorna.’ Tvrdokorni dio je igra virtualne
stvarnosti koju superhologram Matrix šalje tjelesnom hologramu preko DNK.
RNK zatim odlučuje koji će dio programa čitati i manifestirati kao ‘stvarnost’,
a odluka se donosi kroz kombinaciju programiranja, mentalnog i emocionalnog
stanja, vjerovanja i, za one koji se bude – svijesti. Odavna sam govorio
da je većina ljudi u svojim mislima, odgovorima i reakcijama pod nadzorom
genetskih osobina njihovih tijela, softverskog programa koji nasljeđujemo od
naših roditelja i genetske linije. Tijelo sam doživljavao kao divljeg konja kojeg
naša svijest treba ukrotiti i uskladiti, namećući svoju stvarnost preko one koju
je tijelo ili ‘konj’ naslijedio genetski ili kroz društveno programiranje. Osjećao
sam da njihove akcije i reakcije kontrolira ‘konj’ (DNK), a ne ‘jahač’ (svijest
koja doživljava ovaj svijet kroz tijelo). Kod takvih ljudi naslijeđene genetske
osobine poput alkoholizma ponavljale su se u njihovom iskustvu, dok su oni
sa sviješću snažnijom od DNK programiranja bili u stanju zaobići naslijeđeno
i izbjeći ponavljanje (kada bi RNK odlučila pročitati program drugačije nego
kod roditelja alkoholičara).
DNK i RNK su poput računala koji reagiraju na podatke koje primaju. Ti
podaci mogu dolaziti od Matrixa, naše svijesti, ili kroz programe koji djeluju
na druge programe. U potonje spada način na koji je ljudsko društvo izmanipulirano
da programira ljude lažnom stvarnošću. U Pričama iz Vremenske
omče opisao sam kako sam jednom šetao u izmijenjenom stanju svijesti. Bio je
to jedini slučaj koji već nisam spomenuo da sam uzeo psihoaktivnu tvar, a ovaj
put su to bile ‘čarobne gljive’. Glas mi se opet obratio kad sam naišao na prikolicu
za konja parkiranu na cesti, s konjem i jahačem kraj nje. Glas je rekao da
je analogija o konju i jahaču – tijelu i svijesti – bila ispravna. ‘Zamisli’ – rekao je
– ‘kako se ‘dolazeća’ svijest mora nositi sa svim tim naslijeđenim programima,
vjerovanjima i pretpostavkama o stvarnosti koje prenosi DNK’. Rekao je: ‘Čudiš
li se još uvijek što je ljudima tako lako manipulirati kad od početka nasljeđuju
takvo genetsko programiranje?’ Većina ljudi potrošila je toliko energije
noseći se sa svojim naslijeđenim odgovorima, reakcijama, željama i zahtjevima
njihove DNK da im je preostalo malo snage da dignu pogled i vide iza iluzije.
DNK dekodira signale iz Matrixa u holografski iluzorni svijet i također se po-
vezuje s DNK drugih ljudi i životnih oblika, stvarajući kolektivni ljudski um.
Taj je holografski internet – Matrix – ono što zovemo ‘Kreacija’.
Naša DNK ne sadrži samo naslijeđeni genetski softver. Njega neprestano
mijenjaju i dopunjuju poruke koje prima iz Matrixa, svijest i programiranje
‘društva’. To je ono što se zove ‘evolucija’! Na primjer, mozak/DNK i njegova
informacijska omča sa središnjim računalom Matrixa ono je što izaziva
promjene kod životinja radi usklađivanja s njihovim promjenjivim okolišem i
okolnostima. U početku bijaše Riječ – Microsoft Word3 – i priča se neprestano
mijenja kao odgovor na informacije koje šalje i prima Matrix i drugi izvori.
DNK/RNK je biološki kompjutor koji čita interaktivne softverske programe
na isti način na koji kristalični mozak dekodira električne signale iz osjetila
i pretvara ih u vid, zvuk, miris, okus i dodir – iluzorni holografski svijet koji
postoji samo u našim glavama. Mozak je tijelu ono što je središnja jedinica za
obradu podataka računalu. Središnja jedinica za obradu podataka, ili središnji
procesor, zadužen je za kontroliranje i čitanje svog informacijskog prometa, i
najvažniji je dio kompjutorskog sustava. U jednom objašnjenju procesora koje
sam vidio zapravo ga se naziva ‘mozak kompjutora’, a ljudski je mozak procesor
tjelesnog kompjutora. Akupunktura, umijeće iscjeljivanja ubadanjem igala,
temelji se na energetskim linijama tijela zvanim meridijani. Na slici 44 možete
vidjeti sustav meridijana snimljen gama kamerom nakon što su u akupunkturne
točke ubrizgani radioaktivni markeri.
Ovo je kompjutorski obrađena verzija slike dobivene prilikom istraživanja
u pariškoj bolnici Necker, u suradnji s ekološkim laboratorijem Vojne bolnice.
Znam na što me ti meridijani podsjećaju – na ploču s kompjutorskim sklopovima.
Ta energija, u akupunkturi poznata kao chi, sastoji se od fotona koji prenose
informacije po tjelesnom kompjutoru pod nadzorom središnje jedinice za
obradu podataka – mozga. Sustav čakri također je povezan s ovom mrežom.
Završivši pisanje ovog poglavlja, naišao sam na istraživanje sa Sveučilišta
u Floridi koje je dodatno potvrdilo ‘kompjutorsku’ prirodu DNK. Oni su u
laboratoriju uzgojili ‘mozak’ od 25.000 živčanih stanica izvađenih iz jednog
štakorskog embrija, i naučili ga da upravlja simulatorom mlaznog aviona F-22!
To je bilo u sklopu projekta usmjerenog na razvoj nove vrste ‘živih’ računala
sa sposobnošću ‘razmišljanja’. Štakorske stanice moguće je naučiti da upravljaju
mlažnjakom na isti način kao kada snimate softver na kompjutor. Neu-
3engl. ‘word’ = riječ. Prim. prev.
roni su bili uronjeni u posebnu tekuću
suspenziju kako bi ih se održalo na životu,
i raspoređeni su po mreži od 60
elektroda u maloj staklenoj zdjeli. Pod
mikroskopom su, u početku, izgledali
kao tisuće zrnaca pijeska, ali ubrzo su
se stanice počele povezivati i formirati
ono što znanstvenici zovu ‘živi računalni
uređaj’ ili ‘mozak’. Povezali su
ga sa simulatorom mlažnjaka i, preko
stolnog kompjutora, naučili kontrolirati
avion, čak i po orkanskom vjetru. Dr.
Thomas DeMarse, jedan od znanstvenika
uključenih u projekt, rekao je:
‘Kad smo ih prvi put priključili, avion
se stalno «rušio», ali… neuronska mreža
polako se prilagođava dok mozak uči
kontrolirati nagib i ljuljanje aviona.
Nakon nekog vremena počinje stvarati
lijepu ravnu putanju ujednačene visine.
Mreža prima informacije o nagibu i
ljuljanju u obliku stimulacijskih impulsa,
a njegove se reakcije s vremenom
mijenjaju. Mi smo njegovi vanjski
učitelji dok to uči.’
To je ono što se svakodnevno
događa ljudima. Naše stanice s DNK
kompjutorom downloadaju podatke iz
Matrixa i ‘društva’, i uče reagirati prema
programu, baš kao štakorske stanice
priključene na simulator. Jedini način
zaobilaženja ovog DNK programiranja
je putem intervencije svijesti.
Kada to činimo, rezonancija tjelesnog
holograma povećava se s brzinom
vrtnje čestica kako one reagiraju na
višu svijest s kojom se povezujemo. Tada svijest, a ne program niskih vibracija,
diktira događaje kroz DNK. Uzgred, razvoj bioloških kompjutora koji mogu
‘misliti’ opasan je pravac, a moguće posljedice izvrsno su prikazane u filmovima
ciklusa Matrix kada su svijet preuzeli strojevi koji su bili u stanju misliti.
(Stvarno, da se to nije već dogodilo?) Preuzimanje vlasti od strane bioloških
kompjutorskih strojeva u tim filmovima odražava način na koji je Matrixom
zavladao strah svjestan sebe.
Između DNK kompjutora ljudi, životinja i svega što je živo neprestano
se razmjenjuju poruke, i tako se Matrix dalje širi i izražava. Zahvaljujući tome
možemo bez riječi komunicirati sa životinjama, stablima i cvijećem, kao što su
pokazali pokusi, te primati dobre ili loše ‘vibre’ od ljudi, bez obzira kakvo je njihovo
vanjsko držanje. To je, valjda, pomalo kao slanje vibratornih DNK e-mailova
ili ‘d‘-mailova, moglo bi se reći. Primili ste d-mail – tip na drugom kraju
sobe je prevarant. ‘Hej, Ethel, hvatam loše ‘vibre’ od onog tipa na drugoj strani
sobe.’ Te veze DNK-kompjutorskih terminala ono su što zovemo kolektivni
um ili, kako je to nazvao švicarski psiholog Carl Jung, ‘kolektivno nesvjesno’.
Često sam pisao o takozvanom sindromu ‘stotog majmuna’. To je bilo otkriće
da kada nekoliko članova neke vrste nauči nešto novo, iznenada svi, ili
skoro svi primjerci iste vrste, počinju instinktivno raditi to isto bez da im je
itko pokazao. Mogu nam tumačiti da se radi o misterioznoj pojavi, ali zapravo
je vrlo jednostavna, još i više kada shvatimo prirodu DNK ‘interneta’. Majmuni,
ili bilo koja druga vrsta, nova znanja prenose preko svoje DNK samim
činom učenja i spoznavanja. To je poput otkrivanja nove informacije i njenog
objavljivanja na Webu kako bi bila dostupna svima koji su ulogirani. U ovom
slučaju, ‘svi’ su ostali pripadnici vrste koji koriste iste DNK kodove i istu frekvenciju
emitiranja. To je način na koji komuniciraju sve vrste, ali i razlog zašto
uspješnije komuniciraju međusobno nego s drugom vrstom. Dijele, naime, iste
DNK kodove, te emitiraju i primaju na istoj valnoj dužini. To se događa i kod
ljudi, i sustav nas nastoji održati podijeljenima kako bi umanjio sposobnost
kolektivnog nesvjesnog da prepravlja stvarnost.
Kao što sam spomenuo, imamo 120 milijardi milja DNK i naša su tijela
monumentalni kompjutorski terminali sposobni obraditi nevjerojatne količine
informacija koje ulaze i izlaze iz njih. U stvari, više nego što je dovoljno
da primamo i smatramo očiglednom kolektivnu iluziju koju zovemo svijetom
ili kozmosom. Matrix kontrolira svijest zarobljenu unutar svojih vibracijskih
zidova, zadržavajući je u lažnoj stvarnosti koju ona smatra stvarnom. To se
postiže neprestanim emitiranjem ‘svijeta’ kao frekvencijskih ili valnih polja
DNK kompjutorskim terminalima, a DNK, putem mozga/RNK, dekodira te
emisije u holografski oblik koji zovemo fizičkim – ili petosjetilnim, svemirom.
Neki istraživači objašnjavaju da su sinapse, koje prenose informacije između
živčanih stanica u mozgu, na vrlo važan način uključene u ovaj proces. Princip
je sličan televiziji, koja dekodira frekvencije, ili valove – a koje prima od
odašiljača – u slike na ekranu. Jedina stvarna razlika je što DNK/RNK to čini
holografski kako bi stvorila iluziju trodimenzionalnosti – iako se već govori i
o holografskoj televiziji.
Otkrića Francuza Jeana B. J. Fouriera iz 18. stoljeća dovela su i do televizije
i do pronalaska holograma. On je razvio proces zvan Fourierova transformacija,
matematičku metodu pretvaranja uzoraka u jednostavne valove i obrnuto,
pruživši mogućnost televizijskoj kameri da pretvara slike u elektromagnetske
frekvencije, i televiziji da ih ponovno pretvara u slike. Znanstvenici su otkrili
da ljudski mozak funkcionira na principima Fourierove transformacije – on je
frekvencijski dekoder. Upravo tako! Krajem 1970-ih istraživanja Russela i Karen
DeValois, dvoje neurofiziologa sa Sveučilišta u Berkeleyu, iznjedrila su uvjerljive
dokaze, koje su otada podržali nebrojeni znanstvenici iz cijeloga svijeta,
da mozak dekodira frekvencijske uzorke i pretvara ih u holografske slike koje
‘vidimo’ (ili mislimo da vidimo). Stanice vizualnog korteksa u mozgu reagiraju
na različite frekvencijske uzorke i aktiviraju se u skladu s tipom frekvencija
koje primaju. Po mom mišljenju, on dekodira frekvencijske signale, valove koje
emitira Matrix, u iluzorne holograme ‘fizičkog’ svijeta, iako bih rekao da je u to
uključen cijeli mozak, a ne samo vizualni korteks. U stvari, uključeno je i više
od samog mozga. Cijelo tijelo, svih 120 milijardi milja DNK (zajedno s RNK),
uključeno je u proces dekodiranja. Već više od sto godina poznato je da je
uho frekvencijski dekoder, a pokusi Georga von Bekesya, još jednog dobitnika
Nobelove nagrade, odavno su potvrdili da koža reagira na frekvencije. Glas u
Brazilu rekao mi je da svih pet osjetila dekodira frekvencije, a sada možemo
vidjeti i zašto – dekoder je mozak i DNK/RNK koje djeluju u svakoj stanici.
Kao što sam već rekao, DNK (poput RNK) emitira svjetlosnu energiju
u obliku fotona do te mjere da su je neki uspoređivali s ‘ultraslabim laserom’.
Ona stvara koherentnu svjetlost na isti način kao naši tehnološki laseri – laseri
koji stvaraju holograme. Matrix emitira svoje signale u valnim ili interferencijskim
uzorcima, i moguće je da je laserska svjetlost koju emitira DNK/RNK
dio procesa njihovog pretvaranja u holografske prikaze tih valova – ljude, životinje,
kuće, ulice, šume i pejzaže. To je prizor iz kompjutorske igre koji sve
češće vidim dok hodam ili vozim automobil. Jedna od zagonetki kvantne fizike
je kako se čestice mogu manifestirati u ‘valnom’ obliku (nefizičkom) ili kao
čestica (prividno ‘fizička’), a valni oblici postaju čestice samo kad su promatrani
– kada ih gledamo. Ono što se zapravo događa je da DNK/RNK/mozak
uzrokuje da valni oblik ili interferencijski uzorak projicira iluzorni hologram.
Čin ‘promatranja’ – fokus – projicira hologram iz valnog oblika, i kad se to
događa kvantni fizičari vide kako valni oblici ‘postaju’ čestice. I valni oblik i čestica
(valni oblik opažen kao hologram od strane DNK/RNK/mozga) postoje
istovremeno, oni ne prelaze iz jednog stanja u drugo. Kad se laserom osvijetli
fotografski interferencijski uzorak kako bi se stvorio hologram, jedno ne zamjenjuje
drugo. I valni oblik i hologram (čestice) postoje istovremeno. Stvar
je u tome da promatrač vidi hologram kao primarnu stvarnost. Valni oblik je
mogućnost; čestica je ‘fizičko’ iskustvo. Karl Pribram, neurofiziolog sa Sveučilišta
Stanford, predvodnik je u tumačenju holografske prirode fizičke stvarnosti.
Michael Talbot piše o njegovim zaključcima u knjizi Holografski svemir.
‘…[Karl] Pribram [uvidio je] da objektivni svijet ne postoji, barem ne na način
kako smo navikli vjerovati. Oko nas nalazi se golemi ocean valova i frekvencija,
a stvarnost nam se čini opipljivom samo zato što su naši mozgovi u stanju primati
tu holografsku maglu i pretvarati je u štapove, kamenje i druge poznate
predmete od kojih se sastoji naš svijet…
‘…Drugim riječima, glatkoća komada finog porculana i osjećaj pijeska pod našim
stopalima na plaži samo su razrađene verzije sindroma fantomskog uda [kada
osobe «osjećaju» neki ud dugo nakon što im je bio amputiran].
‘Prema Pribramu, to ne znači da izvan nas ne postoje porculanske šalice i zrnca
pijeska s plaže. To jednostavno znači da porculanska šalica ima dva vrlo različita
aspekta svoje stvarnosti. Kad je filtrirana kroz leće našeg mozga manifestira se
kao šalica. Ali kad bismo se mogli osloboditi naših leća, doživjeli bismo ju kao
interferencijski uzorak. Što je stvarno, a što je iluzija? «Za mene je i jedno i
drugo stvarno« – kaže Pribram – «ili, ako vam je tako draže, nijedno od dvoga
nije stvarno.«’
Znam da će konvencionalni znanstvenici ismijati ideju da je laser emitiran
iz DNK/RNK dovoljno jak da bi mogao biti uključen u stvaranje holograma,
uključujući i njegovo vlastito ‘tijelo’. Tvrdi se da DNK ima lasersku moć
jedne jedine svijeće, ali s tim u vezi treba reći dvije stvari. Kao prvo, DNK laser
je koherentna svjetlost, fokusirana i koncentrirana, za razliku od svijeće, koja
raspršuje svoju svjetlost i snagu; i kao drugo, DNK laser je daleko snažniji od
jedne svijeće, što će znanost jednog dana otkriti. Sposobnost mjerenja nečega
ovisi o razvijenosti tehnologije koja se koristi pri mjerenju. Pokušajte izmjeriti
preciznost najnaprednijeg računala pomoću računaljke s kuglicama na žici.
Prava snaga DNK/RNK djeluje na frekvencijama koje ljudska tehnologija još
ne može izmjeriti i na načine koje ne razumije. Ako kotačić na vašem radiju
nije dobro namješten na stanicu, ona može zvučati slabo, tiho i nejasno, ali
pronađete li pravu frekvenciju ista stanica može vam probiti bubnjiće.
Znanost može smatrati da je napredna u svom poznavanju DNK, načina
na koji ona funkcionira i snage njenih laserskih emisija, ali, u usporedbi sa
svim onim što se može saznati, glavna struja znanosti još uvijek lovi mamute
i viče ‘Ug, ug’. Da raščistimo jednu stvar. Znanstvenici razumiju, ili misle da
razumiju, samo tri do pet posto naše DNK. O ostalih 95 do 97% oni zapravo
ne znaju baš ništa. Kako onda mogu pametovati o tome što DNK može i što
ne može – kao i RNK? Tih preostalih do 97% zovu ‘DNK otpad’, kao da nema
nikakvu bitnu ulogu. Ponovit ću vam to još jednom, za slučaj da možda niste
razumjeli ili još uvijek pokušavate dići vilicu s poda. Preostalih do 97% zovu
‘DNK otpad’, kao da nema nikakvu bitnu ulogu. Zašto je onda tu? Možda se
‘Bog’ zafrkavao? ‘Znanost’ odbija vidjeti slona u dnevnom boravku koliko god
on srao po tepihu – službenoj verziji stvarnosti (Slika 45). U stvari, što on više
sere, to ‘znanstvenici’ iz establishmenta više stišću svoje nosove, pokrivaju uši
i zure u pod. Na primjer, pogledajte ovog profesora. Mislite li da bi ove stvari
mogle biti povezane??
• Mi ne možemo opažati, čak ni pomoću tehnologije, barem 95 posto
mase svemira poznate kao tamna energija i materija, a ono što ‘vidimo’
svojim očima samo je sićušan dio onoga što postoji.
• 95% aktivnosti mozga nije povezano s budnim stanjem ili ‘fizičkom
stvarnošću’.
• Znanstvenici nekih 95 do 97 posto DNK zovu ‘DNK otpad’ zato što ne
znaju čemu služi.
Istina je da su ove brojke približne, ali zar vam se ne čini da bi možda
ovih 95% DNK otpada i 95% aktivnosti mozga koja nije povezana s budnim
stanjem moglo biti povezano s 95 (ili više) posto materije koju ne možemo
opažati? I da bi nas to moglo povezivati s razinama svijesti koje djeluju izvan
razine vidljive elektromagnetske
svjetlosti, kao što je simbolizirano
na slici 46?
Hej, upravo sam vidio tu veliku
sivu stvar s dugim nosom kako
sjedi na kauču – jeste li i vi to vidjeli?
To je divan primjer kako
glavna struja znanosti ignorira i
odbacuje sve što potkopava njene
pretpostavke. Najprije dolazi do
zaključka, a onda ‘dokaze’ usklađuje
tako da se uklapaju. DNK
prima, emitira i obrađuje tako
puno materijala za koji mi ne znamo
zato što je ‘znanstveno’ istraživanje
ograničeno na frekvencijski
raspon koji njeni instrumenti
mogu mjeriti. Izvan tog (sićušnog)
raspona oni su u biti nemoćni. Ne
postoji ‘DNK otpad’; svi njeni dijelovi
imaju svoju svrhu, a to je
(barem) 97% više svrhe nego što je nama poznato! Samo mozak prima 400 milijardi
jedinica informacija svake sekunde, ali mi smo svjesni samo njih 2.000.
Osim toga, eksperimenti su pokazali da električni signali potrebni za pokretanje
nekog uda, otvaranje usta ili za bilo kakvu ‘fizičku’ akciju, počinju oko pola
sekunde prije nego što senzorni signali stignu u mozak kako bi bili prevedeni
u akciju. Tko ili što ovdje tipka po tastaturi?
Kaže se da koristimo samo mali dio kapaciteta svog mozga, manje od
deset posto u većini slučajeva. Ja kažem da taj ‘neupotrijebljeni’ kapacitet radi
na frekvencijama koje znanost još nije izmjerila i povezuje nas s razinama
daleko izvan elektromagnetske svjetlosti (ili je to ono za što bi trebao služiti).
To je veza koju manipulatori nastoje ugušiti. Moje je mišljenje da je u tome od
ključne važnosti žuljevito tijelo (corpus callosum) koje povezuje obje moždane
hemisfere i regulira informacije koje one razmjenjuju. Ono također određuje
koja će hemisfera upravljati opažanjem i ponašanjem u određenom trenutku.
Lijeva strana (koja dominira ‘modernim’ društvom) bavi se ‘logičnim’, ana-
litičkim, prosudbenim i verbalnim; desna je povezana s kreativnim, umjetničkim,
intuitivnim, vizualnim i emocionalnim. Očito je da je žuljevito tijelo
od ključne važnosti za proces integriranja ove dvojnosti mozga u ujedinjenu
cjelinu ili naše zadržavanje u ‘podvojenosti uma’. Ukoliko se guše informacije
koje prelaze iz desne u lijevu hemisferu, osoba će biti okrenuta ‘ovom svijetu’
i daleko manje intuitivna. Vrijedi ukazati na činjenicu da je ‘obrazovni’ sustav
gotovo potpuno usmjeren na lijevu stranu, a stimulatori desne strane, kao što
su glazba i umjetnost, na dnu su liste prioriteta i nastavljaju gubiti na važnosti.
Zbog toga su najuspješniji studenti zarobljenici lijevog mozga, i oni su ti koji
nastavljaju upravljati sustavom kroz politiku, bankarstvo, trgovinu, medicinu,
znanost i medije. Ne iznenađuje što održavaju ‘društvo lijevog mozga’ koje
Iluminati nastoje nametnuti. U žuljevitom tijelu postoje milijarde neurona
koje su za znanstvenike misterij, nemaju pojma čemu služe. Jednog će dana
shvatiti da je taj ‘moždani most’ dio sustava za emitiranje i primanje koji nas
povezuje s onim ‘vani’ i jedne s drugima – kao u sindromu stotog majmuna
 
Hipotalamus pri bazi mozga još je jedan vitalni regulator tijela, a djeluje
u tijesnoj suradnji s hipofizom, glavnom žlijezdom’ endokrinog sustava, i epifizom,
takozvanim ‘trećim okom’, kroz koju se manifestira ‘psihički vid’. Endokrine
žlijezde povezuju tijelo
sa sustavom čakri, pri čemu
ta mreža spaja našu ‘fizičku’
stvarnost sa širim svemirom
nevidljive energije. Ono što se
naziva psihoaktivnim drogama
– poput ayahuasce – otvara
našu svijest za one dijelove
mozga i DNK koji su u interakciji
s tim drugim razinama.
U vezi s DNK treba naglasiti
još jednu ključnu stvar:
ona je također dom onoga što
zovemo um i emocije. To je
najveća od svih prijevara koje
nas drže u ropstvu Matrixa,
jer prihvaćamo da naši instin-
Corpus
Callosum
Hipotalamus
ktivni odgovori i reakcije moraju potjecati od nas; one moraju biti ono što mi
stvarno jesmo. Kao što sam rekao, sve je svijest, ali postoje različite razine svijesti.
Kada koristim riječ ‘um’, podrazumijevam misli koje se emitiraju kroz i iz
DNK, a ne svijest u svom stanju ‘Jednote’. Um je softverski program povezan s
Matrixom, kao i emocije. Mi vjerujemo da su naše misli i emocije naše vlastite,
ali one su program koji reproducira snimljene odgovore i reakcije. Primijetit
ćete da kada osjećamo emocije dolazi do trenutne fizičke reakcije. Naše srce
ubrzava ritam, usta se suše ili osjećamo mučninu u želucu. Emocije uzrokuju
reakcije u tijelu zato što se tamo i nalaze – u DNK. Da ponovim, hipotalamus
u mozgu primarni je regulator našeg emocionalnog stanja. Jedno objašnjenje
s interneta kaže:
‘…Hipotalamus organizira i kontrolira mnoge kompleksne emocije, osjećaje i
raspoloženja, kao i sva motivacijska stanja, uključujući glad, apetit i unos hrane,
i sve što je povezano s konceptom uživanja, uključujući zadovoljstvo, udobnost
i kreativne aktivnosti. Neuroni u hipotalamusu stvaraju hipotalamičke neurotransmitere
koji prenose informacije i upute do svih dijelova tijela… Hipotalamus…
igra važnu ulogu u integraciji svih fizioloških stimulacija, svih 5 osjetila…
koje onda prevodi, sažima i slaže u jedan razumljiv «paket» sa svim značajkama
nekog iskustva…’
Hipotalamus je odličan primjer kako se fizičko, mentalno i emocionalno
(‘sve značajke nekog iskustva’) obrađuju u istom izvoru – DNK/mozgu. Trebao
bih definirati što podrazumijevam pod izrazom emocije u ovoj knjizi, jer znam
da neki pisci vjeruju da su emocije ili naša veza s Jednim, ili da je Jedno njihov
izvor. Čuo sam da neki kažu da se s Jednotom povezujemo kroz emocije radosti
i sreće, ali ja to ne smatram emocijama. Tvrdim da su prava radost i blaženstvo
prirodna stanja Jednote – kao što sam iskusio u Brazilu – i nije im potrebno
ime koje će ih opisati kao emocije’. Oni jednostavno jesu. Jednota je blaženstvo
i radost… ljubav. Kad se otvorimo Jednoti izvan programa, mi doživljavamo ta
stanja zato što su ona priroda Jednoga. To nisu emocije, to je stanje Jednote.
Prema mojoj definiciji, emocije su programirane reakcije koje nas odvajaju
od svjesnosti Jednog, i mi u Matrixovoj muholovci ne znamo što su prava radost,
blaženstvo i sreća, osim ako se ne povežemo s Jednim. Svoje stanje ‘sreće’
procjenjujemo prema razini naše nesreće. ‘Oh, danas se osjećam puno manje
nesretno, znači da sam sretan.’ Ta vrsta sreće je emocija, ali ne i sreća Jednote
koju je nemoguće karakterizirati. Smatram da su ono što mi podrazumijevamo
pod emocijama (uključujući i iluzornu ‘sreću’) softverski programi stvoreni
kako bi nas porobili, no kasnije ću detaljnije obraditi tu temu.
Emocije su fenomeni DNK holograma. Ako pokušate dlanovima trljati
svoje tijelo i pritiskati prstima, obično ćete pronaći mjesta na kojima osjećate
neugodnost, iako nema ‘racionalnog’ razloga za to. Alternativni iscjelitelji koji
se bave bodyworkom ili kineziologijorn vrlo vješto lociraju takva mjesta, i ona
mogu biti stvarno bolna. Te točke neugodnosti neprerađene su emocije nagomilane
u tijelu (često kao toksini), a kad se te točke masiraju, oslobođene
emocije često se izražavaju kroz bijes, suze i tako dalje. Te nagomilane emocije
zapravo su informacije zadržane u hologramu, i mogu se usporediti s podacima
pohranjenim na tvrdom disku računala. To je kao kada kompjutorski
operater spremi nešto s čime se ne želi odmah pozabaviti. Bodywork iscjelitelji,
praktično, pritišću tipku za brisanje.
Ljudi govore stvari kao ‘Ja sam samo čovjek’ i raspravljaju o ‘ljudskoj prirodi’,
kao da je to ono što jesu. Ali nije. Oni su svijest o Beskrajnoj Mogućnosti,
a ono što zovemo ‘čovjek’ su DNK um, emocije i holografsko ‘tijelo’. Ono što
nas čini ‘ljudima’ je Matrixov interaktivni softverski program u DNK, i to brkamo
s onim što mi uistinu jesmo. To je također ono što nas čini muškarcima, ženama,
crncima, bijelcima, mladima ili starima. To su programi, a nesporazum
je u samoj srži iluzije. Mi nismo naša tijela, um ili emocije. Mi smo Beskrajna
Svijest.
U jednom članku u novinama The Scotsman iz 2004. opisano je istraživanje
Davida Hamiltona, znanstvenika koji je promijenio svoj pogled na život
nakon što je iskusio hod po vatri. Bilo je jasno da ukoliko možete hodati kroz
vatru bez da se pritom opečete, mora postojati još nešto što trebamo naučiti o
prirodi stvarnosti. Članak je objasnio kako je Hamilton postao uvjeren da naša
mentalna i emocionalna stanja mogu ne samo djelovati na naše zdravlje, nego
i promijeniti DNK. Da, mogu, a razlog je taj što ona jesu DNK. Promijeni li se
jedan dio kompjutora, to djeluje na cijeli kompjutor jer se mijenjaju podaci
koji prolaze kroz sustav. Ista je stvar s našim promjenama mentalnih i emocionalnih
stanja koja djeluju na ravnotežu DNK, a time i na naše ‘fizičko’ zdravlje.
Tako djeluje placebo efekt kada ljudi ozdrave nakon što popiju tabletu od šećera
za koju vjeruju da je snažan lijek. Vjera u ‘lijek’ mijenja DNK (i/ili govori
RNK da pročita program u skladu s vjerovanjem) i dovodi do ‘izlječenja’ za
koje su vjerovali da će terapija donijeti. David Hamilton je rekao da je pronašao
petstotinjak znanstvenih radova u stručnim časopisima glavne znanstvene
struje koji su potvrdili djelovanje misli, osjećaja i vjere (vjerovanja) na tjelesne
sustave, posebno istaknuvši rad Erica Kandela, jednog od dobitnika Nobelove
nagrade za medicinu 2000. godine. Kandel je zaključio da na brojne genetske
razlike među ljudima utječu društvo i uvjetovanje, te da one nisu jednostavno
naslijeđene od roditelja. Ti su utjecaji doveli do uključivanja ili isključivanja
određenih gena, što je bila reakcija DNK kompjutorskog sustava na promjenu
ulaznih podataka. Hamilton je citirao znanstvenu studiju o mladuncima štakora
koja je pokazala da se dva posebna hormona rasta isključuju kod onih
štakora kojima je uskraćen majčin dodir. Dalje objašnjava:
‘Postoji cijela grana medicine zvana psihoneuroimunologija koja proučava
djelovanje misli i emocija na našu biokemiju. Biokemija je tijesno povezana s
DNK, pa ako na te… komponente djeluju misli i emocije, tada misli i emocije
moraju djelovati i na našu DNK.’
Da, zato što one jesu DNK! Briljantan rad japanskog znanstvenika Masarua
Emotoa s I. H. M. instituta u Tokiju pokazao je koliko snažno riječi, misli
i emocije – što su sve valni oblici – djeluju na vodu. On i njegov tim izlagali su
vodu raznim vrstama glazbe, raznim riječima i izrazima, a zatim su je zaledili
kako bi dobili kristale vode. Kad su ih analizirali pod mikroskopom, reakcija
vode bila je zadivljujuća. Na slikama 48 i 49 možete vidjeti kako su kristali reagirali
na riječi i misli (vibracije): ‘Ljubav i zahvalnost’ i ‘Gadiš mi se – ubit ću
te’. Zamislite na koji način naše riječi i postupci utječu na tjelesni hologram, s
obzirom da se sastoji od oko 70% vode (taj postotak varira ovisno o dobi i težini).
Ti stavovi i stanja postojanja mijenjaju DNK na isti način kao što utječu
na vodene kristale. (Moram se nasmijati kad čujem ljude koji kažu da planeti
ne djeluju na nas – unutar iluzije – kad je 70% naših tijela voda, a sam Mjesec
može pomicati plime po cijielim oceanima!) Usput rečeno, ono što djeluje nisu
riječi, nego namjera koja stoji iza njih. Kad biste rekli ‘Ubit ću te’ bez ljutnje i
u šali, učinak ne bi bio isti kao da ste to ozbiljno mislili ili izgovorili sa zlom
namjerom. Misli i emocije stvaraju valne oblike, a jasno je da to radi i glazba.
Glazba može biti iscjeljujuća i inspirativna ili ekstremno štetna, ovisno o njenom
vibracijskom učinku.
Gledao sam jedan dokumentarac u kojem je prikazano kako mozak formira
mreže električnih veza kao odgovor na mentalna i emocionalna stanja.
Što duže traju ta stanja, poput depresije i zabrinutosti, to se ta mreža više ‘učvršćuje’
i postaje sustav refleksnih odgovora mozga. Doslovce kao programiranje
računala: mozak prepravlja stvarnost u skladu s programom koji su mental-
na i emocionalna stanja downloadala. Ali u trenutku kada promijenimo naše
misli i emocije, recimo u entuzijazam i optimizam, te električne veze pucaju i
ponovno se formiraju na način da odražavaju novi stav. Misli i emocije mogu
se mjeriti kao kemijske reakcije zato što hipofiza, reagirajući na emocionalne
promjene, u interakciji s hipotalamusom otpušta spojeve poznate kao peptidi,
a ti se spojevi vežu za receptore na stanicama. Bez obzira radi li se o kemijskom
obliku onoga što zovemo ‘ljubav’ (u ljudskom smislu), ili o ‘mržnji’, ili čak
o drogi poput heroina, svi se oni povezuju sa stanicama preko istih receptora.
U drugim sam knjigama pisao o onom što nazivam emocionalna ovisnost,
pojavi kada ljudi traže redovnu dozu neke emocije, bio to bijes, depresija
ili ‘ljubav’. Glavni razlog za to je ovisnost o spojevima koje luči mreža hiputalamus/
DNK dok se emocije proživljavaju. U tekstu pjesme Roberta Palmera,
na primjer, ljudi mogu biti ‘ovisni o ljubavi’. Kao i kod svih ovisnosti, može se
pojaviti potreba za konstantnim povećavanjem doze kako bi se postigao isti
učinak, pa ljudi podsvjesno u svojim životima stvaraju situacije koje im daju
emocionalni ‘fiks’. Takvi će ljudi stvarati okolnosti u kojima mogu postati bijesni,
zabrinuti ili depresivni, dok će drugi skakati od partnera do partnera uz
riječi: ‘Baš sam zaljubljive prirode’. Oni su ovisni o melodrami, jer su ovisni o
kemijskom ‘fiksu’ koji ona donosi. Dr. Candice Pert, autorica knjige Molekule
emocija: Znanost iza medicine tijela i uma (Molecules of Emotion: The Science
Behind Mind-Body Medicine, Scribner Book Company, 1999.), kaže: ‘U svakom
trenutku naše je tijelo u našem umu, a naš um je u našem tijelu.’ To je zato što
su um i tijelo – i emocije – izrazi iste DNK. Ono što zovemo ‘ličnost’ (um i
emocije) u stvari je program DNK, a nas su nasanjkali da vjerujemo da smo to
mi. Jašemo li konja zbog toga ne mislimo da smo konj, zar ne? Ali kad se radi
o tijelu, njegovom umu i emocijama, to mislimo.
Čuo sam da psiholozi tvrde da postoji samo mali broj onoga što oni nazivaju
arhetipskim ‘ličnostima’. Neki kažu da ih nema više od 12 osnovnih. Švicarski
psihijatar Carl Jung nastojao je povezati te arhetipove s genetskim naslijeđem,
smatrajući ih instinktivnima. Ustvrdio je da se rađamo s tim obrascima
koji strukturiraju našu maštu i čine je izrazito ljudskom, iznijevši mišljenje
da su ti arhetipovi blisko povezani s našim tijelima. Jung je identificirao arhetipske
obrasce u svim kulturama i razdobljima ljudske povijesti i otkrio da
su oni uvijek odražavali iste arhetipske ‘zakone’. Sugerirao je da iza svega stoji
‘Univerzalno nesvjesno’. Ljudi nemaju odvojene ili osobne podsvjesne umove,
umjesto toga dijele Univerzalnu podsvijest. – rekao je Jung. Ono što mi zovemo
svjesni um, ukorijenjeno je u tome – vjerovao je – a po njemu je um oblikovan
prema univerzalnim obrascima. Rekao bih da je bio u pravu u svim tim pretpostavkama,
ali da arhetipski obrasci potječu od Matrixa preko DNK/mozga.
Na ovoj razini stvarnosti, Matrix je Jungovo Univerzalno nesvjesno – energija/
materija koju ne možemo vidjeti, ali koja je u stalnoj interakciji s 95% moždanih
aktivnosti nepovezanih s budnim stanjem i s otprilike 95% ‘DNK otpada’.4
To je razlog, kako je rekao, zašto se obrasci ličnosti nasljeđuju i zašto su blisko
povezani s tijelom. Itekako su povezani – kroz DNK. To su obrasci koji nas,
kako se izrazio, čine ‘izrazito ljudskima’. Oni su ljudski softverski program. Kao
i sve u ovoj stvarnosti, ljudi su kompjutorske konstrukcije, a ne ono što stvarno
jesmo. Psihijatri i terapeuti glavne struje koji rade s ‘ljudskim umom’ su poput
kompjutorskih servisera, a hipnotizeri su reprogrameri. Oni ne rade sa sviješću
kako je ona definirana u ovoj knjizi, već s umom ~ softverskim programom.
Jednota je Svemogućnost, pa ipak ljudi u velikoj većini spadaju u nekoliko
osnovnih arhetipskih ličnosti. Kako je to moguće? Takvu kontradikciju susrećemo
zato što arhetipovi nisu Jednota svjesna sebe; oni su softverski programi
koje downloada i čita DNK/RNK. Pogledajte klasične reakcije kao što je ‘borba
4Opet naglašavam da su te brojke približne.
ili bijeg’ koje potječu iz reptilskog mozga. Kad se ljudi ili životinje nađu pred
opasnošću, oni ili biježe ili se s njom suočavaju. Jesu li to doista jedine mogućnosti
u takvoj situaciji unutar Beskrajne Mogućnosti? Ne, naravno da nisu. To
su programirane reakcije. Naše emocionalne reakcije iz istog su razloga gotovo
u potpunosti predvidljive. Poznavao sam ljude u vrlo burnim odnosima koji su
jednostavno reagirali jedno na drugo prema DNK programu. Jedno drugom
su ‘pritiskali tipke’ i svaki put reagirali na isti način. To je kao da utipkavate
podatke u nečije računalo i pritisnete tipku ‘Enter’. Matrix želi da reagiramo na
taj način zato što to vodi do sukoba i instinktivnih (programiranih) ponašanja
koja stvaraju energiju koja pokreće sustav. Kad bi neki od tih temperamentnih
parova uvidjeli što se događa i prestali reagirati prema programu – bingo! –
oluja bi završila. Njihov odnos počela bi voditi njihova svijest umjesto njihovih
DNK programa koji reagiraju kroz ono što zovemo instinkti.
Kao što sam spomenuo, električna aktivnost nužna za bilo kakvo ‘fizičko’
djelovanje počinje oko pola sekunde prije nego što svjesni um donese ‘odluku’
da će djelovati. Benjamin Libet i Bertram Feinstein, neurofiziolozi iz bolnice
Mount Zion u San Franciscu, zatražili su od ljudi da pritisnu tipku kad ih se dodirne.
Rezultat je bio da je mozak reagirao na dodir za 0,0001 sekundu, a tipka
bi bila pritisnuta za 0,1 sekundu. Ali osoba ne bi bila svjesna da je osjetila dodir
ili pritisnula tipku punih pola sekunde. Podsvjesno programiranje donosi
odluke, dok svjesna razina promatra i reagira – osim ako svijest ne intervenira.
Bez toga, svjesni i podsvjesni um – oba izražena kroz DNK – reagirat će prema
programu, odnosno onome što neki zovu ‘arhetip’.
Kada zaustavite programiranje koje upravlja vašim mentalnim i emocionalnim
reakcijama, viša svijest – Beskrajna Mogućnost – može ući i istisnuti
arhetip. I više od toga, može prepraviti DNK/RNK program i ugoditi ga na
Jednotu, umjesto na Matrix. Iluminati nemilosrdno iskorištavaju te programirane
arhetipske reakcije. Znaju da će, ubace li nešto poput 11. rujna, dobiti
predvidljive DNK/RNK reakcije kojima mogu manipulirati kako bi pomogli
provedbu svog plana. Vidio sam stari plakat za regrutiranje iz Prvog svjetskog
rata koji je pozivao muškarce s otoka Wight na sastanak na kojem ih je trebalo
nagovoriti da se dobrovoljno odu boriti za svoju zemlju. Pisalo je: ‘Pjevat će
se domoljubne pjesme’; naravno, s ciljem da ih se emocionalno izmanipulira
kako bi reagirali na ‘ljubav prema domovini’ tako što će potpisati svoju smrt.
Emocije su glavni pristupni kod za tjelesni kompjutor, uključujući i um. Sada
imamo televiziju s brojnim kanalima, holivudske filmove i medije općenito
koji potpiruju emocionalne reakcije na događaje, što ljude navodi da se ‘bore
za svoju zemlju’ i podržavaju vlade koje ih šalju da ubijaju i budu ubijeni.
Ne počnemo li djelovati s razine svijesti koja je iznad emocionalnih reakcija,
Matrix će nastaviti oblikovati našu stvarnost. Uspjeh taktike Problemreakcija
rješenje 100% ovisi o tom sustavu reagiranja, a program Strah da neću
preživjeti smješten u reptilskom mozgu, njezin je središnji cilj. Hoćemo li dopustiti
Matrixu da diktira naš život kroz našu DNK, ili ćemo se otvoriti za
svijest izvan Iluzije i manifestirati tu razinu svijesti? Kada se odlučujemo za
ovo drugo mi smo u ovom svijetu, ali ne i od njega, što ću objasniti u završnom
poglavlju. Već sam spomenuo kako je mistik Sri Aurobindo Ghose rekao da
većina ljudi ima mentalni paravan koji ih sprječava da vide iz zastora materije.
Taj paravan je DNK/RNK i način na koji interpretira stvarnost kroz središnji
procesor tijela, mozak, unutar uskog frekvencijskog raspona zvanog vidljiva
elektromagnetska svjetlost. Astrofizičarka i istraživačica ezoterije, Giuliana
Conforto, u svojoj knjizi Organski svemir (Organic Universe, Edizioni Noesis,
Italija, 2004.) je napisala:
‘Moramo se sjetiti da je luminozna materija koju promatramo pomoću
naših instrumenata samo 0,5 posto ukupne izračunate mase. Ono što vidimo
svojim očima još je manje od toga. «Stvarnost» je tanak «film» [elektromagnetske]
svjetlosti, vidljiva matrica s kojom naše biološko tijelo ili robot može stupati
u interakciju; takvo tijelo samo je «kostim» koji nam omogućuje da neko
vrijeme sudjelujemo u samom «filmu»; ono nije naš pravi identitet ili «ja».’
Što je, dakle, Matrix? On je informacija, unaprijed pripremljeni svijet i
sustav vjerovanja koji se šalje DNK kao frekvencije, i dekodira u holografsku
trodimenzionalnu kolektivnu stvarnost. On djeluje kao glas u našim glavama
koji nam govori što da smatramo stvarnim. Kad su u filmovima ciklusa Matrix
pogledali kompjutorske ekrane pune pokretnih zelenih kodova, vidjeli su
prizore s ulice i ljude. Isto je i s našom iluzornom stvarnošću. Znanstvenici i
istraživači ezoterije identificirali su matematičke kodove poput Fibonaccijevog
niza, koji se stalno ponavljaju u prirodi. To uključuje zbrajanje posljednja
dva člana u nizu kako bi se dobio sljedeći, kao u 1,1,2,3,5,8,13,21… Ovaj se niz
može pronaći u svemu, od proporcija ljudskog tijela do načina na koji biljke
rastu. Među drugim matematičkim i geometrijskim kodovima i sveprisutnim
nizovima su Phi proporcije, Zlatna sredina, takozvana ‘sveta geometrija’, numerologija,
kineski I Ching, astrologija i mnoge druge. To je matematika Matrixa
koja se, barem u ovoj stvarnosti, može svesti na brojeve i kodove, kao i DNK.
Primjereno, a ne slučajno, to je način na koji funkcionira računalo. Sve što
vidite na kompjutorskom monitoru, uključujući i boje, nizovi su brojeva u binarnom
sustavu baziranom na 1 i 0. Izraz je to dvojnosti i polarnosti Matrixa,
poput negativnog i pozitivnog, yina i yanga. Mnogi od simbola Iluminata koje
sam identificirao u drugim knjigama, poput pentagrama, kodovi su koji se
odnose na matematiku Matrixa i utječu na način na koji DNK interpretira
stvarnost. Njih postavljaju posvuda’ oko nas kako bi manipulirali načinom na
koji dekodiramo našu stvarnost u holografsko iskustvo. Kao što smo ja i drugi
autori već davno detaljno objasnili, gradovi i velegradovi poput Washingtona
D. C. uređeni su prema geometriji Matrixa. Vrtložne točke diljem cijelog planeta,
koje stvaraju savršene mrežaste uzorke, također su dio ove matematičke
tvorevine, i na tim se lokacijama može manipulirati Matrixom. Krugovi od
kamenja kao što su Stonehenge i Avebury te hramovi iluminatskih tajnih društava
podignuti su na tim vrtlozima, a na njima se vrše i sotonistički rituali.
Unutar Matrixa sve se može izraziti brojevima. Stephen Marquardt, američki
liječnik koji je proučavao Fibonaccijev niz u vezi s ljudskim licem, ispravno
je zaključio: ‘Sav život je biologija. Sva biologija je fiziologija. Sva fiziologija je
kemija. Sva kemija je fizika. Sva fizika je matematika.’ Mogao je dodati da je sva
matematika energija i da je sva energija svijest.
DNK/RNK mreža u činu ‘promatranja’ transformira valne uzorke u holografske
iluzije. Drevni grčki filozof Platon bio je potpuno u pravu kad je rekao
da su ljudska bića poput ljudi koji sjede u pećini uvijek okrenuti prema zidu.
Svemir su sjene koje padaju na zid – iluzije koje ljudi pogrešno smatraju stvarnošću.
To je savršen opis onoga što ovdje pokušavam izložiti. Sve što mislite
da vidite, uključujući i vaše tijelo, samo je hologram, trodimenzionalna iluzija
koja vam se prikazuje kako bi zarobila vašu svijest u hipnotiziranom ropstvu.
Sjetite se moljca. Sjetite se svjetiljke. To smo mi i to je Matrix.
Zapanjujuće.