Europska unija – hoćemo li, ne uđemo li u Uniju, ostati izolirani te propasti i koja je alternativa?

Često nam se poručuje sa svih strana, i mnogi ljudi vjeruju u to, da je jedina alternativa EU ostajanje u svojim nacionalnim granicama i izolacija, dok će se oni koji su protiv ulaska HR u EU etiketirati kao “nazadnjake”, “primitivce” i “ljude koji nisu spremni na promjenu”. No, cijela je debata postavljena u dihotomiji ili EU ili izolacija. Takva dihotomija i takav stav je ciljano stvorena kako bi unaprijed negirali cijeli spektar alternativa koje se mogu izgraditi. Ukoliko ostanemo u toj dihotomiji čini se kako zaista nema alternative.

Piše: duh-vremena

Zato treba izaći iz nje i naglasiti činjenicu kako povijest i društvena kretanja nisu neka sila izvan ljudi ili neka “nevidljiva ruka” koja nas usmjerava, već su djelo čovjeka kao društvenog aktera. Svaki društveni kontekst djelo je samih ljudi i njihovo odabira. U tom smislu alternativa ima onoliko dokle seže ljudska i politička imaginacija. O tebi sve ovisi.

O tebi ovisi hoćeš li biti jedan od mnogih u stadu, pa´kud svi tamo i mali Mujo´te pokleknuti dihotomiji i inertnim stavovima poput:´moramo se pokloniti većini´, kao da većina i postoji? U to će te vjerovati ako gledate televiziju i vjerujete njihovim neslužbenim istraživanjima koja govore da je više od 50% građana za EU. To ne iznenađuje s obzirom na hvalospjevnu kampanju o EU koja je danonoćno okupirala promidžbeni i obrazovni program.

Posebice u zadnjih godinu dana možemo svjedočiti o sve većem organiziranju europskih i svjetskih radnika, studenata i nezaposlenih te njihovom sve većem otporu kako svjetskim, europskim tako i domaćim elitama. Upravo među njima leži klica naše alternative. Alternativa EU i izolaciji je internacionalna solidarnost i borba. Internacionalnost je posebno važna danas kada je kapitalizam, više no ikada ranije, zaista “globalni sistem”. Možemo se organizirati i preuzeti odgovornost nad svojim životima.

Hoćemo li, ne uđemo li u Uniju, ostati posve izolirani i propasti?

Prije nego nekome postavite to pitanje, zapitajte sebe; zar bismo trebali ući u tu novu federaciju samo zato što bi nas ona u suprotnom satrla i pokopala? Što to govori o samoj Uniji i njezinim principima? Ali, ako glasamo protiv, imamo li što ponuditi zauzvrat? Ako smo protiv nečeg, za što smo? Ne možemo biti samo protiv, moramo biti i za nešto, zar ne?

Jedno je sigurno; U slučaju da ne uđemo u EU (čak štoviše, isključivo i jedino u tom slučaju) doista bi se hrvatska politička scena morala hitno i temeljito izmijeniti, a čitava oligarhija morala bi priznati poraz nametljivog podmetanja svojeg „svetoga povijesnog cilja“ kao općenacionalnog i toga se jedino i boje. Nasuprot tome, eventualnim ulaskom Hrvatske u Uniju, političarski eufili, završit će u Bruxellesu umjesto u mračnom kutku hrvatske političke povijesti!

Stoga, okrenimo se bitnim činjenicama; Ulaskom u EU, a sukladno Lisabonskom ugovoru, Hrvatska bi izgubila gotovo sve atribute samostalne države i, s obzirom na svoje pučanstvo od 4,3 milijuna građana, postala bi jedna od manjih provincija unutar te goleme multinacionalne federacije.

Ljudi kao da to ne shvaćaju, te se prema referendumu, kao i prema ideji o ulasku u EU odnose kao da smo zemlja u rangu s Norveškom i da ćemo biti iznenada toliko uspješni. Ljudi zaista vjeruju da je namjera EU-a da rješava tuđe probleme. To je dokaz koliko ljudi slijepo vjeruju indoktrinacijskim kampanjama u medijima koji vas nagovaraju da zaokružite da. Zašto se Hrvatska ne može mjeriti s jednom Norveškom? Glede toga, sami smo si krivi. Naša izabrana elita je potkradala i svojski upropaštavala zemlju desetljećima, dok se u Norveškoj to nije dogodilo. Ako ogledate primjere ostalih zemalja, uvidjeti će te da unija ustavno-pravno proždire svoje „članice“iz prostog razloga; Princip djelovanja Europske unije je vrlo jasan: centralizacija moći radi lakšeg nadziranja. Njeni zakoni imaju uvijek primat nad zakonodavstvom “države-članice” (zapravo točnije bi bilo reći provincije). Dvije su temeljne osobine pravnog poretka EU u odnosu na države članice: (1) izravni učinak i (2) nadređenost. Uz to, europski pravni poredak ima i jednu nezgodnu naviku: „proždire“ pravni poredak država članica. Pedantni su Nijemci izračunali da europsko pravo čini 85% njihovog pravnog poretka.

Očekujemo da će Unija biti ta koja će nas riješiti tih problema? Mnogi vjeruju u fondove, no uopće nisu upoznati s njihovom naravi.

Fondovi Europske Unije – Razriješimo se zabluda već jednom!

EU nije Caritas i ne dijeli novce siromašnima i nerazvijenima iz dobrote. EU je organizacija koja djeluje u interesu kapitala, ponajprije onoga iz razvijene zapadne jezgre EU (Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Nizozemska). Osim toga, EU fondovi nisu “dijeljenje novaca” bez ikakvih uvjeta kako se to često predstavlja u javnosti. Novac iz fondova se može trošiti samo ciljano, u skladu s pravilima koja postavlja EU i uz njenu dozvolu, na aktivnosti koje EU procijeni da idu u korist zajedničkog tržišta, a ne građana zemlje kojoj je navodno namijenjen. Zbog toga, kao i često zastrašujuće birokracije koja prati svaki euro iz fondova, reklamirane svote se nikad ne iskoriste u potpunosti.

Pregovarački jake i dobro organizirane države uspijevaju dobiveni novac upotrijebiti kao nadopunu već planiranim aktivnostima. Pregovarački slabe i birokratski neorganizirane države kao što je Hrvatska iz starta ostanu bez velikog dijela za njih predviđenog novca.

istraživanja tako pokazuju da novac iz fondova u konačnici ima negativan učinak na ekonomski boljitak država poput Grčke ili Bugarske.

Glede poticaja, vlada razvikana dogma; ´Ali, iz EU fondova dobit ćemo 3,5 mlrd €!´ tako je, to svi ističu. U prve tri godine od našeg slavnog ulaska u EU trebali bismo dobiti točno toliko. Premda nije sigurno da ćemo ikad vidjeti sav taj novac, sigurno je da smo, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u periodu od 2001.-2008. u trgovinskoj razmjeni s Unijom izgubili 52,1 milijarde dolara. Toliko, naime, iznosi naš deficit u tom razdoblju. I tko tu gubi, a tko dobiva? Odgovor možemo dobiti u sljedećim činjenicama, koje ovore da tu divnu Uniju treba i plaćati, tako bi samo naš ulazak koštao između 2,5 i 4,3 milijarde kuna (cijena tzv. restrukturiranja gospodarstva i harmonizacije nacionalnog zakonodavstva). I to, naravno, nije sve: na ime PDV-a i dijela carina godišnje bismo Uniji morali uplatiti čak 1,9 milijardi kuna!

Ukupni godišnji trošak EU iznosi 1.147.885.101.616 €. Toliko moraju izdvojiti njezine članice, ili bolje reći, toliko moraju izdvojiti građani EU! Od toga 281.977.916.466 € otpada na troškove provedbe zakona, 93.992.638.822 € su PDV i ostale europske porezne prijevare, 46.996.319.411 € više cijene hrane po Zajedničkoj poljoprivrednoj politici, 35.247.239.558 € plaća se za EU-službenike u zemljama članicama, 7.049.447.911 € su troškovi administracije, a 118.665.706.513€ su ostali troškovi. (izvor: Taxpayers Alliance/Daily Express)

Još zanimljivosti glede EU fondova;

1)EU nikada ne daje novce u cijelosti, nego financira 50-90% projekta, dok ostatak mora namaći primatelj novaca iz fonda (npr. država). Ako dotična država nema novaca, kao npr. Hrvatska, i ako je riječ o većim ulaganjima, novci za dio koji država sama mora platiti se često mogu namaći samo uzimanjem kredita od banaka. Banke su pak, i u slučaju Hrvatske i cijele istočnoeuropske periferije, najvećim dijelom u vlasništvu inozemnih zapadnih banaka. Tako banke iz jezgre EU profitiraju od EU fondova čak i kad novci iz fondova idu siromašnijim državama. U fondovima za države članice EU uopće ne daje novce unaprijed nego ih (dijelom) uplaćuje tek nakon završetka projekta (tzv. predfinanciranje), što znači da zaduženje i kamate moraju biti još veće.

2) Novci iz EU fondova nisu poklonjeni novci. Hrvatska će, kao članica (a u nekim slučajevima i kao pristupnica), morati uplaćivati u te fondove iz kojih će se onda dijeliti sredstva. Prema trenutnim procjenama, u prvoj godini članstva ćemo u proračun EU morati uplatiti između 400 i 600 milijuna eura; od EU ćemo u tu svrhu moći dobiti do 200 milijuna, a ostatak ćemo morati namaknuti sami (vjerojatno daljnjim komercijalnim zaduživanjem i povećanjem javnog duga). Već iduće godine ćemo moći dobiti samo 30-ak milijuna pomoći, i nakon toga ništa. Sav ostali novac koji dobijemo od EU dobivat će se projektnim financiranjem u kojem vjerojatno nećemo biti uspješni; spomenimo tu primjer Bugarske koja kao siromašna zemlja teoretski ima pravo na sve postojeće oblike pomoći pa je ipak od ulaska svake godine više dala EU nego što je do nje dobila.

3) Velik dio novaca dodijeljenih siromašnim zemljama preko EU fondova zapravo ide za nerazvijene regije bogatih, a i ono što se načelno da siromašnima se vrlo brzo vraća u zapadnoeuropske zemlje i tako što se uvjetuje da se tim novcima moraju npr. kupovati proizvodi i usluge njihovih državno protežiranih tvrtki koje uspijevaju ponuditi najmanje cijene na javnim nabavama i sl. Tako ta sredstva za “pomoć” manjim zemljama zapravo služe i kao subvencije gospodarstvima razvijenih EU zemalja.

4) Iz EU fondova se teoretski može povući jako puno sredstava, no to je namjerno zamišljeno tako da se u praksi to ne događa.

5) EU preko fondova manjim zemljama diktira čime se mogu baviti, a čime ne, u što i kako trebaju ulagati te na taj način provodi svoj nadzor nad dijelovima gospodarstva i društva koja nisu regulirana zakonima EU i drugačije ne može kontrolirati. Takav je nadzor u konačnici uvijek ne u interesu društva ili većine stanovnika manjih zemalja, nego u interesu ekonomskih elita pretežno najmoćnijih država europske jezgre.

Uostalom, zašto bi itko bolje živio u nekoj superdržavi nego izvan nje? Stvar je u tome što hrvatski političari uopće ne vode nikakvu politiku: njihova je jedina pseudo-politika ulazak u EU. Pa je onda logično da to stalno ističu, kako i izravno, tako i neizravno putem vlastitih privatnih medija. Kako uopće itko od građana može pomisliti da će ih spasiti baš ono što im naši nesposobni i loši političari nude kao spas? Zar nismo ništa naučili? Ako vam pripadnici domaće političke elite kažu što biste trebali učiniti ili kamo biste morali ići – bježite glavom bez obzira na suprotnu stranu i ne osvrćite se! Zar to nije logično? Zar nismo ništa naučili do sada?!?

Unija ustavno-pravno proždire svoje „članice“ i njezin Princip djelovanja je vrlo jasan: centralizacija moći radi lakšeg nadziranja. Njeni zakoni imaju uvijek primat nad zakonodavstvom “države-članice” (zapravo točnije bi bilo reći provincije). Dvije su temeljne osobine pravnog poretka EU u odnosu na države članice: (1) izravni učinak i (2) nadređenost. Uz to, europski pravni poredak ima i jednu nezgodnu naviku: „proždire“ pravni poredak država članica. Pedantni su Nijemci izračunali da europsko pravo čini 85% njihovog pravnog poretka.

Europsko je pravo nekada bilo klasično međunarodno pravo i temeljilo se na međunarodnim ugovorima (Pariškim i Rimskim ugovorom). No od 60-ih godina, Europski sud je „predložio“ drukčije viđenje europskog pravnog poretka, pa tako europsko pravo nije više međunarodno pravo nego samostalni pravni poredak. Kao takvo prihvaćaju ga države članice (točnije prihvaćaju ga njihove marionetske vlade), kao i nacionalni sudovi.

Budući da europsko pravo nije međunarodno pravo, njegovi subjekti nisu samo države, već i njihovi građani. Građani država članica kao subjekti prava EU mogu biti nositelji subjektivnih prava koja se izvode direktno iz pravnog poretka EU; otuda i doktrina izravnog učinka prava EU.

Novi pravni poredak EU sam kreira pravila o učinku vlastitih pravnih pravila u pravnim porecima svake države članice. Prema tome, kontrola nad učincima prava EU u domaćim pravnim sustavima više nije u rukama nacionalnih sustava, već u rukama samog prava EU! Stoga se govori i o konstitucionalizaciji unijskog prava, tj. na europskoj razini stvara se temeljna ustavna norma koja određuje status svih ostalih pravnih normi unutar tog poretka. Drugim riječima, jasno je da se Europska unija od zajednice za ugljen i čelik, preko ekonomske zajednice transformirala u političku uniju – saveznu državu.

Što nam je učiniti – koja je alternativa?

Ne ulazak Hrvatske u Europsku uniju ne znači ni izoliranost, ni izopćenost, niti išta slično. Hrvatska, istina, nije ni Švicarska ni Norveška, ali to je nije trebalo sprečavati da, umjesto da ulazi u tu federaciju, njeguje dobre gospodarske odnose s europskim državama i s njima (pa i sa samom Unijom) sklapa odgovarajuće ugovore i tako olakša trgovinsku razmjenu, slobodno kretanje roba, ljudi itd.

Sve ono što navode domaći izdajnici i propaganda se može postići i bez da postajemo članica te federacije; beskrajna putovanja u Bugarsku, trgovanje s Estonijom, studiranje na Oxfordu ili što već. Pa ne mora se zato ući u EU, postoje i drugi načini da se to izvede, a da se ne završi u „izolaciji“. Mi smo previše slaba zemlja da bi se oduprli takvom zakonodavnom birokratskom pritisku i vrijeme je da shvatimo da postoji golema razlika između nas, te ostalih zemlje poput Švicarske ili Norveške. Ljudi, zatrovani pred indoktrinacijskim medijima ne vide zbivanja u susjednim zemljama poput Slovenije koja ulazi u neviđene gospodarske krize zahvaljujući EU.

Što će se tek dogoditi nama ako uđemo u EU? Hrvatska će nesumnjivo doživjeti Grčki scenarij u najmanju ruku. Postoji mnogo zemalja na svijetu koje nisu našle za shodno da se udruže u nekakvu saveznu državu kao što je Europska unija, a opet žive sasvim solidno. Ili ne, ali to je stvar umješnosti njihove politike i gospodarstva, a ne stvar podređivanja nekim federalnim autoritetima.

Umjesto da glasamo za mobilnost školstva i studiranje u inozemstvu, što će biti znakoviti udarac za naša sveučilišta koja će zbog protoka i odljeva mozgova povisiti (već ionako visoke) članarine, zašto ne bismo inzistirali na tome da počistimo smeće u svom dvorištu? Možemo ulagati u vlastito školstvo i vršiti organizirane pritiske na vlast da izmjeni obrazovni sistem.

U situaciji smo da imamo s jedne strane vrlo čvrsto ujedinjene članove transnacionalne kapitalističke klase (superklase – 1%), a s druge strane imamo masu ljudi (nas 99%) ljude s pristupom gotovo svim bitnim informacijama, što nam pak omogućava tehnološka revolucija, razvoj interneta i društvenih mreža, općenito razvoj sustava masovne komunikacije. Stoga to treba iskoristiti za prosljeđivanje informacija i organiziranje.

Možemo i prestati surađivati sa sustavom. Najgora noćna mora čitavog sustava je naša nenasilna nesuradnja. Odbijemo li se pokoriti u bilo kojem obliku, sustav se s time ne bi mogao nositi, osobito ako je takva „buna“ masovna, pri čemu oni koji nisu osobno pogođeni nekom nepravdom moraju dati aktivnu potporu onima koji jesu. Potreban je neposluh ljudi s čvrstim načelima pravednosti, onih koji će stajati na strani pravednosti makar se nebo srušilo.

Možemo odlučiti da ne podupiremo Europsku uniju i da ne pristajemo na vlastito porobljavaje. Možemo glasati protiv, možemo biti nepokorni njihovu kontrolnom sustavu, ne podržavati njezine bogate, iskorumpirane krupne kapitaliste čelnike i institucije. Da bi ste sve to shvatili ne morate čak niti pročitati prouče razumljive unijske propise, a ima ih podosta, preko 170.000 stranica (nisu ih pročitali ni eufilični političari).

Nakon što je poskupljenje kruha i mlijeka postalo izvjesno zbog unijske zapovjedi i opterećenja s najmanje 5% PDV-a, može li uistinu postojati netko tko će reći da? Nasumice, reći ´da´ može pojedinac koji je podlegao pranju mozga putem TV-a, ili pripada manjinskom bogataškom sloju u ovoj državi.

Nadziranje referenduma!

Jedan od načina jest i sudjelovanje u nadziranju referenduma! Ako niste znali, u tijeku je organizacija nadziranja referenduma nakon što se GONG pokazao nevjerodostojnim s obzirom da je na dosadašnjim izborima glasovao velik broj nepostojećih birača. GONG, udrugu koja je zadužena za izbore i referendum o ulasku Hrvatske u Europsku Uniju, izravno sufinanciraju Vlada Republike Hrvatske , Europska Komisija te iste one političke elite koje nas bez objašnjenja i javne rasprave na silu uvlače u Europsku Uniju.

Sada imamo priliku doprinijeti pravdi te napokon uzeti stvari u svoje ruke. Pozovite sve zainteresirane na sudjelovanje u ovim važnim demokratskim procesima koji imaju izravan ili neizravan utjecaj na sve nas. Postoji nekolicina hrvatskih organizacija (“Hrvati Organizirano Nadziru Izbore”, „Građanska solidarnost“, “I mene se pita” i dr.) koji imaju spreman plan nadziranja.

Za kvalitetno nadziranje potrebno nam je više tisuća ljudi, dobrovoljaca diljem Države. Zato je iznimno važno da se svi odazovete i pozovete druge. Organizacija kontrole referenduma plod je interakcije i sinergije nekoliko udruga građana i nezavisnih aktivista diljem države, a vremena je jako malo, pa mlimo sve osvještene građane da se što prije jave područnim koordinatorima, zavisno kojoj regiji pripadaju:

ZAGREB I ZAGREBAČKA ŽUPANIJA (Jadranka Šipuš) jsipus.zg@gmail.com
SREDIŠNJA HRVATSKA (Nada Tušak) nadasisak@gmail.com
ZAPADNA HRVATSKA (Tihomir Kraljek) tihomir.kraljek47@gmail.com
SJEVERNA HRVATSKA (Davor Vikert) davor.vikert@ck.t-com.hr
DALMACIJA (Anita Barišić) anita.bare11@gmail.com
SLAVONIJA I BARANJA (Drago Rubil) drgs57@gmail.com
DIJASPORA/BIH (Romano Sole) romano.sole@gmx.de

Informacije možete dobiti i telefonskim putem, a ako ste u Zagrebu, možete se i direktno obratiti na slijedeću adresu: URED ZA NADGLEDANJE REFERENDUMA (Šubićeva 55, Zagreb): 01 4641-405

Ponavljam, kopirajte članak, dijelite ga. Koritite svoj facebook profil(baš sada) i širite informacije!

´Tko nije svjestan da nije slobodan, rado će služiti diktaturi´

izvori i preporuke (svi filmići imaju prijevod);

Ugovor o pristupu RH u EU – pdf – http://www.masa-hr.org/sites/default/files/Ugovor%20o%20pristupanju%20Republike%20Hrvatske%20Europskoj%20uniji.pdf