U nastavku recenzije nastavljamo sa tumačenjima iz Knjige postanka.
U prvoj recenziji stali smo na djelu o razvoju čovjeka i kako se time sve više približava Bogu, a on mu radi sve više ustupaka. Najbolji takav primjer je sklapanje saveza sa Abrahamom kada On želi uništiti Sodomu i Gomoru. Abraham vrlo uspješno uspijeva ispregovarati s Jahvom da ne uništi nevine ljude u tom gradu (Post 18:23 – 32). Fromm navodi da u ovom slučaju, Abraham nije u poziciji poniznog molioca, već ponosnog čovjeka, koji ima pravo tražiti od Boga poštivanje pravičnosti. U ovoj situaciji možemo vidjeti tipično pregovaranje između dviju osoba koja su gotovo u potpuno jednakom položaju iako je Jahve puno moćniji. Drugo tumačenje bi bilo da je Jahve dozvolio pregovaranje jer je Abraham bio njegov miljenik iz razloga jer je pokazao poniznost pred njim.
Bez obzira na sve mane Boga u Bibliji, on pokazuje i jednu zanimljivu mudru osobinu (barem koja se da iščitati iz Biblije). S obzirom na mnogobrojne plitke ljudske osobine, Jahve se u nekim trenucima pokazao mudrim. To je slučaj kada je Mojsije tražio od Boga da mu da svoje ime koje će prenijeti narodu. Bog nije želio dati ime nego je preko Mojsija svom narodu poslao poruku da se on zove „Ja sam koji jesam“, hebrejski Eheyeh. Dakle, nije želio reći svoje ime, ali je kasnije ipak udovoljio svojem narodu imenom Jahve (hebrejski YHWH – Gospod ili Vječni). Ovdje je pojavljuju najmanje dva različita tumačenja zašto se Bog na početku nije želio predstaviti. Prvo, imao je spoznaju da sve što ima ime, ima i ograničenje, a on nije želio da čovjek jednog dana spozna tu istinu! Drugo, sve ono što ima ime, prije ili kasnije dobije svoj oblik i priču, i time se ta ideja (biće, Bog), pretvara u obožavanje idola (idolatriju), a on to nije želio, nije želio postati „obožavani“.
S obzirom na prikazane osobine Boga (ego, strah, ljubomora…), bliži smo ipak prvoj definiciji, a to je da zbog svojeg velikog ega, Bog nije želio da čovjek o njemu misli da je ograničen i limitiran što bi za posljedicu imalo ljudsku spoznaju da može biti jednak samom stvaraocu. Time, ovdje možda i nije riječ o mudrosti, nego o oholosti i egu. Ovdje ćemo ukratko spomenuti još knjigu „The Keys of Enoch“, autora J. J. Hurtaka. Prema njemu, informacije u ovoj knjizi primljena su od bića na vrlo visokom novu s tim da to nisu kanalizirane poruke, nego je izravno primio i vidio informacije napisane u tom djelu. U njoj se YHWH, spominje kao otac i konačni kreator. To je ime je odraz moći i ljubavi. Knjiga je vrlo duboka ezoterija prožeta dubokim simbolima i informacija pa ćemo možda i o njoj pisati u jednoj od recenzija. Dakle, kako god da bilo, ime Jahve je popularno kod Bogova a Bog u Bibliji, pošto je pun ljudskih osobina, čini se ipak nije pravi stvaraoc pa je samo uzeo ovo vrlo moćno ime YHWH, preko kojeg se predstavio čovjeku. Spomenu ćemo i kabalu koja je ezoterični dio judaizma. Kabala je postala popularna kod popularnih zvijezda iz nekog nepoznatog razloga. Ali ona zahtjeva potpunu predanost duhovnom životu, što je daleko od života „pop – kabalista“. Kabala također spominje ime YHWH kao vrlo moćno ako ga se izgovara na pravilan način. Dakle, u mističnoj i dubokoj ezoteriji, ovo ime se poštiva i cijeni kao vrlo moćno, kao čisto svjetlo ljubavi i kreatora, što nije niti približno onome opisanome u Bibliji. O samom imenu može se još mnogo raspravljati za što nemamo dovoljno prostora, pa to prepuštamo čitatelju.
Nakon što su Adam i Eva izgonjeni iz raja, naselili su zemlju. Prvo dijete koje su dobili, zvalo se Kajin. Kajin je rođen po duhu svetom, od Jahve, Post 4.: Čovjek pozna svoju ženu Evu, a ona zače i rodi Kajina, pa reče: `Muško sam čede stekla pomoću Jahve!´. Kako se priča razvija stvari postaju sve intrigantnije. Kajin je kasnije ubio svojeg brata Abela zbog čiste ljubomore. Ovdje se samo po sebi postavljaju neka logična pitanja. Ako je Bog doista toliko čudesan i predivan, ne bi li i njegova djeca trebala biti ispunjena ljubavlju a ne ubijati druge ljude i još tome svoju braću? Prema autorima koji tvrde da je ovdje riječ o posjetiteljima s drugih planeta, stvar je samo u tome da je taj vanzemaljac općio s ženom. Dakle, prvo je stvorio ženu, izgnao ju iz raja (s muškarcem), i na kraju je općio s njom prije Adama da bi stvorio potomke seksualnim putem. Kasnije, upravo zbog toga (kada su njegovi sinovi napravili sinove ljudskim kćerima), Jahve je odlučio napraviti potop. Iznimno je važno za napomenuti da se nigdje ne spominje da je Kajin začet po duhu svetom. Eva samo kaže da je muško stekla pomoću Jahve. Opet, s druge strane, nigdje se niti ne spominje da je Jahve općio s Evom (kao što se kasnije spominje za sinove božje), tako da tumačenje ostaje otvoreno. Kasnije, Jahve oprašta Kajinu ubojstvo i time pokazuje svoju samilost. Kršćansko tumačenje je naravno da je Eva začela po duhu svetom. Ali opet, ako je taj duh sveti, logično bi bilo zaključiti da Sveti duh ne bi stvorio ubojicu, pogotovo ako je Bog svemogući. Tu se mora nadodati da se ovo tumači da je čovjek stvoren slobodan a Bog se samo na momente miješa, opominje, osuđuje, kažnjava i blagoslivlja. O ovome bi se moglo još mnogo raspravljati ali ovdje nemamo prostora za to pa krećemo dalje.
U Bibliji je vidljivo da su ljudi nekada živjeli po nekoliko stotina godina. Neki to tumače doslovno, neki samo u prenesenom značenju. Kako god, mnoge priče i legende, govore da su ljudi na početku „pada“ bili na nekom „višem“ nivou razvoju, a s vremenom je dolazilo do tog pada.
U petom postu, spominje se Henoka: „Henok je hodio s Bogom, potom išečeznu; Bog ga uze.“ Sam Henok je bio poznat kao prorok. Imao je izravne kontakte s anđelima i Bogom. Poznata je „Knjiga proroka Henoke“, o kojoj ćemo pisati nekom drugom prilikom. On je imao veliki utjecaj na Ivanovu Apokalipsu, prvi spominjao pale anđele itd. Prema jednim predajama i legendama, Henok je pokazatelj kako se čovjek može uzdići na razinu anđela i poći s njima. Prema drugim mitovima, on sam već je bio utjelovljeni anđeo koji se probudio i uzašao na nebo. Neki autori u ovome nalaze dokaze o silasku svemirskih putnika koji su došli po svojeg suputnika, ili samo čovjeka koji je zavrijedio da ode s njima. Dok, za neke su ovo samo najobičnije priče. Kako god da bilo, ovaj dio Biblije i dalje će ostati intrigantan. Možemo spomenuti da je i Noa također „hodio s Bogom“.
„Kad su se ljudi počeli širiti po zemlji i kćeri im se narodile, opaze sinovi Božji da su kćeri ljudske pristale, pa ih uzimahu sebi za žene koje su god htjeli; U ona su vremena, a i kasnije – na zemlji bili Nefili, kad su Božji sinovi općili s ljudskim kćerima pa im one rađale djecu. To su oni od starine po snazi glasoviti ljudi.“
I još jednom pojavljuju se vrlo intrigantne informacije koje doslovno ruše neke fundamentalne kršćanske teorije i vjerovanja. Kršćanski autoriteti uče da je Isus bio sin božji, no Biblija nam govori, da je Bog imao puno više sinova, što nedvosmislene piše u njoj. Dakle, Isus nije bio jedini Jahvin sin! Možda je bio jedini rođen po Duhu svetom, ali definitivno nije bio jedini! I ne samo da je Bog imao sinove, nego su oni dolazili na zemlju i imali seks s ljudskim ženama! Prema legendama, one su rađale čak i divove. Među ljudima, takva djeca su bili polubogovi (Titani?) s prvenstvom vladanja. Oni i sami sinovi Božji, naučili su ljude mnogim stvarima, od poljoprivrede, izrade oruđa i oružja do ratovanja, i prolijevanja krvi, matematici, pismu itd. Prema sumerskim zapisima, vrhovni Bogovi (Enki i Enlil braća i sinovi od vrhovnog Boga Anua), prenesli su razna znanja na čovjeka. Kada je Bog (Anu) uočio što se događa, odlučio je uništiti ovo zlo i kaos koji su stvorili njegovi sinovi i Nefili. Očito je da su stvari išle sve samo ne onako kako je to planirao sam Bog. Stvari su se otele kontroli, njega više nitko nije slušao i tako je odlučio napraviti radikalan potez- stvoriti veliki potop koji će uništiti polubogove i ljudski rod, osim onih izabranih. Prema Z. Sitchinu, riječ Nefili prevedeno sa sumerskog znači „biti bačen dolje“. Riječ Nefili, pogrešno se prevodila kao divovi, dok, kasniji prevoditelji, uvidjevši ovu grešku, ostavljali su originalnu riječ. Iako su prema nekim legendama u drevna vremena doista živjeli divovi (navodno pronađene i kosti), ovdje se ipak radi bićima koja su bila „bačena“ dolje na zemlju (što ne isključuje da su fizički bili superiorniji od običnih ljudi). Ovi bogovi su poznati pod mnogim imenima, ali najviše po imenu Anunaki, oni su navodno bili niži bogovi, odnosno bića nižeg ranga u njihovoj hijerarhiji. Ali i oni su imali osjećaje kao i drugi ljudi, pa su općili s ljudskim ženama (zajedno s ostalim svemirskim putnicima koji su došli s njima). Prema sumerskim zapisima, došlo je do sukoba i borbi između dva brata (Bogova). Jedan od njih je prikazan kao zmija. To je priča o intrigama, zavjerama, podmetanjima, ljubomori, oholosti i tako dalje. Kako god da bilo, očito da se među njima događalo isto ono što i kod ljudi kada imaju moć – sukobi i prijevare! Ova priča se kasnije nadovezuje na babilonsku kulu, ali o tome ćemo niže u tekstu.
Nakon velikog potopa, Bog je uništio sve na zemlji osim odabranih. Nakon učinjenog, Bog se obvezao da više nikad neće uništiti živa stvorenja.
„Onda rekoše: ´Hajde da sebi podignemo grad i toranj s vrhom do neba! Pribavimo sebi shem, da se ne raspršimo po svoj zemlji!´ Jahve se spusti da vidi grad i toranj što su ga gradili sinovi čovječji. Jahve reče: `Zbilja su jedan narod, s jednim jezikom za sve! Ovo je tek početak njihovih nastojanja. Sad im ništa neće biti neostvarivo što god naume izvesti. Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne razumije´.“
U postu 11, još jednom nailazimo na intrigantne dijelove Biblije. Kao prvo, tijekom vremena dolazilo je nesporazuma oko prijevoda hebrejske riječi shem! Prevodioci su je prvotno prevodili kao ime, ali su s vremenom shvatili da to i nije baš najzgodniji prijevod. Tako su neki prevodioci ostavili originalnu riječ, dok su neki prevodili kao kula ili toranj. Time, danas možemo naići na Biblije koje imaju sva tri različita prijevoda ili je pak ostavljena originalna riječ – shem. Neki autori dobro zapažaju da nema smisla da se sam Bog boji jednog naroda koji će sebi izgraditi ime. Uostalom i samo kršćansko tumačenje brkanje jezika od strane Jahve, tumači se kao kazna za ljudsku oholost, jer je čovjek htio oponašati i dosegnuti samog stvoritelja, na način da „dosegnu nebo“. Post 11:3 kaže: Hajdemo praviti opeke te ih peći da otvrdnu!…“, što ide samo u prilog da je čovjek ipak gradio kulu. S druge strane, prema kršćanima, spominjanje opeka ide u prilog tvrdnji da se ovdje radi ipak samo o oholosti a ne o ljudima koji su gradili raketu ili svemirski brod kojim bi dosegli Bogove (svemirce), kao što tvrde neki autori (npr; Z. Sitchin). S druge pak strane, postavlja se pitanje, zašto bi se Bog bojao da će čovjek običnim opekama ugroziti njegovu sigurnost i doseći samo nebo? Dakle, možda je ipak riječ o simbolici oholosti? Možda se opeke spominju kao predmeti u kontekstu vremena ili kao skrivene informacije, kao predmeti za gradnju vozila?
Ovdje se Bog ponovno obraća nekome tko je u množini, kao što smo imali slučaj kada su prvi ljudi jeli sa zabranjenog stabla (Evo, čovjek postade jedan od nas…). Ti neki, očito su vrlo prisni s Bogom, jer on njih upozorava na opasnost od čovjeka. Što znači da su svi oni ugroženi ljudskim djelovanjem i tako oni zajedno kreću u sabotažu da bi sačuvali svoj položaj. To je bio rat Bogova i ljudi. Spomenuli smo i jednu vrlo važnu riječ – opasnost od čovjeka! Nema dileme da se sam Bog, Jahve, još jednom osjeća ugroženim od strane čovjeka. Njegova moćna pozicija s izgradnjom kule, dovodi se u opasnost i to se mora spriječiti pod svaku cijenu. Ne moramo čitati između redaka da bi uvidjeli da Bogovi posjeduju strah, što je daleko od istinske kreacije.
Sama priča o izgradnji kule, odvijala se u drevnom i slavnom gradu Babilonu koji je bio smješten u Mezopotamiji, današnjem Iraku. Ime Babilon potječe od akadske riječi Babilu, što znači „Božja vrata“, a koja je bila prijevod sumerskog imena Kadingirra (KÁ.DINGIR.RA). Samo ime Babilon u slobodnom prijevodu znači zbrkano, zbunjeno, konfuzno, što je vjerojatno proisteklo od događaja kada su bogovi pobrkali jezike ljudima da ih spriječe u svojem naumu. Ovdje se isprepleću mnogobrojne intrigantne i vrlo zanimljive priče, mitovi i legende o kojima se može napisati knjige i knjige. Spomenut ćemo samo neke stvari. Vladar Babilona bio je kralj Nimrod, zvan još kao „veliki i moćni lovac“, Post 10:9 „Voljom Jahve bio je silan lovac.“ Nimrod je bio potomak Noe i uz Jahvin blagoslov, postao je vrlo moćna osoba. On je navodno bio prvi čovjek koji se je zaželio moći zbog nje same. Navodno je dao i pobiti svu djecu u Babilonu, jer je dobio upozorenje da će se roditi dijete koje će ga zamijeniti na prijestolju. Navodno, u noći rođenja Abrahamovog, na nebu se pojavio znak koji je govorio da će to dijete zamijeniti Nimroda na prijestolju. To dijete je bio sam Abraham. On je bio sin od samog Nimrodovog svećenika ili vrača, koji se zvao Terah. Dakle, onaj najbliži Nimrodu, bio mu je i najveća prijetnja što sam Nimrod nije vidio. Terah je uzeo dijete od svojeg sluge i dao ga Nimrodu, dok je svojeg sina poslao Noi (koji je živio 950 godina), da ga odgoji u tajnosti. Priča s vremenom postaje sve intrigantnija jer se ovdje upliću i legende o Slobodnim zidarima koji su gradili kulu kao i o prvim Masonima. Masoni su htjeli sačuvati istinu o svojem podrijetlu (božanskom?), htjeli su da se narod više ne boji svojih Bogova, čuvali su predaje i istinu (kakva god da bila). Naravno, tu istinu (o božanskom podrijetlu i moćima) držali su sami za sebe, ali opet, navodno cilj im je bio da se narod ne boji Bogova koji su silazili na zemlju. Taj cilj su htjeli ostvariti iz tri razloga:
a) da doista oslobode čovjeka od utjecaja i upravljanja „odozgora“,
b) htjeli su moć samo za sebe
c) kombinacija a i b
Navodno, Nimrod je bio toliko moćan, da se želio osvetiti Bogovima jer su potopili čovječanstvo! Dakle, možda je Nimrod bio neki polubog ili samo čovjek koji je znao istinu o stvaranju, imao tehničke mogućnosti kao i znanje kako doseći nebo, što su na kraju i htjeli učiniti (Masoni, Slobodni zidari? Kojih je bilo na stotine). Problem je bio i u tome, što Nimrod i njegovi sljedbenici (možda cijeli Babilon i šire), nisu više obožavali i slavili Jahvu, nego vjerojatno druge Bogove (prema nekima Enlila i Enkia, prema sumerskim zapisima), koji su ljudima i podarili mnogo znanja a kasnije se i sami sukobili. Ovdje se postavlja samo po sebi pitanje; nije li Jahve bio ljubomoran na Babilonski narod jer više nisu slavili njega? Nisu li pobrkali jezike samo zbog straha nego i zbog ljubomore?
Prigovor, ovakvom razmišljanju je naravno taj što u Bibliji nije spomenuto da je Nimrod (narod, Masoni, …) obožavao drugo bogove i da je ovakav zaključak izvučen iz konteksta!
b) Moramo podsjetiti da se radnja u Bibliji odvija na području gdje je nekada obitavala drevna civilizacija koju zovemo sumerska! Babilonci su samo nasljednici te civilizacije i mnogi njihovi spisi su samo prijepisi sumerskih! Iz tih sumerskih zapisa, arheolozi su ustanovili mnogo detaljnije pripovijetke iz kojih možemo iščitati da je ovdje došlo do sukoba Bogova. Čistom logikom iz tih spisa, može se vidjeti i zaključiti da su ta bića imala potpuno jednake osjećaje i potrebe kao i čovjek, a neke od njih su bile; potreba za moći, ego, ljubomora itd…
Drugo, mišljenje da je Jahve (prema sumerskim zapisima Anu), išao pobrkati jezike i iz ljubomore (osim osjećaja ugroženosti), nije izvučeno iz konteksta, pa moramo podsjetiti na već navedeni citat u kojem Jahve priznaje da je ljubomoran. A i oni koji su čitali Bibliju, znaju da Jahve (u Kur´anu je to Allah), više puta zahtjeva da se poštuje, voli i slijedi samo jedan Bog – on sam!
Sinovi od Jahve su naučili ljude mnogim stvarima, podarili im moć i mnoge mogućnosti. Nekima se to nije svidjelo, dolazilo je velikih sukoba i borbi između bogova i bogova i ljudi i bogova.
Usput ćemo spomenuti da je prema Kur´anu, jezike pobrkao Allah. Podsjetit ćemo čitatelje da kršćani, muslimani i židovi imaju jednaku povijest prema njihovim svetim spisima. Abraham, koji se zavjetovao Jahvi (Allahu), njihov je praotac. Tako na primjer, u islamu, Abraham je prvi pravi musliman. Svatko tko je bar malo bolje načitan, poznaje ove činjenice i time postaju još smješniji sukobi između vjernika ovih religija. Sve ono što u Bibliji čini Jahve, u Kur´anu to čini Allah. Ali naravno, kao što to inače biva kod ljudi (očito i kod vanzemljana, eto nismo jedini), nastale su razne frakcije, mišljenja, ideje, idolopoklonstva, slijepost fundamentalizmom ili pak novim viđenjima religija, koja su dovela do sukoba. Pošto Abraham, praotac ovih velikih triju religija, potječe sa područja drevnog Sumera, sa sobom je ponio i sumerske običaje koji se i dan danas slave u izmijenjenim formama.
Za kršćane, Babilon je bio samo simbol oholosti, što je rezultiralo uplitanje Boga u njegove pokušaje dosezanja neba, iz kazne a ne iz straha. Kako god da bilo, očito je da se Bogovi osjećaju ugroženi. Za to nije potrebno čitati između redaka ili izvlačiti riječi iz konteksta da bi dobili ono što želimo čuti, jer ionako na više mjesta se vide mane i slabosti samog Bog što samo daje za pravo da ovakvog Boga stavimo pod znak upitnika.
Postoje još neke intrigantne priče vezane uz ovo područje koje sežu i do danas. Pošto je nekada Babilon bio vrata Bogova, odnosno mjesto gdje su Bogovi silazili na zemlju, na tom području navodno postoje i vrata za prolaz kroz više dimenzije, sfere i protok energije. Dakle, tamo navodno nisu samo slijetali fizičkim letjelicama, neke postoji i višedimenzionalni portal zbog kojeg su navodno amerikanci i napali Irak, da bi držali ovaj portal zatvorenim i kočili protok energije.
Drugi dio Knjige postanka počinje s Postom 12 do 50, počinje Abrahamovom poviješću.
Nakon ovih velikih sukoba i intrigantnih priča, dolazimo na povijest Abrahamovu o kojoj ćemo samo ukratko da ne oduljimo recenziju. Na čitatelju je da sam prouči i istraži ili samo promisli o onome što ćemo navesti.
“Znam da si lijepa žena. Nego reci da si mi sestra, tako da i meni bude zbog tebe dobro i da, iz obzira prema tebi, poštede moj život. Zbilja kada je Abram ušao u Egipat, egipćani vide da je žena veoma lijepa. Vidje je faraonovi dvorani pa je pohvale faraonu i odvedu ženu na faraonov dvor. Abramu pođe dobro zbog nje, steče on stoke i goveda, magaraca, slugu i sluškinja…“
Osim što sljedbenik samog Jahve svjesno laže, ovdje nas priča navodi na to da je ovdje riječ ni manje ni više nego o svodništvu! Očito je da su se mnogi muškarci zaželjeli Abrahamove žene (Saraje), i sigurno je nisu željeli da im peče kolače, nego su je htjeli za seks što nam ukazuje njezina ljepota! Abraham se uplašio da bi ga mogli ubiti i oteti njegovu ženu, ali su se dosjetili prevare, da glume da su brat i sestra. Svima nam je poznato da kad se žena uzimala od obitelji, da je muškarac uvijek morao dati neki dar njezinoj obitelji ili je žena morala nešto donijeti u kuću, što i danas postoji. Cijela priča nas navodi na ove logičke zaključke. I tako, dok je Saraja morala spolno zadovoljavati muškarce, Abraham je poprilično dobro živio i zarađivao na taj način. Da li je to svodništvo? Da li je Bog Jahve dopuštao da se tako odnosi prema ženama, da li je dozvolio svodništvo i laganje? Kasnije, Jahve se budi iz sna i kažnjava faraona zbog ovoga čina (ali tek dok se Abraham obogatio i stekao sluge). Dakle, osim što Bog dopušta ovakve nemoralne čini od strane Abrahama, dopušta i ropstvo jer je on stekao sluge. Sluga se može definirati samo kao pomoćnik, što može biti prigovor tumačenju da Jahve podržava ropstvo. No povjesničari govore da su u tim vremenima ljudi mogli posjedovati jedni druge kao običnu stvar. Naravno, ovdje se može staviti i prigovor na to da je Abraham bio svodnik i zarađivao materijalna dobra dok je Saraja morala seksualno zadovoljavati napaljene dvorane, jer u konačnici, to nigdje niti ne piše da se odvijalo baš tako. Piše da je Saraja služila, ali logičkim zaključcima, dolazimo do slijedećeg: Sara je bila privlačna žena i Abraham je bio svjestan da bi ju drugi mogli oteti i nju uzeti da ju seksualno iskorištavaju. Kao što smo spomenuli, muškarci (faraon) ju sigurno ne bi uzeli samo da im kuha i pere! Iduće: „Abramu pođe dobro zbog nje“, ako je Sara morala seksualno zadovoljavati muškarce (ili samo faraona), očito da je on zbog toga i zarađivao!
Mnoge nedopuštene radnje su bile dopuštene od strane Jahve. Pa čak i one koje si vjernik ne može niti pojmiti iako je sve zapisano i vidljivo našim očima, ali samo ako želimo vidjeti.
Dalje ćemo samo ukratko spomenuti neke stvari u natuknicama.
Kasnije vidimo kako se žena često spominje kada je pitanje rađanje djece i muškaraca koji će se samo boriti za ovce, bunare i nekoliko hektara pustinje. Dalje imamo dio gdje Jahve postavlja uvjete svojem narodu (Post 17:14 „Muško koje se ne bi obrezalo neka se odstrani od svoga roda: takav je prekršio moj Savez), što opet pokazuje ne božansku prirodu Boga iz Biblije, jer je prava priroda boga Bezuvjetna ljubav koja ne postavlja uvjete. Poslije Abraham uspješno pregovara s Jahvom i time pokazuje da je Bog popustljiv i sklon pregovorima. Zanimljivo je spomenuti da se on obraća Jahvi u drugom licu jednine (Post 18:23 „Hoćeš li iskorijeniti i nevinog s krivim“). Ovo je iznimno važno napomenuti, jer nam pokazuje da Jahve više nije vrhovno božanstvo kojeg se drugi moraju bojati. On postaje partner i pregovarač, možda i prijatelj a svakako ne netko vrhovni kojemu se treba obraćati s Vi, iako će to on i dalje zahtijevati. On postaje ti! Ali taj ti, svejedno posjeduje veliku moć jer je uništio Sodomu i Gomoru, dok se Abraham spasio samo zato jer su po njega došli vanzemljani (anđeli). Bez obzira što mu se obraća s ti, Abraham mu opet govori Gospodin. Kako god da bilo, kako priča u Knjizi postanka odmiče, možemo vidjeti kako se Bog i čovjek pomalo izjednačavaju, Jahve radi sve više ustupaka, ali ga i dalje drži na distanci. Bog daje čovjeku sve više prava ali i dalje zahtjeva da ga se štuje i tako zadovoljava svoj ego i želju za moći. Čovjek u ovom slučaju nema velike moći, ali je došao do nivoa kada se vladaru obraća s ti, što je samo jedan od koraka približavanju nedodirljivog.
„Sutradan starija reče mlađoj: ´Sinoć sam, eto, ležala ja s našim ocem, napijmo ga vinom i noćas, pa idi ti i sa njim lezi: tako ćemo ocu sačuvati potomstvo´; Tako obje Lotove kćeri zanesu s ocem“ (Post: 19:34, 36)
Kraj ovih intrigantnih priča nikako se ne nazire kraju, pa tako nailazimo i na incest, što dodatno začini ovu priču. Kćeri Lotove (bratić od Abrahama), sa svojim ocem zanesu da bi dobile potomstvo. Zanimljivo je da se u ovom dijelu sam Jahve ne pojavljuje niti progovara. Uvijek u Bibliji kada je riječ o bogohuljenju, odmicanje čovjeka sa „pravog“ puta kojeg je odredio Jahve, on progovara, upozorava čovjeka na njegova (ne)djela i kažnjava ga. Upozorava ga da bi mogao biti kažnjen ako se ne vrati na pravi put. Ali ovdje, kada se radi o stvaranju potomstva, pa makar i incestom, jahve se ne javlja, ne upozorava Lotove kćeri da je seks s ocem zabranjen, da krši određena moralna ili duhovna načela. Dakle, postavlja se pitanje: Da li je prema Jahvi incest dopušten? No ovdje se ne radi samo o incestu, nego i o položaju žene! Od samog početka, pa i u nastavku priče, nailazimo na indikacije da se ženu gleda kao na objekt za rađanje potomstva. Ako ne može dobiti potomke, žena će ih dobiti od Boga (Eva je tako dobila Kajina), ili će tražiti Boga da joj pomladi tijelo (žena od Abrahama) ili u krajnjoj nuždi, imat će snošaj s svojom najbližom porodicom!
U Postu 22, Jahve iskušava Abrahama na taj način da mu kaže da uzme svog sina, ubije ga i tako ga prinese kao žrtvu. Na kraju, kao što nam je poznato, siđe anđeo s neba i spriječi Abrahama u naumu. Nakon toga, Bog je sretan i zadovoljan jer vidi da je njegov sljedbenik toliko slijep da će ubiti i vlastitog sina za svojeg Boga. Kršćansko tumačenje govori nam govori da Jahve nikad ne bi žrtvovao svoj narod i da je to bila samo kušnja u njegovu vjeru. No, nakon viđenog, možemo vidjeti da je samo Jahvin ego bio zadovoljan. Njemu je laknulo, bio je sretan što ima tako slijepe sljedbenike. To je čista potreba ega da ispita njegovo obožavanje!
„I usne san: ljestve stoje na zemlji, a vrhom do neba dopiru i anđeli Božji po njima se penju i silaze.“ (Post: 28:12)
Ovo je jedna od mnogih rečenica za koju autori (koji zagovaraju teoriju o vanzemljanima kao Bogovima), tvrde da nam ukazuje na činjenicu da su naši Bogovi i anđeli samo posjetitelji sa svemirskim brodovima, ali o tome ćemo više u drugim recenzijama.
„Jakov ostane sam. I neki se čovjek hrvao s njim dok nije zora svanula. Vidjevši da ga ne može svladati, ugane mu bedro pri zglobu, tako da se Jakovu kuk iščašio dok su se hrvali. Potom reče: ´Pusti me jer zora sviće!´ Ali on odgovori: ´Neću te pustiti dok me ne blagosloviš.´ Nato ga onaj zapita: ´Kako ti je ime?´ Odgovori: ´Jakov.´ Onaj reče: ´Više se nećeš zvati Jakov nego Izrael, jer si se hrabro borio i s Bogom i s ljudima i nadvladao si.´ Onda zapita Jakov: ´Reci mi svoje ime!´Odgovori onaj: ´Za moje me ime ne smiješ pitati!´ I tu ga blagoslovi. Onom mjestu Jakov nadjenu ime Penuel jer, reče, ´Vidjeh Boga licem u lice i na životu ostadoh.´“ (Post: 32:25 – 31)
I još jednom, nailazimo na vrlo intrigante predaje u samoj Bibliji. Nakon ovoga posta, može nam ostati samo bezbroj upitnika u glavi!!! Ova priča može imati i preneseno značenje – Jakov se borio s unutrašnjim Bogom, samim sobom dok nije doživio prosvjetljenje i spoznaju. Ali takvo značenje jednostavno ne drži vodu ako pratimo tijek priče do sada! Teoretičari koji zagovaraju (hipo)tezu o vanzemaljcima još jednom dolaze na svoje! Jakov se borio s jednim od posjetitelja. Bio je dovoljno snažan da se bori s njim skoro cijelu noć. Na kraju, kako i sam kaže, imao je priliku vidjeti samog Boga. Ako se Jakov borio s Bogom kao čovjek na čovjeka, kako je onda mogao znati da je on sam Bog? Zar ga moćni Bog ne bi mogao svladati bez ikakvih problema ili je on u prenesenom značenju samo ispitivao Jakova (prema tumačenju kršćana?), ili je Bog uhvaćen nespreman bez svoje tehnologije kojoj može uništavati svjetove? A kad ga je Jakov pustio, uzeo je svoju tehnologiju kojom je nestao, odletio, teleportirao se ili što već, što je kod Jakova izazvalo osjećaj divljenja da nije bilo druge nego da ga proglasi samim Bogom?
Epilog
Već smo pisali o Friedrichu Nietzeu koji je izjavio: „Bog je mrtav!“ Na kraju ove recenzije, mogli bi se zapitati da li je mrtav Bog kakvog su nam prezentirali u zadnjih dvije tisuće godina? Da li ideja o jednom Bogu prikazivanom kroz prizmu kršćanskih autoriteta polako nestaje i ishlapljuje? Da li čovjek uviđa ono što mu je prezentiramo i napisano pred očima? Da li se topi ideja o svemoćnom Bogu, koji kažnjava i oprašta i stvara se svijest o onome što doista piše u samoj Bibliji? Bog i ideja od koje su nastale tri velike i značajne religije (kršćanstvo, judaizam i islam) označile su dobar dio naše povijesti, i to temeljeno na tumačenju spisa određenih autoriteta željnih moći, slave i bogatstva, baš kao i Bogovi prezentirani u Knjizi postanka. U Knjizi postanka, možemo pročitati vrlo intrigantne stvari i pojave. Vrlo intrigantne stvari i nedopuštene radnje koje su dopuštene, blud, incest, strahove Bogova, njihov osjećaj ugroženosti od strane čovjeka, itd. Vidjeli smo uspješne pokušaje sabotaže čovjeka od strane Bogova, ali i ljudski uspon od izgona iz raja pa sve do trenutka kada se je našao oči u oči sa samim Bogom, pa čak se i borio s njim. To je put uspona do spoznaje i oslobođenja. Vidjeli smo da je ovo priča o revoluciji i buntu ljudske rase od strane Bogova željnih slave i obožavanja kao neke pop zvijezde! Da li je došao kraj vjerovanja u ovakvog Boga (Bogove)? Umjesto da ponudimo odgovor na to pitanje, postavit ćemo jedno drugo, koje bi čitatelja moglo navesti na jasniji, čišći put potrage. Dakle, nije pitanje da li je Bog mrtav, nego pitanje je; Da li je mrtav čovjek i njegovo iskustvo Boga?
„Argumenti o Bogu podijelit će ljude, i štoviše, dovesti do zamjene iskustva riječima, što vjerojatno vodi ka novim oblicima idolatrije“
E. Fromm
Car je gol! Stoljećima se čovjek divio odjeći, nakićenim ukrasima, epitetima i samoizmišljenoj i stvorenoj slavi. Kraj slavi je došao, uočili smo da taj kič i moć nikad nisu niti postojali, prošli smo put od slijepila do viđenja! Veo je skinut i sad vidimo da je car gol! Kršćani kažu da mnogi ljudi vole tražiti dlaku u jajetu kod tumačenja Biblije. Ali kao što smo vidjeli, ovdje ima dlaka kao na krznu medvjeda prije zimskog sna. Previše stvari je očito i jasno, samo treba pročitati.
Gdje je nestalo iskustvo Boga koje se pretvorilo u najobičniju idolatriju, prazne riječi, djela i isprazne ceremonije? Istina nam je bila cijelo vrijeme pred očima, ali ju nismo htjeli vidjeti. A to je naravno iz razloga jer je čovjek bio mrtav! Cijelo vrijeme je bio uspavan, van svijesti a kao takav podložan je manipulaciji i bludničenju vlastitog duha. Kao takav lako se povodi za slatkišima kao malo dijete. Slatkiši su bili lažna sigurnost i utjeha, osjećaj nadmoći da će biti spašen kada dođe Sudnji dan a ostali biti sprženi. Kako drugačije i može djelovati priča o jednom velikom napuhanom i strašljivom egu, nego napuhati i ustrašiti drugi ego? Spoznaja Boga nije u slovima, ona nam samo služe na ukazivanje puta, kao što služe i ove riječi, a na svakome je da kroči putem za koji misli da je najbolji za njega. Taj put spoznaje leži u nama. Čovjeku kronično nedostaje izravni i mistično iskustvo. Bez njega nema spoznaje, a takvog iskustva nema jer ga nismo niti tražili!
Kako god da bilo, do čitanja!
“Tako dugo dok se čovjek raspravlja o doktrinama i dogmama, nije okusio nektar istinske ljubavi. Jednom kada ga okusi, postaje tih….”
Reference:
„Bit ćete kao Bog“ Erich Fromm
„Dvanaesti planet“ Zecharia Sitchin
„The Keys of Enoch“ J. J. Hurtak
https://chovjeksblog.wordpress.com/2010/12/01/feministicko-citanje-mita-o-adamu-i-evi/
http://futurestorm.blogspot.com/2009/12/freemasonry-and-oath-of-nimrod-masonic.html
http://gnosticwarrior.com/freemason-nimrod-and-the-sons-of-chaos.html
Comments are closed.