Reinkarnacija – Zaključak

Informacije o postojanju duša nakon fizičke smrti predstavljaju najsmislenije objašnjenje razloga zbog kojeg smo ovdje, koje sam pronašao u životu. Sve moje godine potrage za smislom života nisu me pripremile za trenutak u kojem su mi klijenti pod hipnozom napokon otvorili vrata vječnog svijeta.

Moj najstariji prijatelj danas je katolički svećenik. Dok smo kao dječaci šetali brdima i plažama Los Angelesa, vodili smo mnoge filozofske rasprave, ali bili smo udaljeni miljama u našim duhovnim vjerovanjima. On mi je jednom rekao: «Mislim da ti treba mnogo hrabrosti da budeš ateist i ne vjeruješ da postoji nešto nakon ovog života». Tada nisam na to gledao na taj način, kao ni mnogo godina nakon toga. Od moje pete godine roditelji su me slali u vojnički organizirane internate.

Osjećaj napuštenosti i usamljenosti bio je tako snažan da nisam mogao
vjerovati u silu iznad mene. Sada shvaćam da sam snagu dobivao na
suptilne načine koje nisam mogao vidjeti. Moj prijatelj i ja još uvijek
pristupamo duhovnosti na različite načine, ali danas smo obojica
uvjereni da red i svrha u svemiru proizlaze iz više svijesti.
Kad se osvrnem unatrag na svoj život, vidim da nije slučajno što su
mi ljudi počeli dolaziti na hipnozu – medij istine u koji sam mogao
vjerovati – da bi mi pričali o vodičima, nebeskim vratnicama, duhovnim
grupama za učenje i stvaranju sebe u svijetu duša. Čak i sada, katkad
se osjećam poput uljeza u umovima ljudi koji opisuju duhovni svijet i
svoje mjesto u njemu, ali njihova spoznaja dala mi je smjer. Još uvijek
se pitam zašto sam baš ja glasnik duhovne spoznaje sadržane u ovoj
knjizi, kad bi taj zadatak možda više odgovarao nekome s manje
izvornog cinizma i sumnje. Zapravo, ljudi predstavljeni kroz te slučajeve
pravi su glasnici nade za budućnost, a ne ja koji izvještavam o njima.
Sve što sam naučio o tome tko smo mi i odakle dolazimo dugujem
ljudima koji su mi došli tražeći pomoć. Naučili su me da je važan aspekt
misije naših duša na Zemlji mentalno preživljavanje odvajanja od
našeg pravog doma. Dok se nalazi u ljudskom tijelu, duša je u osnovi
sama. Relativnu izolaciju duše na Zemlji tijekom privremenog fizičkog
života dodatno otežavaju svjesne misli da izvan ovog života ne postoji
više ništa. Naše sumnje tjeraju nas na vezivanje isključivo za stvari koje
možemo vidjeti u fizičkom svijetu. Znanstvena spoznaja da je Zemlja
samo zrnce pijeska na rubu galaktičke obale unutar golemog mora
univerzuma dodatno osnažuje naš osjećaj beznačajnosti.
Zašto se niti jedno drugo živo biće sa Zemlje ne bavi pitanjem života
nakon smrti? Je li to samo zato što naši napuhnuti egoi ne vole misliti
da je život samo privremena pojava, ili zato što je naše biće povezano
s višom silom? Ljudi tvrde da sve pomisli na život poslije smrti
predstavljaju samo izražavanje naših želja. I ja sam to tvrdio. Međutim,
ima logike u konceptu da nismo stvoreni slučajno, samo da bismo
preživjeli, i da djelujemo unutar univerzalnog sustava koji usmjerava
fizičku preobrazbu Jastva zbog nekog razloga. Vjerujem da je glas naših
duša ono što nam kazuje da imamo osobnost kojoj nije namijenjena
smrt.
Svi opisi života nakon smrti iz mojih dosjea ne nude nam znanstvenu
osnovu koja bi potvrdila priče tih klijenata. Nadam se da sam učinio
barem nešto za čitatelje kojima je materijal iz ove knjige previše neobičan
da bi ga mogli prihvatiti: ako ne dobiju ništa drugo osim ideje da
možda posjeduju trajni identitet koji je vrijedno pronaći, smatrat ću da
sam postigao jako mnogo.
Jedna od stvari koje najviše muče ljude koji žele vjerovati u nešto
više od sebe je uzrok tolike negativnosti na ovom svijetu. Zlo navode
kao glavni primjer. Kad upitam svoje klijente kako Bog pun ljubavi
može dopustiti patnju, pronalazim iznenađujuće malo razlika između
njihovih odgovora. Kažu mi da je naše duše stvorio entitet koji je stanje
potpunog spokoja namjerno stavio izvan našeg dosega, kako bi nas
naveo da se trudimo jače.
Mi učimo iz zlodjela. Odsutnost dobrih osobina razotkriva krajnje
nedostatke u našoj naravi. Loše stvari testiraju nas – inače ne bismo bili
motivirani za poboljšanje svijeta svojim djelovanjem i ne bismo imali

način mjerenja svojeg napretka. Kad upitam svoje klijente u vezi naizmjeničnih
kvaliteta milosrđa i bijesa koje doživljavamo kao izražavanje
jastva učitelja – nad-duše, neki od njih kažu mi da nam stvoritelj
pokazuje samo određene atribute i to čini sa specifičnom namjerom.
Primjerice, kad bismo zlo izjednačili s pravdom, a milosrđe s dobrom,
i kad bi nam Bog dopustio da spoznamo samo milosrđe, stanje pravde
ne bi postojalo.
Ova knjiga predstavlja sliku reda i mudrosti koji se izdižu iz mnogih
razina duhovne energije. Zaprepašćuje nas implicitna poruka, osobito
naprednijih duša, o postojanju mogućnosti da se i Bog – nad-duša
našeg’univerzuma nalazi na nesavršenoj razini. Stoga, potpuna nepogrešivost
pripisuje se još višem božanskom izvoru.
Tijekom svojeg rada počeo sam vjerovati da postoji razlog iz kojeg
živimo u nesavršenom svijetu. Zemlja je jedan od bezbroj svjetova s
inteligentnim bićima, a svaki posjeduje svoj vlastiti niz nesavršenosti
koji je potrebno uskladiti. Ako dalje razvijemo tu ideju, dolazimo do
zaključka da možda živimo u jednom od mnogih svemira u raznim
dimenzijama, od kojih svaki ima svojeg tvorca koji njime upravlja s
različitom razinom vještine. Te se razine razlikuju kao što se razlikuju
stupnjevi razvijenosti duša koje smo vidjeli u ovoj knjizi. U takvom panteonu,
božansko biće naše kuće upravljalo bi tom kućom na svoj vlastiti
način.
Ako su duše koje odlaze na planete u našem svemiru potomci nadduše
– roditelja koja postaje mudrija zahvaljujući našem trudu, je li
moguće da imamo još više božanskog djeda koji je pravi apsolutni
Bog? Koncept da naš neposredni Bog još uvijek evoluira kao i mi ne
oduzima ništa od krajnjeg izvora savršenstva koji je stvorio našeg Boga.
Po mojem mišljenju, najviši, savršeni Bog ne bi izgubio svoju svemoćnost
niti totalnu kontrolu nad cjelokupnim stvaranjem kad bi dozvolio
sazrijevanje manje savršenih potomaka. Tim manjim bogovima bilo bi
dopušteno stvaranje svojih vlastitih nesavršenih svjetova kao krajnje
sredstvo uzdizanja, kako bi se mogli spojiti s najvišim Bogom.
Aspekti božanske intervencije koji se odražavaju u ovom svemiru
moraju ostati naša krajnja stvarnost. Ako naš Bog nije najbolji od svih
koji postoje, jer koristi bol kao način podučavanja, moramo to prihvatiti
kao nešto najbolje što imamo i ipak prihvatiti razloge našeg postojanja
kao božanski dar. Naravno, tu ideju nije lako prenijeti nekome tko
fizički pati zbog, recimo, smrtonosne bolesti. Bol u životu posebno je
razorna zato što može blokirati iscjeljiteljsku snagu naših duša, osobito
ako nismo prihvatili ono što nam se događa kao unaprijed zamišljeni
test. No, tijekom života, naša karma isplanirana je tako da nam niti
jedan test neće biti toliko težak da ga ne bismo mogli izdržati.
U wat hramu u planinama sjevernog Tajlanda, jedan budistički
učitelj jednom me podsjetio na jednostavnu istinu. «Život nam je»,
rekao je, «ponuđen kao način samoizražavanja, i daje nam ono što
tražimo samo ako slušamo svoje srce.» Najviši oblik tog izražavanja su
milosrdna djela. Naše duše možda putuju izvan svojeg vječnog doma,
ali mi nismo samo turisti. Imamo odgovornost za evoluciju naše više
svijesti i više svijesti drugih ljudi. Zato je naše putovanje kolektivno.
Mi smo božanska, ali nesavršena bića koja postoje u dva svijeta,
materijalnom i duhovnom. Naša je sudbina prelaženje iz jednog svijeta
u drugi kroz vrijeme i prostor, učeći kako ovladati sobom i razvijajući
spoznaju. Moramo vjerovati tom procesu i biti strpljivi i odlučni. U
većini fizičkih domaćina ne možemo u potpunosti spoznati svoju bit,
ali Jastvo se nikada ne gubi, zato što uvijek ostajemo povezani s oba
svijeta.
Možda je najzahvalniji aspekt mog rada na otkrivanju postojanja
duhovnog svijeta u umovima mojih klijenata učinak koji ta spoznaja
ima na njihovu svijest. Najznačajnija korist od spoznaje da imamo dom
vječne ljubavi, koji nas čeka, veća je prijemčivost na više duhovne sile
u našim umovima. Svijest o tome da nekamo pripadamo smiruje nas i
nudi nam spokoj, ne samo zato što imamo luku u koju se možemo
skloniti od sukoba, nego i zato što se sjedinjujemo s univerzalnim
umom. Jednoga dana svi ćemo doći do kraja tog dugog putovanja i
doseći krajnje stanje prosvjetljenja, u kojemu je sve moguće.

Comments are closed.