Jednostranačke države

Sve političke pokrete kontrolira ista sila . Ako imate dvije glavne stranke iz kojih se svaki put bira vlada i one pritom glasaju jednako o svim zakonima koji su stvarno bitni, za birača u tom slučaju ne postoji ‘izbor’. (primjer glasanja oko EU)

Dio iz knjige Davida Icka, I istina će vas osloboditi, knjigu možete kupiti na www.teledisk.hr

Prije dvije-tri godina gledao sam televizijsku emisiju o istraživanju ponašanja životinja u kojoj je prikazan prilično neugodan eksperiment u kojem su miša stavili u mrežu staklenih cijevi. Svakih nekoliko sekundi došao bi do račvanja i mogao je ići lijevo ili desno. Miš je mislio da je slobodan ići gdje god želi, ali izbori su zapravo bili strogo kontrolirani. Njegova sloboda bila je privid. Ljudska vrsta danas si je dopustila da bude poput tog miša u cijevima. Multidimenzionalni manipulatori vrlo su mudri u korištenju pomodnih riječi. Povezuju ih zajedno kako bi stvorili prihvaćeno značenje koje je često suprotno stvarnoj situaciji. Ponavljate li nešto dovoljno često ljudi će u to povjerovati. Riječ ‘sloboda izjednačuje se s ‘demokracijom’, a demokracija se izjednačuje s parlamentarnim sustavima u ‘slobodnom svijetu*. Programirani smo da vidimo tri elementa slobode-demokracije-parlamenta kao istu stvar, ali one to nisu. ‘Demokratski’ sustavi dio su dimne zavjese koja služi našem obmanjivanju. Ako ste svjesni toga da živite u autoritarnom režimu koji kontrolira vaše misli i ponašanje, medije i ekonomske uspone i padove, želja za slobodom u ljudskom će se srcu s vremenom protiv toga pobuniti. Ljude je daleko lakše nadzirati i obuzdavati ukoliko se to radi dok oni misle da su slobodni. Takva je priroda naše ‘demokracije’.

Možemo kao primjer uzeti Westminster, tu Majku parlamenata, da vidimo kakvu

lažnu demokraciju imamo. Većinu članova parlamenta nije izabrao narod nego odbor

ili članovi stranice njihovog izbornog kotara! Parlamentarni sustav Ujedinjenog Kraljevstva

sastoji se od izbornih kotara koji na općim izborima daju predstavnika u parlament.

Međutim, relativno je malen broj tih izbornih kotara graničan u smislu da je

rezultat neizvjestan. U većini uvjerljivo prevladavaju konzervativci ili laburisti. Javnost

je umno kontrolirana da vjeruje kako bi njihove plaće trebale određivati za koga će

glasati. Konzervativci imaju ‘imidz niskog oporezivanja, pa je glasanje za konzervativce

za velik broj ljudi – deprimirajuće velik broj ljudi – samo još jedan dio njihovog socijalnog

statusa. Samostojeća kuća, dva automobila, glas za torijevce (konzervativce, op.

prev.), U siromašnim i nerazvijenim područjima koja je u mnogim slučajevima uništila

stambena politika ljudi-su-brojke laburističkih vlada i vijeća, većina ljudi glasa za Laburističku

stranku zato što su oni «stranka radničkih klasa». Da, to je stranka koja vidi

ekonomski uspjeh u tome da više ljudi stoji osam sati dnevno pored tvorničkih strojeva

ili milju ispod zemlje u rudniku ugljena. Ti kruti načini razmišljanja znače da izborni

kotari u kojima prevladava obilje biraju konzervativne članove parlamenta, bez obzira

koliko osoba s plavom značkom bila kompetentna, dok će u siromašnim područjima

onaj s crvenom značkom, tko god on bio, postati član parlamenta.

U tim izbornim kotarima – golemoj većini njih – kandidat za člana parlamenta

samo treba nagovoriti lokalne članove stranke da izaberu njega ili nju da se natječe

na izborima i mogu biti praktično sigurni da će biti izabrani u parlament. To znači

biti izabran za natjecanje u «sigurnom mjestu». Stoga, ako Elita želi da netko bude

izabran kako bi radio na jačanju Novog Svjetskog Poretka, to nije nikakav problem.

Nađite im jedno od bezbrojnih sigurnih mjesta i oni su unutra. Čak i ako se pojedini

članovi parlamenta koji koriste vlastiti mozak provuku kroz mrežu, njihova će im

stranka reći kako trebaju glasati ili će se suočiti s kaznenim mjerama poput blokiranja

njihovog napredovanja ili, kao u slučaju konzervativnih članova parlamenta koji su

se protivili daljnjoj integraciji u Europsku uniju, suspendiranja članstva u stranci. To

je demokracija u Elitinom stilu budući da su oni stvorili parlamentarnu strukturu

nakon što su ‘narodne revolucije ograničile ili dokinule moć monarhija. Ukoliko naš

novi član parlamenta radi kako mu se kaže može napredovati do vlade ili čak postati

premijer. Štoviše, ako su ldonovi Elite napredovanje može biti iznimno brzo.

U Sjedinjenim Državama, koliko sam shvatio, još uvijek ima ljudi koji vjeruju da

predsjednika bira javnost. Kad bi to barem bila istina. Predsjednika biraju dvije stvari:

novac i mediji. Elita kontrolira oboje. Potrebne su vam fantastične količine novca

da se natječete za predsjedničku nominaciju unutar vaše stranke, da i ne govorim o

samim predsjedničkim izborima. Za to vam trebaju sulude svote. Samo bankarski/

trgovinski establišmenti imaju ta sredstva, a njihov novac ide onom kojeg oni žele.

Ponekad zna otići kandidatu za kojeg znaju da nema šanse pobijediti jer time osiguravaju

da će njegov suparnik – onaj kojeg stvarno žele – biti sljedeći stanovnik Bijele

kuće. Dodajte tome i medijsko praćenje koje podržava jednog kandidata a ometa

drugog i imate namještene izbore koji se promiču kao demokratski proces. Nakon

što je kandidat izabran vrijeme je za naplatu računa. Oni koji plaćaju svirača biraju

pjesmu.

Određeni zakoni i dogovor da se na glavne položaje unutar administracije biraju

određeni ljudi uređuju se prije nego što sredstva za izbore počnu pritjecati. Nazovite

Davida Rockefellera i pitajte ga tko će biti sljedeći predsjednik. Dosad će sigurno već

znati. Ljudi iz pozadine daleko su moćniji od premijera ili predsjednika djeluju li zajedno.

Oni ne moraju biti popularni zato što javnost ne zna da postoje ili što u stvari

rade. No, političari moraju paziti na popularnost, posebno u vrijeme izbora. To ih

čini lakim plijenom za one iz pozadine. U Ujedinjenom Kraljevstvu imamo humorističnu

seriju zvanu Da, ministre u kojoj jedan državni službenik manipulira ministra

da radi točno onako kako on hoće. Vrlo je zabavna, ali u stvarnosti političkog sustava

takvo je manipuliranje smrtno ozbiljno.

Političari i mediji održavaju opsjenu i time odvraćaju pažnju od onih koji stvarno

upravljaju svijetom. Političari stvaraju dojam da oni imaju moć, a mediji podržavaju

taj gigantski mit izvještavajući o događajima i odlukama, kao da su političari ti koji

su donijeli najvažnije odluke. Iz sata u sat prikazuju se i citiraju predsjednici, premijeri

i njihovi podređeni. Gledamo ih kako se sastaju na samrtima’ i daju izjave o

jednostranačke države

događajima nad kojima imaju malo ili nimalo ovlasti. Mediji, međutim, moraju uvjeravati

javnost da su ‘izabrani’ političari globalni donositelji odluka. Ne prihvaćamo

li tu iluziju počinjemo postavljati pitanja o tome tko u tom slučaju doista kontrolira

događaje. Mediji izvještavaju o svijetu kao da su političari na vrhu piramide dok su

oni zapravo marionete, izvršitelji i glasnogovornici onih koji su uistinu na vrhu. Kao

rezultat toga, oni koji nadziru naše živote mogu ostati u sjeni, dok su oni koji su samo

naizgled na vlasti neprestano u središtu pozornosti. Odvraćanje pažnje briljantno je

organizirano.

Za one među nama koji žive u ‘demokracijama’ od vitalne je važnosti da shvate

kako u stvari žive u jednostranačkoj državi. Kada toga postanemo svjesni prestat

ćemo tražiti od političara da nam kažu što da radimo i počet ćemo sami misliti i

djelovati. Prestat ćemo vjerovati da glasanjem za drugu stranku u vrijeme izbora možemo

išta važno promijeniti. Političari ili bilo koja stranka neće promijeniti svijet zato

što su oni samo pijuni. Svi mi moramo preuzeti tu odgovornost i prestati ju prepuštati

«njima», političarima, ekonomistima i svima koji je žele. Iluzija da možemo ‘birali’

tko će nama upravljati nastavljat će nas uvjeravati da predajemo našu odgovornost

drugima, ne osvijestimo li činjenicu da taj izbor nemamo.

Sve političke pokrete kontrolira ista sila . Ako imate dvije glavne stranke

iz kojih se svaki put bira vlada i one pritom glasaju jednako o svim zakonima koji su

stvarno bitni, za birača u tom slučaju ne postoji ‘izbor’. To je slučaj s Demokratskom

i Republikanskom strankom u Americi. SAD, ta domovina ‘slobode’ kao što nam

predsjednici konstantno govore, jednostranačka je država. Isto vrijedi i za Ujedinjeno

Kraljevstvo. Nema bitne razlike između Laburističke i Konzervativne stranke. U

Britaniji je nemoguće glasati za stranku koja ima bilo kakve izglede formirati vladu

tra kada je više – a ne manje – teških droga dopremano u Sjedinjene Države kako bi

se dodatno destabiliziralo američko društvo. Bush je četrnaest godina također bio

prijatelj Dona Aronovva koji je (prema jednoj objavljenoj priči9 i mnogim drugim

istraživačima) bio povezan s kriminalnom mrežom Mevera Lanskog i pranjem novca

od droge. Zatim je tu i Zapata Oil Corporation koju je osnovao George Bush. Ta je

kompanija bila paravan za CIA-u, a njena kompanija-kći, Zapata Offshore, bila je

umiješana u krijumčarenje druge dok je Bush bio na njenom čelu. Michael Maholy,

koji je dva desetljeća radio za američko Ministarstvo vanjskih poslova i CIA-u, izjavio

je da je droga bila dopremana morem do platformi Zapata Offshorea, iskrcavana i zatim

transportirana do obale helikopterima koji su konstantno prevozili robu i osoblje

između platformi i američkog kopna. Rekao je da je vidio kako se to odvija. Maholy

je još ustvrdio da su brodovi kompanije Pacific Seafood korišteni za transport droge

između država.”1

Znam da je velik mentalni skok prihvatiti da svjetsko tržište ilegalnih teških droga

kontroliraju i nadziru elementi Elite unutar organizacija kao što su CIA i britanska

obavještajna služba, koje navodno postoje zato da bi društvo štitile od posljedica ovisnosti

o teškim drogama. Ali tako stvari stoje. Ništa nikada nije onako kako izgleda.

Poznato je da je CLA eksperimentirala s LSD-om prije nego što se on 1960-ih počeo

promovirati kao droga ‘slobode’. Elita je već vrlo dugo umiješana u manipuliranje

društvom uz pomoć droga. To traje stoljećima a dosegnulo je novi vrhunac s Opijumskim

ratovima protiv Kine 1840. i 1858. kad je kineske napore da zaustave dotok

opijuma u njihovu zemlju osujetila moć Britanskog carstva. Premijer kraljice Victorie,

koji je bio uključen u oba rata, bio je Lord Palmerston, Veliki patrijarh ili Majstor

masona Velikog Orijenta (Iluminata) i član Komiteta 300. Posrednik u toj trgovini

opijumom iz Indije u Kinu i drugdje bila je Istočnoindijska kompanija, skupina škotskih

trgovaca koji su bili povezani s Vitezovima sv. Ivana Jeruzaleskog i Družbom

Isusovom (jezuitima). Neki istraživači vjeruju da su pravi gospodari kompanije bile

bankarske obitelji iz sjeverne Italije, Crno plemstvo.”

Strategija koju su Britanci koristili u Kini postala je trajni obrazac za invazije pomoću

ovisnosti o drogama. Sponzorirali su masovnu ovisnost o opijumu sve dok

nisu potpuno slomili kinesko društvo i vitalnost. Britanska vlada koristila je mrežu

terorizma i organiziranog kriminala, poput Trijada, društva Hong i Asasina, koja je

za njih vodila trgovinu. Kad su kineski vladari reagirali kako bi opskrbu prekinuli,

Britanci su iskoristili svoju vojnu i pomorsku snagu da ih poraze. A ‘mirovni’ sporazum

nakon sukoba Britancima je dao zajamčeno pravo da povećaju priljev opijuma,

da im se plati naknada za opijum koji su kineski vladari bili konfiscirali te da imaju

suverenitet nad strateškim lukama i priobalnim otocima. Tako je Hong Kong došao

pod britansku vlast. Koristili su ga kao središte dalekoistočne trgovine drogom, što je

njegova uloga i dan danas.

Većina transakcija u novcu i zlatu na hongkonškim financijskim tržištima isplate

su i pranje novca iz trgovine drogom. Nankinški sporazum iz 1842. dao je Britaniji

kontrolu nad Hong Kongom i 21 milijun dolara u srebru. Napisao ga je kolonijalni

ministar Edward Bulwer-Lytton (Kom. 300) čija su djela toliko nadahnula Hitlera,

naciste i druge poput gospode Blavatsky. Njegov je sin bio vicekralj Indije na vrhuncu

trgovine opijumom između Indije i Kine, razdoblju koje su kamuflirala djela Rudyarda

Kiplinga o britanskom Radžu (Britanskim trgovcima drogom). U knjizi T1w

Opium Clippers (Opijumski kliperi) Basil Lubbock navodi imena vlasnika britanskih

brodova uključenih u trgovinu opijumom posredstvom Istočnoindijske kompanije:

jardine Matheson, Dent and Co, Pybus Bros, Russell and Co, Cama Bros, Duchess

of Atholl, the Earl of Balcarras, King George IV, The Prince Regent, The Marquis of

Camden, i lady Melville. Upravo je predak lady Melville, George, dočekao Williama

Oranskog na prijestolje i postao čuvar državnog pečata.

Nakon drugog Opijumskog rata koji je završio 1860. britanske poslovne banke i

trgovinske kompanije osnovale su Hong Kong and Shanghai Corporation kao središnju

banku dalekoistočne industrije droge. Prema svim istraživanjima koja sam

pročitao o narko-mrežama, Hong Kong and Shanghai Bank, sa svojim globalnim

vezama, ostala je financijsko središte industrije droge do današnjeg dana.12 To je bila i

Nugan Hand Bank (sa sjedištem u Sydneyu u Australiji), još jedna CIA-ina/Mossadova

operacija koju su vodili Francis Nugan i Michael Hand, pripadnik Zelenih beretki i

pukovnik Američke vojske dodijeljen CIA-i. Prema CIA-inom agentu Trentonu Parkeru,

Hand je bio u čestom kontaktu s Georgeom Bushom nakon što je ovaj izabran

za potpredsjednika.

Pogledajmo neke od vodećih ljudi banke Nugan Hand: admiral Earl F. Yates, predsjednik,

načelnik stožera za strateško planiranje američkih snaga u Aziji i Pacifiku za

vrijeme Vijetnamskog rata; general Edwin F. Black, predsjednik havajske podružnice,

zapovjednik američkih snaga u Tajlandu tijekom Vijetnamskog rata; George Farris,

agent u podružnicama u Washingtonu i Flong Kongu, vojni obavještajni stručnjak;

Bernie Houghton, predstavnik banke u Saudijskoj Arabiji, tajni agent američke Mornaričke

obavještajne službe; Thomas Clines iz Nugan Handa u Londonu, direktor

obuke u CIA-inoj tajnoj službi koji je bio uključen u Iran-Kontru i radio s Michaelom

Handom i Theodoreom Shackleyem za vrijeme Vijetnama; Dale Holmgreen iz

tajvanskog ureda, direktor letne službe u Vijetnamu za Civilni zračni transport koji

je kasnije postao zloglasni CIA-in avioprijevoznik, Air America. Walter McDonald,

direktor podružnice u Annapolisu u Marylandu, bivši zamjenik direktora CIA-inog

Odjela za ekonomska istraživanja; general Roy Manor, filipinska podružnica, načelnik

stožera američkog pacifičkog zapovjedništva i vladin časnik za vezu s predsjednikom

Ferdinandom Marcosom; William Colby, odvjetnik banke Nugan Hand, bivši

direktor CIA-e.

Baš tip ljudi od kojih biste očekivali da vode banku, zar ne? Pa, bili bi ukoliko

biste od menadžera svoje banke očekivali da vas savjetuje o vođenju tajnih operacija

i obučavanju terorista. Direktor Nugan Handa Donald Beazley bio je predsjednik

City National Bank of Miami koja je rukovala novcem Antiklevetničke lige.15 Michael

Hand krajem 1970-ih pronađen je mrtav u svom Mercedes Benzu na jednoj zabačenoj

cesti izvan Sydneya. Navodno se ubio. Bilo je to nevjerojatno samoubojstvo jer

je povukao okidač i onda, prije nego što je umro, morao je obrisati sve svoje otiske

prstiju s pištolja budući da nijedan nije pronađen. Istraga australske vlade otkrila je

da milijuni dolara nisu bili zavedeni u knjige Nugan Handa i da je ta banka služila

za pranje novca trgovaca drogom. Te je profite CIA koristila za financiranje krijumčarenja

oružja i ilegalnih tajnih operacija širom svijeta. Bilo je i dokaza da je CIA

koristila banku za plaćanje političkih kampanja protiv političara u raznim zemljama,

uključujući Australiju, kako bi osigurala da glasači podrže CIA-in izbor. Da, to je taj

‘slobodni’ svijet o kojem govorimo.

Banke koje su poznate širom svijeta posrednici su u pranju novca od droge koji se

prebacuje s jednog računa na drugi dok mu se podrijetlo u mreži transakcija ne izgubi.

Industrije zlata i dijamanata, kojima kroz kompanije kao što je DeBeers upravljaju

Rothschildi i Oppenheimeri, također se koriste za pranje novca od droge. Novcem

se od tih kompanija kupuju zlato i dijamanti, a zatim se oni prodaju kako bi se dobio

‘čist’ novac. Međusobno isprepletene angloameričke obitelji u Elitinoj mreži manipulacije,

koje su odgovorne za organiziranje sukoba i ekonomskih depresija tijekom

niza naraštaja, ujedno stoje iza svjetskog tržišta ilegalnih droga.10 Neke od najslavnijih

osoba, poslovnih banaka i kompanija u svijetu dobar dio svog bogatstva izravno

ili neizravno stječu na ovisnosti mladih o drogama. Dolazi vrijeme kad će se ti ljudi

morati javno suočiti s tom odgovornošću u sklopu njihove vječne evolucije, pa će

javnost ostati zapanjena umiješanošću nekih od njih.

Iste obitelji i organizacije bile su odgovorne za trgovinu robovima i prohibiciju.

Ova potonja bila je sredstvo za stvaranje goleme mreže organiziranog kriminala u

Sjedinjenim Državama. Tako stvorena struktura bila je savršena – što je bio i cilj – za

trgovinu drogom nakon završetka prohibicije. Najvažnije medu grupama koje su se

zalagale za prohibiciju i kraj «zala od pića», skupine kao što su Kršćanska unija žena

za trijeznost i Liga protiv saluna, financirah su Rockefelleri, Vanderbilti i VVarburzi

preko Rockefellerove zaklade, Zaldade Russel Sage i sličnih zaklada oslobođenih

plaćanja poreza. Prohibicija je bila još jedna prijevara Elite iskorištena za dugoročne

ciljeve. Usput, na njoj se obogatio i Joseph Kennedy, JFK-ev otac.

Klasik profesora Alfreda McCoya iz 1972. pod naslovom The Politics Of Heroin In

South East Asia (Heroinska politika u jugoistočnoj Aziji) i njegov nastavak iz 1991.

The Politics Of Heroin – CIA Complicity In The Global Drug Trade (Heroinska politika

– umiješanost CIA-e u svjetsku trgovinu drogom) govore o tome kako su CIA-ini

helikopteri u Vijetnamu prevozili heroin od polja do distribucijskih točaka, dok je

američka javnost mislila da su tamo kako bi se borili protiv ‘komunizma’. Opisuje

kako je za tu trgovinu iskorištena tvornica za punjenje boca Pepsi Cole i kako su

mediji gušili te informacije. U tom je sukobu poginulo 58.000 Amerikanaca i bogzna

koliko Vijetnamaca. Ništa ne opisuje bolje manjak poštovanja tog mentalnog sklopa

prema ljudskom životu od načina na koji je CIA krijumčarila drogu u Ameriku:

u plastičnim vrećicama skrivenim u tjelesnim šupljinama mrtvih vojnika koje su iz

Vijetnama vraćali kući na pokop. CIA-in operativac Gunthar Russbacher ispričao je

kako je nekim tijelima vadena utroba kako bi ih napunili drogom prije slanja natrag

u Sjedinjene Države.17 Na tijelima koja su sadržavala drogu bile su ispisane tajne šifre

koje su omogućavale njihovo prepoznavanje po dolasku u zrakoplovne baze na Zapadnoj

obah, posebno u Zrakoplovnu bazu Travis u Kaliforniji. Droga je nakon toga

vađena i raspačavana mladima u Americi.

Jedan od ljudi kojima je sve to postalo jasno tijekom Bushovog mandata bio je

potpukovnik James «Bo» Gritz, jedan najodlikovanijih američkih vojnika sa šezdeset

i dvije pohvale za hrabrost, pet Srebrnih zvijezda, osam Brončanih zvijezda, dva Purpurna

srca i Predsjedničku pohvalu. Moj pogled na život i onaj Boa Gritza teško da bi

se mogli više razlikovati, ali njegova iskustva trebaju čuti svi oni koji misle da je vlada

još uvijek – ili da je ikada bila – ‘za’ i ‘od’ naroda. U obraćanju američkom Liberty

Lunch klubu, snimljenom i objavljenom pod naslovom A Nation Betrayed (Izdana

nacija), Gritz opisuje kako je dvaput posjetio čovjeka po imenu Khun Sa koji je bio

priznati «gospodar» krijumčarenja droge u Zlatnom trokutu Dalekog istoka. Heroin

je derivat opijuma. Gritz se u to umiješao kad su mu rekli da oslobađanje američkih

ratnih zarobljenika (koji su ostali zarobljeni nakon sukoba u Laosu) blokiraju dužnosnici

američke vlade umiješani u krijumčarenje droge. Utvrdio je da je to istina.

Vlada nije htjela da zarobljenici budu oslobođeni zato što su oni znali za umiješanost

njihovih dužnosnika u trgovinu drogom i mogli su progovoriti o tome nakon što se

vrate kući. Khun Sa i njegovi agenti u Zlatnom trokutu ispričali su Gritzu o nekima

od Amerikanaca s kojima su u prošlosti surađivali. Naveli su Theodorea Shackleya,

kojeg je George Bush imenovao na visoki položaj u CIA-i i koristio kao svojeg ‘pisca

govora’. Također su naveli Richarda Armitagea, tadašnjeg službenika Američke

ambasade i kasnijeg člana osoblja u kampanji Ronalda Reagana koji ga je imenovao

pomoćnikom ministra obrane. Nije ni čudo što je pokazano tako malo zanimanja za

oslobađanje američkih ratnih zarobljenika koji su cijelu stvar mogli razotkriti. Armitage

je navodno blizak prijatelj i savjetnik Colina Powella, američkog načelnika stožera

za vrijeme Zaljevskog rata, koji je predstavljen kao mogući predsjednički kandidat

koji će se natjecati kao samozvani «Rockefellerov Republikanac«.18

Elita se bavi drogama iz tri glavna razloga. Prvi: kako bi zgrtala nezamislive količine

novca – milijarde godišnje – za financiranje tajnih operacija protiv izabranih vlada

i društva općenito. Profit od droge daje novac koji ne treba kanalizirati iz vladinih

izvora gdje bi mu se moglo ući u trag. Kao drugo, ‘problem’ droga izazvao je (razumljivo)

takvu reakciju – «nešto se mora poduzeti« – da ljudi pristaju na ograničavanje

prava i sloboda onako kako nikada ne bi pristali da nema potrebe za ‘rješenjem’ koje

će ‘zaustaviti’ priljev droga i njihov strašan utjecaj na strukturu društva. To SAD-u

(globalnoj Eliti) ujedno pruža izgovor da se upliće u poslove drugih zemalja. Kao

treće, imamo sindrom opijuma i Kine. Želite li zavaditi pa vladati i spriječiti ljude

da manifestiraju svoj puni potencijal koji je bolji način od toga da znatan dio mlade

generacije (i mnoge druge pored toga) navučete na teške droge? Ono što su Britanci

dokazano radili Kinezima je ono što Elita nastoji raditi mladim ljudima svijeta, crpiti

njihovu prirodnu vitalnost, njihov osjećaj vrijednosti i znanje o njihovom beskrajnom

potencijalu kako bi postigli sve što žele postići. Rat protiv droga još je jedan

lažni rat. Kao što je rekao Bo Gritz:

«Nijedan od predsjednika koji su objavili rat drogama nikada nije vodio takav rat.»

A Michael Levine, bivši agent Agencije za suzbijanje droga, izjavio je daje rat protiv

droga bio:

«…najveća, najdiplomatskija i najsmrtonosnija laž koju je građanima SAD-a njihova

vlada ikad servirala.«

A tko su bila dvojica paravana za sve «ratove protiv droge» od Nixonove administracije

naovamo? George Bush i Bili Clinton. O Clintonovim poslovima s drogom

govorit ću nešto kasnije.

Zaljevski rat

George Bush je naftaš. Velik dio njegovog kolosalnog bogatstva potječe od nafte. Te

kompanije osigurale su najveći dio sredstava za njegovu izbornu kampanju. Kad je

Bushova politika dovela do porasta cijene nafte, i njegova osobna zarada i zarada

naftnog kartela enormno su porasle. Isto je vrijedilo za još jednog naftaša, Jamesa

Bakera, Bushovog ministra vanjskih poslova. U širem smislu, što su arapski proizvođači

nafte podjeljeniji to Sjedinjene Države, Britanci i druge industrijske zemlje imaju

veću moć nad njima. Sukob na Srednjem istoku, koji podiže cijenu nafte i uzrokuje

previranje i neprijateljstvo unutar arapskog svijeta, dobar je za naftaše i za politiku

‘zavadi pa vladaj’. Uspijete li urediti da u takav sukob bude umiješana skupina zemalja

koje se bore pod zastavom Ujedinjenih naroda, ubrzavate prijelaz na svjetsku

vojsku pod središnjom globalnom kontrolom što je jedan od temeljnih ciljeva Novog

Svjetskog Poretka. Zaljevski rat postigao je sve navedeno. Ako Saddam Hussein, koji

je godinama bio blizak prijatelj Busha, nije bio uključen u zavjeru onda su mu briljantno

smjestili.

U srpnju 1990. Bush je prisustvovao samitu NATO-a u Lancaster Houseu u Londonu

kojim je predsjedao NATO-ov generalni tajnik Manfred Vvorner, koji je (poput

njegovog prethodnika, lorda Carringtona) bio bilderbergovac. Neki istraživači

utvrdili su da se raspravljalo o mogućnosti novog rata na Srednjem istoku, kao i o

raspoređivanju snaga NATO-a izvan njihovih dodijeljenih regija, takozvanom raspoređivanju

«izvan područja«. Na tom je samitu nastala Londonska deklaracija koja je

pozivala na bliskiju suradnju između NATO-a i zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza. To

se u međuvremenu razvilo, kao stoje bilo i planirano, u politiku primanja tih zemalja

u NATO u sklopu strategije stvaranja svjetske vojske. Elita očigledno silno želi da ta

politika primanja bude prihvaćena, jer kad se NATO počne širiti i djelovati izvan

Europe i Sjevernog Atlantika bit će sve bliže tome da postane svjetska vojska. Cilj je

širiti NATO-ovo područje operacija pozivanjem novih zemalja na priključenje i režiranjem

događaja kroz strategiju ‘problem-reakcija-rješenje koji vode do ujedinjenja

NATO-a i UN-ovih ‘mirovnih’ snaga i formiranja svjetske vojske. To je pozadina u

sklopu koje Zaljevski rat treba promatrati.

Prepirke između Iraka i Kuvajta nisu nove. Kuvajt je bio pod kontrolom Britanaca

i Elite još od dana kada je otkriven ekonomski potencijal nafte. On je diktatura, i

to neugodna, i ideja da je cilj Zaljevskog rata bio osloboditi’ Kuvajt jednostavno je

smiješna. Ako Kuvajt treba osloboditi, diktatori elite moraju se odreći svoje vlasti, i

britansko manipuliranje tom zemljom i njenim narodom treba prestati. Amerikanci

i Britanci poticali su Saddama Husseina da uđe u rat s Iranom 1980. Ako su otkrića

nekih istraživača točna, Saddama su britanske i američke obavještajne službe navele

da povjeruje da je Homeinijev režim u takvom kaosu da će rat biti brzo gotov. Bila je

to laž. Rastegao se na osam godina uz stravične patnje i gubitak života. Ali to je bilo

dobro za naftne kompanije, banke, proizvođače oružja i strategiju ‘zavadi pa vladaj’.

Britanska vlada naoružavala je obje strane u tom sukobu, i dio (ali samo dio) tog

skandala izbio je na svjetlo dana kroz Scottovu istragu o ilegalnoj prodaji oružja Iraku.

Pitam se je li ta istraga čula za kompaniju Midland Industrial Trade Services,

koja je navodno tajna operacija trgovine oružjem Midland Banka. To se, kako mi je

rečeno, skriva iza fasade ‘obične’ podružnice Midlanda u Ulici Victoria, Westminster,

London SW1H ONJ. Također se pitam je li Scottova istraga čula za tvrdnje da je

Iračane s kompanijom Midland Industrial Trade Services povezala tvrtka Kissinger

Associates. Siguran sam da nema nikakve istine u tim glasinama iz vrlo dobro obaviještenih

izvora. Da je Midland Bank, taj stup ugleda, uključen u tajnu trgovinu

oružjem? I sama pomisao je smiješna. Nije li?

Iračko-iranski rat groteskan je primjer modificiranog hegelijanizma. CIA se brinula

o Homeiniju tijekom njegovog izgnanstva u Parizu kako bi osigurala da bude

spreman preuzeti vlast kada šah, još jedna CIA-ina marioneta, prestane biti od koristi.

U isto vrijeme Wall Street Journal od 16. kolovoza 1990. izvijestio je da je upravo

CIA 1968. podržala stranku Baath u Iraku i postavila Saddama za diktatora. Sada je

Saddam bio iskorišten, svjesno ili ne, da započne još jedan rat u Zaljevu, još jedan rat

koji je bio odavno planiran. George C. Andrews izvještava u svojoj knjizi Extra-Terrestrial

Friends And Foes (Izvanzemaljski prijatelji i neprijatelji):

«Nedovoljno poznata činjenica o Zaljevskom ratu je da je mjesec dana prije naše

objave rata, 15. prosinca 1990. državni tajnik James Baker potpisao izvještaj Američke

vojske iz 352. zapovjedništva civilnih poslova o Novom Kuvajtu [dokument

nije tajan i dostupan je onima koje zanima]. Taj izvještaj detaljno opisuje koliko će

Kuvajt biti razoren, kako će naftni izvori biti zapaljeni i kako će onda sve biti pono

vno izgrađeno’bolje nego ranije’, s despotizmom umjesto demokracije, još čvršće

ukorijenjenim nego što je bio ranije. Izvještaj uključuje popis američkih korporacija

kojima će biti dodijeljeni unosni poslovi obnove Kuvajta i gašenja naftnih izvora,

kao i arapskih imena pod kojima će djelovati.

«Zasto nikom od njegovih političkih protivnika nije palo na pamet postaviti očigledna

pitanja: Što se događalo s imovinom Georgea Busha, predanom u tzv. ‘slijepi

fond’, tijekom vremenskog okvira Zaljevskog rata? Zašto javnost još uvijek nema pravo

saznati pojedinosti ogromnih poslovnih dogovora između Busha i Husseina?»

Čitateljima ove knjige odgovori na ta pitanja bit će očigledni. Usput rečeno, ‘slijepi

fond’ je farsa koja inzistira da predsjednik za trajanja mandata mora prepustiti sve

svoje poslove na čuvanje svom predstavniku, čime bi se trebalo osigurati da ne mogu

donositi političke odluke koje će utjecati na njihove investicije i kompanije. Vjerujete

li da to doista tako funkcionira? Ne, ja ne. Bushov ‘slijepi fond’ kontrolirao je William

Farish III., njegov bliski prijatelj i unuk Williama Farisha, predsjednik Standard Oila

iz New Jerseya iz vremena kada su surađivali s I. G. Farbenom i opskrbljivali Adolfa

Hitlera. Uskoro ću se vratiti na Bushove poslovne veze sa Saddamom.

Američki izviđači su otprilike 16. ili 17. srpnja 1990. obavijestili predsjednika Busha

da se iračke snage okupljaju uz granicu s Kuvajtom. Ništa se nije poduzelo. Dana

25. srpnja Saddam Hussein sastao se s američkom ambasadoricom u Bagdadu April

Glaspie koja mu je rekla da djeluje prema uputama predsjednika Busha. Rekla je da

Bushova vlada nema «nikakvo mišljenje o arapsko-arapskom sukobu, poput vašeg

pograničnog spora s Kuvajtom.»” Pitam se jesu li argentinskoj vladi rekli nešto slično

prije invazije na Falklande? Glaspie je dodala da je dobila upute od predsjednika da

nastoji poboljšati odnose s Irakom. Nakon toga je otišla na ljetni odmor, stoje Saddamu

bio još jedan znak da su Amerikanci nezainteresirani za cijelu stvar.

Taj datum – 25. srpnja – posebno je važan jer su u danima prije toga, prema CIA-i

i operativcu Mornaričke obavještajne službe Guntheru Russbacheru, George Bush,

Brent Scowcroft (Kissinger Associates) i drugi bliski savjetnici sastavili sporazum

za slanje predsjedniku Gorbačovu, kojim se on trebao složiti da neće intervenirati

ukoliko Sjedinjene Države izvrše invaziju na Irak. Sjetite se da je to bilo prije nego

što se Glaspie sastala sa Saddamom i dok je Bush ignorirao gomilanje iračkih trupa.

Russbacher kaže da su ga Scowcroft i Bushov šef CIA-e, William Webster, obavijestili

o planu sredinom srpnja. Russbacher je bio jedan od pilota četiriju CIA-inih aviona

SR-71 koji su 26. srpnja odletjeli za Moskvu iz mornaričke zrakoplovne baze Crows

Landing u Kaliforniji, uz dva punjenja gorivom na putu. U zrakoplovima su bili Scowcroft

and Webster. Rusbacher, koji je govorio ruski, sastao se s Gorbačovom koji je

potpisao sporazum.23

Dok se sve to događalo Bush i dalje nije imao ništa za reći u javnosti o gomilanju

vojnih snaga duž kuvajtske granice. Do 31. srpnja u to je bilo uključeno možda

100.000 vojnika. Bush je i dalje šutio. Dva dana prije invazije Johna Kellya (CFR),

pomoćnika ministra vanjskih poslova, na kongresnom saslušanju upitali su hoće li

SAD branili Kuvajt u slučaju napada. On je odgovorio: «Nemamo nikakav sporazum

o obrani s bilo kojom zaljevskom zemljom».21 Dana 2. kolovoza Saddam je napao

Kuvajt. Tog istog dana, i ponovno 6. kolovoza, Bush se sastao s Margaret Thatcher u

Aspenu u Coloradu, i u Bijeloj kući. Britanska premijerka se, kao i obično, ratoborno

zalagala da se Saddamu očita lekcija. Henry Kissinger je također bio iza kulisa, u obliku

Brenta Scowcrofta, savjetnika za nacionalnu sigurnost, dugogodišnjeg Kissingerovog

pomoćnika još od dana Nixonovog mandata i direktora Kissinger Associatesa.

Scowcroft je poticao na vojnu intervenciju. Bush je počeo mijenjati ton. Amerikanci

su Saudijskoj Arabiji rekli da će njihova zemlja vjerojatno biti Saddamova sljedeća

meta – što je bila potpuna besmislica – i Bush je naredio američkim trupama da se

rasporede uzduž ‘ugrožene’ saudijske granice. Svijetu je poslana poruka da neće biti

intervencije. Američke snage bile su tamo samo radi zaštite Saudijske Arabije, govorio

je Bush. Oružje koje će se koristiti protiv Saddama bit će ekonomske sankcije.

Saudijce, Nijemce i Japance nagovorit će da velikim svotama novca doprinesu pokrivanju

američkih troškova.

Ali nikada nije bilo u planu da sankcije budu pravo oružje. Retorika je postajala sve

oštrija. Bush je Saddama nazvao «novim Hitlerom» i rekao je daje Drugi svjetski rat

pokazao da popuštanje takvim ljudima nije rješenje. Mogao je dodati i da nije rješenje

novčano podupirati obje strane istovremeno i pomagati u financiranju hitlerove

ratne mašinerije kao što je činio njegov otac. Onima koji su razumjeli igru bilo je lako

prepoznati što se događa. Dana 23. kolovoza Kissingerov čovjek Brent Scowcroft rekao

je sve: « Vjerujemo da stvaramo početak novog svjetskog poretka iz kraja američko-

sovjetskih antagonizama».25 Izraz Novi Svjetski Poredak počet će koristiti i Bush,

a izraz će postati zamorno čest u političkom jeziku diljem svijeta. Bush (Kom. 300)

je dobio oduševljenu podršku Margaret Thatcher i francuskog predsjednika, masona

Francoisa Mitterranda (Kom. 300) koji su u Zaljev poslali svoje snage kao podršku

Amerikancima. Predstavljali su se kao snage Ujedinjenih naroda. Praktički, svjetska

vojska. U svom govoru pred Kongresom 11. rujna Bush je rekao:

«Jasno je da diktator više ne može računati da će sukobi Istoka i Zapada blokirati

koordiniranu akciju Ujedinjenih naroda protiv agresije. Započelo je novo partnerstvo

nacija i danas se nalazimo u jedinstvenom i izvanrednom trenutku. Kriza

u Perzijskom zaljevu, koliko god bila teška, također nudi rijetku priliku da uđemo

u povijesno razdoblje suradnje. Iz ovih teških vremena može nastati naš peti cilj

– Novi Svjetski Poredak…»

Umjesto ‘peti’ čitajte ‘prvi’. Bush je 8. studenog objavio da će se snage u Saudijskoj

Arabiji znatno povećati. ‘Obrambene’ snage sada su trebale biti prebačene u ‘ofanzivni’

način djelovanja. Tjedan dana kasnije Bush je krenuo na turneju po Europi i

Srednjem istoku s ciljem prikupljanja podrške za invaziju. Tri je sata razgovarao sa

sirijskim predsjednikom Assadom, instrumentom Elite, koji je obećao da će povećati

svoj doprinos Bushovim snagama na 20.000 ljudi. Bushove ‘UN-ove’ snage započele

su napad u srijedu 16. siječnja. Na Irak je poslano 120.000 borbenih letova, uglavnom,

kako se pokazalo, protiv civilnih područja. Na čelu operacije bio je Bushov

načelnik Združenog stožera Colin Powell, član Vijeća za vanjske poslove, koji ima

predačke veze s mnogim starim američkim i britanskim porodicama. Svi saveznički

vrhovni zapovjednici i američki ministri obrane od Drugog svjetskog rata naovamo

bili su članovi CFR-a. Broj poginulih i ozlijeđenih zbog bombardiranja Iraka, bolesti

koje su se zbog loga raširile i ekonomskih sankcija koje još traju nepojmljiv je. Uvjeti

u kojima žive nevini civili u Iraku grozni su zbog ekonomskog stiska, ali Zapad okreće

glavu. Dalde, to su Ujedinjeni narodi u svom njihovom sjaju, to je bastion pregovora

umjesto rata’. To su zagovornici mira. To je Novi Svjetski Poredak. Budući

predsjednik Bill Clinton podržao je Zaljevski rat i politiku Ujedinjenih naroda. U

svemu tome ima još jedna iznenađujuća stvar. Vlada Sjedinjenih Država financirala

je Saddama Husseina u njegovom ratu protiv snaga Sjedinjenih Država i UN-a!

To su radili preko podružnice banke Banca Nazionale del Lavoro (BNL) u Atlanti.

Kongresnik Henry Gonzalez razotkrio je skandal s BNL-om 1991. nakon što je

primijetio da je ta mala podružnica talijanske vladine banke Iraku dala zajmove u

vrijednosti od 5 milijardi dolara. To se dogodilo nakon studenog 1989. kada je Bijela

kuća dala jamstvo na bankovne zajmove Iraku ako se oni koriste za kupovanje

američkih poljoprivrednih proizvoda. Ukoliko Saddam ne bi otplatio zajam teret bi

pao na američke porezne obveznike, a kako ih nikad nije otplaćivao od početka je

bilo jasno da će takav biti ishod i s ovim zajmom. Umjesto da kupi hranu, Saddam

je novac potrošio na oružje, uključujući narudžbe od Matrix Churchilla, engleskog

proizvođača alatnih strojeva (koji je bio optužen u sudskom predmetu u kojem je

pala sumnja i na britansku vladu, što je dovelo do Scottove istrage). Iako su mnogi

američki istražitelji Busha upozoravali da se novac koristi za oružje, zajmovi su se

nastavili.

Prijevara je bila više nego očigledna, pogledate li ostale dokaze. Sin George radio

je isto što je otac Prescott radio s Hitlerom. Financirao je agresora kako bi s njim

mogao započeti rat. Dio novca potrošen je na kupovanje otrovnog plina od CIAinog

paravana zvanog Cardeon Industries iz Čilea.27 Kad je počeo rat Saddam je

prestao vraćati zajmove i američki porezni obveznici sada otplaćuju novac koji je

Irak potrošio na borbu protiv njihovih sinova i kćeri. Zataškavanje toga je, kao i

obično, dovelo do žrtvovanja sitnih riba. Za cijeli slučaj optužen je menadžer podružnice

BNL-a u Atlanti Christopher P. Drogoul, koji nikako nije mogao odobriti

toliki novac bez dozvole viših instancija. Američki okružni sudac Marvin Schoob

rekao je da je tvrdnja da je podružnica iz Atlante mogla odobriti zajmove u vrijednosti

od 5 milijardi dolara bez odobrenja središnjice u Rimu mogla poteći samo

iz «zemlje snova». Sudac je zaključio da su Drogoul i četvero ostalih zaposlenika

podružnice:

jeanosvranacKe arzave

 

«…bili pijuni ili sporedni glumci u mnogo većoj i dalekosežnijoj, sofisticiranoj zavjeri

u koju je bio uključen rimski BNL, a možda i velike američke i strane korporacije te

vlade Sjedinjenih Država, Engleske, Italije i Iraka… Dim kulja iz svih prozora. Moram

zaključiti da zgrada gori.»

To je bila posljednja stvar koju su Bushova administracija i globalna Elita htjeli

čuti. Sudac Schoob maknut je sa slučaja. Zamijenio ga je sudac Ernest Tidwell koji je

odbio predstavljanje bilo kakvih dokaza o povezanosti CIA-e ili Bushove Bijele kuće

s bankom. Drogoula je njegov odvjetnik, suprotno njegovim željama, nagovorio da

prizna krivicu. Financiranje gomilanja iračkog oružja prije Zaljevskog rata i UN-ove

optužbe zbog toga bili su dio proračunatog plana za poticanje sukoba, u što su bili

uključeni Bushova administracija, britanska vlada Johna Majora, talijanska vlada, Sovjetski

Savez i druge vodeće vlade pod kontrolom svjetske Elite. Umiješano je bilo još

jedno poznato ime: Flenry Kissinger.

Još 1984. Kissinger Associates dogovarao je s BNL-om zajmove Iraku za financiranje

kupovine oružja od slabo poznate kompanije-kćeri talijanskog proizvođača

automobila Fiata (na čijem je čelu vodeći bilderbergovac Giovanni Agnelli). Riječi

Charlesa Barlette, bivšeg istražitelja Ministarstva pravosuđa, citirane su s tim u vezi u

novinama Spotlight od 9. studenog 1992. Članak kaže:

«Barletta je dodao da su savezni istražitelji prikupili desetke takvih inkriminirajućih

povijesti slučaja o Kissingerovoj tvrtki [čiji je direktor lord Carrington]. Ali čini se da

Henry Kissinger ima posebnu vrstu imuniteta. Nisam siguran kako mu to polazi

za rukom, ali Kissinger danas ima jednaku moć nad vašingtonskom birokracijom

nacionalne sigurnosti kao u danima dok je bio car vanjske politike Nixonove administracije.

On pokupi vrhnje, ostali pokupe krivnju. Kissinger će ostati čist sve dok

Kongres ne pronađe hrabrosti za provedbu temeljite istrage protiv tog nedodirljivog

političkog mesetara.»

Upravo tako.

Bankof Credit and Commerce International (BCCI)

Bushovo (republikansko) i Clintonovo (demokratsko) krilo Jednostranačke države

imaju još jednu zajedničku vezu – Bank of’Credit and Commerce International – koja

je bila snažno povezana s talijanskim BNL-om. BCCI je osnovan početkom 1970-ih

i brzo se proširio na zadivljujućih 400 podružnica u 78 zemalja. Njegovo ime vrlo je

slično imenu Banque De Credit International (BC1), banke Mossadovog agenta rabina

Tibora Rosenbauma, koja je bila korištena za financiranje Permindexa i pranje

CIA-inog i Mossadovog gangsterskog narko-novca u vrijeme atentata na Kennedya.

Njen «nasljednik», BCCI, imao je važnu ulogu u mreži pranja narko-novca i za tu su

zaplijenila 1988. (zajedno s drugom BCCI-jevom imovinom u Sjedinjenim Državama).

Skolnick dalje kaže:

«lsta banka ima spise koji pokazuju zajednička poslovna ulaganja bivšeg panamskog

diktatora, generala Manuela Noriege i Georgea Busha. U siječnju 1990. savezni

tužitelj uTampi imao je na suđenju bivše članove uprave floridske podružnice.

Dopustili su im da se izvuku iz zatvora samo uz packu po prstima i male novčane

kazne. Evo zašto: rekli su Ministarstvu pravosuđa da odu li oni u zatvor, imaju dokumente

iz svoje banke koji pokazuju da je George Bush imao privatna poslovna

ulaganja preko njihove banke s nizom diktatora, uključujući ne samo Saddama i

Noriegu, nego i druge…

«…Saddamova nafta bila je transportirana Texacu. Teksaški sud je 1985. na zahtjev

Pennzoila dosudio najveću odštetu u američkoj povijesti protivTexaca. Pennzoil je

tvrdio da ih jeTexaco oštetio u poslu s Getty Oilom.Tko je vlasnik Pennzoila? George

Bush i njegovi prijatelji [braća Liedtke, ranije spomenuta u vezi s Watergateom].

…Kao rezultat toga Texaco je došao pod vlast i nadzor Pennzoila. Odakle je provizija

za Saddama navodno dolazila? Od poslova između Texacoa i njegovih kompanijakćeri

koje su kupovale naftu od lraka.»36

Kad biste jedno za drugim poredali sva pitanja na koja George Bush treba odgovoriti

ali neće, ona bi se protezala od Washingtona do Bagdada. Preko Panama Citya.

Naređena je službena istraga kojom bi se razotkrio skandal s BCCI-jem. Predsjednik

joj je bio demokratski senator John Kerry iz Massachusetsa. Nije razotkrila ništa.

Senator Kerry bio je predsjednik Demokratskog odbora za senatsku kampanju koji

je primao velike novčane priloge od BCCI-a. Senator Kerry također je član društva

Lubanja i kosti, kao i George Bush. Korupcija u čitavoj američkoj politici, medijima

i poslovnom svijetu zapanjujuća je, a isto je i u britanskom krilu operacije svjetske

Elite, gdje je BCCI imao svoje glavno uporište.

U izvještaju lorda vrhovnog suca Binghama o banci zaključuje se da je slom bio

posljedica «tragedije grešaka, nesporazuma i propusta u komunikaciji«. Zaboga, to

je bila jedna od najvećih operacija pranja novca od droge i ilegalne trgovine oružjem

koju je svijet vidio. U nju su bila umiješana neka od najvećih imena globalne politike,

bankarstva i poslovnog svijeta; CIA, Mossad i drugi pomoću nje su financirali teroriste,

narko-kartele i tajne operacije. Bank of England dovršila je zataškavanje kroz

dogovor s većinskim vlasnicima banke u vrijeme sloma, Abu Dhabijem. Taj dogovor

omogućio je da važni dokumenti i svjedoci napuste Britaniju. Kako zgodno. U svojoj

analizi prljavog novca, knjizi o BCCI-u, novinar Robert Sherrill iznio je:

«Prljavi novac očigledno ostavlja dojam da mnogi službenici nisu baš zainteresirani

za dublje proučavanje skandala. Bi li to moglo biti zbog onog navodnog popijednostranacKe

države

sa 100 političara koje je BCCI podmićivao? Ili zato što su ‘ključni istražitelji’dali do

znanja da bi ih nastavak njihove istrage mogao dovesti ‘do najviših razina političke

moći širom svijeta’na načine koji bi zasjenili i najluđe teorije zavjera? A joj! To nikako

ne bi bilo dobro.«37

Time bismo završili s Georgeom Bushom i prešli na g. Bilia Clintona. On je porazio

Busha, uz podršku Washington Posta, pored mnogih drugih, i 20. siječnja 1993.

službeno postao 42. predsjednik Sjedinjenih Država. Georgea Busha (CFR, TC, društvo

Lubanja i kosti, mason 33. stupnja i Republikanac) u Bijeloj kući zamijenio je Bili

Clinton (CFR, TC, bilderbergovac, Rhođesov stipendist, mason 33. stupnja i Demokrat).

Imena su se promijenila, oni koji njima upravljaju nisu. Jednostranačka država

ide dalje.

Bill Clinton

William Jefferson Clinton roden je u Hopeu u Arkansasu, a odrastao je u Hot Springsu.

Njegova Rhodesova stipendija za Sveučilište Oxford pružila mu je osnovna znanja

iz filozofije Svjetske vlade, pa je od mladosti znao što je potrebno za političko napredovanje.

U jednom intervjuu 1994. Clinton je rekao da je iz knjiga Carroll Quigley saznao

za postojanje trajne vlade u sjeni, sastavljene od bankara i vladinih dužnosnika,

koja iz zakulisja kontrolira provedbu političkog plana. Rekao je da je, još dok je bio

mladić, shvatio da je za njega nužno da dobije pristup tom unutarnjem krugu želi li

postati dio procesa donošenja odluka koji oblikuje svijet.38 Točno je to i učinio. Njegova

želja za predsjedničkim položajem nesumnjivo se rasplamsala kad se kao dječak

rukovao s Kennedyem. On je još jedan produkt globalne Elite s njihove proizvodne

linije za predsjednike: lako je njime manipulirati, zna raditi kako mu se kaže i imaju

gomilu neugodnih informacija o njemu koje čekaju da budu razotkrivene postane li

neposlušan. Gotovo da možete čuti kako manipulatori kažu: «Dat ćemo im demokratskog

predsjednika ovaj put, tek toliko da misle kako još uvijek imaju izbora.» David

Rockefeller, američki politički mešetar, sastao se s Clintonom sredinom 1980-ih u

Winrocku, farmi koju je izgradio Winthrop Rockefeller, bivši guverner Arkansasa.39

Država Arkansas je Elitin centar. Ondje je sjedište južnog krila američke masonerije

Škotskog obreda, organizacije iz koje je nastao Ku Klux Klan. Grb Klana je malteški

križ, kao i kod Vitezova templara, Malteških vitezova i Vitezova zlatnog kruga koji

su igrali važne uloge u rotšildskoj manipulaciji Američkog građanskog rata. Ku Klux

Klan su zapravo stari Vitezovi zlatnog kruga pod drugim imenom, a kontrolira ih

ista sila. Danas ih navodno financira Mossad.40 Prema njemačkom magazinu Neue

Solidarität, guru i poočim Bilia Clintona bio je Parson Wo Vaught koji je bio iniciran

u 32. stupanj Škotskog obreda.41

Ako mislite da je prošlost Georgea Busha nevjerojatna, pa, i stari Bill nam sprema

pokoje iznenađenje. U stvari, ta dvojica ‘protivnika imaju mnogo toga zajedničkog.

On je politički napredovao i postao guverner Arkansasa. Na tom je položaju bio kad

gaje David Rockefeller 1991. pozvao na sastanak grupe Bilderberg u Baden Badenu

u Njemačkoj. Poziv je upućen nakon što su kontrolori odlučili da će on biti

sljedeći predsjednik Sjedinjenih Država.

Bill Clinton je, prema Američkoj mreži za slobodu (engl. American Freedom

Network), član mnogih tajnih društava, uključujući red Prosvijetljenih masona

koji tvrde da su odani mučeničkom vodi Vitezova templara Jacquesu de Molayu.

Clinton je u Arkansasu bio na čelu složene mreže trgovine drogom, pranja

novca i opće korupcije. Njegov najveći financijski podupiratelj tijekom predsjedničke

kampanje bio je, kao što smo već rekli, Jackson Stephens, jedan od osnivača

BCCI-ja. Organizacija Građani za poštenu vladu 1994. izradila je istraživački

film o prošlosti Bilia Clintona. Intervjuirali su Larrya Nicholsa, bivšeg Clintonovog

prijatelja iz vremena dok je bio u Arkansasu. Izgleda da je Clinton krivo

procijenio Nicholsa. Mislio je da mu se može vjerovati, da će šutjeti i uživati u

povlasitcama. Clinton ga je postavio na položaj marketinškog direktora Uprave

za financiranje razvoja Arkansasa (ADFA). To je bila vladina operacija koju je

stvorio Clinton radi, kako je javno rekao, investiranja poreznog novca u niskokamatne

kredite na temelju obveznica za lokalne poduzetnike, koledže, škole i

crkve. To će stimulirati poslove, rekao je. Kad je Larry Nichols prihvatio njegov

posao vidio je što se događa. Nichols je izjavio:

«…bio sam tamo oko mjesec dana i shvatio sam da sam u epicentru onoga o čemu

sam slušao cijeli svoj život… Doslovno sam radio, sjedio, usred političke mašinerije

Bilia Clintona. Tu je on davao svoja mita, oduživao se za usluge ljudima koji su ga

podržali u kampanji. To je bio zanimljiv položaj i ja sam to znao. Ako vam je trebao

milijun dolara, morali ste dati da vaš zahtjev pripremi tvrtka Rose Law Firm i platiti

im 50.000 dolara. U državi Arkansas bilo je pet drugih kompanija koje su zapravo

bile kvalificiranije za strukturiranje obveznica i zahtjeve, ali sve je dobivala Rose Law

Firm.» [To je, slučajno, bila odvjetnička tvrtka koju je vodila Hillary Clinton (CFR).]

Počeo sam provjeravati uokolo i stalno sam pitao… revizora Bilia Wilsona. …kako ljudi

otplaćuju te zajmove? On me pogledao i odgovorio:’Nikako.’Mislio je da znam.

Pa, to me zaprepastilo. A to je bilo nakon što sam tamo proveo dva mjeseca. Tada

je postalo gusto. Zato sam počeo prikupljati dokumente. Nakon što bi svi otišli kući

nastavio bih se motati kao da radim na godišnjem izvještaju. Zbog toga sam imao

pristup dokumentima i sve sam ih kopirao.»

Nichols je utvrdio daje Clintonova Uprava za financiranje razvoja Arkansasa prala

novac od droge! ADFA je bila fasada za davanje zajmova njegovim poslovnim prijateljima

koji bi onda pokrivali troškove njegovih izbornih kampanja, dok se istovremeno

koristila i za pranje zarade od droge. Nichols je dalje rekao:

jednostranačke države

 

«Mjesecno je sto milijuna u kokainu stizalo i odlazilo s Mene [zrakoplovne piste] u

Arkansasu. Imali su problem… u maloj državi kao stoje Arkansas to stvori problem.

Kako oprati sto milijuna dolara mjesečno? ADFA do 1989. nikada nije držala novce

u bankama u Arkansasu. Napravili bi sljedeće… prebacili bi novac dolje do… banke u

Floridi koja bi kasnije bila povezana s BCCI-jem. Prebacili bi novac u banku u Georgiji

koja je… kasnije bila povezana s BCCI-jem. Prebacivali su u Citicorp u New Yorku,

koji je slao novac u inozemstvo.«42

U središtu te operacije bio je Clintonov najbliži prijatelj Dan Lasater koji je bio

uhićen s predsjednikovim bratom Rogerom Clintonom zbog kaznenih djela u vezi s

kokainom. Doc Delaughter, policijski istražitelj zadužen za slučaj Lasater, rekao je da

je prikupio detaljne izjave od ljudi povezanih s Clintonovim prijateljem o tome kako

je koristio drogu da od mladih djevojaka napravi ovisnice i stavi ih pod svoj nadzor

radi seksualnih usluga. Policajac je otkrio kako je tijekom istrage trpio šikaniranje u

vlastitom policijskom odjelu i, kako je rekao, znao je da je to zbog veze između državne

policije i ureda guvernera Clintona. Lasater je za svoja kaznena djela odslužio

manje od godinu dana kazne zatvora s minimalnim stupnjem sigurnosti, a kad je pušten

na slobodu Bill Clinton mu je dao puni oprost. Zakoni koje je odobrio guverner

Clinton pomogli su Tyson Foodsu da postane najveća kompanija u državi. Njenom

vlasniku Donu Tysonu ADFA je dala 10 milijuna dolara, a on nikada nije vratio ni

centa. Međutim, donirao je 700.000 dolara za Clintonovu izbornu kampanju. Doc

Delaughter rekao je da je imao dovoljno dokaza protiv Tysona za pokretanje istrage o

mogućem lancu distribucije droge. Međusobno povezana korupcija bila je zapanjujuća.

Larry Nichols je rekao:

«Prvi zajam koji je ADFA dala bio je Park-O-Meteru… Kad sam počeo istraživati otkrio

sam da je tajnik-blagajnik bio Webb Hubbell… Pogodite tko je izradio nacrt zakona…

koji je stvorio ADFA-u? Webb Hubbell. Pogodite tko je podnio prijedlog zakona

našim zakonodavcima i provukao ga kroz naš Zastupnički dom? Webb Hubbell. Zamislite

to. Pogodite tko je obavio reviziju i evaluaciju (Park-O-Meterovog) zahtjeva.

Rose Law Firm, pogodili ste. Tko ju je potpisao? Webb Hubbell, Hillary Clinton.»

Nichols je rekao da kad su izvjestitelji počeli istraživati zajmove Park-O-Meteru,

otkrili su da je Park-O-Meter umjesto satova za parkiranje zapravo proizvodio pretince

za naknadnu ugradnju u nos aviona koje su slali u Menu. Nosovi aviona koristili

su se za krijumčarenje droge u zemlju i na američke ulice! Nichols dalje kaže:

«Webb Hubbell i Rose Law Firm krivi su, kažem vam, za zavjeru kojom su prevarene

država Arkansas i savezna vlada, za zavjeru s ciljem poticanja prodaje ilegalnih droga

i pranja narko-novca. To je vaš predsjednik. To je njegov krug moći. To su ljudi

koje je, kad je izabran za predsjednika,… poveo sa sobom ravno u Washington.»

Kaci je Bill Clinton izabran u Bijelu kuću imenovao je Webstera “Webba” Hubbella

vršiteljem dužnosti američkog ministra pravosuđa! Međutim, Hubbell se uskoro vratio

u Arkansas kako bi priznao krivnju za varanje klijenata u tvrtki Rose Law Firm

Hillary Clinton u procijenjenoj vrijednosti od pola milijuna dolara. To je čovjek koji

je bio odgovoran za Zakon o etici u vladi, koji je od arkansaških zakonodavaca zahtijevao

da prijavljuju sukobe interesa. Nevjerojatno je što su u tom zakonu izrijekom

izuzeti guverner Bill Clinton, osobe koje je on imenovao i njegovi rodaci. Samo dajte,

uštinite se. Ne sanjate. Prije nego što je Hubbell napustio Washington bio je odgovoran

za pronalaženje stalnog ministra pravosuđa za Bilia Clintona. To je bila Janet

Reno koja je došla na čelo komično nazvanog američkog Ministarstva pravde (koje

odlučuje tko će, kada, gdje i hoće li biti tužen). Webb Hubbell nije jedini od vlade

imenovani lopov s kojim je Janet Reno bila u doticaju u svojoj karijeri. Bila je javni

tužitelj okruga Dade, uključujući centar Miaimija, koji je razotkriven kao možda

najkorumpirani)i pravosudni sustav u zemlji. Nedostatak djelovanja tužiteljice Reno

usprkos dokazima rezultirao je FBI-jevom tajnom istragom koja je 1990. dovela do

toga da je gotovo polovica sudaca u Miamiju bila optužena za iznuđivanje. Odluke i

presude za vrijeme mandata Janet Reno u Ministarstvu pravosuđa savršeno su služile

ciljevima Novog Svjetskog Poretka, uključujući genocid u Wacou (više o tome nešto

kasnije) i zataškavanje informacija o operacijama trgovine drogom (uključujući one

iz Meksika u koje su bili umiješani čelnici meksičke vlade). Istraživači vjeruju daje

Reno paravan Webstera Hubbella, koji je pravi ministar pravosuđa.

Jednu od najvećih američkih operacija trgovine drogom, možda i najveću, 1982.

je na avionskoj pisti Mena u Arkansasu organizirao Barry Seal, pilot Agencije za suzbijanje

droga!” On je svoj posao preselio u Arkansas jer su mu vlasti u državi gdje

je živio, Louisiani, pravile probleme. U Arkansasu nije imao takvih problema. Russell

Welch, policajac zadužen za istragu o Sealu, otkriva: «Rekao je da je 1983. bila

najprofitabilnije razdoblje u krijumčarenju kokaina koje je ikad imao. Rekao je da

je avione smjestio na aerodrom Mena, bilo ih je četiri, par Cessili i par Panthera, i

jedan ili dva odvojena tu i tamo, različiti avioni. Rekao je da su kupljeni isključivo za

krijumčarenje kokaina.» Welch je rekao da su avioni imali specijalna, protuzakonita,

vrata za teret koja su se mogla otvoriti u letu radi izbacivanja droge i novca na drugim

mjestima u državi Arkansas.

Ali gdje su bile sudske tužbe? U deset godina tijekom kojih je narko-operacija

u Meni bila općepoznata stvar nije bilo ni jedne veće sudske tužbe. Pa ipak, kad je

Clinton postao predsjednik, najavio je… pogodite što? Da, da – rat protiv droge. To

je bilo nedugo nakon što je ukinuo nasumično testiranje na drogu za osoblje Bijele

kuće te ukinuo 121 radno mjesto u Uredu za nacionalnu kontrolu droga. Barry Seal

je također dio veze između Bilia Clintona, Olivera Northa, administracije Reagana-

Busha i Iran-Kontre. Prema sudskim spisima, izvještajima očevidaca i pričama iz tiska,

Oliver North je početkom 1980-ih održao niz sastanaka u Little Rocku kako bi

 

 

organizirao kanale za ilegalnu dostavu oružja kontrašima. Jedan od glavnih operativaca

bio je Barry Seal, a drugi je bio Terry Reed, bivši borbeni pilot u Laosu, koji se 1983.

preselio u Little Rock i osnovao bazu za obuku kontraških terorista u Nella Arku, 17,6

km sjeverno od Mene. Reed je na suđenju za prijevaru 1989. rekao daje barem jednom

od prvih sastanaka radi planiranja centra u Nella Arku prisustvovao brat Bilia Clintona

Roger, te ustvrdio da je drugim sastancima prisustvovao Clintonov bliski suradnik i

trgovac drogom Dan Lasater. Još jednom vidimo Jednostranačku državu na djelu. Dok

je republikanska vlada Reagana-Busha bila umiješana u aferu Iran-Kontra opozicija ju

je, kroz demokratskog guvernera Bilia Clintona, tajno podržavala u Arkansasu.

U siječnju 1995. još jednom smo svjedočili moći Elite da nadzire glavne novine i

elektronske medije kada je članak od 4.000 riječi u kojem je razotkrivena narko-operacija

Barrya Seala u Meni i njene veze s Iran-Kontrom i CIA-om povučen iz Washington

Posta. Odmah je prozvan «Najveca priča nikad ispričana«. Članak je trebao biti objavljen

u odjeljku «Nedjeljni pogled», nakon jedanaest tjedana rasprava i svađa među

uredništvom. Odvjetnici su proučili svaki redak i odobrili ga s pravne strane, pripremljen

je tiskarski slog i dovršene su ilustracije. Potpisani su ugovori s autorima, glavni

urednik Leonard Downie dao je svoj pristanak. Onda je iznenada povučen. Generalni

direktor Posta Robert Kaiser (CFR) rekao je da je to «nepostojeca prica» i «repriza glasina

i tvrdnji«. Naravno da je bila. Vlasnik Washington Posta je bilderbergovka, trilateralistica

i članica Vijeća za vanjske odnose Katherine Graham. Autori članka bili su

doktor Roger Morris, bivši član Vijeća za nacionalnu sigurnost iz vremena Johnsona i

Nixona, i Sally Denton, bivša voditeljica Jedinice za posebne istrage u novinskoj agenciji

UPI. Oboje imaju dugo iskustvo u takvoj vrsti istraga. Njihovo razotkrivanje sastojalo

se od detaljnog istraživanja koje je uključivalo pristup bankovnim izvodima i ispisima

telefonskih poziva Barrya Seala, njegovim računima, rokovnicima, pisanim bilješkama,

osobnim dnevnicima i snimljenim razgovorima, pored policijskog dosjea i izvještaja

o praćenju. U članku su tvrdili da je Seal avionima iz Mene izvozio oružje u Boliviju,

Argentinu, Brazil i kontrašima u Nikaragvi, a vraćah su se puni kokaina za prodaju u

New Yorku, Chicagu, Detroitu, St. Louisu i drugim gradovima. Morris i Denton kažu

daje Seal imao tako bliske veze s CIA-om da je vjerovao kako može krijumčariti što god

hoće, i kad god hoće te ističu daje devet odvojenih pokušaja državnih i saveznih organa

da ga se zaustavi bilo blokirano. Sve se to, usput rečeno, događalo za vrijeme Reaganovog

i Bushovog «Rata protiv droge«. U članku koji je Washington Post povukao pisalo

je: «Nad čitavom epizodom nadvija se prepoznatljiva tamna sjena umiješanosti vlade

SAD-a u goleme poslove krijumčarenja droge i trgovine oružjem«. I postavio je pitanje

koje su mediji glavne struje propustili postaviti:

«Za trojicu predsjednika iz obiju stranaka – gospodu Reagana, Busha i Clintona

– vječna pitanja političkih skandala opet su aktualna: Sto su znali o Meni? Kad su to

saznali? Zašto nisu učinili ništa da to spriječe?«

Umiješanost Bilia Clintona, Georgea Busha i CIA-e u trgovinu drogom također su

razotkrili biznismen Terry Reed i njegov suautor John Cummings u njihovoj knjizi

iz 1994. Compromised: Clinton, Bush, And Vie CIA (Kompromitirani: Clinton, Bush

i CIA).1 6 Reed je bio bivši službenik američke Zrakoplovne obavještajne službe koji je

postao uspješan poslovni čovjek. CIA ga je unovačila da u Meksiku osnuje kompaniju

za prodaju visokih tehnologija i konzultantske usluge koja je trebala biti paravan

za CIA-u. Kad je Reed shvatio da se koristi za transport droge pokušao se povući iz

operacije i vratiti u Arkansas, gdje je u to vrijeme Clinton bio na vlasti. Kao i obično,

Clinton i CIA pokušali su ušutkati i diskreditirati Reeda optužujući ga za stvari koje

su sami radili. Clinton i arkansaške vlasti optužili su ga za trgovinu drogom! Reed

u svojoj knjizi također otkriva kako su magazin Time i druge publikacije i časopisi

bili uključeni u dezinformiranje i zataškavanje kako bi se istina o drogi sakrila od

javnosti.

Barry Seal nije bio osuđen za svoja kaznena djela u vezi s drogom. Umjesto toga,

bio je ubijen. Dogodilo se to kad je počeo otvoreno govoriti o onome što je znao.

Ispričao je kako su mu CIA i Agencija za suzbijanje droga naredili da fotografira kako

sandinistički dužnosnici u Nikaragvi ukrcavaju drogu na avion za transport u Sjedinjene

Države. Tu je fotografiju iskoristio predsjednik Reagan u svom televizijskom

govoru iz ožujka 1986. kao propagandu protiv nikaragvanskog režima. Zahvaljujući

tome Kongres je izglasao dodatnih 100 milijuna dolara pomoći kontraškim teroristima

u Nikaragvi koji su u suradnji s CIA-om trgovali drogom. Ta operacija trgovine

drogom vođena je uz znanje tadašnjeg potpredsjednika Busha. Seal je kasnije

novinarima priznao da sandinisti na njegovim fotografijama uopće nisu ukrcavali

drogu. Također je govorio o kontraškoj mreži krijumčarenja droge i njenim vezama s

kolumbijskim kartelima. Ubrzo nakon toga, u veljači 1987. Seal je bio mrtav.

To je razdoblje u Arkansasu bilo prepuno ubojstava i sumnjivih smrti. Dana 23.

kolovoza 1987. dvojica dječaka, Kevin Ives i njegov prijatelj Don Henry, šetali su u

ranojutarnjim satima područjem u blizini avionske piste u Meni. Kasnije su pronađeni

mrtvi na željezničkoj pruzi. Državni mrtvozornik Fahmy Malak, čovjek kojeg

je postavio Bill Clinton, zaključio je da su smrti bile nesretan slučaj. Roditelji se nisu

slagali s tim i zatražili su drugo mišljenje. Taj je zahtjev naišao na otpor vlasti na svakom

koraku. Dobili su sudski nalog da se uzorci svega što je kriminalistički laboratorij

imao pošalju na drugo mišljenje, ali Malak ih je i dalje odbijao predati. Na kraju

je drugo mišljenje pokazalo da je Don Henry bio uboden u leđa i da je Kevinu Ivesu

bila razbijena lubanja prije nego što su položeni na željezničku prugu. Malak je i dalje

tvrdio da se radilo o nesreći. Oba dječaka zaspala su na tračnicama, rekao je. To je baš

mjesto koje biste izabrali za spavanje, zar ne?

Šest osoba koje su policiji dale izjave o ubojstvu dječaka i same su ubijene. Keith

McKaskie znao je što mu se sprema. Oprostio se od svoje obitelji i prijatelja 1988. i

nekoliko dana kasnije bio je ubijen. Sljedeće godine Jeff Rhodes, mladić iz Bentona

u Arkansasu, nazvao je svog oca da mu kaže da mora otići iz grada jer zna previše o

 

 

smrti dječaka i McKaskiea. Dva tjedna kasnije Rhodes je pronađen mrtav, ubijen iz

vatrenog oružja. Keith Coney je bježao na svom motociklu spašavajući glavu kad se

sudario s kamionom; Gregory Collins je upucan; Richard Winters i Jordan Ketelson

ubijeni su hicima iz sačmarice. Zapovjednik Odreda za borbu protiv droge okruga

Saline, koji je otkrio dokaze o umiješanosti arkansaškog policijskog odjela u krijumčarenje

droge i zataškavanje ubojstva dvojice dječaka, bio je prisiljen skrivati se. Sve

se to događalo dok je predsjednik Clinton bio guverner Arkansasa.

Na temelju bezbrojnih dokaza čini se da je istraživanje o Billu Clintonu ili iznošenje

optužbi protiv njega vrlo opasan posao. Danny Casolaro, izvjestitelj koji je istraživao

o Clintonu i navodnom reketu s obveznicama, pronađen je mrtav u hotelu u

Zapadnoj Virginiji. Vašingtonski odvjetnik Paul Wucher vodio je istragu o Clintonu

i trebao se sastati s bivšim odvjetnikom Dannya Casolara. Wucher je pronađen kako

mrtav sjedi na zahodskoj školjci u svom apartmanu. Tužitelj Charles Black zatražio

je od guvernera Clintona sredstva za nastavak istrage o krijumčarenju droge u Meni.

Novac nikada nije stigao, ali je Blackova majka brutalno ubijena. Policija je rekla da

jedno s drugim nije bilo povezano. Ed Willey, menadžer financijskog odbora Clintonove

kampanje, pronađen je ubijen s ranama iz vatrenog oružja. Službeni uzrok

smrti: «Samoubojstvo». John Wilson, gradski vijećnik u Washingtonu za kojeg se

izvještavalo da planira razotkriti Clintonove prljave trikove, 1993. pronađen je obješen.

Službeni uzrok smrti: «Samoubojstvo». Kathy Ferguson, supruga arkansaškog

pohcajca pozornika i Clintonovog tjelesnog čuvara Dannya, govorila je o brojnim

seksualnim incidentima u koje je bio umiješan Clinton, rekavši da je njen suprug

odveo Paulu Jones u Clintonovu hotelsku sobu gdje je on, navodno, spustio svoje

hlače i predložio joj seks. Kathy Ferguson pronađena je mrtva s pištoljem u ruci.

Službeni uzrok smrti: «Samoubojstvo». Suprug Danny tada je porekao Clintonovu

vezu s Paulom Jones. Danny je još uvijek živ. Paula Jones kaže da je Kathy govorila

istinu. Jon Parnell Walker, viši istražitelj za Resolution Trust Corporation, zahtijevao

je istragu o propaloj kompaniji Madison Guaranty Savings and Loan, povezanoj s

Clintonom pod naslovom «Afera White water». Pao je s balkona novog stana u Arlingtonu

u Virginiji. Službeni uzrok smrti: «Samoubojstvo». C. Victor Raider II. bio

je supredsjednik Clintonove predsjedničke kampanje, ali su se razišli. Raider i njegov

sin Montgomery poginuli su u padu njihovog malog aviona. Herschel Friday bio je

član Raiderovog odbora i iskusan pilot. Poginuo je kad je njegov avion eksplodirao.

Stomatolog Ronald Rogers krenuo je naći se s novinarom kako bi govorio o Clintonu

kad se njegov avion po lijepom vremenu srušio. Luther “jerry” Parks iz Little Rocka

sastavio je studiju o Clintonovim seksualnim aktivnostima. Clinton mu je dugovao

81.000 dolara za zaštitarske usluge tijekom predsjedničke kampanje, a njegova supruga

kaže da je prijetio kako će objaviti informacije koje je imao ako mu se ne plati.

Parks je ubijen vatrenim oružjem 26. rujna 1993. Parksov sin Gary Parks rekao je da

je njegov otac imao imena, datume, mjesta – sve o Clintonovim seksualnim vezama.

Kaže daje također raspolagao detaljima o drogiranju Clintona i njegovog brata Roge

ra. Neposredno prije nego što je njegov otac ubijen, telefonske linije u njegovoj kući

su se prekinule, sigurnosni sustav se isključio, a spisi o Clintonu nestali. U Arkansasu

nije obavezna obdukcija na osobi za koju se zaključi da je počinila samoubojstvo, čak

i ako dokazi ukazuju na ubojstvo. Taj je zakon uveo Bill Clinton jednom od svojih

posljednjih odluka na funkciji guvernera.

Od smrti povezanih s Bilioni Clintonom najviše se pisalo o onoj njegovog prijatelja

iz djetinjstva Vincenta Fostera, pravnika iz Rose Law Firma, kompanije Hillary Clinton.

Njegova smrt u ‘samoubojstvu’ dogodila se tijekom istraga o financijskom skandalu poznatom

kao afera Whitewater. Clintoni su rekli da im je njihova investicija u kompaniju

Madison Savings and Loans donosila gubitke. Drugi kažu da je to bila prijevara radi

ubiranja postotka od saveznog novca. Ono što je neupitno je da je to porezne obveznike

koštalo 60 milijuna dolara. Robert Fiske imenovan je za specijalnog tužitelja kako bi

proveo ‘istragu’ o Whitewateru, i taj isti tjedan Rose Law Firm počeo je uništavati dokumente.

Jedan od uništavača, Jeremy Hedges, rekao je: «Imali su njegove [Fosterove]

inicijale manje-više posvuda… na svemu od kutije i fascikala do – čak sam vidio njegov

potpis najednom od memoranduma Rose Firma.»17 Ispred ureda Rose Law Firma održavali

su se prosvjedi nakon što su ljudi čuli što se događa. I opet u tom istom tjednu

izbio je požar u zgradi Worthen Banka u vlasništvu Jacksona Stephensa, jednog od

osnivača BCCI-ja i Clintonovog glavnog financijera. Stephensova banka poklonila je

Clintonovoj predsjedničkoj kampanji 2,8 milijuna dolara. Manje od dvije godine ranije

banka je stekla profit na transakcijama oko studentskih zajmova koje je kontrolirao Bili

Clinton. Koliki je bio profit? 2,8 milijuna dolara.48 Clinton je nakon 1988. kanalizirao

ADFA-in novac kroz Worthen Bank. Požar koji je tamo izbio uništio je dokumente

povezane s istragom o Whitewateru.

Dana 20. srpnja 1993. Vincent Foster, koji je bio stariji partner s Hillary Clinton i

Webbom Hubbellom u Rose Law Firmu prije nego što će biti imenovan za pomoćnika

savjetnika u Bijeloj kući, i čovjek koji je vodio Clintonove osobne pravne poslove, pronađen

je ubijen iz vatrenog oružja u Fort Marcy Parku, blizu Aleje Georgea Washingtona

na zapadnoj obali rijeke Potomac, preko puta glavnog grada. Službeni uzrok smrti

naš je stari prijatelj: samoubojstvo. Pištolj mu je još uvijek bio u ruci, što se teško moglo

dogoditi uz reakciju njegovog tijela na posljedice pucnja. Zaključeno je da se radi o

samoubojstvu prije nego što je obavljena obdukcija ili balistički test. Larry Nichols ima

policijski memorandum koji dokazuje da je Foster pronađen u svom automobilu, a ne

u parku.

U ožujku 1994. kako nagađanja nikako nisu prestajala, Bijela kuća objavila je fotografiju

Fosterovog tijela na mjestu događaja koja je navodno dokazivala da se radilo o

samoubojstvu. Pištolj mu je bio u desnoj ruci. Foster je bio ljevak. Fotografija prikazuje

tijelo okruženo smeđim lišćem. A umro je u ljeto i izvjestitelji koji su bili na mjestu

ubrzo nakon što je umro rekli su da na tlu nije bilo lišća. Bijela kuća također je objavila

(pet mjeseci nakon Fosterove smrti) da je četvoro pripadnika osoblja Bilia Clintona

pretražilo Fosterov ured u noći kad je umro! Među njima je bila Patsy Thomasson,

 

 

osobna pomoćnica Hillary Clinton. To je, kako su rekli, učinjeno iz razloga «nacionalne

sigurnosti». Bože, pomozi! Patsy Thomasson bila je glavna pomoćnica Clintonovog

kompanjona Dana Lasatera u vrijeme dok je on, kao što je dokazano na sudu, raspačavao

drogu.4” Thomasson se također navodi u policijskim spisima u vezi s prodajom

droge; ona je bila ta koja je prekinula testiranje zaposlenika Bijele kuće na drogu.

To je predsjednik Sjedinjenih Država o kojem ovdje govorimo. To je Bijela kuća,

navodni centar moći u najmoćnijoj zemlji na svijetu. A ljudi i dalje dopuštaju da se to

događa. Clinton je 1996. čak i ponovno izabran za predsjednika!

Postoji još jedan intrigantan aspekt priče o Fosteru. Dokumenti koji su pokazani

londonskom Sunday Tdegraphu otkrivaju da je Foster letio avionom po svijetu i odlazio

u čudne posjete Švicarskoj dok je još uvijek radio kao privatnik u Rose Law Firmu.

50 Spisi pokazuju da je letio Delta Airlinesom (uz poseban popust koji je dostupan

samo visokim vladinim dužnosnicima ili onima koji obavljaju poslove za saveznu vladu)

prije nego što je bio na bilo koji način javno povezan s vladom. Dvaput je letio za

Švicarsku American Airlinesom i Swiss Aironi, zadržavši se tek nešto više od 24 sata

prije povratka kući. Švicarska je glavni koordinacijski centar za svjetsku Elitu. Ti posjeti

dogodili su se 3. studenog 1991. i 7. prosinca 1992. Ovaj drugi bio je u prijelaznom

razdoblju između Bushove i Clintonove administracije. Dana 1. srpnja 1993. Foster je

iskoristio svoju American Exprès karticu da kupi još jednu kartu za Ženevu, ali ju je

kasnije otkazao. Kasnije tog mjeseca je umro. Njegova supruga Lisa, čini se, nije znala

ništa o tim putovanjima u Švicarsku. Mnogi istraživači povezuju Fostera s arkansaškom

računalnom tvrtkom Systematics čiji je vlasnik… Jackson Stephens. Također ga povezuju

s Mossadom.

Sumnjive smrti i zastrašivanja i dalje traju. Usred svega toga Larryu Nicholsu obratio

se odvjetnik Gary Johnson koji mu je želio pomoći da razotkrije pranje novca i opću

korupciju u Clintonovoj prijevari s ADFA-om. Johnson je igrom slučaja bio prvi susjed

Gennifer Flowers, jedne od žena s kojima je Clinton poricao seksualnu vezu. Ono što

bilo tko radi u svom privatnom životu njegova je stvar, ali ono što se ovdje dogodilo

Amerikanci bi mogli smatrati vrijednim istraživanja. Gary Johnson je na svojim ulaznim

vratima imao sigurnosnu kameru koja je snimila Clintona kako ulazi u stan Gennifer

Flowers. Ušao je uz pomoć vlastitog ključa. Johnson je to imao snimljeno na vrpci

i mogao je dokazati da je Clinton lagao. Odvjetnik Gary Johnson napadnut je u svojoj

kući i pretrpio je užasne ozljede. Ljudi koji su to učinili ukrali su vrpcu s Bilioni Clintonom.

To je Amerika 1990-ih. Kako su sve te stvari mogle biti zataškane, uljepšane, i

kako su Clintoni mogli izbjeći javnu istragu o svim tim pitanima koja sam iznio? Larry

Nichols ima odgovor:

«Mnogi ljudi pitaju se kako je Bill Clinton mogao kontrolirati državu veličine Arkansasa

s apsolutnom vlašću, kao što je činio. To nije teško. Vidite, nakon dvanaest godina,

nakon ljubljenja ljudi koji imaju novac, Bill Clinton kontrolirao je pravni sustav,

kontrolirao je suce, kontrolirao je odvjetnike, kontrolirao je banke.»

A to je upravo ono što Elita radi na svjetskoj razini. A kad je Clinton preselio u

Bijelu kuću nastavio je igrati po istim pravilima. Demokracija više nije samo lažna,

doslovno više ne postoji. Novi dečko u američkim medijima je predsjednik Zastupničkog

doma, najnovija ‘zvijezda Republikanske stranke, koja kritizira Clintona i zahtijeva

‘promjene’. To je i Clinton zahtijevao prije nego što je nastavio po starom. Što

se dogodilo s Clintonovim predloženim obračunom s medicinskim sustavom? On i

Hillary namjeravali su se suprotstaviti farmaceutskim kompanijama, kako su rekli, pa

je cijena dionica tih kompanija počela padati. Onda su se Clintoni predomislili i cijena

dionica je porasla. Što se dogodilo u međuvremenu? Nije važno tko je predsjednik

Sjedinjenih Država ili premijer Ujedinjenog Kraljevstva, jer će ista sila biti na vlasti

dok s tim u vezi nešto ne poduzmemo.

Predsjednik Bush pomogao je u organiziranju Zaljevskog rata, vršio je pritisak

za uvođenje GATT-a, sporazuma o ‘slobodnoj trgovini’ i širenje Sjevernoameričke

slobodne trgovinske zone (NAFTA) na obje Amerike. Njegovi nasljednici iz ‘protivničke

stranke, Bill Clinton i Al Gore, podržali su Zaljevski rat, nadgledali su prihvaćanje

GATT-a u Kongresu i predlagali su širenje NAFTA-e na Južnu Ameriku.52 Tko

je predvodio Republikansku stranku u njenoj podršci GATT-u i glasao kao i Clintonovi

Demokrati? Tko je također glasao za NAFTA-u? Clintonov veliki ‘kritičar’, Newt

Gingrich, i još jedan republikanski voda, Bob Dole. Na sastanku Trilateralne komisije

u Kopenhagenu u Danskoj u svibnju 1995. dva američka člana, bivšeg predsjednika

Zastupničkog doma Toma Foleya i senatora Williama Rotha navodno su ispitivali o

tome zašto su Gingrich i Dole iznijeli blage kritike Svjetske trgovinske organizacije

prije nego što su je podržali. Foley i Roth objasnili su članovima Trilateralne komisije

da su Gingrich i Dole samo bili uključeni u «neophodno političko poziranje« i da

njihova podrška «nikada nije bila upitna».53 To doista govori sve o političkom procesu.

Kad se ‘Republikanac’ Dole natjecao za predsjednika, njegov supredsjednik za

financije bio je… Jackson Stephens… podupiratelj ‘Demokrata’ Bilia Clintona!

Isti je taj Newt Gingrich, žestoki zagovornik Izraela, održao govor na skupu vojnih

i obavještajnih časnika u Washingtonu 1995. u kojem je pozvao na subverziju Irana.

Plan o kojem je govorio prvi je put iznio jedan propagandist izraelske vlade po imenu

Martin Indyk, koga je Bill Clinton imenovao u Vijeće za nacionalnu sigurnost kao

‘stručnjaka za srednjoistočnu politiku. Ista protuiranska i protuiračka politika pojavila

se u Foreign Affairsu od ožujka/travnja 1994., magazinu Vijeća za vanjske poslove

čiji je Gingrich, kako kaže, «ponosni clan». Bill Clinton također je član CFR-a, kao i

njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost Anthony Lake koji je u magazinu Foreign

Affairs pozvao na «dvostruko obuzdavanje» Irana i Iraka. Kako je lijepo što imamo

tako zadivljujuće slaganje između ‘protivnika. Dana 2. rujna 1994. Avonoam Bar-

Yosef, pišući za ugledni izraelski dnevni list Ma’Ariv, rekao je da su sedam vodećih

članova Vijeća za nacionalnu sigurnost Bilia Clintona Židovi. U članku čiji je naslov

bio «Zidovi koji upravljaju Clintonovim dvorom» citiran je rabin iz sinagoge Adath

Yisrael: «…po prvi put u američkoj povijesti… SAD više nemaju vladu sastavljenu od

 

goja [nežidova] nego administraciju u kojoj su Židovi punopravni partneri u donošenju

odluka na svim razinama.»

Supruga Newta Gingricha Marianne dobiva 2.500 dolara mjesečno kao potpredsjednica

za poslovni razvoj kompanije Israel Export Development koja nastoji privući

američke poslove u visokotehnološki poslovni park u Izraelu. Svog je šefa Davida

Yerushalmia upoznala na putu po Izraelu koji je sponzorirala izraelska lobistička

grupa Odbor za američko-izraelske javne poslove.54 Arne Christianson, bivša službenica

tog istog Odbora za američko-izraelske javne poslove, sada je visoka politička

savjetnica njenog supruga, Newta Gingricha. Bushova i Clintonova administracija,

kao što je slučaj s Clintonom i Gingrichem, imaju mnogo dodirnih točaka, i o svemu

što je povezano s planom za Novi Svjetski Poredak svi oni glasaju jednako. Također

su prepune članova Vijeća za vanjske poslove i Trilateralne komisije, instrumenata

pomoću kojih Rockefelleri i Elita manipuliraju SAD-om i svijetom.

Britanska jednostranačka država

U Ujedinjenom Kraljevstvu, kao i drugdje, postoji splet ljudi i organizacija koji povezuje

bankarstvo, poslovni svijet i politiku. Imamo vladine ministre koji su povezani

s kompanijama i organizacijama na koje utječu njihovi zakoni. Imamo članove parlamenta

koji dobivaju mito kako bi u Donjem domu postavljali pitanja u ime kompanija.

Plaćeni su da ‘lobiraju’ za interesne grupe. Imamo bivše članove kabineta koji

odlaze iz vlade na visoke položaje u industriji. Lord VVakeham bio je ministar energetike

koji je nadgledao privatizaciju britanske državne industrije električne energije.

Poslovna banka N.M. Rothschild zgrnula je bogatstvo svojim radom na vladinim

privatizacijama – uključujući onu industrije električne energije i industrije ugljena,

zahvaljujući ugovorima potpisanim dok je lord VVakeham bio na čelu ministarstva

energetike. Nakon što je napustio vladu, lord VVakeham postao je direktor… N. M.

Rothschilda. Normana Lamonta, ministra financija, otpustio je premijer John Major,

pa je on postao direktor… N. M. Rothschilda. Lamont je radio za Rothschilde prije

nego što je ušao u vladu, kao i ministar financija SAD-a, Anthony Nelson, i bivši

velški ministar Johna Majora, John Redwood koji se s njim neuspješno natjecao za

položaj u srpnju 1995.

Priča o Redwoodovom izazovu vrlo je zanimljiva. John Redwood, koji je ranije bio

član All Souls Collegea, Oxford, ‘premješten’ je iz N. M. Rothschilda na čelo «političke

jedinice» Downing Streeta premijerke Margaret Thatcher, položaj koji je lord

Victor Rothschild, politički manipulator i navodni špijun, uživao pod premijerom

Edwardom Heathom (konzer vati vac, Bil.) i neslužbeno pod Haroldom Wilsonom

(laburist, Bil.). Redwoodova politička jedinica stajala je iza orgije privatizacija državnih

komunalnih službi koja je predala kontrolu nad osnovnim javnim službama

bankarskoj eliti. Taje politika donijela enormne iznose novca N. M. Rothschildu. Redwood

se onda vratio Rothschildima prije nego što je postao član parlamenta preko

sigurnog konzervativnog položaja u Wokinghamu in Berkshireu. Da u Wokinghamu

konzervativci kandidiraju majmuna, bio bi izabran. Po ulasku u parlament (Redwood,

a ne majmun) postavljen je u Ministarstvo trgovine i industrije u vrijeme kad su

se počeli provoditi njegovi izvorni privatizacijski planovi.55 Kakve li slučajnosti. Nije

li život čudesan?

Početkom lipnja 1995. grupa Bilderberg sastala se u Burgenstocku u Švicarskoj.

Prema Spotlightovim izvorima,56 bilderbergovska elita odlučila je da će John Major

biti stavljen pred izbor: ili će se vratiti u red i podržati federalnu Europu sa središnjom

bankom i zajedničkom valutom, ili će biti smijenjen. Tog istog mjeseca Majora

su nagovorili da podnese ostavku na mjesto čelnika vladajuće Konzervativne stranke,

nakon čega se kandidirao za ponovni izbor. Rekao je da se umorio od glasina da će

članovi parlamenta koji su se protivili daljnjoj centralizaciji moći u Europi zatražiti

njegovu smjenu. Poruka je bila «Ucinite nešto ili sutite». Čovjek koji je «nešto učinio

» bio je John Redwood koji se javno protivio federalnoj Europi. Njegov glavni

podupiratelj na izborima bio je njegov ortak iz N. M. Rothschilda, Norman Lamont,

još jedan od onih koji su se ‘protivili’ centraliziranoj Europi. Međutim, kakav je bio

rezultat tog izazova? Redwood je izgubio, a Major je iskoristio priliku da očisti svoj

kabinet od svih onih koji su se protivili federalnoj Europi. Štoviše, vjerojatno je postignut

dogovor u kojem je Major pristao da će predati vlast Michaelu Heseltineu

koji zagovara federalnu Europu. Major i Heseltine održali su trosatni sastanak na

dan glasanja, i nakon svoje ‘pobjede’ Major je Heseltinea imenovao «zamjenikom»

premijera na čelu mreže moći. Moguće je da je Heseltine dobio vlast u ruke (pod

kontrolom globalne Elite), dok si je Major zauzvrat osigurao dovoljno glasova da opstane

samo kao figura, marionetski premijer. Dalde, tko je imao koristi od tog izazova

od strane Johna Redwooda i Normana Lamonta, dvojice «antifederalista» iz N. M.

Rothschilda? Oni koji žele vidjeti Sjedinjene Europske Države – upravo ono čemu se

Redwood navodno protivio. Kakva je to onda još jedna zadivljujuća slučajnost što je

nekoliko dana prije Redwoodovog ‘izazova’jedno od imena među gostima na sastanku

Bilderberga u Švicarskoj bilo… Norman Lamont. Otišao je tamo kao predstavnik

Rothschilda zajedno s Emmom Rothschild, kćeri lorda Victora Rothschilda. Tko bi

to rekao. Norman «spasile naš suverenitet« Lamont bio je na sastanku organizacije

koja stoji iza manipuliranja s ciljem stvaranja federalne Europe već preko 40 godina.

To je isti sastanak na kojem je odlučeno da John Major mora popustiti u vezi s Europom

ili otići. Normane, sine, pročitali smo te. Laburistički član parlamenta Giles

Radice, predsjednik Europskog pokreta, morao je vidjeti Lamonta u Burgenstocku

jer je Radice također bio tamo. Kako je čudno što to nije spomenuo dok se Olujni

Norman tako javno ‘protivio’ federalnoj Europi. Radice je to sigurno zaboravio. Još

jedno ‘ime iz britanske vlade u Burgenstocku bio je Lamontov kolega konzervativac

William Waldegrave, tadašnji ministar poljoprivrede i čovjek umiješan u skandal

slanja oružja Iraku. Waldegrave je imao bliske veze s Rothschildima i pod lordom

Victorom Rothschildom bio je član «politicke jedinice» Downing Streeta u vrijeme

Teda Heatha (1971.-73.). Zanimljivo, James Goldsmith, milijarderski financijer koji

je osnovao političku stranku radi «suprotstavljanja» europskoj superdržavi, paravan

je kuće Rothschilda i drugi bratić baruna Edmund de Rothschild. Također je dobar

prijatelj Georgea Busha. Važno je zapamtiti da Elita nastoji upravljati organizacijama

koje su za i «protiv» onoga što žele postići, kako bi osigurala potpunu kontrolu nad

«debatom» i njenim ishodom.

U upravi N. M. Rothschilda također je lord Armstrong (TC, Bil), bivši šef državne

uprave i član kabineta za vrijeme privatizacijske manije premijerke Margaret Thatcher.

Tu su i sir Clive Whitmore, bivši šef upravnog odjela Ministarstva unutarnjih

poslova, sir John Fairclough, bivši glavni znanstveni savjetnik. N. M. Rothschild ima

dvadeset i šest neizvršnih direktora u upravnom odboru, a nekoliko ih je povezano s

vladom. Kompanija je bila uključena u privatizaciju British Gasa, British Coala, industrije

električne energije, vodovoda, Komisije za šumarstvo i kraljevskih tvornica

eksploziva i municije. Prema Daily Telegraphu od 26. siječnja 1995., stelda je imidž

«vladine najdraže banke» u svjetlu svog uspjeha da tako često biva izabrana procesom

koji je «neovisan» o vladinim ministarstvima, kojim se biraju banke za davanje

savjeta kompanijama koje se privatiziraju. Sir Michael Richardson bio je potpredsjednik

N. M. Rothschilda i predsjednik rotšildske kompanije Smith New Court kad je

dobiven taj privatizacijski posao za vrijeme godina Margaret Thatcher. Sir Michael,

mason visokog stupnja, blizak je suradnik Margaret Thatcher.

Međutim, uvijek možemo računati da će mediji razotkriti te stvari. Sunday Telegraph

od 29. siječnja 1995. objavio je članak koji je pravdao veze između Rothschilda,

Wakehama i vlade, ne vidjevši u njima ništa loš. Sunday Telegraph je, poput Daily

Telegrapha, u vlasništvu bilderbergovca Conerada Blacka, a u upravnom odboru Telegraph

Newspapers je Evelyn de Rothschild, predsjednica… N. M. Rothschilda! U članku

su to propustili spomenuti. Vjerojatno su isto zaboravili. Registar interesa članova

Donjeg doma otkrio je da je 200 od 243 konzervativna člana parlamenta tijekom

Majorove vlade izabrane 1992. imalo ukupno 276 plaćenih direktorskih položaja i

365 plaćenih savjetničkih položaja. Potencijal za korupciju je jako, jako ogroman. A

kada nađu vremena zastupati svoje birače? Možda je to razlog zašto skoro nijedan

član parlamenta ili Kongresa nije pročitao detalje sporazuma GATT prije nego što ga

je odobrio! Isto je sa zastupnicima diljem Europe koji nisu pročitali detalje Ugovora

iz Maastrichta o centralizaciji moći u Europskoj uniji prije nego što su za njega glasali.

A što je s Laburističkom strankom, drugim krilom Jednostranačke države? Oni

su podržali i GATT i Ugovor iz Maastrichta, kao što su učinili i Liberalni demokrati.

Ovdje opet vidimo modificirani hegelijanizam. Dvije ‘suprotne’ sile – socijalizam i

kapitalizam – Elita je sukobila u ranim godinama dvadesetog stoljeća u Britaniji, i

one su se stopile u jednu silu koja se sada razlikuje samo po riječima, a ne djelima.

Svakako postoje stotine neodgovorenih pitanja u vezi s vođama i visoko rangiranim

članovima Laburističke stranke tijekom proteldog stoljeća.

Dr. Kitty Little odavna istražuje korupciju i infiltraciju u britanske obavještajne

agencije. Njena znanstvena karijera obuhvaćala je istraživanja za Ministarstvo proi

zvodnje zrakoplova tijekom Drugog svjetskog rata, nakon čega je devet godina radila

za Zavod za istraživanje atomske energije u Harwellu. U svom podnesku iz 1995.

Nolanovom odboru za standarde u javnom životu iznijela je priču o pokušaju da ju

se unovači u Komunističku stranku na Sveučilištu Oxford 1940. Sveučilište Oxford

je, kao što se sigurno sjećate, bilo uporište Milnerovog kruga i Okruglog stola, posebno

All Souls, New Chapel i Balliol. Komunisti su, kako je rekla, prešli u «podzemlje» pridruživši

se sveučilišnoj Laburističkoj stranci; ona je prisustvovala sastanku «studijske grupe»

Laburističke stranke u jednoj prostoriji na University Collegeu. Glavni govornik na sastanku,

koji je očigledno vjerovao da je medu «prijateljima», počeo je otkrivati zavjeru za

«destabiliziranje Ujedinjenog Kraljevstva i Commonwealtha, pripremu za marksističko

preuzimanje vlasti». Ona je kasnije shvatila da je to dio plana za uvođenje globalne centralizirane

kontrole zvane Novi Svjetski Poredak. Govornik je na tom sastanku u Oxfordu

objasnio da zavjera uključuje uništenje obrane Ujedinjenog Kraljevstva, organiziranje

marksističkog preuzimanja vlasti u Rodeziji i Južnoafričkoj Republici i iskorištavanje

onoga stoje postalo poznato pod nazivom Europska zajednica kao dimne zavjese za skrivanje

prijelaza na centraliziranu, marksističku vlast u Europi. Plan je također bio uništiti

britansku proizvodnu industriju. Zatim je opisao kako će se članovi političke sekcije te

subverzivne organizacije infiltrirati u britanski parlament i državnu upravu te kako će

ući u sve političke stranice. Mnogi će ići u desno krilo Laburističke stranke, drugi u lijevo

krilo Konzervativaca. Na kraju će doći do stapanja u novu stranku «centra». Rekao je da

Britanci nemaju povjerenja u ekstremiste i da će im zato glumljenje «umjerenih» koji

zauzimaju centralni položaj omogućiti da svoje protivnike odbacuju kao «desnicarske ekstremiste

«. Ta subverzivna organizacija nije imala ime, rekao je, jer će to ljudima otežati

dokazivanje da je ikad postojala. Govornik je rekao da je izabran da bude na čelu političke

sekcije te organizacije i da očekuje da će jednog dana postati premijer Ujedinjenog Kraljevstva.

Sve ovo izgovoreno je 1940. a taj je čovjek zaista postao premijer.

Zvao se Harold Wilson.

Wilson je bio britanski premijer u razdoblju od 1964. do 1976., osim tijekom četiri

godine od 1970. do 1974. kad je u uredu bio vođa Konzervativne stranke Edward Heath.

I Harold Wilson i l ed Heath bili su bilderbergovci i bliski suradnici lorda Victora

Rothschilda. Wilson je postao voda Laburističke stranke nakon smrti bilderbergovca

Hugha Gaitskella 1963. Značajno je što Gaitskell nije bio sklon federalnoj Europi. Njegova

smrt bila je vrlo zgodna jer je Wilson postao vođa u pravo vrijeme. Konzervativni

premijer Harold Macmillan (Kom. 300, RILA) morao je otići iz ureda zbog špijunskog

skandala Profumo iste godine kad je Gaitskell umro, što je bilderbergovcu sir Alecu

Douglasu Humeu (lord Home) omogućilo da postane premijer. Hume je kasnije postao

predsjedatelj grupe Bilderberg i također je bio u Komitetu 300. Sljedeće se godine Hume

suočio s Haroldom Wilsonom i pretrpio poraz na izborima 1964. Politička previranja

u Velikoj Britaniji odražavala su ona u Sjedinjenim Državama gdje je Lyndon Johnson

postao predsjednik 1963. nakon atentata na Kennedya u koji je, po mom mišljenju, bio

umiješan lord Victor Rothschild.

Dr. Little kaže da je, kad je objavila svoju priču javnosti, novinar Daily Expressa i

autor obavještajnih ‘razotkrivanja, Chapman Pincher, pokazao kopiju njenih tvrdnji

Haroldu Wilsonu. On se to vrijeme razbacivao tužbama zbog ldeveta kao konfetima,

ali njegova jedina reakcija na dr. Little bila je da je rekao kako ga je zamijenila s Tomom

Wilsonom. Ona je znala da to nije učinila, ali je provjerila sve sveučilišne arhive

i tamo nije bilo ni jednog «T» Wilsona upisanog u tom stoljeću! Wilsona je znala kao

predavača ekonomije na Oxfordu jer je on bio taj koji je istražio i sastavio veći dio

Beveridgeovog izvještaja koji je stvorio državu blagostanja i sustav socijalnog osiguranja

nakon rata. Beveridge je, kako ona kaže, bio tek nešto više od figure koja je na to

stavila svoj potpis. Izvještaj je, na prvi pogled, bio po mnogo čemu dostojan divljenja,

ali iz perspektive 1990-ih možda se mogu vidjeti njegove šire implikacije. On je stvorio

ovisnost i kontrolu, uništivši prilike za autonomnost i neovisnost izvan sustava

koji kontrolira Elita. Sada kad je stvorena ovisnost, država blagostanja se rasformira

i ono što je ostalo predaje se ‘privatizaciji’ – drugim riječima, elitnim bankarima. To

ostavlja narod na milost i nemilost nekih krajnje neugodnih ljudi i organizacija. Ako

najniži slojevi društva na to reagiraju nasiljem, Elita će dobiti još jednu priliku da

uvede strože zakone po modelu ‘problem-reakcija-rješenje’.

Dr. Little je u svom podnesku Nolanovom istražnom odboru rekla da su namjere

koje je iznio mladi Harold Wilson u Oxfordu bile prenesene Moskvi, i do kraja 1941.

dvostruki agent iz Kremlja dao je pojedinosti britanskom MI5. O tome su obaviješteni

viši časnici MI5, ah ništa nije poduzeto. Tijekom tog razdoblja, kako je rekla Kitty

Little, «visoki subverzivni infiltrator» u britansku obavještajnu službu bio je lord

Victor Rothschild, čovjek koji je kontrolirao primjenu Uredbe 18b za vrijeme rata.

Također je u knjizi iz 1994. imenovan kao neidentificirani «peti covjek» u skandalu

s komunističkim špijunima Burgessom, Macleanom, Philbyem i Bluntom, iako je

njegova umiješanost u tajne aktivnosti bila daleko, daleko veća nego što se tvrdi u

toj knjizi.

Dr. Little je tijekom posljednjih pedeset godina imala izvore na nekim vrlo visokim

razinama. Kaže da lord Rothschild nije bio “peti čovjek” u KGB-ovskom špijunskom

skandalu nego pauk u središtu mreže infiltracije i korupcije. On je kontrolirao

Philbyja, Burgessa, Macleana, Blunta i Guyja Lidella, tadašnjeg šefa tajne službe MI5.

Dr. Little kao još jednog čovjeka u tom krugu spominje Tommyja Harrisa, o kojem se,

osim toga da je bio vrlo dobar kuhar, malo zna. Llarris je kuhao za njih prilikom redovitih

sastanaka skupine u njegovu domu. Maclean nije bio direktno povezan s njima.

Njegov posao u Ministarstvu vanjskih poslova bilo je slanje geoloških izvještaja Guyju

Rothschildu u Francusku koje je ovaj koristio za kontroliranje ključnih prirodnih

izvora, posebno uranija. Prema dr. Little, Rothschildi danas kontroliraju osamdeset

posto svjetskog uranija. Ta paukova mreža korupcije u britanskom establišmentu nije

se bavila špijuniranjem za Sovjetski Savez. To je još jedna dimna zavjesa. Njezin je cilj

bilo promicanje ambicija Novog Svjetskog Poretka. Bezimena subverzivna organizacija

Harolda Wilsona imala je (tj. ima) tri odjela, politički (s njim na čelu), ekonomski

i “biološki”. Šef biološkog odjela bio je na čelu čitave organizacije. Sve do svoje smrti

to je bio lord Victor Rothschild. Tko je to sada?

Lord Rothschild je financirao knjigu agenta službe MI-5 Petera Wrighta i Chapmana

Pinchera pod naslovom Njihova trgovina je izdaja (l\\eir Trade is a Treachery),

koja pokojnog šefa službe MI5, sira Rogera Hollisa, “razotkriva” kao petog čovjeka

te “oslobađa krivnje” lorda Rothschilda. Lord Rothschild je kasnije organizirao

da Wright izda još jednu knjigu, zloglasnog Lovca na špijune (Spycatcher), u kojoj

se također spominje Hollis. To što se Margaret Thatcher žustro protivila njezinom

objavljivanju knjizi je priskrbilo da postane svjetski bestseler i stekne potrebnu vjerodostojnost.

Na čelu protivnika Lovca na špijune u vladi bio je lord Armstrong,

tajnik kabineta Margaret Thatcher i Rothschildov prijatelj. Svoju slavnu izjavu o razlici

između laganja i “ekonomičnog postupanja s istinom” lord Armstrong (Bil, TK)

izrekao je upravo na sudskoj raspravi oko objavljivanja Lovca na špijune. Po izlasku

iz vlade postao je direktor investicijske banke N.M. Rothschild. U pismu predsjedniku

Donjeg doma britanskog Parlamenta od 1. svibnja 1987. godine dr. Kitty Little

navodi:

Već na početku rata zapovjednik zrakoplovnog puka Arnold, tada šef jednog odjela

MI-5, imao je razloga vjerovati da se Rothschildu ne treba vjerovati. Poduzeo je

korake da mu se onemogući pristup najosjetljivijim materijalima, no otkrio je da

su Rothschildovi pristaše premoćni da učini više od toga. Kasnije je novi ravnatelj

MI-5 sir Roger Hollis od zapovjednika zrakoplovnog puka Amolda zatražio detaljan

izvještaj o događajima iz tog razdoblja.

Kada je Wilson postao predsjednik Laburističke stranke nastao je vrlo ozbiljan problem,

budući da je on trebao postati novi premijer, a bio je na čelu političkog odjela

subverzivne organizacije. Nedugo prije svoje smrti, sir Theobald Matthew, tadašnji

ravnatelj Državnog javnog odvjetništva, rekao mije da smatra da on i ravnatelj

MI-5 imaju dovoljno pravno prihvatljivih dokaza za kazneni progon. 5/rTheobald je

rekao da po njegovom mišljenju ministar koji koristi svoj službeni položaj za promicanje

ciljeva zločinačke organizacije — što bi bilo kriminalno da to radi kao običan

građanin — također čini kriminalnu radnju. To je jedino logično, budući da su

ministri u boljoj poziciji od običnih građana da nanesu nepopravljivu štetu državi.

Sir Theobald je preminuo, a protiv sira Rogera Hollisa i zamjenika ravnatelja MI-5

Wright je uz pomoć lorda Rothschilda i Philbyja pokrenuo kampanju ocrnjivanja.

Tako je Wilson izbjegao kazneni progon.

Zapanjujuće je koliko ljudi umire u najnezgodnijim trenucima. Dr. Little kaže da

je lord Rothschild aktivno pokušavao diskreditirati MI-5 te da je nakon 1979. godine

naredio Peter u Wrightu i Chapmanu Pincheru da započnu blaćenjem ugleda te

službe i širenje dezinformacija. Upada u oči da se u “Lovcu na špijune” tvrdilo da

je u razdoblju o kojem govorimo postojala urota MI-5 za destabilizaciju Wilsonove

Laburističke vlade. Nije li to još jedna dimna zavjesa kojom se nastojala sakriti činjenica

da je Ml-5 u stvari provodio legitimnu istragu? Rothschild je tajno surađivao sa

“socijalistom” Haroldom Wilsonom (Bil.) i otvoreno surađivao s “konzervativcem”

Edwardom Heathom (Bd., TK), koji su u Downing Streetu 10 zajedno proboravili 11

godina. Heath je pozvao Rothschilda da upravlja razvojem vladinih politika, to jest

Glavnom radnom skupinom za reviziju politike (engl. Central Policy Review Staff) i

da sam odabere njezine!58 Jedan od Rothschildovih poslova bilo je provođenje nadzora

nad britanskim obavještajnim službama i reorganizacija Ministarstva vanjskih

poslova. Pitam se je li to uključivalo Grupu 13, Foreign Officov odred za ubojstva.

Da, britansko Ministarstvo vanjskih poslova imalo je vlastiti odred za ubojstva. Od

tog vremena pa nadalje ubrzalo se propadanje britanske zrakoplovne industrije, brodogradnje,

automobilske, metalne i industrije strojnih alata — točno kao što je 1940.

godine Wilson predvidio. A čovjek iza plana kojeg su provodili Wilson i Heath bio je

Victor Rothschild, čiji je cilj bio europska superdržava i odbacivanje državnog suvereniteta.

Tijekom svojih premijerskih mandata, i Heath i Wilson su provodili organizacijske

promjene u MI-5. Wilson je ograničio dozvoljene tehnike istrage i zatražio

da ga se obavijesti ako pod istragom bude bilo koji član parlamenta. Heath je otišao

korak dalje te je i mnoge druge donositelje odluka stavio “izvan dohvata” sigurnosnih

službi i policije. Ta dva protivnika imali su mnogo toga zajedničkog, uključujući

njihov entuzijazam u pogledu Europske zajednice. Edward Heath uveo je Veliku Britaniju

u Europu te je i dandanas gorljivi pobornik pune integracije u centraliziranu

Europu s centraliziranom europskom bankom i valutom. Wilson je započeo prelazak

na metrički sustav jedinica u Velikoj Britaniji, dakle ukidanje britanskih oblika mjerenja

i njihovo zamjenjivanje europskom verzijom. Dr. Little kaže da su joj rekli da su

Heath i Wilson bili prijatelji za vrijeme studija na Oxfordu tijekom 1930-ig godina. O

iznenadnoj ostavci Harolda Wilsona malo više od godinu dana nakon što je pobijedio

na općim izborima 1974. godine kaže:

“Sve mi govori da su (MI-5) pred kraj 1975. bili nadomak toga da prikupe dovoljnu

količinu pravno prihvatljivih dokaza za kazneni progon. Wilson je dao ostavku. Na

premijerskom mjestu ga je naslijedio Callaghan, a on je dao smijeniti službenike

MI-5 koji su provodili istragu Wilsonovih kriminalnih aktivnosti s obrazloženjem da

su’desničarski ekstremisti'”

Jim Callaghan (Bil.) sve otada vanjsku politiku drži na istoj liniji kao supredsjednik

Kraljevskog instituta za međunarodne poslove (engl. Royal Institute of International

Affairs). Ostali predsjednici tog instituta su lord Carrington (TK, Bil., Kom 300) te

Wilsonov bivši kancelar i ministar unutarnjih poslova lord (Roy) Jenkins (TK, Bil.),

koji je početkom 1980-ih zajedno s lordom (Davidom) Owenom (TK, Bil.), Bilioni

Rogersom (Bil.) i Shirley Williams napustio Laburističku stranku kako bi osnovali

stranku centra, SDP, sadašnje Liberalne demokrate. Svi ti ljudi tijesno su surađivali

s jednim drugim istaknutim ministrom u vladama Harolda Wilsona i Jamesa Callaghana:

to je Denis Healey, član Bilderberške skupine, Trilateralne komisije, predsjednik

MMF-ovog Privremenog odbora, član Odbora 300 i član vijeća Kraljevskog

instituta međunarodnih poslova. Pitam se jesu li se, dok su vršili najviše političke

dužnosti u državi, Wilson, Heath, Jenkins i Healey ikada našli zajedno i prodiskutirali

0 izvanrednom migu sudbine koji je četvoro ljudi koji su u istom periodu studirali na

Oxfordu doveo do toga da postanu vodeća politička imena u 1960-ima i 1970-ima,

baš kada se Velika Britanija opredjeljivala za Europsku zajednicu. Doista, Jenkins je

kasnije postao predsjednik Europske komisije, a Heath je uveo Veliku Britaniju u Zajednicu.

Wilson (Jesus College, University College), Healey (Balliol), Jenkins (Balliol)

1 Heath (Balliol) veliko su nadahnuće svima nama. Eto što vam može pružiti obrazovanje

na Oxfordu. U istom razdoblju su čak i vođe liberalne struje osvjetlah obraz

Oxforda, i to u liku Joa Grimond, (Balliol, Bil.) i Jeremyja Thorpa (Trinity College),

autora knjige Europa: razlozi za ulazak (erigi Europe: The Case For Going In). Kasniji

vođe Liberalne stranke (sadašnja Liberalno-demokratska stranka), David Steel i Paddy

Ashdown, također su Bilderbergeri i pristaše europske superdržave. Još jedanput,

možda su sve te veze jednostavno slučajnost, međutim imate svako pravo znati za

njihovo postojanje. To se zove demokracija. Svi ti članovi Bilderberške skupine koji

su bili uključeni u stvaranje Europske unije, kao i u njezino članstvo, malko pobijaju

ideju o slučajnosti, ne čini li vam se? Međutim, kao što je rekao George McGhee,

američki veleposlanik u Zapadnoj Njemačkoj i član Bilderberške skupine: “Rimski

sporazum, kojim je stvoreno zajedničko tržište, proizveden je na sastancima Bilderberške

skupine.”6U Upravo tako.

Jedna druga stvar kod otkrića Katty Little i sličnih istraživača tiče se Rodezije, države

nazvane po njezinom utemeljitelju Cecilu Rhodesu. Sada se ta država zove Zimbabve.

Novi rodezijski ustav samo je, u korist Svjetske Elite, bijelu diktaturu zamijenio

diktaturom Roberta Mugabea. Ustav je utanačen u jesen 1979. godine na konferenciji

u Lancaster Housu u Londonu. Konferencijom je predsjedavao lord Carrington koji

je nakon što je Margaret Thatcher nekoliko mjeseci ranije pobijedila na izborima

na mjestu ministra vanjskih poslova zamijenio Davida Owena. Ustav je okupljenim

rodezijskim političkim vođama, crnim i bijelim, predstavio Carrington, koji je inzistirao

da odgovore do kraja tjedna. Jedan čovjek u rodezijskoj delegaciji koji bi uvidio

inherentne nedostatke u tom ustavu bio je John Giles, ustavni stručnjak. U utorak 4.

listopada 1979. godine upravo na dan kada su Rodežani trebali raspravljati o Carringtonovim

prijedlozima, John Giies je nestao, a kasnije je pronađen mrtav. Dr. Kitty

Little tog je dana bila u Lancaster Housu kako bi se sastala sa svojim dugogodišnjim

prijateljem lanom Smithom. Sve od tada pokušava javnosti razotkriti pozadinu kako

konferencije tako i smrti Johna Gilesa. Dan prije toga je, kaže dr. Little, Giles bio u

Hamley su (glasovita londonska trgovina s igračkama) te je tamo kupio božične darove

za svoju djecu. Tog jutra kad je nestao nazvao je svoju suprugu i zvučao je vrlo

 

 

vedro i raspoloženo, međutim kasnije istog jutra primijećeno je kako se odjednom

zbog nečega ozbiljno zabrinuo. Poslijepodne je po njega došao službeni automobil,

Granada Ghia, i to je bilo posljednji put što su ga vidjeli živog.

Dok su prijedlozi lorda Carringtona u odsutnosti Gilesa doveli rodezijsku delegaciju

do zida tako da su na kraju prihvaćeni, policija je obaviještena da je Giles nestao.

Sutradan ujutro Giles je pronađen mrtav u prolazu nedaleko od stražnjeg ulaza u

Lancaster House. Presuda: “Samoubojstvo”. Njegova smrt uopće ne bi bila otkrivena

javnosti da bolničar iz kola hitne pomoći nije obavijestio medije. Mrtvozornik, koji

na mjesto pronalaska tijela nije pozvao policiju da uzme dokaze, odlučio je daje Giles

skočio s prvog kata Lacnaster Housa, no oni koji su bili na tom mjestu kažu da je to

nemoguće s obzirom na to gdje je tijelo pronađeno. Tu je još jedna stvar. Ta stražnja

vrata koristilo je osoblje Lancaster Housa, te su u tom slučaju morali prelaziti preko

tijela prilikom ulaska ili izlaska. Po toj teoriji tijelo je tamo trebalo ležati čitavo poslijepodne,

večer i cijelu noć. A ipak, pronađeno je tek sljedećeg jutra.

Slučaj je preuzela lokalna policija i vlasti su odbile o tome razgovarati s rodeškom

tj. zimbabveškom Državnom sigurnosti. Koliko znam, ne postoji policijski dosje o

smrti Johna Gilesa. Kitty Little odlučno tvrdi da je ravnatelj rodeške središnje obavještajne

agencije Ken Flowe bio član britanske obavještajne službe MI-6. Također

kaže da se sada zna da je MI-6 radio na destabilizaciji Rodezije kako bi se Rodeziji

nametnula nova diktatura, što je bila prava svrha konferencije u Lancaster Housu.

Prema nepogrješivim izvorima dr. Kitty Little, Ken Flower bi se mogao prijaviti za

Guinessovu knjigu rekorda kao najdvostrukiji od svih dvostrukih agenata! Dok je

bio na čelu rodezijske obavještajne zajednice istovremeno je radio i za MI-6, KGB,

istočnoeuropske obavještajne službe, CLA-u i čitav niz afričkih obavještajnih mreža.

Surađivao je sa skupinom “D” operativaca iz agencije MI-6 koji su, da citiram dr. Little,

“učinili strašne stvari i krivnju svalili na lana Smitha.” Zimbabve je očigledno vrlo

važan Svjetskoj Eliti i multinacionalnim korporacijama od kojih je jedna, Rio Tinto

Zine, u svom pravnom odboru imala čast imati lorda Carringtona.

Mnogo je dokaza koji potkrjepljuju tvrdnje Kitty Little. Dva mjeseca nakon koferencije

u Lancaster Housu otkriveno je da su Margaret Thatcher (Bil.) i lord Carrington

(TK, Bil., RILA, Kom 300) bili naredili golemu operaciju nadziranja sudionika

konferencije. Prisluškivali su se telefoni, sobe su bile ozvučene, nadzirala se diplomatska

komunikacija, a za prevođenje s afričkog jezika Britanci su koristili rodešku

sigurnosnu službu. To je u londonskom Sunday Tirnesu od 3. veljače 1980. u članku

pod naslovom “Tajne službe prisluškivale ministrov telefon” otkrio novinar Barrie

Penrose. Zato je, pisalo je u članku, “lord Carrington na konferenciji mogao voditi

politiku visokog rizika. Obavještajne službe su ga obavještavale gdje su ti rizici.” A to

nas vodi do drugog pitanja: ako su sobe bile ozvučen, a telefoni prisluškivani, zašto

nisu znali što se dogodilo s Johnom Gilesom sve dok nije pronađen mrtav sutradan

ujutro? Hm-hm. Kitty Little tvrdi da je lord Carrington Margaret Thatcher držao neobaviještenom

o mnoštvu vanjskopolitičkih tema te da su joj prenosili samo izabrane

informacije. To je očigledno uvjetovalo njezine odluke. Ispostavlja se da je pored sve

njezine prividne moći “Željezna lady” bila samo još jedna marioneta, možda čak više

od drugih.

U svjetlu onoga što govori Kitty Little, zanimljivo je da (kao što sam ranije spomenuo)

mi se javila supruga bivšeg dužnosnika u južnoafričkoj vladi i rekla da je

vidjela dokumente koji objašnjavaju da je Trilateralna komisija naredila Britaniji da

se povuče iz Rodezije. Oba u to upletena ministra vanjskih poslova, lord Carrington

(konzervativac) i David Owen (laburist) povezana su s Trilateralnom komisijom.

Carrington je bio njezin član, a Owen je postao član nedugo nakon što ga je Carrington

zamijenio na mjestu ministra vanjskog poslova.

Nakon iznenadne smrti Johna Smitha (TK, Bil.), “nova” Laburistička stranka došla

je na vlast pod premijerom Tonyjem Blairom, izabranikom Svjetske Elite, kojeg

su podržavali establišment i medijsko carstvo Ruperta Murdocha. Gordon Brown,

njegov bilderberški ministar financija, odmah je upotrijebio vladino pravo da odredi

kamatne stope nacionalne Bank of England. Vodstva triju glavnih stranaka u Velikoj

Britaniji složila su se oko praktički svega što je bilo bitno za plan Novog Svjetskog

Poretka, kao u danima Wilsona, Heatha i Joa Grimonda odnosno Jeremyja Thorpa.

Kada pogledate iza riječi i dimnih zavjesa, njihova politika praktički je jednaka — integracija

u Europsku uniju te zajednička valuta i banka. Razlikuju se samo, barem što

se tiče javnosti, po vremenskim rokovima u kojima to kane ostvariti. No, što se tiče

temeljnih odrednica ekonomske politike, gotovo ih je nemoguće razlikovati.

Dakle, kakav je bio učinak svega toga na glavnu ambiciju manipulatora — stvaranje

federalne Europe s centraliziranom vlašću? Iako smo u Velikoj Britaniji imali

farsu od debate oko toga trebamo li pristati na jedinstvenu valutu i središnju europsku

banku, na to smo se zapravo već obvezali. Upleteni političari to znaju. Samo vas

zavaravaju, vjerojatno vam se i smiju. Britanska Konzervativna stranka tvrdi (samo

za javnu upotrebu) da se protivi centralizaciji vlasti u Europi mada su konzervativni

članovi Europskog parlamenta istovremeno i članovi Europske narodne stranke, koja

otvoreno poziva na stvaranje Sjedinjenih Europskih Država. To je čak zapisano u

njezinom statutu.61

Jedan od načina skrivanja te prijevare dramatično je povećavanje broja zakona koji

se uvode na svim razinama vlade, posebno na razini Europe. Sredinom 1980-ih broj

donesenih zakona koji su došli iz Bruxullesa, zajedno sa parlamentarnim zakonodavstvom,

ministarskim odredbama i propisima Vijeća, u samo šest mjeseci premašio

je broj svih zakona donesenih u Velikoj Britaniji prije 1900. godine.62 Taj plimni val

novih zakona nije slučajan. Njegova svrha je osigurati da se milijuni stranica izglasaju

u zakone a da ih parlamentarci koji samo glasaju po napucima svojih stranačkih

vodstava, čak ni ministri u vladi, ne stignu ni pročitati, a kamoli, u moru besmislica

i dvosmislenosti, procijeniti koje je njihovo pravo značenje. Još jedna dimna zavjesa

je uvjerenje da su oni koji vode Europsku uniju glupi i nekompetentni. Na najvišim

razinama nisu. Brda maslaca i jezera vina možda izgledaju kao rezultat nekompeten-

cije, međutim kome je takva politika išla na ruku? Multinacionalnim kompanijama

koje su tako mogle progutati sve manje farmere i proizvođače koji su zbog viškova

ostali bez posla. To je bio cilj. Sve se to mora činiti tajno, jer da je javnost znala što

Europska federacija doista znači, ne bi na nju pristala. Godine 1947. skupina konzervativaca

i liberala sastavila je dokument zvan Plan za Europu a jedan njegov odlomak

vrlo jasno otkriva njihov pristup:

Štoviše — a dobro je to otvoreno reći na početku — nijedna vlada koja ovisi o

demokratskom glasu nikako ne bi mogla podnijeti žrtvu potrebnu za provođenje

bilo kojeg primjerenog plana. Ljude se mora polako i skriveno voditi do napuštanja

njihovih tradicionalnih ekonomskih obrana…”63

Edward Heath je odobravao politički savez Britanije i Europe već u travnju 1962.

godine kada je služio kao Lord čuvar tajnog pečata. Tada je Vijeću ministara Zapadnoeuropske

unije rekao: “…odlučili ste da se oni koji se pridruže ekonomski zajednicama

kao punopravni članovi moraju pridružiti i političkoj uniji. Siguran sam da

je to bila ispravna odluka. ” (Vladin izvještaj br. 1720.) U međuvremenu se ljudima

govorilo da je zajedničko tržište samo zona slobodne trgovine. Prije nego što je g.

Heath (Bil.) uveo Veliku Britaniju u Europu, 1972. godine sastao se u Parizu s francuskim

predsjednikom Georgesom Pompiduom (Bili.), bivšim zaposlenikom Guyja

Rothschilda, kako bi pregovarali o uvjetima ulaska. John Davies, Heathov ministar

industrije, prisustvovao je sastanku te je kasnije na sastanku kluba Konzervativne

stranke rekao da je dogovoreno sljedeće: britanska tehnologija će se udružiti s europskom

industrijom. Britanija je više od pedeset godina predvodila u istraživanjima

i razvoju i tako je sada “jedino pošteno” da na red dode netko drugi – Francuska.

Nakon što Velika Britanija smanji svoju proizvođačku industriju, London bi postao

središte europskog novčarskog tržišta. Heath je nadalje pristao ukinuti funtu i ukinut

monarhiju/” (Obasipanje kraljevske obitelji lošim publicitetom posljednjih godina

ima za cilj ukidanje monarhije. Tko je prisluškivao njihove telefonske razgovore? Manipulatori.

Princa Charlesa i princeza Dijanu zavadili su njihovi “savjetnici”. Ciljna

godina za kraj monarhije je 1999.) Edward Heath (Bil.) i sir Alee Douglas Hume (Bil.)

potpisali su u ime Velike Britanije Sporazum o pristupanju Rimskom sporazumu i

našli smo se u mreži europskih paukova.

Prihvaćeno je također od strane g. Heatha u trenutku ulaska Britanije, te od strane

Harolda Wilsona i Jamesa Callaghana tijekom “ponovnih pregovora” o britanskom

članstvu, da se Velika Britanija odrekne državnog suvereniteta i postane dio federalne

Europe. Lokalna je uprava bila reorganizirana i promicalo se prenošenje vlasti

britanskim regijama, sve kako bi se zemlja preoblikovala i pripremila za “regionalnu”

Europu . Tim regijama bile bi dane ograničene ovlasti nalik ovlastima kakve danas

imaju vijeća grofovija i njima bi upravljali oni koji upravljaju europskom superdržavom.

Sporazum iz Maastrichta o Europskoj uniji čak koristi izraz “mjesni ” izbori

kada govori o nacionalnim izborima u Europi.65 Doista prikladno, s obzirom na širi

plan. Godine 1980. Vijeće Europe je objavilo svoju kartu regija. Regije koje su bile

predložene u bivšoj Jugoslaviji kao posljedica rata su praktički jednake onima na toj

karti. Kada je kritizirano izostavljanje “Engleske” na spomenutoj karti, dr. Little i njezinim

kolegama je odgovoreno da nacionalna vlada više neće biti “upravna jedinica”.

S druge strane, dok su se svi ti sporazumi u vrijeme britanskog ulaska sklapali iza

kulisa, g. Heath je u javnosti govorio da neće doći do nikakvog gubitka britanskog suvereniteta.

Manjak zanimanja za želje ljudi dosegao je novo dno kada je u dokumentu

što ga je u veljači 1984. godine objavio Europski parlament navedeno da će se čak za

svakoga tko je glasao na europskim izborima u lipnju 1984. godine smatrati da podržava

ideju Europske unije! Jednako sramotno bilo je to da Sporazum iz Maastrichta o

Europskoj uniji nije čak bio ni objavljen u vrijeme britanskih općih izbora na kojima

je premijer John Major tvrdio da je prihvatio taj dokument! Nije li demokracija jednostavno

fantastična? Sada imamo izbore na kojima samo vidovnjak može donijeti

informiranu odluku. Kada je u veljači 1992. godine Douglas Hurd, tadašnji ministar

vanjskih poslova, potpisao Sporazum iz Maastrichta, predao je Veliku Britaniju Sjedinjenim

Europskim Državama. On i vlada će vam tvrditi drukčije. Reći će da postoji

klauzula o izlasku koja glasi:

“Ako Velika Britanija ne obavijesti Vijeće da namjerava prijeći u treći fazu (političku i

monetarnu uniju), Velika Britanija neće biti obvezana da to učini.”

Zašto vam ne kažu da je taj protokol stavljen van snage drugim koji se nalazi na

stranici P/UP-UEM/en61, koja sadrži sljedeće odlomke.

“Visoke ugovorne stranke… potpisivanjem (moj naglasak; op. a.) novih odredbi

Sporazuma o ekonomskoj i monetarnoj uniji potvrđuju nepovratni karakter ulaska

Zajednice u treću fazu ekonomske i monetarne unije.”

“Stoga će sve države članice, bez obzira ispunjavaju li potrebne uvjete za prihvaćanje

zajedničke valute ili ne, poštovati volju Zajednice o brzom ulasku u treću fazu, i

stoga nijedna država članica neće sprječavati ulazak u treću fazu.”

G. Hurd je potpisao te odredbe i tako obvezao Veliku Britaniju na ispunjavanje tih

uvjeta. Drugim riječima, nakon što je izgubila pravo veta, Velika Britanija ili prihvaća

političku i monetarnu uniju ili se potpuno povlači iz igre. Javna “debata” je prijevara.

G. Hurd, g. Major i proeuropski kancelar Kenneth Clark (Bil.) to znaju. To znaju

i Tony Blair, “izabranik” Elite, i Paddy Ashdown (Bil.). G. Hurd je ušao u vodstvo

Konzervativne stranke nakon što je Margaret Thatcher, po naredbama Bilderberške

skupine, uklonjena zbog svog protivljenja političkoj i monetarnoj uniji. G. Hurd, koji

je Henryja Kissingera predložio za viteza, bio je dobro upućen u europske poslove.

Bio je osobni tajnik Teda Heatha (1968.-1970.) kada je Heath bio voda opozicije, a

zatim je imenovan za njegovog političkog tajnika (1970.-1974.) kada je Heath postao

premijer. Hurd je također bio ministar vanjskih poslova u vladi lorda Carringtona

u vrijeme pripremanja Falklandskog rata. Jedan od ljudi koji je pomogao u zagrijavanju

atmosfere koja je dovela do odlaska gde. Thatcher bio je sir Geoffrey (sada

lord) Howe (Kom. 300), bivši predsjednik Europskog vijeća ministara. Dakle, ako se

u vrlo kratkom roku ne pokrenemo, što nas sada čeka? Europa regija kojom upravljaju

neizabrani europski povjerenici i šest članova izvršnog odbora Središnje europske

banke koji će imati kontrolu nad zajedničkom valutom i rezervama svake “države”

članice. Tih šestoro ljudi, koji će upravljati čitavom Europskom unijom, bit će “imenovani

između osoba priznatog ugleda i stručnog iskustva na monetarnom odnosno

bankarskom području”. (Sporazum iz Maastrichta, članak 109a, stranica UP-UEM/

eu41.) U svojih osam godina garantirane sigurnosti mandata tih šest superbankara

Svjetske Elite “neće tražiti ni primati upute od institucija Zajednice… ni od bilo kojeg

drugog tijela.” Europska diktatura tako će biti potpuna.

To je ono na čemu su zagovornici jednostranačke države radili pod krinkom opozicije.

Njihove ambicije gotovo su ostvarene. Samo ih vi — mi — možemo zaustavili.

Globalna jednostranačka država

U međuvremenu se ratovi, putem kojih je Sjetska Elita postigla toliko mnogo, nastavljaju.

Kada istina o ratu između Iraka i Irana, Zaljevskom ratu i sukobu u Bosni

izađe na vidjelo, a jednog dana će izaći, tragovi će voditi do nekih vrlo slavnih ljudi

i do nekih vodećih kompanija — posebno onih koje se bave oružjem — u Velikoj

Britaniji. Tko je naoružao Saddama Husseina? Britanija i Amerika. Tko je naoružao

Irance? Britanci i Amerikanci. Tko je naoružao Srbe u Bosni i Hercegovini? Britanija

i Amerika. Doći će vrijeme kada će biti dovoljno dokaza za to i neke vodeće kompanije

koje proizvode oružje i vodeći političari morat će se suočiti s ozbiljnim pitanjima.

Ako znate nešto više o tome, molim vas da mi javite.

U jednom članku u tjedniku Spotlight od 19. prosinca 1994. godine autor Warren

Hough tvrdi daje francuski predsjednik François Mitterand bio optužio Henryja Kissingera

da je “glavni manipulator” jugoslavenskog sukoba. Optužba je navodno bila

izrečena na sastanku Europskog vijeća sigurnosti u Budimpešti. U članku VVarrena

Hougha dalje stoji:

“Kao dio njihovih ratnih planova, srpski vođe su potrošili milijune dolara na ugovore

i isplate na američkom Wall Streetu. Izvori kažu da je većina tih kratkoročnih

poslova očito bila sklapana kako bi se zaradio novac za Kissingerovu konzultantsku

tvrtku Kissinger Associates (čijijedirektor-osnivač bio lord Carrington,”mirovni” posrednik

u bivšoj Jugoslaviji) te za dva Kissingerova kompanjona, Lawrenca Eagleburgera

i Brenta Scovvcrofta.Taj list je, nakon pregledavanja povjerljivih bankovnih

podataka u NewYorku, upozorio da su Eagleburger (bivši državni tajnik) i Scowcroft

(ravnatelj nacionalne sigurnosti pri Bijeloj kući za vrijeme Bushove administracije)

već 1992. godine sakrili za Srbe kompromitirajući “tok novca”, dok su istovremeno

kreirali tobože nepristrane pozicije Sjedinjenih Država prema zaraćenim etničkim

skupinama u bivšoj Jugoslaviji.”

Zanimljivo je da je “savjetnik” srpskog vođe Radovana Karadžića bio sir Alfred Sherman

koji je, prema objavljenom istraživanju, djelovao iz stana na Palama nadomak

Sarajeva, odmah pokraj Karadžićevog ureda. Sherman je poznat kao “izumitelj Margaret

Thatcher” i bio je glavni u njezinom dovođenju na čelo Konzervativne stranke. Ona

mu se kasnije odužila dodjeljivanjem viteške časti i zajedno su osnovali “trust mozgova”

Centar za politička istraživanja (engl. Centre for Policy Studies)”1′ iz kojeg je djelomično

poteldo ekonomsko ludilo u 1980-ima. Srbe je financirala Svjetska Elita preko beogradskih

banaka uključenih u golemo pranje novca od trgovine drogom. Također je zapanjujuće

koliko mnogo “fondacija” je u bivšoj Jugoslaviji utemeljio financijski mešetar i

Rothschildov paravan George Soros (Bil.). On ima fondacije u Bosni i Hecegovini, Hrvatskoj,

Sloveniji i Beogradu. Soros je prisan prijatelj Lawrenca Eagleburgera iz tvrtke

Kissinger Associates, bivšeg američkog veleposlanika u Beogradu i bliskog saveznika

Slobodana Miloševića! Dalde, smrdi li tu nešto? Ima li netko osvježivač zraka? Prema

autoru i istraživaču Benu C. Vidgenu, iz članka u časopisu Nexus od veljače 1996. godine,

Sjedinjene Države, Njemačka i Izrael od samog su početka sukoba imali uspostavljen

tajni zračni most za dobavu oružja Hrvatskoj i Bosni.

Francuski novinari su 1994. godine otkrili da su CIA-ini agenti mamili bosanske

muslimane u vratolomne i beznadne protunapade na Srbe, lažno im obećavajući

američku potporu. Bijela kuća je te izvještaje nazvala “zlobnim lažima”. Međutim,

George Kenney, američki dužnosnik u američkom State Departments zadužen za Jugoslaviju,

sve dok 11. kolovoza 1992. godine zgađen nije dao otkaz, kaže da su muslimani

doista bili obmanuti da pod pretpostavkom da će im američka pomoć osigurati

pobjedu odbiju niz mirovnih ponuda. Warren Hugh kaže da je, dok se muslimanima

namještalo, Kissingerova mreža igrala igru “dobrog i lošeg momka” koju manipulator!

često koriste. Igra je uključivala dvojicu srpskih vođa, Slobodana Miloševića i

Radovana Karadžića. Hough je napisao:

“Po tom scenariju se Milosevic — klijent tvrtke Kissinger Associates — odrekao

nezakonitih napada Karadžićevih snaga na bosanske muslimane i javno ih osudio.

Međutim, Milosevic je tajno opremao ‘odmetnute’Karadžićeve snage svim oružjem

i potporom koji su im bili potrebni za vođenje nesmiljenog ‘rata istrebljenja’ protiv

svojih susjeda muslimana. Muslimanska opskrba oružjem je, naravno, bila blokirana

UN-ovim embargom.”

U istraživanju se također tvrdi daje tim planom bilo smješteno i Saudijskoj Arabiji koja

je i sama fašistička tiranija. Prema Spotlightu, kralja Fahda je njegov veleposlanik u Wa-

shingtonu više puta uvjeravao da SAD namjerava podići embargo na oružje na vrijeme da

muslimanima stignu presudna pojačanja. Sukladno tome, kralj je uvjerio druge islamske

čelnike da imaju vjere u Washington. Sada je Saudijska Arabija stigmatizirana kao lakovjerni

simpatizer CLA-e ili kao izdajnik islama. Što, naravno, odlično odgovara manipulatorima.

U svjetlu svega toga, postoje neke zanimljive veze između “mirovnih” posrednika

u Bosni. Lord Carrington (RIIA, Bil., TK, Kom 300), lord Owen (RIIA, Bil., TK, Kom

300) i Šveđanin Carl Bildt (Bil.) jedan za drugim bih su mirovni posrednici Europske

unije u bivšoj Jugoslaviji. Mirovni posrednik Ujedinjenih naroda, koji je tijesno surađivao

sa svojim velikim prijateljem lordom Owenom, bio je državni tajnik Jimmyja Čartera i

direktor Rothschildove banke, Manafacturers Hanover Trust, Cyrus Vance (VMO, TK,

Bil., Kom 300). Kada se Vance povukao, UN je imenovao drugog posrednika da surađuje

s lordom Owenom — Norvežanina Thorvalda Stoltenberga. Da, opet ste pogodili, člana

Trilateralne komisije i Bilderberške skupine. A kada oni nisu uspjeh postići mir, tko je

iznenada, uz svjetski publicitet, kao “nezavisni” mirovni posrednik doletio u Bosnu? No,

pa to je bio Jimmy Carter (VMO), prvi predsjednik Sjedinjenih Država iz Trilateralne

komisije. Kasnije je došao Richard Holbrooke (TK, Bil., VMO), mirovni poslanik Bilia

Clintona (VMO, TK, Bil.) te američki veleposlanik u Jugoslaviji Warren Zimmerman

(također TK i VMO) koji je, kao i Holbrooke, izvještavao Clintonovog državnog tajnika

Warrena Cristophera, člana Vijeća za međunarodne odnose i Trilateralne komisije. A tko

je došao u Ruandu u tajnoj “diplomatskoj misiji” nekoliko dana prije izbijanja užasnog

sukoba? Lord Carrington i Henry Kissinger!

Možda u svem tom dimu nema vatre. Možda Trilateralna komisija i Bilderberška skupina

slučajno organiziraju tečajeve za mirovne posrednike. Možda svinje mogu letjeti.

Prosudite sami. Moje mišljenje glede bivše Jugoslavije kada sam pisao prvo izdanje ove

knjige bilo je to da je taj sukob najvećim dijelom iskorišten da bi se dovelo u neugodan

položaj mirovne snage UN-a i NATO. Skriveni motiv je bilo stvaranje situacije “nešto se

mora poduzeti” koja će dovesti do veće moći saveza UN/NATO i, naposljetku, stvaranja

svjetske vojske. Kao i obično, što je više zlodjela i patnji koje je javnost vidjela, to je snažniji

zahtjev da se “nešto mora učiniti”. Što se nakon toga dogodilo? Sukob u Bosni i Hercegovini

doveo je do stvaranja NATO-ovih “mirovnih” snaga od 60.000 vojnika iz 30 država.

To je svjetska vojska sa središnjom upravom — upravo kao stoje zahtijevao plan svjetske

Elite. To je najveća međunarodna vojna sila okupljena nakon Drugog svjetskog rata, a to

je omogućeno neopisivom ljudskom patnjom. Glavni čovjek u stvaranju te NATO-ove

svjetske vojske bio je Bill Clinton (VMO, TK, Bil), poslušnik Davida Rockefellera i globalne

elite. Jedan od ljudi zaduženih za nadzor civilnih operacija u Bosni i Hercegovini

nakon “mirovnog” sporazuma bio je Carl Bildt (Bil.), a časnik na čelu međunarodnih

snaga (svjetske vojske) bio je američki admiral Leighton Smith (VMO). Želite fi potvrdu

da je svjetska vojska u Bosni i Hercegovini dio plana globalne elite, samo pogledajte preko

cijele stranice objavljen oglas u Washington Postu od 6. Prosinca 1995. godine. Platila

gaje organizacija nazvana Odbor za američko vodstvo u Bosni (engl. Committee for

American Leadership in Bosnia) i u oglasu se izražava podrška Clintonovom planu

za svjetsku vojsku u Bosni i Hercegovini. Oglas su između ostalih potpisali Zbigniew

Brzezinski (VMO, Bil. i osnivač Trilateralne komisije); kongresnik Stephen Solarz

(VMO); Rothschildov paravan i valutni spekulant George Soros (Bil.); Michael Armacost

(VMO), predsjednik Instituta Brookings globalne elite; te Leslie Gelb (TK),

predsjednik Vijeća za međunarodne odnose i kolumnist New York Tirnesa. Politika

za Bosnu od početka do kraja politika je Svjetske Elite. Imamo jednostranačke države

u jednostranačkom svijetu koji je pod kontrolom jednostranačke vojske.

Koliki još moraju patiti prije nego što se političke sluge osvijeste i odupru obmanjivanju?

Koliko još tragedija se mora dogoditi prije nego što čovječanstvo kaže “dosta!”

i preuzme svoju sudbinu u vlastite ruke? Da bi se to dogodilo moramo prestati tražiti

odgovore od političara i početi se organizirati u vlastitim zajednicama da izgradimo

lokalne ekonomije i organizacije koje će biti izvan domašaja te manipulacije. Dobra

izjava namjere bi, po mom mišljenju, bio bojkot svih državnih, nacionalnih i

europskih izbora. Glasanje u sadašnjim okolnostima znači davanje vjerodostojnosti

sustavu koji je uvreda za slobodu i demokratski izbor, sustavu kojem je svrha da nas

kontrolira, a ne da nas oslobodi. Odbijanjem glasanja i imanja bilo kakvog udjela u

izborima možemo pokazati što mislimo. Možemo poručiti manipulatorima: ‘Znamo

što radite, igra je gotova.’ Nećemo se više dati manipulirati da podupiremo i održavamo

jednostranačku državu i jednostranački svijet.