Paradoks Navezanosti

S vremena na vrijeme ošine me poražavajući spoznaja o dubini mojih navezanosti. Dodatno me potpiri činjenica koliko su nevidljive, prirodne, prirođene, usputne, sveprisutne, kameleon naših stradanja.

”Ono čega ste svjesni možete kontrolirati, ono čega niste svjesni kontrolira vas. Uvijek ste rob onoga čega niste svjesni. Kada postanete svjesni, oslobodit ćete se toga. Tu je, ali više ne utječe na vas. Niste više pod kontrolom te stvari, niti ste joj rob. U tome je razlika. Svjesnost, svjesnost, svjesnost, svjesnost, svjesnost.” A. de Mello

Svi znamo što se dogodi kada djetetu najednom oduzmete lizalo ili igračku. Ne znamo doduše koliko se malo razlikujemo od tog djeteta, a naša lizala samo su malo drugačijeg oblika i veličine. Lizala za odrasle. Također, nešto kasnije dječji plač, urlanje, ljutnja, tuga, ekspresija gubitka i boli postanu bolje skriveni i potisnuti, ništa više. Srećom i nesrećom po nas, mi jedva vidimo koje i kolike su naše navezanosti. Tek poneka iskustva otkrivaju nam nevidljive, čelične sive spone čije povlačenje i titraji uzrokuju veliku patnju i bol. Prenstveno strah i njegov pupoljak, ljutnju.

Ljudski život u fizičkom tijelu je sam po sebi – utjelovljenje navezanosti. Formiranje individualnog ega koji nas kao mentalni imunosustav teži štititi od fizičkih i psihičkih opasnosti, prirodan je čin formiranja čovjeka. Navezanost je nužna nuspojava našeg postojanja i odrastanja u fizičkome tijelu. Ta navezanost dodatno je ukorijenjena i ojačana obiteljskim i kulturološkim uvjetovanjem i odgojem.

Iznimku predstavlja odgoj gdje vas se od najranije mladosti uči primjerom zaživjeti božanske istine, npr. u tibetanskom budizmu, u šamanskim, domorodačkim ili nekim vjerskim zajednicama. Većini nas modernih kompjuterskih cappuccino zapadnjaka takav život izgleda izvanzemaljski. Hedonistička hereza.

Navezanost je uvjetovana, naučena i lažna ovisnost. Jedina ovisnost koja nije lažna je ovisnost čovjeka o Bogu (ili boga o Bogu) i nedonošćeta te djeteta o bliskoj pažnji roditelja/staratelja.

Navezanosti su virtualno bezbrojne, ali neke osnovne kategorije variraju od ”bliske povezanosti” sa roditeljima nakon punoljetnosti sve do suptilinijih ovisnosti o ugledu, moći, okolini, stimlansu, stimulacijama, sedativima, statusu te konačnici – duhovnom egu i vlastitom utjecaju ili moći. Naše lažne ovisnosti formiraju naše lažne osobnosti. Takva osobnost i projicirani osjećaj sebe formirani su faktorima naših navezanosti. Samim time formirano je i naše životno iskustvo svakodnevice. Tragično je koliko od ovoga se zbiva nesvjesno, čak i za ljude koji su načelno svjesni ovih stvari.

Veliki broj navezanosti dijelimo s našim bližnjima te ljudima koji su primili sličan odgoj; otac, majka, škole, društvo, mediji. Neke navezanosti su specifično naše, a najveća razlika je u razini ili težini navezanosti. Gotovo svi smo navezani, manje ili više, na predodžbu nas samih te naš neposredni posjed ma kakav god on bio. Malo tko ne bi imao nikakvu ovisničku reakciju da mu uspješno oduzmete predodžbu o sebi ili komadić njegovog vlasništva, mobitel, sat sa ruke, stol iz kuhinje ili neku sitnicu. To je priroda naše egzistencije. Emocionalno i mentalno tijelo su reaktivne, relativno mehaničke i predvidljive strukture. Element ‘iznenađenja’ nastaje pri uplivu duše i duhovnih razina u integraciji svijesti. Neki pak teže ljudsku egzistenciju pretvoriti u slobodu i u život. Tu nastupa prepoznavanje i suočavanje sa navezanostima i njihovom naravi. Paradoks života može se predočiti ovako: posve je prirodno biti navezan na bezbroj stvari, ali ovdje smo da bi nadvladali našu prirodu navezanosti.

Na putu osvješćivanja suočavanje s njima nije samo neizbježno već je upravo narav samoga puta. Kidanje, osvještavanje i oslobađanje od navezanosti praksa je svakoga tko je ozbiljni duhovni aspirant. To je proces koji traje godinama, desetljećima, životima. Ako ima početak imat će i kraj. Budistički svećenici upravo zbog težnje za slobodom od navezanosti žive vrlo asketski; bez žena, obitelji, ikakvih posjeda, gotovo ijedne udobnosti, hraneći se jednom dnevno vrlo jednostavnim obrocima. Potpuno s one strane osjetilnog uživanja koje definira našu svakodnevicu. Naše ‘zapadnjačke’ navezanosti govore kako je takav život izuzetno težak, bolan, pa i užasan. Čak idemo tako daleko da ga nazovemo besmislenim. Život bez užitka postaje besmisleni pakao, osjeća naša krhka i bolna psiha. Ona ne vidi što je odmah iza, odmah povrh tih tipičnih užitaka, ne vidi hijerarhiju užitaka, već samo razovrsnost istih.

Iskustvo samih svećenika govori kako naše navezanosti postaju izvori i uvjeti naše sreće i nesreće, našeg nemira ili lagode. Naše patnje i boli, bijesa i gubitka, straha i grča. Drže nas u šaci, naši su tamničari.

Ako bi smo navezanostima označili sve ono u čijem ugrožavanju ili odsuću osjećamo gubitak, manjak sreće ili zadovoljstva tada dobivamo jasniju sliku na što smo sve navezani, točnije, proniknemo pitanje, na što uopće nismo navezani? Da nam netko sutra oduzme jednu od naših svakodnevnih igračaka, figura ili navika – koliko dugo bi smo osjećali gubitak? Nalik je to onome kada se prisjećate koliko muke su vam kao djetetu mogle zadavati neke teške stvari, a sada neopisivo trivijalne. Koliko su igre znale biti stvarne pa i uzrokom svađe, napetosti, čak mržnje. Isto je i sada sa odraslima. Igre su malo drugačije. Kao i lizala. No sve su to igre opstanka, igre prevlasti. A lizala, samo paleta naših navezanosti, sitnih ovisnosti, ugodi i minijaturnih smislenosti.

Tek ponekad zabljesne poražavajuća istina: ovdje smo u treptaju oka, a naši grčevi i naše strepnje su potpuno – frankenštajnske! Čudnovato teške i velike za jedan majušni dragocjeni život ovdje i sada. Za jednu šansu ove veličine kakvu predstavlja život na zemlji okružen ljudima, naš stid, strah, strepnja, sebičnost, sebeljublje su…stravični. Nisu li? Nisu li…

Da navedemo samo neke naše temeljne navezanosti, počeli bi sa roditeljima i roditeljskom kućom. Ova navezanost seže u mnoge slojeve našeg duha; fizičke, emocionalne, duboke psihičke, duhovne i karmičke uvjetovanosti. Ona je toliko svakidašnja da se smatra najnormalnijom.

”Svi koji misle da su produhovljeni neka odu živjeti sa svojim roditeljima na tjedan dana” šaljivo je istaknuo E.Tolle. Na taj način će uvidjeti koliko je navezan/a na stare obiteljske obrasce, traume, zamjerke, nerazumijevanja i ograničenja, na emocionalne reflekse. Vidjeti će koliko je doista tolerantan, opraštajući, nadrastao sebe, koliko je nedodirljiv spram uspavanog kućanskog odgoja i očekivanja kojima robuje većina odrasle djece. Vidio bi koliko je hrabar da bez straha izgovori sebe, a bez ljutnje jer nema navezanost na moguće nerazumijevanje roditelja. Vidjeti će koliko je blizu bezuvjetnoj nevezanosti na oca i majku te sve što oni predstavljaju. Ogromna većina ljudi, barem na zapadu, u svome privatnom ormaru nosi usmrdjelo tkivo davno preminulih predaka, nosi sjene roditelja, nosi bol, nosi nezacijeljeno unutarnje dijete koje viri kroz uski otvor.

Nadalje, navezanosti su također svi naši prijatelji i takozvani prijatelji, naši poznanici, kontakti, partneri i partnerice, kućni ljubimci, naš imidž, naš izgled, naši hobiji, predmeti u našoj sobi ili stanu, naš veličanstveni ukus u literaturi ili odjeći, filmu i glazbi. Naši posjedi su većinom mentalne i emocionalne strukture, tek manji dio je građen od drveta, stakla i finih legura.

Također su tu svi naši emocionalni ulozi kojih smo manje i više nesvjesni. Sve navike su navezanosti. Meso, cigarete, kave, seks, filmovi, apsolutno sve bez čega ne želimo zamisliti svakodnevni život i što uvjetuje raspoloženje, osjećaj zadovoljstva i identiteta – jesu navezanosti. Neke od njih su za nas konstruktivne, dok druge imaju u svom vlasništvu ovisnika koji toga nije svjestan. Prilično teška stvar za htjeti priznati. Ako mislite da niste ovisni o nekoj supstanci/navici – dajte si test od 40 dana bez iste. Maknite mobitel. Maknite šećer. Maknite parfem. Maknite facebook. Maknite igru koju igrate.

Kada ogolite neke od bazičnih fizikalnih navezanosti (meso, alkohol, cigarete, kava, seks) tada se počnete suočavati sa onim suptilnijima; društvo i društveni mehanizmi, pripadnost, tuđe priznanje, tuđa viđenja, odgovornost i zlouporaba iste, duhovni ego itd. Riješiti se navezanosti ne mora značiti bezuvjetno se ostaviti nečega, ve

moći i biti u stanju ostaviti nešto. Što je to bez čega vi mislite da ne možete?! Ljetovanja, vikend druženja, cappucino classic, tjednog seksa, tri obroka dnevno, čokolade, vašeg djeteta, cipela? Možete bez svega.

Najdublja istina, ujedno i vrlo udaljena od našeg uma i lažne osobnosti je ta da je Bog jedino od čega ovisimo, naš zaboravljeni otac i majka. Njega ne možemo izgubiti jer smo njegov neotuđivi dio. Onaj tko je ovo spoznao i osvijestio u srcu nije navezan ni što, bez obzira što i dalje može, ako želi, slušati glazbu, piti kavu ili redovno posjećivati roditelje. Objekti naše navezanosti nisu dobri ili loši, ali naša latentna ovisnost o njima, navezanost, drži nas u vrlo bolnom, manipulativnom i maničnom vrtiću.

Jedina svrha ovoga što iznosim je da osvjestimo da je naš život velikom većinom sadržan od navezanosti koje, kao i sam život i naše tijelo, nisu izvor, uzrok ili istina onoga po čemu i za što postojimo. Navezanosti su iluzije koje su, kao što A. Einstein tvrdi za materijalni svemir, ”vrlo uporne iluzije”. One su naše navike i vlastiti strahovi, prirodni strahovi nastali životom i životnim iskustvom kroz fizičko tijelo, formiranu psihu i ljudsko društvo. Naše navezanosti onemogućavaju našu slobodu, naš dublji identitet, naš napredak ka višem jastvu. Kidanje navezanosti znači direktno se suočiti sa strahom. Zamislite ne jesti meso 40 dana, zamislite ugasiti facebook profil, zamislite više nikada ne popiti kavu, zamislite godinu dana ne družiti se uopće s ljudima, zamislite biti okruženi osudom i odbijanjem od svih ljudi u vašoj okolini, zamislite živjeti samo na vodi mjesec dana, zamislite ne imati vaš krov nad glavom, zamislite biti nedužno optuženi na desetljeća zatvora i prisilnog rada te izaći i zatim širiti ljubav i toleranciju, kao Nelson Mendela. Zamislite, zamislite… ovu jesu istine i životi mnogih ljudi. Pobjeda naše prirode i otkrivanje naše prave prirode krije se tek iza naših navezanosti.

Osoba koja je potpuno u istini nema osobnu potrebu ni za kime, ni za čime – nama osjećaj gubitka, nema boli zavisnosti, jer počiva u svjetlosti istine. U izvoru koji jasno prokazuje – svatko od vas je izvor, privremeno sakriven pod perikom ljudeskare.

Tek takva nenavezana osoba, bez ovisnosti i bez ahilove anatomije može drugome dati sebe. Sve ostalo je u većoj ili manjoj mjeri nesvjesno trgovanje, trzanje sitnih finih navezanosti uzduž i poprijeko. Izbjegavanje boli i namještanje u ugodnu poziciju, proračunate žrtve i davanja, uvjetovano trpljenje i dijeljenje, nuđenje.

Dok čovjek ne osvjesti i prihvati svoju božansku samodostatnu narav, posve zaokruženu u neraskidivom kvalitativnom spoju sa Bogom, u čijem odnosu je i samostalna i vječno nerazdvojna, slobodna i u službi, u zagrljaju mystico unio i u davanju kozmosu – do tada će biti pod utjecajem lažnih ovisnosti i lažne osobnosti koju stječemo te koju zadržavamo ili nadrastamo.